Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

Zafranovićeva serija o Titu - Pad u laž

Dan se po jutru poznaje, pa se tako mnogo toga treba reći već i o prvom dijelu unaprijed razvikane serije, koja je to postala i prije nego li smo je mogli odgledati. Lordan ZafranovićO Lordanu Zafranoviću kao redatelju gotovo je nepotrebno biografski govoriti. Redatelj je to koji je mrtav hladan kadar proizvoditi sure ideološke plakate umjesto filmova i ostati redateljski živ nakon svega. Slijepa ideologijaOsoba obrazovana na fakultetima u Zagrebu i Pragu oduvijek je čini se pokazivala sklonost pamfletizmu, a manje povijesnim činjenicama. Dva završena fakulteta tome mu nisu ni najmanje smetala. Njegova skandalozna „Okupacija u 26 slika" (iz 1978.), eklatantan je filmski primjer zadojenosti ideologijom i mržnjom (uz opći diletantizam ). Način na koji je Zafranović uništio tu veliku temu ustaških zločina ipak je veći i gori od načina na koji je Sedlar uništio biblijsku temu Križnih putova u svom propalom „Četveroredu"Što reći?

Sklonost pamfletizmu

Osoba obrazovana na fakultetima u Zagrebu i Pragu oduvijek je čini se pokazivala sklonost pamfletizmu, a manje povijesnim činjenicama. Dva završena fakulteta tome mu nisu ni najmanje smetala. Njegova skandalozna „Okupacija u 26 slika" (iz 1978.), eklatantan je filmski primjer zadojenosti ideologijom i mržnjom (uz opći diletantizam). Način na koji je Zafranović uništio tu veliku temu ustaških zločina ipak je veći i gori od načina na koji je Sedlar uništio biblijsku temu Križnih putova u svom propalom „Četveroredu".

No, sva groteska Zafranovićeva izraza, kojom on ustaške zločine prikazuje najjeftinijim filmskim izrazom – onim eksplicitnim i naturalističkim - danas, tridesetak godina kasnije, kada su nam dobro poznati svjetski razmjeri partizanskih antifašističkih zločina, čini se kao gola skica prema svim onim ratnim ali i poslijeratnim masovnim zločinima počinjenim u Barbarinom rovu, na Križnim putovima, u Jazovki, u Mariboru, u Jasenovcu sve do 1948-me, na Golom otoku sve do osamdesetih, na Grguru, po Gradiškama...

Osljepljenje ideologijom

Naravno, Zafranovića, poput mnogih ideologijom potpuno oslijepljelih, ti životi i te smrti, uopće ne dodiruju. Zarobljenici su valjda morali biti ubijeni mimo Ženevskih konvencija, bez suđenja, vezani žicom i strmoglavljeni u rudarske i protu-tenkovske rovove. Brojni još živi, s vapnom. Ti životi opravdano su valjda silovani, čak i djeca mučena, čak i starci, i žene premlaćivani. Ti životi, upravo sljepilom ovakvih „redatelja" zaslužili su jedino metak u čelo. Još jedan. Onaj, koji ih sustiže čak i iz dvadeset i prvog stoljeća.

No, uzmimo kako Zafranovićeva biografija nije bitna. Kako prethodni filmovi ne mogu nužno predodređivati njegove buduće. Krenimo od naoko sporednih činjenica prema krucijalnima. Uzmimo tehnički, već od prvog kadra: golemo široko i uzburkano more (pretpostavljam parafraza Tita i njegova vremena) banalna je da ne može biti doslovnija asocijacija. Nakana da se titlovima umjesto naratorom gledatelju isporuče krucijalni podaci potpuno je promašena, jer su titlovi lišeni intonacije i topline ljudskoga glasa. Glasa koji je trebao biti dubok i ženski. Slova su toliko sitna da starija publika (koju „slavni" Tito danas jedino i može zanimati) niti može to pročitati, a niti može stići pročitati zbog brzine nestajanja tih ionako presitnih, predugačkih i čas bijelih, čas žutih slova.

Redateljska ruka

Čak i ako je sve to manje važno, najtragičnija je upravo redateljska ruka. Način na koji je autor odlučio donijeti početni Titosirov materijal: on ga je donio kakav je i bio - sirovog. On nije znao što će s njime, zacementirao je kameru i u tom statičnome Banalnost uratkaGovornik kao za govornicom fufla, titlovi su nečitki ma koje boje bili i koliko brzo nestaju, a suština serije ostaje izrazito blijeda i bukvalna. Zafranović vlastiti uradak, svojim banalizmima dovodi do brojnih tragikomičnosti, upravo tom ideološki zaslijepljenom vizurom: kada svjedok spomene riječ puška i ustaše, Zafranović brže bolje pokaže pušku i namontira zvuk škljocanja zatvarača. Takva je „tehnika" inače najvažniji dio animiranih filmova... pa, da nije zalutao?kadru odlučio se za foto-implantacije. Kad bi (često izrazito nerazumljivi starci) spomenuli nekog revolucionara, Zafranovićev se redateljski zahvat sastojao u tome da u lijevome gornjem uglu pokaže fotografiju spomenutog lika. I to je to.

Govornik kao za govornicom fufla, titlovi su nečitki ma koje boje bili i koliko brzo nestaju, a suština serije ostaje izrazito blijeda i bukvalna. Zafranović vlastiti uradak, svojim banalizmima dovodi do brojnih tragikomičnosti, upravo tom ideološki zaslijepljenom vizurom: kada svjedok spomene riječ puška i ustaše, Zafranović brže bolje pokaže pušku i namontira zvuk škljocanja zatvarača. Takva je „tehnika" inače najvažniji dio animiranih filmova... pa, da nije zalutao?

«Svjedoci»

Pogledajmo sada „svjedoke", oni su Zafranovićevo najveće blago pa ih tako stavlja već i u sam naslov serijala/filma. Prvim prikazanim uratkom dominiraju žene, međutim tko god svjedočio, on je ostavljen pred zaleđenom kamerom da govori što god hoće. Redom kojim hoće. Nema tu napetosti svjedočenja, suodnosa intervjuiranog i onog tko razgovor vodi, nema tu središnje, vodeće teme ni poante - to je logoreja. Sugovornici blebeću oko „teme" a zapravo što im padne na pamet. Žene pak, koje dominiraju serijom, mnogo su rečenica potrošile na udivljenje velikim vođom, suprugom, i „naočitim muškarcem". Ako znamo da je Tito bio predsjednik trideset i pet godina, a valjda četrdeset godina vođa, zar nas zaista treba čuditi udivljenje tih pojedinih žena? Zar je to relevantan ili neki nov podatak?

Da ne daj Bože bivši predsjednik Mesić sutra umre, zar se i o njemu ne bi mogao sklepati identičan materijal? Njegova bivša kovala bi ga u zvijezde, „odala" bi nam brojne detalje velike romanse njihova prva susreta, pričala bi nam čime ju je sve osvojio i naravno zanemarila bi (ako je postajala) svu dvocifrenu nizanku njegovih ljubavnica. Zar prijateljice iz ureda, znajući kako danas (za kameru!) govore o pokojnom predsjedniku ne bi isticale svu divotu susreta s njime? Zar ne bi napuhivale važnost svojih susreta s njime? Zar ne bi naglašavale onu poznatu rečenicu: kako se iz tih prodornih Titovih/Mesićevih očiju odmah vidjelo da je riječ o rođenome vođi?

Sumnjam da bi ikoja spomenula tone kostiju koje su iza Tita ostale.

Dakle, čemu taj Zafranovićev (još jedan u nizu) proziran i jednodimenzionalan pamflet? To je upotrebljiv uradak samo za ideološki slijepe ili one koji ništa ne znaju o vremenima Titovih gulaga te o vremenima otkrivanja tolikih silnih kostiju.

Ukratko, što je donio Zafranović u svom prosedeu? Ako je želio napraviti uvod on je trebao koherentno razraditi Titov Titomegalomanski sprovod (kojim je serijal i započeo). Ako je želio govoriti o ilegalnom radu, onda su famozni svjedoci, trebali šušljetati samo o opasnostima i zatvorima (u kojima su, nota bene, slobodno čitali komunističku literaturu te održavali partijske sastanke). Ako je želio otvoriti knjigu Tito i njegove žene - onda je to imala biti širokom i međunarodnom temom. No, umjesto svega, Zafranović je donio paštroć od sprovoda, ilegale, supruge Haas i svih ostalih žena koje nasumično govore: sad o ilegalcu, sad o muškarcu.

Hrpa sirovog materijala

Na taj način, tim sredstvima, Zafranović nam je pokazao kako nije u stanju, kako ne zna uzveličati čak ni ono što je u partizanskom pokretu bilo pozitivno. On je pred nas pobacao hrpu sirovoga materijala izgubivši se u njemu. Izgleda kako viziju serije uopće nije ni imao. Za njega je to bio (ali i ostao) tek – materijal.

Kako ovome europskom intelektualcu ni jezik, a bome niti logika očito nisu jače strane, tako on svoje djelce naziva Tito„posljednjim svjedocima testamenta". Naravno, on je mislio na ostavštinu, jer testament piše ona osoba koje više nema. Piše u egzaktnom obliku i svjedoci je ne mogu opisivati i dočaravati već joj jedino potvrditi ili zanijekati vjerodostojnost. No, hrvatski je jezik u seriji ionako nevažan – svim je svjedocima zajedničko da ga ne govore! Oni žvaču nešto polutansko, nešto između.

Brkajući dakle osnovne pojmove, Zafranović (upravo nama u Hrvatskoj) prikazuje svoj vrlo šupljikav uradak; nama, koji za testament imamo lijepu hrvatsku riječ: oporuka. Samo, njemu je trebala jedna druga riječ, sasvim druga riječ: nasljeđe ili ostavština. No, to bi onda bila sasvim druga tema, ne pamfletistička već istinska: Tito nam je ostavio značajne dugove, propala poduzeća, kosti po brojnim masovnim grobnicama, svojih dvadeset i osam šupljih vila te trostruko više bunkera po otocima i obali uz pregršt podzemnih, betonskih gradova. Ostavio je i uvjerenje još živućih njegovih što je njima njihova borba dala: „da imamo Tita za maršala" čak i na najljepšem zagrebačkom trgu! Ostavio je masovne grobnice gotovo u svakom četvornom kilometru Slovenije, Hrvatske, Vojvodine, Bosne, Srbije...

Ali Zafranoviću ne da to nije bitno – za njega sve to niti ne postoji. Jer da postoji, ne bi pokušavao zalizati jednu ovakvu hagiografiju, koja pada već na prvom slovu.

Pada u laž.

Javor Novak

Pon, 18-01-2021, 20:38:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.