Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Prema svršetku rujna 2021.

Prošli tjedan u znaku krajnje politički nekorektnoga babljeg ljeta iliti old womens summera. Počele berbe grožđa, valjda već i u Hrvatskom zagorju (a koje zagorje nije hrvatsko?) gdje su se u zadnje vrijeme bacili na uzgoj banana, što je nečuveno i nikako mi nije jasno kako se od banana mogu napraviti gemišti. Je li to Hitrecneizravna satira na cijelu državu kao bananu u okviru EU iz koje se poberu pametni njezini sinovi i kćeri da bi ojačali standard i razvitak snažnih i mnogoljudnih europskih zemalja, a slaboljudnu Hrvatsku još malo demografski osiromašili, financijski i gospodarski opustošili. Hrvatska sudbina: u povijesnim ratovima sjajni ratnici koje bi svi htjeli imati u svojim postrojbama, u mirovima odlični radnici koje bi svi htjeli imati u svojim tvornicama. Glavno je da Hrvati nisu u Hrvatskoj, jer onda počnu fantazirati o samostalnosti i samosvojnosti, što se vidjelo na djelu devedesetih kada su doista te iluzije ostvarili i stvorili čak dvije države, jednu službenu i drugu duboku. Kada su stranci, glede prve, opazili da su Hrvati ozbiljno shvatili svoju suverenost i da bi mogli postati zaprjekom gramzljivih europskih i inih korporacija, da su se osovili i postali drski, razrađen je plan postupnog oduzimanja elemenata suverenosti, zadnji od kojih je monetarni. Plan je u potpunosti uspio, nađeni su ljudi koji će ga provesti i proveli su ga, Hrvatska je postala ona mala s dna Europe, dobra za kupanje, ali i za kupnju nekretnina u kojima će stranci uživati, prvi red do mora. Da ta mala ne bi bila mirna, veliki su je kombinatori okružili nestabilnim državama, a posebno im u svrhu uznemiravanja služi Srbija, koju naprosto obožavaju. Kada ne bi bilo toga nesretnog Kosova, već bi bila u EU i drmala jugoistokom, uključujući uključivu Hrvatsku, ali i ovako ostaje arbitrom u političkim, vjerskim i kulturnim prilikama u Hrvatskoj koja snima komorne filmove, a prepušta Srbiji da snimi film o Oluji, o Jasenovcu, valjda i o Vukovaru, da sudi za omanje srpske ratne zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj, recimo za Ovčaru – obiteljima zaklanih i ustrijeljenih daje neki sitniš za kavu, ali i to će joj dobro doći da se legitimira kao humana zemlja. Izjave s hrvatske strane da Srbija tako priznaje svoj prinos u masakrima nad Hrvatima, štoviše indirektno i agresiju na Hrvatsku, Beograd ostavlja ravnodušnim. Glavno da je potvrdio svoju regionalnu jurisdikciju i da nije izručio hrvatskom pravosuđu teroriste koji su počinili zločine na tlu Hrvatske. A njegov SPC potvrdio je regionalnu jurisdikciju uključivanjem u odluku o svetosti Vučić GlinaAlojzija Stepinca, štoviše univerzalnu budući da ga je u povjerenstvo ugurao papa Franjo osobno, a Katolička je crkva univerzalna.

U političkom i povijesno-političkom smislu Srbija i nadalje svaku vlast u Hrvatskoj smatra ustaškom i Hrvate ustašama, a one, hrvatske vlasti, nemušto se brane i tako desetljećima, pa umjesto da odgovore kako treba, same počinju tražiti ustaše po Hrvatskoj i nalaze ih ondje gdje ih nema, recimo među hrabrim hosovcima. Vučićeva truba Vulin i Milanovića drži ustašom, i to glupim, posebno nakon Zokijevih izjava u New Yorku da je Vučić bio (i ostao, trebalo je dometnuti) ratni huškač. Javio se i Huško, u prvom dijelu rečenice izjavio ljubav hrvatskom narodu, u drugom dijelu ga uvrijedio, u rečenici tako bizantinski sročenoj da široki publikum nije shvatio. Valjda.

Jedno se mora priznati, glede filma i televizije: Hrvatska se ipak požurila snimiti televizijsku seriju o NDH, preduhitrila Beograd. Sudeći po jednom od autora, serija je glatko mogla biti urađena i u Beogradu, jer su autorova stajališta i njegova ideologija poznati u hrvatskoj javnosti. Izbjegnuti su suvremeni hrvatski povjesničari koji ne odgovaraju rečenoj ideologiji autora, privedeni u studio uglavnom jugoslavenski i srpski historičari takve težine da nikada za njih nitko nije čuo. Pravi hrvatski povjesničari možda i nisu (sigurno nisu) htjeli pred kamere u nizanki za koju su unaprijed znali kako diše, za sada se ograđuju da su vidjeli samo prvu epizodu pa ne će komentirati, a ja vam mogu, poštovani čitatelji, unaprijed reći kako će izgledati sljedeće epizode, baš kao da su snimljene u doba komunističke Jugoslavije.

No dobro, prvu smo epizodu vidjeli, ja više-manje, druga će biti emitirana nakon što predam ovu kolumnu. Premda rastresen jer se u kući farba, već me je početak prvoga farbanja malo uznemirio: kaže da se Austro-Ugarska raspala, točno, onda su Hrvati otputovali vlakom u Beograd, tako se barem čini, hoću reći da nije spomenuta država SHS atentat(Slovenaca, Hrvata i Srba) nastala nakon rečenoga rasapa, ili nisam dobro čuo. Trajala je vrlo kratko zahvaljujući kratkoj pameti i nedostatku vođe, karizmatične osobe koja bi znala organizirati državu i, prije svega, hitro uspostaviti oružane snage za svoju zaštitu, kao što je predlagao dični Svetozar Boroević, ali ga glupani nisu poslušali. Glupani su ipak imali i dobre zahtjeve glede ujedinjenja sa Srbijom, dotično da se ujedinjuju dvije države, dva državna bića, kako je rečeno, ali su ostali glupani jer (kao) nisu znali s kim imaju posla. Aca Karađorđević je naizgled “priznao” tu kratkotrajnu državu, barem se tako čita u njegovoj izjavi kojom proglašava, citiram, “ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.” Naglasak je na pridjevu “nezavisne”. Daljnji tijek povijesti dovest će do Nezavisne Države Hrvatske na teritoriju (uglavnom) one prve nezavisne SHS, minus Slovenija.

Veći dio opisane epizode posvećen je atentatima. U atentatu na hrvatske poslanike eskulpirani su kralj i dvor, o Živkoviću ni riječi, premda je više no očito, po svim istraživanjima, da je atentat smišljen u dvorskim krugovima, a postoje indicije da je večer prije, neslužbeno (tajna vrata) Aca primio Punišu i da su srdačno razgovarali. S tim u svezi, ne slučajno: napisao sam svojedobno scenarij za igrani televizijski film o ubojstvima u beogradskoj Skupštini, bilo je to već u samostalnoj Hrvatskoj, naravno, ali je netko (naručeni!) scenarij bacio u ladicu. Već je tada, znači, postojala nevoljkost da se o temi govori, a sada, eto, imamo seriju koju imamo. Drugi atentat u kojemu je stradao Aca, izaziva simpatije za srbijanskoga diktatora. Neka. A da je fatalist Aca slutio što mu se sprema, donekle je točno, kao što mu je već tada bilo više-manje jasno da Jugoslavija ne može opstati. Glede Pavelića i njegovih veza s VMRO-om moglo je biti objašnjeno, ali nije, da je odvjetnik Pavelić branio na sudu makedonske pobunjenike, pa su, znači, tako došli u vezu koja se nastavila i kulminirala u Marseillesu.

Jedina vrijednost serije (odnosno prve epizode) su filmski inserti, od kojih (tek neki) do sada nisu viđeni. Još nešto, ako sam dobro čuo kaže se u epizodi da se HSS nakon Radićeve smrti raspao (!), a da je Maček imao samo uži krug i djelovao preko organizacija HSS-a. Vrlo pametno. I na kraju o ovoj temi: je li HTV naručio seriju ili je nastala u nezavisnoj produkciji, pa ju je HTV otkupio, i za koje nofce? Očekujemo, znači, nastavke u kojima neminovno dolazimo do Jasenovca, do mita o Jasenovcu kojim Srbija i SPC i dan-danas drže Hrvatsku na lajni, a hrvatske vlasti nisu prstom maknule da mit razotkriju do kraja. Čitam da je u Štrigovi (mnogi drže da je ondje rođen sveti Jeronim) postavljen ili će biti spomenik poginulim ruskim i bugarskim vojnicima na svršetku Drugoga svjetskog rata. I da su njihovi posmrtni ostatci otkriveni georadarom. Takav bi se georadar mogao dovući i u Jasenovac, pa će otpasti prigovori da netko želi otkapati i prekapati naslijepo jer će radar reći gdje i koliko ljudskih ostataka krije zemlja. Ali ne, hrvatske vlasti čine sve da mit i dalje živi, upravo sladostrasno ponavljaju klimavu “utvrđenu istinu” i isto tako Jasenovacgnjevno marginaliziraju one koji se usuđuju upustiti u znanstveno istraživanje. S georadarom ili bez njega. Zašto tako rade hrvatske državne vlasti? Pa zato da ih tko ne proglasi ustašama. Kao da ih, i sve nas, ionako tako ne nazivaju, ne samo Vulini, nego i šire, štono riječ.

Srbija će uvijek, u svakoj prilici, potezati Jasenovac, pa ako je riječ i o klimatskim promjenama, naći će načina. I posebno ako se pokuša govoriti o ulozi Srbije u ratu i ratovima devedesetih - nakon nekoliko nevještih rečenica kojima se brani da nije bila agresor i nije zaslužna za smrt i patnje tolikih, eto nje opet s jasenovačkom temom. Ima i odstupanja: govori ipak i o devedesetima, ali ne o 1991. i sljedećim godinama, nego samo o 1995, dotično kolovozu te godine. Psiholozi (i psihijatri) to nazivaju selektivnim pamćenjem. Naknadno je uvršteno i izmišljeno neselektivno granatiranje u Bljesku, valjda je neka granata pala i preko Save, pa je Beograd nahuškao Sarajevo da pošalje “zamolnicu” Zagrebu u kojoj se uljudno moli da budu privedeni pravdi hrvatski generali iz Bljeska (i opet je tu i junačni Markač!). Finale te farse odigrao se u prošlom tjednu kada je Plenković, nakon dugoga proučavanja dokumentacije, zaključio da tu ničega nema, pa pozvao generale da im to i osobno kaže, a oni se razveselili jer bijahu na tihoj vatri, znaju oni da se moglo (da se htjelo) i drukčije, ali Sarajevo i Beograd ipak nisu Haag (u koji nije trebalo slati generale da se htjelo, a nije se ni smjelo jer je Tuđman, pristajući svojedobno na tzv. kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, izrijekom zabranio da bilo tko dotakne Oluju prljavim prstima, no na to se zaboravilo čim je umro).

Ta je priča, znači, gotova, još može biti samo sitni materijal za Hudelista koji je dao epski opširan intervju zagrebačkim novinama, iz kojega se razgovora moglo zaključiti da je on upravljao političkim i inim procesima u Hrvatskoj i u Srbiji devedesetih i poslije. Sada znamo istinu, malo smo iznenađeni, ali eto. Bez dlake na jeziku ili na bradi izjavljuje jegulja na vječnom putu Zagreb-Beograd da je on glavom i bradom izmislio Vučića, zapazivši njegov nacionalni naboj još u vrijeme kada je ovaj bio Šešeljev potrčko (nakon što je prije bio Miloševićev).

Transatlantik

Tako se zvao film Mladena Jurana o hrvatskim iseljenicima u Ameriku početkom prošloga stoljeća, ali ne mislim na film nego na suvremeno putovanje Hrvata i Hrvatice preko Atlantika (Zokija i Kolinde) u puno komfornijem prijevozu nego što su ga imali naši stari. Milanovića svi hvalili što je poveo Kolindu, ali on reče da ju nije vodio sa sobom, nego je putovala sama od sebe, a on nema ništa protiv. Zagonetno je sve to s Kolindom kojoj se nude dvije mogćnosti: da Kolindavodi NATO ili da vodi Ujedinjene narode kao generalka tajnica, što bi bio presedan. U New Yorku je vjerojatno lobirala sve u šesnaest, a Milanović joj dođe kao iskaznica da država Hrvatska stoji iza nje, za razliku od nesretne Vesne P. koja nije imala državnu potporu pa je na sreću Hrvata ostala u Hrvatskoj.

Neka, Kolinda je bila presedan i u Hrvatskoj, prva predsjednica nakon što su se izredali predsjednici, Tuđman s punim pravom i ugledom, a zatim neki likovi s kojima je Hrvatska izgubila petnaestak godina, pa je, između ostaloga, sada tu gdje jest. Milanović, koji je naslijedio Kolindu, pokušava zaboraviti (ne i ja) loše premijersko doba i doista predstavlja svojevrsno iznenađenje. Nije najpametniji Hrvat, kaže sam, i bolje je Srbiji da nije, kaže on, ali je njegovo za sada najveće iznašašće uplitanje (što bi rekli muslimani) u BiH bačvu baruta, to jest donekle dobro stajalište o hrvatskom pitanju u toj stabilnoj državi. Donekle, kažem, jer je jedino trajno rješenje uspostava triju republika, ovako kako je sada samo se rasteže daytonska trakavica. Komšićeva suluda ideja o građanskoj državi nije drugo do kopija jugoslavenske ideje koja je propala, a s njom se naravno slaže i Izetbegović mlađi, odnosno ne više toliko mlađi, računajući na demografsku potentnost svojih. Novi visoki predstavnik Nijemac Schmidt naizgled naginje na hrvatsku stranu, ali vrijeme će učiniti svoje. Unatoč svemu, ponavljam, hrvatske su vlasti ipak u zadnje vrijeme učinile povelik korak prema braći Hrvatima u BiH, a Milanović im je držao štangu čak i za govornicom Opće skupštine UN, što me je podsjetilo na Opći sabor HDZ-a početkom devedesetih. Predsjednik svih Hrvata, ili barem svih hrvatskih državljana, dobro zvuči.

Dotle u Hrvatskoj

Nekoliko manjih potresa na Banovini koju lijeve novine nazivaju Banijom. Pitam jednoga iz tih novina zašto Banija, a on mene kaže li se Albanovina ili Albanija. Posve me je razoružao. Ipak sam pitao tko je klao Hrvate početkom devedesetih, banovinski ili banijski srpski korpus ili brigada, što li već. (Dobro da je HTV reprizirao dokumentarac o medicinskasestrasrpskim zvjerstvima na Banovini, makar barem za mlađe gledatelje koji nisu znali, a i odakle bi saznali da je Petrinja nakon razaranja izgledala puno gore nego nakon potresa.)

Potresno je bilo i slušati prosvjed medicinskih sestara na Zrinjevcu, zagrebačkom trgu koji stoji nasuprot spomeniku (bisti) Nikole Šubića Zrinskog. Slučajno sam prolazio i nešto čuo, pa ako sestrama nešto znači, na njihovoj sam strani. Bilo je riječi i o obvezatnom cijepljenju koje je tema broj jedna i izvan medicinskih sestara, Beroš i Đikić na jednoj, Lauc na drugoj strani, s tim da je Lauc, kakav jest da jest, nakon televizijskoga isledničkog ispitivanja dobio podosta simpatija, kažu. Bez veze s tim razgovorom, ljudi su toliko nervozni od proklete corone i kontradiktornih stožernih naputaka, da pucaju po šavovima i zato vlasti moraju biti oprezne. Pa su se tako oprezno upustile u puzajuću strategiju općega cijepljenja, ne morate se ako ne ćete, ali vas ne puštamo u bolnice ako ste betežni, liječite se proizvodima Božje ljekarne. Oprez je potreban i u otuđivanju one djece koja bi rado i mamu i tatu, ali mogu dobiti samo mamu ili samo tatu, barem dok ne odrastu pa se upute u tuđinu, što je isto tako otuđivanje - Hrvata od Hrvatske. Sva je sreća za Hrvatsku da hrpimice dolaze ljudi iz Azije, više-manje rade kao šljakeri, inače bi sve stalo u građevinskom sektoru. Uvozimo robu, uvozimo ljude, uvozimo ideje i ideologije ne samo iz Azije. Eto, iz Austrije uvozimo psihopate.

Slučaj Flander ima dvije strane, jedna je pretjerano granatiranje Poliklinike za zaštitu djece, druga je gaf sada već bivše ravnateljice i ujedno gaf hrvatskoga pravosuđa koji se u toj stvari priklonio zabrani slobode izražavanja (unaprijed Hrvatski jeziki unatrag), što nikako ne mogu podržati jer sam i sam bio postao žrtvom takvih presuda. Trijumf halterica zasjenio je, međutim, nastup halterice Jelene J. u emisiji Otvoreno, u koju je došla s vjetrom u leđa države i grada pa nastupila tako arogantno da je sve okrenula protiv sebe. Čitam Beškerov prilog u novinama, slično je zaključio, a dalo se naslutiti da o rečenoj gospođi zna više od mene, tko zna iz kojega povijesnog razdoblja.

I na kraju (znam da publikum voli te riječi “i na kraju” jer znače svršetak beskrajnoga dosađivanja, poglavito na sprovodima) moram reći da su se hrvatski jezikoslovci napokon probudili iz ljetnoga sna pa odlučili održati konferenciju pod nazivom “Norma hrvatskoga standardnog jezika u 21. stoljeću”, pod okriljem HAZU koji godinama nijemo prati hod kroz institucije Instituta za jezik i kišobrane. Predavanja će održati Ježić, Kovačec, Bratulić, N. Bašić, S. Ham, Hercigonja, Alerić i još desetak njih. Bit će zanimljivo 18. i 19. listopada. Ne znam zašto nije pozvana Snježana Kordić, valjda s njom nije nađen zajednički jezik.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 20-10-2021, 05:53:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.