Sredinom rujna 2021.

Nešto kiše svršetkom prošloga tjedna u kojemu smo se opet bavili ne Hrvatskom i Hrvatima nego Srbijom i Srbima, kao da nemamo drugoga posla. Vatru je potpalio Vučić protežući tzv. Dan srpskoga jedinstva, slobode i nacionalne zastave na Srbe u susjednim i nesusjednim zemljama sve do Novoga Zelanda, s pozivom da Hitrecistaknu srbijanske zastave ma gdje se nalazili. Kako je to prošlo na Zelandu ne znam, u Hrvatskoj ne baš najbolje, premda je isprva zavladala omanja panika jer je Pupovac u prvom trenu dao izjavu vrlo nejasnu, iz koje se moglo zaključiti da podržava ideju, ali uz hrvatsku zastavu, nejasnu, velim, jer uvijek mulja, uvija se i previja kako bi poslije, ako stvari krenu loše, mogao reći da nije baš tako rekao kako je rekao. Čini se da je većinski član koalicije dobro čuo, pa pozvao partnera uživo ili zaštićenom linijom, premnijevam, a razgovor je išao vjerojatno ovako: Pa, Pupi, što to radiš, ljudi mi se javljaju i jako su srditi. Ne ćeš valjda dovesti u pitanje našu ugodnu suradnju u kojoj smo imali toliko lijepih trenutaka. Ma nisam ja to tako mislio, Plenki moj, to su interpretacije radikalne desnice, da ne kažem ustaša. No svejedno, Pupi, trebaš biti jasniji. Hajde, sazovi izvanrednu konferenciju za medije, svi će doći kad ih pozoveš, kao i uvijek, pa lijepo reci da nisi mislio na srbijansku zastavu nego na neku drugu, recimo manjinsku. Ja ću sa svoje strane još neko vrijeme mudro šutjeti, reći ću Bačiću da kaže što treba, da se radi o provokaciji iz Beograda, pa i jest, malo zaudara po velikosrpstvu, da oprostiš, a onda ću i ja...

I tako Pupovac sazvao, čim on pucne prstima mediji dolete, pa objasnio da je mislio na zastavu srpske manjine u Hrvatskoj, doduše riječ manjina teško mu prelazi preko jezika, no, srpske zajednice, kako god. Distancirao se od Vučića (ovom prilikom), terenu izdao naređenje da “ovom prilikom” ne talasaju, ne vade srbijanske zastave iz podruma, što su u velikoj mjeri i učinili, pa je panika stišana, terenci kazivali da ne ističu ni hrvatske zastave (kao ni Hrvati) u bilo kojoj prilici, pa ne će ni srbijanske pod ovom prilikom. Bit će prilike. Ljubav je pobijedila, koalicija ostaje stabilnom. Balansirajući, kako reče jedna analitičarka, između Plenkovića i Vučića, Pupovac je procijenio da ovom Pupovac Vučićprilikom hod po žici treba vratolomno usmjeriti prema Plenkoviću, a Vučiću je predragocjen da bi mu ovaj previše zamjerio. Ovom prilikom. Prosudio da još nije vrijeme. Još je daleko do Crne Gore. Koliko je Pupovčevo izvanredno objašnjenje stajalo državni proračun, još ćemo vidjeti.

Inače, rečena Vučićeva smicalica, odnosno nova stara normalna imperijalna beogradska bezobraština, ima tanku istorijsku potku u proboju solunske fronte. Proboj je vodio francuski general, Francuzi su dali i oružje, a Englezi odore, prosvjetna jedinica zajedničke udžbenike, a jezikoslovna zajednički jezik. Otvoren je put prema budućoj Jugoslaviji, dotično velikoj Srbiji, što je i smisao datuma koji slavi srbijansku zastavu ne samo u Srbiji nego i u državama nastalim nakon rasapa Jugoslavije, koje imaju nekakve svoje privremene nacionalne zastave, ali ne će dugo, Slovencima se već podmeće “Bože pravde” u odbojci. Odbojno, svakako. Uz vijest o smrti Lazanskog, čitaju se u beogradskim novinama i najave obveznog vojnoga roka, a ruska potpora više nije upitna niti ju treba skrivati, štoviše. Ako nitko, o njoj otvoreno govori crnogorski Đukanović, kojemu je velikosrpstvo vođeno SPC-om i ruskim “faktorom” u pozadini stavilo nož pod vrat, pa je doletio u Hrvatsku i dobio bratsku potporu u liku Milanovića, što u Beogradu nijesu lijepo primili. Neka, za ovu priliku riječ je o velikodušnoj hrvatskoj gesti u hrvatskom interesu, Đukanović se napokon osjetio sigurnim, a razgledao i Brijune za svaki slučaj. Kronika kaže da je na Brijunima u Tuđmanovo doba često bila riječ i o Đukanoviću, premijeru u vrijeme crnogorske agresije na Konavle. Za razaranje Dubrovnika poslije se ispričao, nazvao ga sramotom. Još se za sada drži, ali bi se mogao naći u šumi, što je i nagovijestio. Ne znam je li se za boravka u Hrvatskoj sastao i sa šefom Hrvatskih šuma. Mi smo svoje šume očuvali bolje nego itko u Europi, pa ih možemo iznajmljivati potrebitima.

Zanimljivo je kako Europska unija samozatajno prati novo velikosrpsko divljanje na jugoistoku Europe. Ko nekad u osam, priča đedo unuku. Je li gospođa Merkel prije posjeta (oproštajnog) Beogradu, znala za zbivanja u Montenegru, na Cetinju poglavito? Naravno da je znala. Pa ipak, eto nje prvo u Beogradu, s Vučićem vrlo srdačno, i ni riječi o Crnoj Gori, tek poslije s ostalim zapadnobalkancima. Izdvajajući Srbiju kao posebno dragu, poručuje da ju drži Joanikije helikoptervelikom, snažnom, da se na nju računa u dovođenju u red ostalih. Manje analitični analitičari spominju tek želju za jačanjem gospodarskih veza, oproštajnih, a neki spominju i – litij. Uz litije, u Srbiji se doista mogu naći, i nalaze, značajne količine litija bez kojega su mrtve one baterije što se ugrađuju u električna vozila. Uz napomenu da se litij rabi i u liječenju duševnih bolesti. Litija ima i u Njemačkoj, i na zapadu Španjolske, ali, čini se, u Srbiji više nego drugdje, pa s tom zemljom treba postupati oprezno i suradljivo. Bijelo zlato! Za nj se može kupiti puno oružja, zemnih i zračnih.

Za razliku od Unije, Hrvatska se ipak malo nakostriješila, barem njezin domoljubni dio koji je prošao sito i rešeto. Nakon srbijanske provokacije odmah je pokrenut zamrli postupak dobivanja zmijskog protuotrova u Svetoj Nedjelji, gdje će navodno izrasti i novi Imunološki zavod. Imamo protuotrov! HTV je emitirao dokumentarac o rađanju pjesme “Moja domovina” i čak dva, čini mi se, o rujanskom ratu u kojemu je doista čudesno obranjen Šibenik, dan ili dva poslije u suvremenom Sigetu stupa Hrvatska vojska u sjećanje na dane kada je počela vukovarska epopeja, poziva se Srbija da nađe nestale Hrvate a ona, očajna, pretrgla se od traženja i nikoga nije našla. Penava je nekako ostao na margini, zaokupljen popisom stanovništva u Vukovaru, gdje su se Srbi posvetili popisu i našli da je skrojen baš za njih – jedan će popisati sve u kući i dodati još deset nepostojećih i neboravišnih plus petnaest njih nadošlih s druge strane Dunava s namjerom da ostanu barem godinu dana, je li. Ne moram citirati Dobricu Ćosića, već je dosadno.

Nadzor nad takvim popisivanjem u najmanju ruku nejasan, i uživo i na e-građani, dodatne komplikacije stvara zahtjev da popisivači budu cijepljeni, pa ih je premalo i morat ćemo ih uvoziti iz komšiluka. Ima i drugih načina: policija je popis stanovništvamogla uhititi protestante na Trgu bana Jelačića i ekspresno ih osuditi na rad za opće dobro, cijepiti ih i poslati ih da popisuju ljude i stoku. S njima i onu plamenu doktoricu koja je cijepljena protiv licemjerja i vrlo dobro s covida uskočila u drugu dimenziju da razjasni tko to vodi kolo u aktualnoj politici nesloboda koje jako podsjećaju na neka druga vremena iz kojih su se kadrovski i (ili ) biološki ispilili kolovođe. Glede broja prosvjednika, ponovila se stara igra skrivača, čim vlastima nije po volji skida se jedna nula, a središnji Dnevnik javne televizije emitira tako zgodne kadrove skupa iz kojih je teško zaključiti kol’ko ljudi ima. Bilo je tako i kada smo prije mnogo godina, u vrijeme prve, osuđujuće presude hrvatskim generalima, organizirali prosvjed s najmanje četrdeset tisuća, a tadanja TV i policija odrezali više no polovicu.

Poštujem struku, ali s tim je cjepivima i cijepljenjem sve otišlo u zonu sumraka, skrivaju se, recimo, posljedice cijepljenja ili minoriziraju, a kada se nagovješćuju nova cjepiva, reklamira ih se kao one od kojih će biti manje gnjuspojava nego od prethodnih, pa se indirektno potvrđuje da ih ima i to dosta. Ganc novo cjepivo naručili smo odmah i bez provjere, a objašnjenje je da ga je naručila Njemačka, pa tko smo mi da sumnjamo. Danke. Nego, sve mi se više nameće usporedba s raznim aparatima za domaćinstvo ili s automobilima u koje je ugrađen rok trajanja nekih elemenata u stilu drži vodu dok majstori odu. Tako i cjepiva “popuštaju” nakon nekoliko mjeseci, pa jovo nanovo, a farmaceutske korporacije trljaju ruke. Kada sve ovo prođe, a proći će jer sve prolazi, nepristrana će analiza pokazati istinu o najvećem eksperimentu u povijesti čovječanstva i tko je podlo jamio na ljudskoj nevolji. A lijek još ne postoji, navodno, niti će ga biti u prodaji sve dok se ne rasprodaju sva moguće cjepiva. Dobra su vremena, s tim u svezi i bez veze, za korupciju koja je baština spomenutog čovječanstva, a nije mimoišla ni najveće: ove godine cijeljepljenjeslavimo Dantea, najvećega među velikima, a on je bio optužen za korupciju, premda je samo pogodovao svojoj stranci, zajedno s kojom je morao pobjeći iz Firence.

Spustio se mrak dok ovo pišem, mjesec je ko tepsija, zavija negdje pas, možda vuk, tko će ih znati kad su slični. Na trenutak prekidam pisanije da vidim na međumrežju što kažu tabloidi u Beogradu. Ustaše napadaju Vučića. Prelazim na druge stranice, naletim na pjesmu “O mister taliban, tali mi banane” ili slično. I na onu “O nono, nono, dobri moj nono” ili slično, glavno je da se ne spominje njonjo jer vas odmah zovu na informativni razgovor. Ma dobro, pomalo se gubim. Moj pas leži na tepihu i tiho grinta, kratko zalaje kada misli da predugo pišem. Čitaj nešto, velim ja njemu, ovo je godina čitanja, ali samo plazi jezik. Kada ga gledam tako sigurna i drska i na svoj način sretna, sjetim se suđenja u odsutnosti nekoj “domaćoj” nakazi koja je seksualno zlorabila jednoga, a na druge načine zlostavljala drugoga psa. Suđenje u odsutnosti. Ne može se mučitelja životinja nikako pronaći. No zna se ipak, pišu novine, da manijak radi u – Europskom parlamentu. Što ondje radi, nije rečeno. Zastupnik nije, znalo bi se. Možda šeta pse vrlo zaposlenih i slabo plaćenih zastupnika. Kažu da je zoofiliji pogodovao internet, pa sada turisti iz dobrostojećih zemalja autobusima dolaze na seoska imanja u siromašnijim zemljama, na čvenk s kravama ili ovcama, cijena se kreće od pedeset do sto eura. Tako su jadne životinje, žrtve sodomista, ušle u eurozonu prije Hrvatske, zemlje bez referenduma.

Zlostavljanje životinja je dobra priprema na zlostavljanje ljudi. No, iživljavanje nad životinjama sve je manje zazorno. Primjer: u Engleskoj se za tu bestijalnost nekada dobivao doživotni zatvor. Onda su se valjda, zoofili udružili, pa je cenzus spušten na godinu dana. Možda se može zamijeniti s radom za opće dobro, recimo u skloništima za pse ili asistencijom na farmama. Odbijam prigovore onih koji spominju ljupku priču u Ledi i labudu. Ili legendu o pasoglavcima.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.