Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Dalje (ide) rujan 2020.

Toplo, vruće, tek jutrima nešto magle, ali nije tako gusta da bi guske posve zalutale, no bliži se vrijeme. Berbe grožđa u jeku, bit će dobrih vina po kojima postajemo sve poznatiji u svijetu, a i teran smo uspjeli iščupati iz monopola alpskih susjeda. hhitrecZadnjih su godina, sada već i desetljeća, vina sve plemenitija i u Hrvatskom zagorju koje je stoljećima proizvodilo tudum prema kojemu je novičok obična limunada. Posljedice se osjećaju i danas, što djelomično opravdava nagnuće Zagoraca prema SDP-u i sličnim propalim crvenim vinima koja su poprimila neodredljivu boju. Vrijeme je i paprika, lubenica i sličnih poljskih radosti, poljodjelci se tuže da nemaju komu prodati jer sve uvozimo iz Španjolske, Grčke, Makedonije, pa i Poljske, tuže se umjesto da im je drago – uskoro neće ništa trebati proizvoditi, ne će trebati delati, samo će svaki mjesec po socijalnu pomoć i uživati sjedeći na klupama pred kućama, promatrati kako prolaze stranjski kamioni prema stranjskim veletrgovinama, pijuckati i mahati vozačima. A da se strani šleperi ne vraćaju u svoje strane zemlje prazni, sada već bivši hrvatski poljodjelci ubacivat će im u kamione svoju djecu da se mukte odvezu u inozemstvo, gdje će se novi gastarbajteri obogatiti. (Usput, čitam napis o jednom odličnom nogometašu iz osamdesetih, Gudelju: kaže autor članka da je nogometaš bio iz imućne obitelji, jer mu je otac bio gastarbajter!).

Lubenice su se svakako dokotrljale u prvi plan nakon iskrcavanja pred Vladom RH, što je protumačeno kao sigurnosna ugroza. Ipak smo malo napredovali, prije su Banske dvore raketirali srbijanski piloti, danas rezidenciju napadaju hrvatski europarlamentarci. Eto štofa za medije, pa je li Beroš trebao dati lubenicu policajcu i je li policajac trebao primiti, što je valjda podmićivanje policije, korupcija i slično. hrt sinčićVelika tema, koja je posve zakrila neke nešto malo važnije, kao što je obrana Hrvatske u zraku, a asocijacija i jest vezana uz Banske dvore, to jest da je doletio kakav novi srbijanski zrakoplov, ne daj Bože, s današnjim stanjem našega zrakoplovstva mi bismo ga mogli presresti, samo gađati lubenicama. Mislio sam (mislili smo) naivno da je na moru nešto bolje, ali me je (nas je) razuvjerio baš dramatičan intervju Davora Ivankovića s (bivšim) kontraadmiralom ili admiralom, nisam pohvatao, dotično da je stanje vojnoga brodarstva podosta slično zrakoplovnom. Tako je Hrvatska u oba smisla riječi doista prizemljena, još nam ostaju na stanovitoj razini (ipak) samo zemaljske snage, to jest kopnena vojska koja nije okopnila. Bogu budi hvala, tu smo ipak bolji nego prije tridesetak godina, i zemlje još imamo po kojoj se mogu kretati zemaljske snage, no i zemlje će biti sve manje ako ju pokupuju srbijanski kraljevi mesa (vraćam se poljodjelstvu), te se više ne će čuti ona strašna o salati i klanju Hrvata, jer će se sve proizvoditi u Hrvatskoj i ne će biti potrebe da se šalje od drugud. Kralj mesa već ima velike površine u Hrvatskoj, a želi ih još, posebno me zaintrigiralo da se mota oko Tovarnika, što u kulturološkom smislu može donijeti napredak. Naime, budući da Hrvatska nema volje ni novaca da završi obnovu rodne kuće A.G. Matoša i kulturnog centra u Tovarniku, možda to uradi mesni kralj, s tim da će se kulturni centar zvati „Vuk Karadžić i Matoš“ (Mirko i Slavko) a na otvorenju se pojaviti hrvatska kulturna elita, poglavito ona koja je potpisala idiotariju o zajedničkom jeziku.

U međuvremenu se opet rasplamsala polemika oko upravnoga uređenja RH i budaletine se dohvatile županijskog ustroja, to jest ukidanja županija i prijelaza na regije, što bi nas vratilo u vrijeme Trojedne kraljevine i raskrajanja teško skrojene domovine, plus Vojna krajina ali ovaj put valjda ipak (opet) hrvatska jer je i slijepcima jasno da smo opet jednom ostali predziđe, ne ću reći antemurale da me neki Dejan Kovač ne poveže s Antom Pavelićem. Na spomen regija bljuje se i IDS-u, ali iz drugih razloga, žele ostati svoji na svome, u svojoj županiji koja je više-manje u dobrim odnosnima s Hrvatskom. Ilustracija: neka umjetnica postavila je negdje u Istri instalaciju s naoko plemenitim ciljem da podrži primanje migranata, a s obrazloženjem, pazite vi ovo – da je Istra primala prognanike iz Hrvatske i Bosne u vrijeme rata devedesetih. Iz Hrvatske? Valjda susjedne zemlje.

Snjeguljica i sedam (deset) patuljaka

Ostanimo u polju kulture, ovaj put u povodu novih tumačenja američke filmske Akademije o proizvodnji filmova, a kaže da sukladno političkoj korektnosti ni jedan film ne će dobiti Oscara ako nema toliko i toliko manjina (iliti drukčijih) u filmskom produktu, ali i u njegovu stvaranju, to jest u ekipi gdje barem trideset posto kostimografa, scenografa itd. moraju biti manjinci, što se ne odnosi samo na rasnu pripadnost nego i na erotska opredjeljenja. Glede redatelja ostaje nejasno, treba li biti iz mješovitih brakova, vjerojatno da. Nije to, u stvari, ništa novo, godinama smo pratili kako u tzv. obiteljskim filmovima američke produkcije barem jedan član mora biti istospolac, kćerin zaručnik pomalo tamnoput ili posve, majka transrodna (nakon što je ipak bila žena). Sada je to samo formalizirano, uspostavljen kanon i jasne upute – ako hoćeš Oscara trebaš se prilagoditi ili te nema među dobitnicima.

Upute umjetnicima također nisu novost, pa i na europskom tlu. Oni s dugim pamćenjem sjećaju se Soluna, grada koji je (ni kriv i dužan) u jednom trenutku bio središte skupa europskih kazališnih nasilnika. sedam patuljakaOni su okupljenima iz svih eu-zemalja (Hrvatska je tada nazočila, iako još nije bila članica, čini mi se) propisali kakve vrste predstava moraju (a ne trebaju) stavljati na daske, čak su i neku lijevu dramsku piskinju koje se više nitko ne sjeća, prikazali kao uzor koji svi moraju slijediti, o čemu će ironična Sanja Nikčević poslije pisati kao o farsi, ali da su mnogi hrvatski kazališni ravnatelji i (ne uvijek) redatelji pristali na tu direktivu, postalo je uskoro jasno, dramski je teatar postao „postdramski“, a našli se korumpirani kritičari koji su imali zadaću hvaliti predstave krvi i sperme bez glave i repa.

Spomenute direktive američke filmske Akademije odavno već provodi (anticipirala, jest) ona hrvatska filmska klatež koja je shvatila da su takvi „sižeji“, takve teme i pristupi vrlo lukrativni i na njima zarađivala, a filmska ustanova koja odlučuje – i sama proviđena sličnim kadrovima – radosno davala novac, u čemu je imala potporu srdačnih hrvatskih kulturnih vlasti. Kada sam ja napisao scenarij za film koji ismijava (gore rečene) kazališne svinjarije, glatko je odbijen. Scenarij sam poslije prepravio u dramski tekst i prijavio za dramski natječaj, gdje sam također glatko odbijen. Komedija je napokon tiskana u časopisu „Republika“, pa ju možete pročitati. Oni koji jesu, vele da je urnebesna.

Toliko o novom jednoumlju u kulturi, sada osnaženom i iz Amerika opisanim uputama. Budući da sam u životu napisao barem petnaestak dramskih tekstova za djecu, uz to i izvedenih, sada i ja vidim da sam sve krivo radio i pokušat ću ispraviti grijehe. Upravo pišem filmski scenarij – o Snjeguljici, po direktivama. Kostur će biti sačuvan, ali uloge malo izmijenjene: maćeha ne trpi pastorka Snjegulja, pa zapovjedi lugaru da ga upuca u šumi. Lugar, i sam ponešto sklon muškom spolu, ostavi lijepoga Snjegulja na životu, a on nađe utočište u kolibi patuljaka. Ako scenarij kojom srećom bude realiziran u međunarodnoj produkciji, patuljci ne će biti kao što su bili, jedan će biti crn, drugi bijel, treći žut i tako dalje. Ako se daj Bože sve svede na domaću, da ne velim hrvatsku produkciju, patuljci će biti predstavnici manjina, kako je navedeno u Ustavu RH. Znači, jedan će biti Talijan, drugi Srbin i nadalje Čeh, Slovak, Mađar, Židov, Nijemac, Austrijanac, Rusin, ukupno deset, ali zašto uvijek mora biti sedam patuljaka, pitam ja vas? No pustimo patuljke, da vidimo kako se priča razvija. Maćeha se preobrazi u desničarsku političarku, ne u vješticu da se slučajno ne prisjetimo vještica iz Rija. Desničarka pronalazi princa Snjegulja i podvali mu otrovnu jabuku, koju on zagrize i padne u komu. Sada dolazi finale, pojavljuje se princ na bijelom konju (zašto bijelom, da, i to treba malo retuširati), dolazi do Snjegulja i utisne mu respiratorski poljubac. Možda ga odmah i poševi, ali nije nužno. Dva princa potom odlaze na bijelom (?) konju, ali Snjegulj ne zaboravlja patuljke. Istospolni par posvaja svih sedam ili deset malenih rudara i svi sretno i zadovoljno zauvijek žive u obećanoj zemlji Hrvatskoj. Da, zaboravio sam, ekipa mora biti isto tako sastavljena od narodnosnih i antropološki raznolikih stručnjaka. Od drukčijih. Jest, ja drukam za drukčije. Ako film bude realiziran i ne dobijem Oscara za scenarij, tužit ću Akademiju Trumpu ili Bidenu, vjerojatno Trumpu.

Garderobijer

O smrti Ronalda Harwooda, alias Ronalda Horowitza, obavijestio nas je u tisku S.P. Novak. Solidan dramski pisac („Garderobijer“), glumac i filmski scenarist, posebno se proslavio kao predsjednik svjetskoga PEN-a sredinom devedesetih godina. Imao je vrlo dobar pregled imena hrvatskih književnika (možete si misliti), pa je nas 27 isključio iz te organizacije. Naravno da o nama ništa nije znao, ali mu je projugoslavenska klatež servirala popis za strijeljanje književnika koji su disali i djelovali hrvatski, znači nacionalista. S.P. Novak sada se pravi neupućenim, ne spominje tko je tada vodio „hrvatski“ PEN i koji su to umjetnici bili tako revno spremni slušati diktate i izbaciti svoje kolege na upravo staljinistički način. Mnogi su već mrtvi, pa ne ću imenovati izbacivače iliti vunbacitele, a sada je mrtav i Harwood koji je prema Hrvatima imao (još je bio rat) razumljivi refleks. Kada je bio u Zagrebu, otkriva nam Prosper, tražio je da ga se vodi u Vrapče. Je li mu što koristilo, ne zna se. A glede Prosperove tvrdnje da je Harwood izazvao krizu u hrvatskim književnim krugovima, ni to nije istina. Krize nije bilo, fućkalo se nama za PEN, samo nam je bilo odiozno da se jedna, nekad pristojna ustanova, tako gadno osramotila. Doduše, pitanje je zašto Tin Ujević, pa čak ni Krleža, nikada nisu bili članovi PEN-a.

Dagmar Ruljančić

Oni koji su prošlih dana pisali o Menzelu, nisu mogli zaobići prevoditeljicu Dagmar Ruljančić i njezinu ulogu ne samo u dovođenju sjajnog redatelja i glumca u Hrvatsku, nego i više no značajnu rolu u uspostavi hrvatsko-čeških kulturnih veza, koje su prije njezina dolaska u Zagreb bile na prilično niskim granama. Prevodila je suvremene češke pisce, Kunderu, Šotolu, Škvoreckoga, Havela, ali i starije poput klasika Hašeka. Dio djelovanja Dagmar Ruljančić u Hrvatskoj vezan je i uz Kazalište Trešnja, za koje je prevela nekoliko čeških dramskih djela za djecu, ali i nagovorila Šotolu da za Trešnju dramatizira svoj roman „Pile na ražnju“. Predstava koju je režirao Joško Juvančić bila je doista impresivna.

Višnjik u likovnom dvorištu

U Zagrebu su kazališne predstave na otvorenom prostoru rijetkost, s iznimkom Histriona. Postoji povijesni podatak da je negdje između dva svjetska rata u Maksimiru (maksimirskoj šumi) igran „San ljetne noći“, čini mi se da je događaj i fotografski zabilježen. Je li to bilo zbog španjolske groznice, ne znam, vjerojatno nema veze, ali da je izlazak Gavelle na brisani prostor prije nekoliko dana povezan s koronom, ima rezona, u stvari više s posljedicama potresa koji je zanjihao i Frankopansku. „Višnjik“ je solidno odigran, ne u nekom višnjiku nego u dvorištu Likovne akademije pod starim stablima i to u koprodukciji s HNK Osijek koji u svojem gradu ne može igrati na otvorenom zbog komaraca.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Uto, 29-09-2020, 18:38:30

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.