Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Lipanj 2020. prema kraju

Kišni prošli tjedan, Zagreb se svako malo strese ko mokri cucak. A ja tako volim taj grad, bio mokar ili suh, adventski svečan ili potresen, volio sam ga čak i onda kada je bio prašan i čađav u olovnim vremenima, zapušten i tjeskoban, što tek sada spoznajem a u ono doba bijah mlad i blesav pa mi se i takav činio privlačnim. Novca nismo imali, a kada je na vrhu socijalističke nakarade zvane zagrebačkim Neboderom otvoren noćni klub, nosili smo pod kaputom bocu pelinkovca, samo jedno piće bismo platili, a zatim dugo sjedili uvijek punih čaša iz rukava, sve dok nas nisu skužili i izbacili. Neki su skočili i sami, stariji ljudi sjećaju se pomodnih samoubojstava Hitrecmladih koji su padali na Ilicu kao nedavno skulputure s pročelja donjogradskih –a i toga sam se dotaknuo u trilogiji „Kolarovi“. Bila su to vremena davno prije Hrvatskog proljeća, i puno, puno prije „Zvečke“.

Opet Zagreb izgleda tužno, iz drugih razloga, kažu da novaca za saniranje šteta treba koliko i za dvadeset i dva Pelješka mosta. Vjerojatno, ali kog će nam vraga toliko peljeških mostova, pa i ovaj jedan koji tek viri iz mora jedva jedvice se rađa već desetljećima, ne bi li spojio Hrvatsku s Hrvatskom. Je li se mogla izbjeći njegova gradnja? Jest, pa Neum je hrvatski grad po svemu i trebalo ga je mirno ili nemirno integrirati. Putin bi to riješio za jedno popodne.

Dobro, pustimo Putina, kako je, tako je, za mnogo toga su Turci zaslužni, pa se vraćam samo do covida koji je učen virus, čita i prati što se događa, pa kada vidi da se tamo neka Hrvatska navodno iščupala iz njegovih ralja, odmah se vrati da napravi reda. Možda je čuo da su ondje izbori za parlament koji se zove Hrvatski sabor a trebao bi se zvati Hrvatski državni sabor, ali se pingvini tresu od pridjeva državni i imenice država jer ih podsjeća da su svoju državu izgubili, a ovu našu nazivaju Republikom Hrvatskom, što joj i jest naziv, ali riječ država teško izgovaraju. Još da im je samo predmetnuti pridjev „socijalistička“, bili bi posve zadovoljni, a imali bi i pravo jer se ništa bitno nije promijenilo. A Istoricarida bi htjeli natrag, svjedoči friški slučaj s krokodilima. Ne u zagrebačkom Zoološkom vrtu, nego u Beogradu kamo su se bile zaputile zdrave istoričarske snage iz Zagreba, na čelu (navodno) s Jakovinom i Klasićem, praćene fanfarama snažne jugoslavenske utvrde na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Ako možda ne znate o kakvim je krokodilima riječ, objasnit ću: u njihovoj (to jest opisanih) prestolnici, je li, na Dunavu i Savi, gdje je hrvatski Zemun nestao pod neboderima Novog Beograda, u tom, znači u davnini bugarskom belom gradu rođena je udruga (ili što?) Krokodil. K. R. O. K. O. D. I. L. je kratica mnogo lepšeg i dužeg naziva“ Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju“. Što bi oni htjeli? Da im je dosadno, vjerojatno jest, ostali su bez društva ostalih republika i jedne pokrajine neprežaljene im crknute Jugoslavije. Postali letargični, ali se trgnuli i sada rade na krepanom integralizmu pod firmom regionalizma, a to ne može da se uradi bez Hrvata, oduvijek su to razumjeli u Srbiji, ne može da se sklepa ni istorija srpske književnosti u tih dugih deset vekova bez hrvatskih pisaca, to jest srpskih pisaca koji su pisali na narječju srpskog, koje se zove hrvatski. Zato valjda Krokodil ima na prvom mjestu riječi Književno (okupljanje), ali se barem za sada ne bavi toliko književnošću koliko jezikom i istorijom. Iz krokodilskih ralja proizašla je ona mrtvorođena Deklaracija o zajedničkom jeziku (a bratija ga zove velikim finalom!), koju je potpisala šaka jugoblesana iz „regiona“, među njima se našlo i opet nekoliko Hrvata ili onih koji se tako nazivaju.

Elem, kada to nije uspjelo, a da ne bude dosadno i letargično, dohvatio se sada Krokodil istorije, historije ili povijesti JUgoslavijapa priredio konferenciju infantilnoga naslova „Ko je prvi počeo?“ (pitanje koje ravnatelj škole postavlja đacima privedenim u njegovu kancelariju poradi svađe i tučnjave, odnosno inačica one „Ko nas, bre, zavadi“). Podnaslov je „Istoričari protiv revizionizma“, što je već prihvatljivije. Naravno da su istoričari protiv revizionizma, jer bi precizna revizija jugoistoričarske (velikosrpske) povijesti pokazala svu bijedu svoju (njihovu) i mogli bi završiti u zatvoru kao krivotvoritelji. Ipak su uspjeli okupiti neki broj idiota iz Slovenije, Hrvatske, Srbije naravno, BiH i Crne Gore. Makedonija, čak ni sjeverna, i Kosovo nisu se dali nasanjkati. Prvoga dana konferencije raspravljalo se o temi „Naš prvi i jedini zajednički vek – 100 godina od nastanka Jugoslavije“ (i to je krivotvorina jer nismo imali celi zajednički vek, jer vek valjda traje sto a ne šezdeset osam godina, izračunajte).

O čemu se govorilo ne znam niti me zanima, vjerojatno o mnogo lepo zajedničkom životu koji je naprasno prekinut dvaput, drugi put zauvijek. Druga točka (tačka): „Živeo poraz – promena paradige u narativu o II. svjetskom ratu“. Treća je tema zagonetna, “Idealni neprijatelj _ Jugoslavija“, a četvrta vrlo aktualna „ Tragična nasleđa ratova devedesetih“, po svemu sudeći udarna tema. Iz svega toga kupusa nastat će, kažu, deklaracija slična onoj o zajedničkom jeziku, a doživjet će isti fijasko. Zašto mene nisu pozvali, ne znam, zadnji put sam bio u Beogradu Jugosferasredinom 1990. u misiji razbucavanja JRT-a, vrlo uspješnoj s moje strane. I sa svih strana. Da su me sada pozvali, ja bih im objasnio i kako je to bilo, i tko je prvi počeo i kakva su „nasleđa“.

Nisu, jer znaju s kim imaju posla. Ja bih inzistirao da u deklaraciju uđu neoborivi fakti, a to su: hrvatski nacionalisti, to jest ustaše, ispraćeni iz Zagreba hrvatskim dakle ustaškim zastavama, cvijećem i pljeskom, krenuli su prema Beogradu, ali do njega nisu stigli. U bijesu i srdžbi upali su zato u Šumadiju i okupirali trećinu Srbije, ubijali, klali i silovali, usput vriskali „Ovo je Hrvatska“. I tako dalje, Srbijanci su se ipak nekako snašli , uzvratili, oslobodili Šumadiju i onda pevali pesme u gostioni „Kod žirafu, vanevropsku zverku“.

S velikom radošću očekujem deklaraciju koja će biti napisana, kažu vijesti, u Centru za kulturnu dekontaminaciju, a vjerojatno predstavljena na otvorenom prostoru (covid) u amfiteatru pred Muzejom Jugoslavije. Da, da, takav postoji, ipak su spremili Jugoslaviju u muzej. I još nešto, nimalo slučajno: komična konferencija održana je dva dana uoči 20. lipnja, datuma atentata u beogradskoj Skupštini, valjda kao svojevrsna priprema i kultura sjećanja na stare radikale (opet na vlasti) i Punišu koji je voleo da kolje Arnaute i puca u Hrvate.

Za to vrijeme u Zagrebu

Dan prije beogradskog cirkusa okupili se u Zagrebu doista hrvatski povjesničari i nešto politike u prelijepoj Velikoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva, pod jednim od remek-djela Vlahe Bukovca. Razlog: petnaesta obljetnica Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra(ravnatelj Ante Nazor) koji prikuplja dokumente iz prve polovice devedesetih, a ti materijali govore istinu o onom što se doista događalo, pa se znanstveno može parirati HRHBbudaletinama i nitkovima. Predstavljene su tom prilikom dvije knjige, obje posvećene Hrvatima Herceg-Bosne u ratu. „Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u BiH 1991.-1995.“ detaljno, zorno i opsežno, svjedočanstvima potkrijepljeno donosi strašnu sliku koju su hrvatski mediji izbjegavali vidjeti, uglavnom namjerno, a na toj su slici mrtva tijela 3.500 ubijenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika – njihovi su krvnici u većem broju Srbi, u nešto manjem muslimani-Bošnjaci.

Govornici iz Herceg-Bosne točno rekoše da su u Hrvatskoj vrlo poznati Ahmići i Stupni Dol, ali sjećanja na zločine nad Hrvatima kao da više i ne postoje. Te su rečeni govornici nabrajali sva mjesta gdje su stradali Hrvati, ovdje šezdeset, ondje četrdeset , pa toliko ili nešto manje u još tridesetak sela i gradova, i tamo gdje ratnih akcija zapravo i nije bilo, kao u sjeverozapadnoj Bosni. U srednjoj Bosni istaknuli su se mudžahedini ritualnim odsijecanjem glava. Druga knjiga posvećena je (i) ubijenim vojnicima HVO-a, to jest zbirnom popisu vojnika i civila. Po prirodi stvari, uz sudjelovanje govornika iz Herceg-Bosne, obljetnica Memorijalnog centra koji ima usporednicu i u BiH „skrenula“ je gotovo u cijelosti prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i njihovim tragedijama koje su se nastavile poslije ratova - u Haagu izmišljenim zajedničkim zločinačkim pothvatom u koji je voljom političkih sila i silnica u optužnici ali i presudi umiješana i Hrvatska.

Zajednički pothvat? Zašto? Pa zato jer se pojedinačno nije moglo nikomu ništa dokazati, te su „zajedno“ politički i Lučićvojni zapovjednici dobili grozomorno visoke vremenske kazne, a general Praljak koji na to nije htio pristati, ispio bočicu otrova. U toj bočici je uz cijankalij bilo i pakosnih sastojaka iz dijela politike u Hrvatskoj ali i iz velikog dijela medija koji su uživali i tada i prije kada je nestala republika Herceg-Bosna, a nije trebala i nije smjela nestati, niti će u Bosni biti mira, niti će hrvatsko pitanje u Bosni biti riješeno bez BiH s tri entiteta, tri republike. Ako se to u dogledno vrijeme ne riješi, ne će biti ni te umjetne tvorevine BiH.

Kolika je i dan-danas mržnja prema Hrvatima u BIH u dijelu zagrebačkih tiskovina, vidljivo je iz jednoga ispada prije tjedan dana. Pogani neslužbeni medijski govornik CK KPH upravo staljinistički se obrušio na povjesničara Ivu Lučića, koji se upustio u politiku, pa je zato valjda došlo vrijeme za obračun. Lučić je nazvan špijunom, a njegovo djelovanjem u ratnoj Herceg-Bosni prikazano je u mračnom svjetlu, kao i Hrvati ondje općenito. A što je radio „špijun“? Bio je čelna osoba protuobavještajne službe dobro ustrojene hrvatske republike, službe bez koje takav organizam ne može opstati. Organizam koji je (prvi, drugi i treći put) spasio tu BiH, kakva god bila, organizam bez kojega bi danas cijela „bih“ bila u granicama velike Srbije. Za takvim raspletom koji je na sreću nije dogodio, žali i kuka rečeni novinar kojemu ne želim spominjati ime jer se smećem bave komunalne službe.

Hrvatski anđeli

Koliko je hrvatske djece pobijeno u BiH tijekom srpske agresije i muslimansko-hrvatskoga sukoba (još) ne znam jer knjige nisam proučio, a hoću. Koliko je djece ubijeno u Hrvatskoj, sada je više-manje poznato: 402, da, četiri stotine i dvoje djece. Ranjeno ih je 1260, šezdeset i osmero njih ostali su trajni invalidi. Najviše je djece stradalo u Slavonskom Brodu, gdje im je u sjećanje podignut spomenik.

Elem, toliko se godina čekalo da o toj strašnoj temi bude snimljen barem dokumentarni film. Kadli, u prošlom tjednu ANđeli rataprikazana su javnosti čak dva, film Jakova Sedlara „Hrvatski anđeli rata“ (moj scenarij kao okosnica koja daje kontekst) i dokumentarac Slavice Šnur „Otkrhnuti“. Ne ću uspoređivati jer sam u prvi projekt involviran, ali čast filmašima koji su, slučajno ili ne, istodobno predočili zaboravljivima ili neinformiranima slike užasa pobijenih mališana i svjedočenja preživjelih roditelja. Najintrigantnije je da su oba projekta snimljena takoreći privatno, da, znači, nisu umiješane ustanove koje financira hrvatska država, to jest proračun. I tu je naša recentna bijeda. Zar se u svim tim silnim godinama od rata i pogibije djece nije našao ministar kulture pod čijom kapom je i hrvatski film, pa da kaže „Dobro, dečki i cure, zašto ne snimite film o hrvatskim anđelima rata?“, nego puštate da se jedan (jedini) kriminalni čin „s hrvatske strane“ podigne na razinu simbola hrvatskoga zločinstva, da se o njemu rade kazališne predstave, možda sprema i film, a o četiri stotine mrtve hrvatske djece ni jedan kadar, ni glasa. Zašto? Jer je hrvatska država u većem dijelu bila prepustila kinematografiju nehrvatskim i protuhrvatskim kadrovima koji su skladali priče poput „15 minuta- Dvor na Uni“ i slične. To je istina. A sada se postavlja kao ključno, valjda, pitanje zašto je Sedlar na špici naglasio da film nije snimljen sredstvima ili uz potporu Ministarstva kulture. Kažu da ih nije ni tražio. Možda i nije, ali je za mnoge projekte tražio i nije ništa dobio, pa kog bi se vraga ponižavao. Uskočili su hrvatski iseljenici.

Još nešto, osobno: kada sam se u listopadu 1991. zaputio na istok Slavonije s dijelom Satnije hrvatskih umjetnika, zaustavili smo se u Našicama. Posjetio sam ranjenike u bolnici: velika prostorija s tridesetak kreveta, u jednom preslatka malena djevojčica ranjenih ruku, uplakana. Dugo sam s njom razgovarao, teško da sam ju utješio. Ta mi je slika i dan-danas u očima. Ni oprostiti ni zaboraviti! Nego stalno podsjećati, fotografiju petogodišnje djevojčice koju su u kući upucali u glavu, fotografiju viđenu u filmu „Hrvatski anđeli rata“, treba imati svaki školski udžbenik.

I na kraju: ni u jednom ni u drugom filmu nema video-snimaka iz Klaićeve bolnice u Zagrebu, 1991. Na žalost, autori filmova nisu znali da te snimke postoje. Poslije projekcije „Anđela“ saznajem za njih od kirurga koji je u to strašno vrijeme operirao ranjenu djecu.

Izbori

O izborima sam nešto pisao u prošloj kolumni. U međuvremenu su objavljene liste o kojima mogu reći samo ovo: Izbori 2020-nema ljudi. Pa i tzv. velike stranke oskudijevaju, tu i tamo neko ime, te cijela kolona (barem meni) nepoznatih. I vama. Sve se nekako srozalo, pa i kada gledam te grozne, nemaštovite plakate, hvata me jeza. Ne samo da su sadržajno unificirani a neki i besmisleni, nego mnogi i s likovne strane nepodnošljivi. S velikom tugom sjećam se vremena kada je plakat za tadanji pokret radio Miroslav Šutej, jedan od pet najvećih na svijetu. To je bio plakat, a ovi su za plakati. S nešto manje tuge sjećam se svojih slogana za prve slobodne izbore i prigodnih tekstova. Još sam tu, ali me nitko ne zove. Hvala im. Nisu me zvali ni na Jarun za obljetnicu, prvi put otkako se obilježava. I na tome im hvala. Baraku u Savskoj, gdje se kalila pobjeda na izborima 1990. i kamo sam Tuđmanu donosio tekstove, više nitko ne spominje. Slučajno ili ne, hodajući prema parkiralištu kod Cibone, navratio sam do te skromne i zapuštene barake: oko nje korov i šikara, jedva se vidi ploča koju smo postavili za desetu obljetnicu osnutka, ploča išarana uvrjedljivom porukom. Tako prolazi slava svijeta. Da, usput sam vidio na vratima Superknjižare plakat koji poziva na promociju knjige „1941. - godina koja se vraća“. Za povraćati.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sub, 11-07-2020, 05:54:00

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.