Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Na prijelazu rujna u listopad

Nije bila dobra godina za voće und povrće, barem u prigorskom kraju, jabuke i kruške okamenile se, rajčice uglavnom bolesne, s oraha je padalo samo lišće, dosta toga pojele ptice koje su najviše hitrecprofitirale, grožđe kako gdje. Najviše je bilo krtica, kao i drugdje u Hrvatskoj, od gospodarstva do politike. Da moja institucija (to jest ja osobno) nije cijelu godinu ravnala male i veće vezuve, inače ravna livada pretvorila bi se u brežuljkastu površinu. Nekoliko je krtica uspio uloviti moj pas, ali je u žaru iskopao duboke rupe u koje sam, koseći travu, stalno upadao i čašio gležanj. A trava je rasla kao nikada prije, jedna je kosilica ispustila dušu pa sam ju dao našim prijateljima Romima, što bi rekao Bandić. Flakserica, koju natežem kao Domagojevi strijelci u Meštrovićevoj varijanti, dvaput mi je istegnula tetive na ramenu. No, početak je listopada i tim radostima dolazi kraj. Miriše po jeseni, lastavice uskoro odlaze u podzemni svijet gdje borave zimi, po vjerovanju starih Slavena i starih Hrvata, kako je zapisao Radoslav Katičić u knjizi „Naša stara vjera“.

Ujutro se spuštam u grad, kupim novine i pijem kavu, ali se zagrcnem nekoliko puta. Recimo, zadnji put kada sam otvorio separat plasiran čitateljima uz dnevni list, a ondje na nekoliko stranica istiniti povijesni prikaz o oslobođenju Zagreba, ni manje ni više. Pogledam datum i godinu, desetljeće i stoljeće, vidim da nisu proodmakle četrdesete Partizaniprošloga stoljeća, pa ni sedamdesete, nego da je devetnaesta godina novoga stoljeća. A članak na četiri stranice baš agitpropovski, kao da je reprint iz, recimo, 1946. Meni, a i vama nepoznati novinar-povjesnik, ničim izazvan, budući da nije ni obljetnica „oslobođenja“, u tmurne prijesenske dane 2019. opisuje dolazak jugoslavenske armije, njezin ulazak u Zagreb, dan koji je donio slobodu.

Usput polemizira s mračnim snagama koje danas tvrde da su jedinice NOVJ počinile nebrojene zločine nad stanovništvom koje je u Zagrebu ostalo i nije se željelo povlačiti s onima koji se nisu htjeli „predati partizanima, od kojih su mogli očekivati samo osvetu, koju su na kraju z a s l u ž e n o i dobili“ (spac, ja ). Nakon te zanosne, načelne konstatacije, autor se upušta u detalje napokon slobodnog života u gradu koji je „tijekom sljedećih 24 sata i formalno proglašen otvorenim gradom.“ Svi su bili veseli, nije više bilo borbenih djelovanja kao dva dana prije kada su se još aktivisti Narodne zaštite tukli s ustaškim ostatcima. Jedanaestoga svibnja Zagrepčani su spontano izašli na ulice, to jest „cijeli Zagreb“ (kaže autor) i pljeskom pozdravljali osloboditelje, vičući „Živjela Srbija!“ – a sve to na „današnjem Trgu bana Jelačića“ (kako se zvao u NDH?). Na bini, uz ostale (Bakarić itd.) pjesnik Vladimir Nazor, uz njega pesnik Koča Popović, zapovjednik Druge armije, pa čak i oni iz Zagrebačkog korpusa koji su mogli ući u Zagreb tek kada su srpske snage obavile posao. Bio je to trijumf nad „najgorim izrodom hrvatskoga naroda.“

Osjećajući cijelo vrijeme da tu nešto nije u redu, vama i meni nepoznati feljtonist izdvaja službenu pohvalu m. Tita sedmorici visokih komandanata, a oni se zovu: Koča Popović, Miklutin Morača, Mijalko Todorović, Srbi, znači, a ostalih su četiri Crnogorci. Nema Hrvata. Koča P. je održao govor Zagrepčanima: „Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske nove Titove federativne Srbije“, što je izazvalo frenetičan pljesak, veli autor. (Kakva je to “federativna „ Srbija, u tom je trenutku bilo teško zaključiti.) Autor napokon vidi što tu nije u redu, pa zaključuje da je posve u redu što su „Srbi oslobodili Zagreb“, jer su s druge strane Hrvati oslobodili Beograd (1944.)! Usput, o atmosferi u Zagrebu u doba Koča„oslobođenja“ pisao je iz prve ruke Bogdan Radica, tada još pristaša crvenih (ali ne zadugo), o tjeskobi i strahu koji je ovladao i pobjednicima.

E sad, kada pisanije vama i meni nepoznatog povjesnika u rečenom separatu pročita neki današnji školarac, teško mu je ne pasti u zanos. On vjerojatno ne zna da postoji cijela, ogromna biblioteka o partizanskim, komunističkim (bolje rečeno) zločinima, ne zna da je jugoslavenska vojska poubijala hrvatsku vojsku a s njom i obitelji vojnika i časnika, žene i djecu, da je „zasluženo“ životom platilo više od pola milijuna Hrvata, da je u Zagrebu zavladao teror neviđenih razmjera, da su iz bolnica izvlačeni ranjenici i odvoženi u smrt, da su ubijani novinari, književnici, svećenici, da je ta strahovlada bila doista krvava kupelj koja se, eto, i dan-danas, u novinama (separatu) pojavljuje kao osloboditeljski trijumf, u vrijeme kada se i usred Zagreba, u Savskoj, još otkopavaju kosti ubijenih.

Niti je školarcu poznato još puno toga, što vjerojatno ne može naći u „kurikulumu“. On ne zna da je rečeni (pohvaljeni) Koča Popović zločinac velikoga kalibra, nešto manjeg od onoga koji ga hvali, to jest Broza. Ali sve to što školarac ne zna, znaju odrasli Zagrepčani i ne samo Zagrepčani, znaju i da je Zagreb (Prečko, Kanal) bio potom postaja na Križnom putu, da je teror (većega ili manjeg intenziteta) trajao praktički do 1990. godine, a zatim jugoslavenska armija još jednom krenula na Zagreb, ali do njega nije stigla. A Zagrepčani krenuli njoj ususret! Jesu. Pridružili se braniteljima u svim područjima odasvud napadnute Hrvatske i na kraju pobijedili srpsku (srbiziranu jugoslavensku) vojsku. Obranili tek rođenu modernu hrvatsku državu, demokratsku, je li, u kojoj je proklamirana sloboda medija, a oni ju koriste za zavrtanje ruke Hrvatskoj i „feljtone“ kao što je opisani.

Lijep ljudi okupio se u prošlom tjednu na projekciji Sedlarova filma o samoubojstvima branitelja. Puna velika dvorana 3069Studentskog centra. Koliko je njih, koji su dignuli ruku na sebe, iz Zagreba? Nije mi poznato. Znamo samo koliko je Zagrepčana bilo na prvim crtama i koliko ih je poginulo, zahvaljujući (i) Gordani Turić koja im je podignula spomenik u nekoliko opsežnih knjiga. Većina njih bila je, može se zaključiti, iz obitelji onih koji su stradali u komunističkom režimu. Većina su bili mladi, istrgnuti iz normalnoga života pošli u nametnuti rat. A rat je stanje nenormalno, samo kad vas granatiraju nekoliko dana uzastopce kidaju se živci, premda se odmah ne vidi i ne osjeća, a nekmoli biti u bitkama godinama.

I to je to – okrutno načet organizam postaje u miru, kada utihne oružje, i nadalje ranjiv, osjetljiv i preosjetljiv, pa je dovoljan i banalan povod da se pomišlja na suicid, a povoda koji nisu banalni, u bijedi hrvatske politike, bilo je i ima ih toliko da nije čudo što je znatno više od tri tisuće branitelja same sebe lišilo života. U rat su bili otišli jer ih je obuzelo ono čuvstvo koje se sastoji od osjećaja časti da ne ostaneš po strani dok ti ubijaju mladiće slične tebi od Dunava do Konavala, i od gnjeva što su ubojice isti oni, ili njihovi sinovi i unuci, koji su zaslužni za tisuće neotkopanih masovnih grobnica poslije Drugoga rata, sada i opet očito spremni da dovrše posao potpunog uništenja hrvatskoga naroda. LedererOsjećaj časti, da, ali i osjećaj za pravdu, što je dobro naznačeno u rečenom filmu o samoubojstvima branitelja koji, vidjevši što se događa u Hrvatskoj, i tko ima stvarnu vlast, jednostavno u takvoj zbilji ne žele ostati. Oni ne idu iz Hrvatske, ne odlaze u inozemstvo. Oni odlaze pod zemlju, kao one lastavice o kojima govori Katičić, ali se u proljeće ne vraćaju.

Nekako u isto vrijeme, čak mislim u istom danu kada je bila projekcija filma o braniteljima-samoubojicama u produkciji filmskog festivala „Gordan Lederer“ (nositelji branitelji iz Zaprešića), te iste večeri sastala se hrvatsko-srpska koalicija u poznatom zagrebačkom restoranu, uz nazočnost neizostavnog Pupovca. Ondje se pilo i jelo, pričali se vicevi, nastojalo se šarmirati Pupovca da sačuva stabilnost, svoju i vlade, to jest vlasti. Sjedi ondje, znači, taj isti Pupovac koji širom republika i pokrajina bivše drage mu naddržave opanjkava Hrvatsku na najgnjusnije načine (kao i pobratim mu Komšić) beogradski politički agent koji, nota bene, u Saboru lamaće rukama i prijeti prstom, proziva „pedere“ i Crkvu u Hrvata, sjedi taj doktor Baltazar koji je mislio i smislio kako ljuljati Hrvatsku u skladu s novim memorandumom i Vučićevim četnicima, a i nije trebao imati veliku pamet, zna on da ga Plenković i družba nose na rukama (kako se zove onaj film , aha, „Ja tebe nosim“) i da će biti u vlasti sve dok je ove vlasti ali i kada je ne bude, a to što hrvatski branitelji stežu šake – ma nije važno, to što su notornog lažova tužili i zahtijevaju da se istraži, ma to ćemo lako srediti, imamo „mehanizme“. Treba ih uvjeriti da ne larmaju sada kada Hrvatska uskoro „preuzima Europu“, treba im objasniti da postoje viši ciljevi i viša politika koju branitelji ne razumiju.

Politika jest drolja, ali je ta droljavost u normalnim zemljama rezervirana za svakodnevnu uporabu. Ona načelna, Pupovacdubinska, prava politika jedne zemlje, jedne nacionalne države, mora imati snažne etične osnove, treba u sebi imati moral koji i nije nego emanacija narodnoga bića i njegove postojanosti, onoj što jedina jamči opstojnost u olujama povijesti, a tako je veličanstveno došla do izražaja u Domovinskom ratu. Taj moral nagriza se sada s mnogih strana jer je neprijatelju naravno poznato da ako tu uspije – pada cijela zgrada koja se zove Hrvatska. A na toj razgradnji radi se upravo punom parom, pa i na istini o ratu koji nazivamo Domovinskim, što je nevjerojatno(ha) budući da svi sudionici i svjedoci nisu počinili samoubojstvo niti su svi ubijeni u ratu, nego je većina ipak još živa – ali ni to ne smeta klateži koja ima svoju, perfidnu, iskrivljenu istinu i širi ju u medijskom prostoru, a „vlast“ pomaže srdačnim restoranskim druženjem s onima koji izravno, otvoreno i zlurado rade o glavi (našoj) domovini. Pa kad to vide i čuju hrvatski branitelji, ma doista, kako neki od njih ne bi prislonili pištolj na sljepoočnicu?

Ili kada (trajno) vide da „institucije“ samo lažiraju potragu za srpskim zločincima. I kada se sjećaju kako su „institucije“ bile revne da se dodvore gospodarima uhićenjem Gotovine i Markača. I kada se osvrnu na nedavno doba kada su hrvatski ratni invalidi sklonili u crkvu sv. Marka, a policija ih batinala i u ulaznom prostoru crkve, dok je Milanović nekoliko metara dalje sjedio u Banskim dvorima (podsjetite se na predsjedničkim izborima). I da rezimiram spomenuti baltazarski skup s kojega je poruka: dajte, braćo, da izdržimo do kraja mandata, to je jedino važno. A onda kud koji – u Bruxelles jedni, u Beograd drugi, svijet je širok, a Hrvatska uska, što se rimuje s guska.

Slovenska posla

Glasno ucjenjuju Hrvatsku koja srlja u Schengen, a Europa jedva čeka da ju Hrvatska brani kao nekada, u doba RHFrankopana i Zrinskih te nadalje, Hrvatska krajina, znači. Zato slovenska blokada ne će proći, vjerojatno. Slovenci idu i šire, predbacuju Hrvatskoj da nije riješila granice ni s jednim susjedom. Glede granice između Hrvatske i Slovenije, bolje im je da šute, da ne izvlačimo ne tako davna vremena kada je hrvatska Bela krajina nekako otplovila u kranjske vode, ili kako su Mokrice prispjele u Sloveniju. Ne dao Bog da potegnemo sedmo stoljeće. No, ako treba: dr. S. Sakač je na temelju istraživanja Ljudmila Hauptmanna pretpostavio da su Hrvati osnovali sedam državnih organizacija: Korušku, Karantansku Hrvatsku sa središtem na Gosposvetskom polju sred „Hrvatske županije“, Posavsku, Dalmatinsku, Neretljansku, Zahumlje, Trebinjsku i Dukljansku na Zeti i Skadarskom jezeru. Toj se tezi priklanja i Josip Horvat u knjizi „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“.

Ljudmil Hauptmann na kojega se pozivaju i Sakač i Horvat, bio je – slovenski povjesničar.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Pon, 9-12-2019, 01:49:10

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.