Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Kolovoz 2019. u Hrvatskoj

Kako ono ide pjesma „Sve ptičice iz gore spustile se na more, samo jedna ostala...“, to jest Tomo Medved koji čuva Banske dvore, te su, znači, u dobrim rukama. Ostali su se razbježali kao srpske parapostrojbe u Oluji, čiju bežaniju svečano evociraju u Beogradu uz sudjelovanje nekih i iz Hrvatske, lažu i mažu pa su dotjerali do dvije tisuće ubijenih srpskih civila, Dan pobjedešto nije konačna brojka jer će joj idućih desetljeća biti dodavane ništice, uz pomoć raznih zuroffa, „Novoga lista“ i sličnih irineja iz Hrvatske. No, i sve njih polako obuzima punina ljeta, posustaju u vrućim danima, nemaju štofa pa se između Dana pobjede i Velike Gospe upuštaju u prežvakavanje minulih događaja od Sinja, Knina do Splita, iz dana kada je Dalmacija po svemu u prvom planu, politički a ne samo turistički. Iz Sinja je ostala uspomena na srdačan pljesak vukovarskom Penavi, iz Knina Kolindin govor i prva najava kandidature, iz Splita Thompsonov nastup na koji se obrušila oporba, lijevonasađeni mediji i pučka pravobraniteljica Lora. S potonjom u svezi ostaje pitanje: koji to puk brani pučka pravobraniteljica, to jest je li taj puk na splitskoj obali također onaj puk koji bi trebala braniti ili je braniteljica nekoga drugog puka iz pukovnije koja ne pripada hrvatskoj vojsci ali harači Hrvatskom jer je utkana u institucije i medije, održava „red i poredak“ iz jugoslavenskoga doba i (obnovljenog) verbalnog delikta, te jesu li se u Hrvatskoj ljudi razdvojili na pučane i elitni dio društva. Jesu. Sve što je hrvatsko i hrvatskom osjećaju imanentno, elita pokušava i ponekad uspijeva stišati, sve prirodno i izvorno hrvatsko u političkom (društvenom takoreći) je „ekstremističko“, pa i tjednici koji imaju hrvatski pridjev u naslovu, svi povjesnici koji s mukom i bez veće pomoći (ili nikakve) nastoje poništiti jugoslavenske krivotvorine proglašuju se nepoćudnima, a treba brzo raditi jer se pojavljuju nova tumačenja najnovije povijesti, i ta HTpisana u istim radionicama, ne samo srbijanskim i srpskim nego sada i muslimanskim.

Užasnu je buku podignuo predsjedničin intervju objavljen ne u „službenim glasilima“ današnje Hrvatske, nego tjedniku s hrvatskim pridjevom, što je valjda nedopustivo, a protumačeno kao podilaženje desnici. Kojoj to desnici? Onoj koja bi na pitanja iz intervjua odgovorila isto što i „ostali“ Hrvati u devedeset posto slučajeva: da su Jugoslavija i komunizam bili zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, da je Tito bio zločinac, da u Srbu nije bio ustanak nego pokolj Hrvata, da nije normalno što Merčep čami u zatvoru a stanimirovići slobodno šeću Hrvatskom, i tako dalje. Koliko god u nekim odgovorima Kolinda ne ide do kraja, ipak je poprilično jasna i to joj se treba pisati u dobro. Nije joj lako, a bit će gore, sitne duše ne znaju od prepasti kako parirati pa joj pripisuju pijanstvo (i pijanisti), višak adrenalina i diletantsku izvedbu „U boj, u boj“, znači spuštaju se na razinu trećerazrednih tabloida, prikrivajući Kolindanezadovoljstvo njezinim odgovorima o bitnim pitanjima, u kojima imaju potpuno oprečno stajalište. Postoje i tu elementi (pred)izborne kampanje kojoj ni vrućine ne mogu nauditi, dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti. Ima štoviše među njima i onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske.

Javna televizija prikazuje Manjkasovu seriju „Rat prije rata“. Bilo bi dobro, ali se ne događa, da započnemo sa snimanjem serije „Rat poslije rata“ u kojoj bi načini i osobe bili na zaslužen način opisani, sva moguća podmetanja hrvatskoj državi uključujući one s „područja kulture“ ( film, kazalište, ponešto i književnost), počam od „krivotvorenog referendum“ za hrvatsku nezavisnost (Dejan Jović, i on kandidat za predsjednika!) preko detuđmanizacije početkom stoljeća koju smo poslije slomili ali ne i uništili, preko obezglavljivanja hrvatske vojske i sječe generala, ali i novinara, ali i intelektualaca koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, do učvršćenja protuhrvatske histerije u medijima ovih naših dana. VelikosrbiPa kad sam već spomenuo „Rat protiv rata“: situacija nakon sloma Hrvatskoga proljeća i stanje nakon što su račanovci preuzeli vlast 2000. godine posve je isto: „čistke“ hrvatskih kadrova iz institucija, iz vojske, iz „tajnih služba“, iz kulturnih institucija itd. I sve bi to bilo „normalno“ da je tzv. desni centar po ponovnom dolasku na vlast energično djelovao. On je – iz raznih razloga, pa i unutarnjih sukoba – ostavio mnogo toga što se ostaviti nije smjelo, i (kada se povijest ponovila, pa opet okrenula) stvorio takav gamilatijaš u državnim i javnim službama, u pravosuđu itd., koji je postao potpuno neprozirnim, naopakim i opasnim. Uz to, opisani ideološki i drugi cušpajz otvorio je bokove - bez straha a ponekad i bezočno otvoreno djelovali su i djeluju zaduženi za specijalni rat protiv Hrvatske čijem smo razbuktavanju danas svjedoci. Ilustracije vam ne trebam crtati, vidljive su kao slike ulične umjetnosti na pročeljima, od zadnjih ustavnih promjena koje su nastale ucjenom, do naslova tiskovina na kioscima, do portala pokrenutih ostatcima udbaškog ili stranog kapitala, plasiranja močvarnih informacija i klasičnih dezinformacija s krajnjim ciljem: Hrvatskoj ne treba dopustiti da se otrgne od Balkana, i to se plasira upravo balkanski nasilno, Novostiprimitivno, rječnikom prostačkim, Hrvatsku treba stalno označavati kao neoustašku, neofašističku, kako bi ju se natjeralo da se brani od objeda i na to troši vrijeme, a kako se u vlasti, na vlasti i pri vlasti uvijek nađu strašljivci ili prikriveni partneri specijalnoratovskih snaga, ta formula pali – baš kao i osamdesetih kada se vlast (Partijo naša) tresla od straha da joj se ne prišije nacionalizam. Te se vlast i sada „ograđuje od pojava nacionalizma“, hrvatskog naravno, postavlja pučku pravobraniteljicu koja se ograđuje od puka, ulazi u ugovorne odnose sa SDSS-om čiji su korijeni četnički, licemjerno se odnosi prema iseljeništvu i ne otvara mu širom vrata jer su to „ustaše“, kako ih nazivaju „Novosti“ (i one „službene novine“), a otvara izlazna vrata mladim Hrvatima koji možda nisu posve povijesno-politički potkovani ali im zdrav razum govori da tu nešto gadno nije u redu. Jer, današnji mladi naraštaj ima puno više morala nego što se o tome govori i nije više samo korumpiranost ili veza po babi i stričevima razlog odlaska, pa ni (posve) niske plaće nego stanovit prijezir prema općem stanju, koje – možda i konformistički – ne nastoje mijenjati, nego se, jednostavno, ukloniti. S točnim zaključkom da postoji samo jedan jedini život, pa ga treba odživjeti sa što manje patnje.

A što „stari iseljenici“? Sastali su se, eto, ovaj put ne u Zagrebu nego u Mostaru svršetkom srpnja, kao što znate, sastali se da se potuže jedni drugima u okviru Hrvatskog svjetskog kongresa čiji je utjecaj ( u Hrvatskoj) upitan. Govorili o porezima, o neuređenosti, još neriješenim pitanjima dvostrukog oporezivanja (ne svugdje), ali i o onom što ih jako srdi i smeta, da u Hrvatskom saboru imaju malo i premalo mjesta. Pa su zaključili da Australija, Južna Amerika, SAD i Kanada trebaju imati po jednog predstavnika, Europa dva, ukupno, znači, šest iseljeničkih poslanika. U stvari, vrlo skromna zahtijevanja, brojka koja bi se tek htjela mjeriti s manjinama a one su u zaključcima i spomenute, Srbi posebno, ali u dalekim iseljeničkim „destinacijama“ nisu valjda čuli da vlast s Pupovcem u koaliciji može imati velikih problema popuštanjem „ustašama“, a SDSS-u će držati lojtre sadašnja oporba koja - ako još jednom Lederer spomenikdođe na vlast - za SDSS nije zainteresirana jer, kako su sami rekli u doba svoje euforije, „imaju dosta vlastitih Srba.“ I tako država koja je nastala u ratu sa srpskim pobunjenicima, jugoslavenskom srbiziranom armijom, uz otvorenu agresiju Srbije (i Crne Gore), koja je uspjela opstati junaštvom hrvatskoga vojnika i izdašnom pomoći hrvatskoga iseljeništva - podilazi manjini čiji predstavnici (ili se takvima prikazuju) iz dana pokazuju da im je ta i takva država smetnja i čine sve da bi u nekom sretnom trenutku postigli navodno izgubljenu konstitutivnost, koja ni u onim nesretnim vremenima nikada nije jasno zapisana, ali su se ponašali kao da jest. A Oluju komemoriraju u Beogradu, uz Vučića i Irineja. Ambiciozni među aboliranima ( i ubojica Gordana Lederera, ratni zločinac, „smješten“ je među abolirane) rade svoj posao, to jest rade na sitno, u fušu, tek toliko da se zna. U Tepljuhu, naselju između Knina i Drniša, uoči Oluje razbijena je ploča podignuta na spomen razmjene održane na tom mjestu gdje su u zamjenu za neke pripadnike jugosrpske soldateske oslobođeni hrvatski branitelji zatočeni u kninskom logoru.

RADOSLAV KATIČIĆ

Dok sam ovo pisao, u nedjelju oko tri vidim kratku poruku Artura Bagdasarova iz Moskve: Umro je Radoslav Katičić. Otvaram teletekst HTV-a i doista – genijalni je znanstvenik i pisac preminuo u Beču. Već neko vrijeme bijaše slab i sve je teže komunicirao, nije mogao znanstveno raditi, na kraju ni čitati. Čitali su mu članovi njegove obitelji, kćeri Antigona i Dora, sin Natko. O njegovu stanju posredno sam dobivao informacije i bilo je razvidno da veliki um kopni i polako prelazi u vječnost. Radoslav KatačićBeč je bio njegov drugi Zagreb od kasnih sedamdesetih kada je na bečkom Sveučilištu postao redovitim profesorom slavenske filologije, potom i predstojnik Instituta za slavistiku, u Beču je proveo desetljeća okružen skladnom obitelji u kojoj se govorilo hrvatski, njemački i grčki, jer je Radoslavova žena i njegova velika ljubav Ioanna - Grkinja.

Zagrepčanin, rođen u uglednoj familiji, prošao je put od đaka klasične gimnazije do klasika. Njegova su ga znanja o indoeuropskoj lingvistici vodila do proučavanja indijske književnosti i sanskrta, a u poznijim godinama zaokupile su ga gotovo posve pretkršćanske starine, poglavito slavenske, što je pretočio u niz fascinantnih knjiga (Božanski boj, Zeleni lug, Gazdarica na vratima, Naša stara vjera) .

O Katičićevu radu u hrvatskoj ligvistici pisat će pozvaniji od mene, o znamenitoj Sintaksi hrvatskoga književnog jezika i brojnim prinosima u kojima je bistrio povijest i identitet hrvatskoga jezika. Treba podsjetiti ipak: Katičić je bio od onih velikana koji se nisu zatvarali u kabinete nego javno djelovali na društvenoj sceni, odlučno, muški, žustro, te je razumljivo da je bio jedan od autora ( i stvarni pisac teksta) Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kao što je poslije, u samostalnoj Hrvatskoj kao neprikosnoveni autoritet istupao kada je bilo potrebno ( a uvijek je potrebno) i suočavao se s rekonkvistom ne samo jezikoslovnih termita. Na vijest o Katičićevoj smrti, skinuo sam s police broj „Kola“ objavljen prije sedam godina, s prilozima brojnih zabrinutih jezikoslovaca nakon što je dekretom ministra JozićTa se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“Jovanovića nasilno ukinuto Povjerenstvo za normu kojemu je Katičić predsjedao. U svom napisu jezikoslovni, književni i uopće intelektualni div vrlo smireno i točno razotkriva silnice koje i danas, a tako i prije sedam godina kada je to pisao, izazivaju uznemirenost, dotično pitanja (opet jednom) o položaju hrvatskoga jezika. A te silnice djeluju, citiram, „ nigdje javno izrečene a ipak prepoznatljive, da se raznim utjecajima, više ili manje usklađenim i organiziranim, pa i aktualno političkim, taj položaj oslabi, potkopa i na kraju poništi.“

Takva težnja ima i međunarodno zaleđe, pisao je tada Katičić, i spominjao praksu ureda Haaškog sudišta koji je poznavao i priznavao samo BHS jezik, dakle srpski, ali tu su i domaće „snage“ koje „pružaju otpor konsolidaciji hrvatskoga standardnog jezika, trudeći se da situacija ostane otvorena, makar isprva samo tiha restauraciju srpskohrvatskog, što će reći srpskog kao obvezatnog i za Hrvate, uz povremeni poneki ustupak. Tek onda bi nam dali mira.“ Nadalje, vraća se Katičić na turobnu priču o stanju hrvatskoga jezikoslovlja poslije sloma Proljeća, na sudbinu Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka- Moguš), govori o potkornjacima koji su ostali pri svojem i kada je došla sloboda,“ zadržali u samostalnoj Hrvatskoj one pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrvatske u vrijeme Jugoslavije, i odmah našli utjecajne porijatelje, kao i potporu medija.“ Ta se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“ Na koja vremena to podsjeća?

Nasilje koje se nastavlja. Kako se oprijeti? „ Njegovati jezičnu kulturu i podupirati je i tamo gdje ju vlast ne podupire. Makar i otkidali od svoje sirotinje...Kako god okretali i nastojali misliti moderno, to je zapravo sve ono staro: posljednja se bitka bije za jezik.“

Tako je govorio Katičić.

Čitam navečer na portalima što se piše o smrti velikana i tko je sugovornik novinarima. Vidim: Jozić kojega spominje Katičić u opisanom napisu prije sedam godina, taj „novi ravnatelj“ koji je izbrisao zaključke Vijeća i smislio „novi“ pravopis, sada kada je Radoslav Katičić umro – govori u slavu i hvalu njegovu.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 25-08-2019, 16:39:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.