Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Svršetkom svibnja 2019.

Užasno vrijeme malo se popravilo svršetkom prošloga tjedna koji je protekao u užasno dosadnoj kampanji za europske izbore, te je narod jedva dočekao da se izbori napokon održe, s njim ili bez njega, samo da prođu.

Sunčana subota stavila me je pred dilemu: otići u Kumrovec na Dan mladosti i radosti, ili u Gospić na proslavu hhdvadesete obljetnica ređenja i osamdeset godina od rođenja HumorNajzanimljivija je (barem meni) zadnja trećina zbornika, u stvari autobiografija neobičnoga biskupa prožeta tu i tamo humorom kojega se Bogović ne odriče ni u težim temama. Primjerice: kada su ga pitali zašto je za geslo uzeo riječi „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, objasnio je ovako: kada su čuli da sam postao biskupom, svi su križali. Također kaže da se na početku svećeničkog djelovanja našao na krivom putu (bio je, naime, upravitelj župe u Krivom Putu.)prvoga biskupa Gospićko-senjske biskupije, Mile Bogovića. Ne znam zašto, ali odlučio sam se za Gospić, premda sa stanovitom zebnjom, jer mi je rečeno da Bogović nije tražio suglasnost Irineja, što je svakako rastužilo papu Franju do kojega je sigurno stigao glas o Bogovićevu heretičkom mišljenju u svezi s dobrim i velikim patrijarhom, ali i njemu samom – iskazu koji nije drugo do nastavak istinoljubivoga istupanja koje je biskupu bilo svojstveno u svim godinama obnašanja časti, a taj ga poriv očito ne napušta ni otkako je umirovljen. A u miru je, ostajući u Gospiću blizu Biskupskog dvora, vrlo aktivan i kreativan, kao i u isto doba umirovljeni biskup Ivas u Šibeniku, koji sada uz ime i prezime stavlja šifru BUM, što je kratica od biskup u miru. Bogović je BUM-fazu iskoristio da se posve posveti povijesti, osluškujući sadašnjost i reagirajući kao što je rečeno, ne samo oko Stepinca nego i nalazeći u austrijskoj (koruškoj) policajnoj kontroli Bleiburga nov poticaj za svoju staru ideju o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju podno Udbine i Crkve hrvatskih mučenika.

Elem, toga 25. svibnja okupilo se u Gospiću nekoliko nadbiskupa, podosta biskupa i svećenika, akademika, književnika, povjesničara i intelektualaca svih fela, a politiku su zastupali Dado i Karlo. Poslije mise predstavljen je zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića „Spašavanje povijesti“ težak više od dva kilograma, na pet stotina stranica pedesetak autora, s predgovorom Bozanića, Križića i Lončarića, a predstavili su ga Bogovićpublici Bežen i Petrač. U uvodnom dijelu zbornika piše o Bogoviću i školski kolega, akademik Josip Bratulić pod naslovom Sjemenište i klasična gimnazija – rasadište hrvatskih intelektualaca, biskup Ivan Milovan (Dajla !), akademik Stjepan Damjanović o glagoljskim prinosima, Anđelko Mijatović o Bogoviću i nacionalnoj povijesti, nadbiskup Želimir Puljić, biskup Ante Ivas, Milan Bešlić o radu Kuzme Kovačića u Crkvi hrvatskih mučenika, i tako dalje, ma tko bi ih sve nabrojao, zajedno sa mnom koji sam u zborniku pisao o Bogovićevu djelovanju u Hrvatskom kulturnom vijeću. Pa ipak, najzanimljivija je (barem meni) zadnja trećina zbornika, u stvari autobiografija neobičnoga biskupa prožeta tu i tamo humorom kojega se Bogović ne odriče ni u težim temama. Primjerice: kada su ga pitali zašto je za geslo uzeo riječi „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, objasnio je ovako: kada su čuli da sam postao biskupom, svi su križali. Također kaže da se na početku svećeničkog djelovanja našao na krivom putu (bio je, naime, upravitelj župe u Krivom Putu.)

Knjige je objavljivao i prije, a otkako je u miru pojavljuje se svake godine po jedna, ponekad i dvije, pa i tri, a među Udbinanakladnicima je i „Alfa“ (sunakladnik i rečenoga zbornika). Pa tako, ako je Crkva izgubila njegovim umirovljenjem , dobila je Povijest, dobrim dijelom orijentirana prema Lici, njezinoj (rasutoj) baštini, ali i nacionalnim temama svehrvatskim, bez kojih i sudbina Like (Krbave, Modruša) ne bi bila objašnjiva. Nastavlja on, znači, svoju misiju, traga za dokumentima izgubljenim u nevremenima ili zametnutim u arhivima, za svjedočanstvima patnja naroda, svjedoči i sam o godinama kada je ispod ceste koja vodi u Udbinu stajao znak „Zabranjeno fotografiranje“, kada na cijelom području Krbave nije bilo ni jednoga jedinog znaka katoličke prisutnosti, ni spomena što se ondje zbivalo u prošlosti, svjedoči o strahotama i razaranjima u vrijeme srpske agresije, prognanicima iz rodnoga slunjskog područja među kojima je bila i Bogovićeva majka, o poljskim svećenicima koji su u vrijeme okupacije Slunja, u sastavu Unprofora, služili misu samo za svoje vojnike. I o godinama kada je, teškom mukom, organizirao novu biskupiju „preko Velebita“, te se povijesti nije mogao posvetiti koliko je želio, što sada nadoknađuje.

Moj prilog u zborniku objavljujem s kraćenjima, držeći da bi mogao biti zanimljiv čitateljima, ali i podsjetiti na velik dio povijesti Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Bogović i Hrvatsko kulturno vijeće

Godine 2006. okupilo se u dvorani podno Nacionalne i sveučilišne knjižnice dvadesetak nas zabrinutih pojavama u Bogovic grb2hrvatskoj kulturi i društvu uopće, osjećajući da vlast desnoga centra premalo odlučno radi na poništavanju korova koji je ostao nakon kratkotrajne rekonkviste komunista početkom dvadeset i prvog stoljeća. Bilo je na tom skupu podosta onih koji su aktivno sudjelovali u stvaranju moderne hrvatske države, dobro smo se poznavali, nitko od nas nije se okoristio svojim „zaslugama“. Domoljubni intelektualci, umjetnici i pravnici, ali i osobe iz drugih područja, akademici i sveučilišni profesori koji su razumjeli da je potrebno utemeljiti novi organizam mimo (prvenstveno) tromih kulturnih institucija i unijeti novu energiju u očuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Događaji koji su ubrzali naše okupljanje, a ticali su se zlokobne haaške sjene, samo su za neupućene bili izvan zamišljenoga djelokruga rečene zabrinute skupine, jer se optužnica brutalno i nepravedno okomila na same temelje hrvatske države, a država i nije drugo nego plašt jedne kulture - hrvatske kulture i njezinih bitnih odrednica, od zajedničke povijesti, jezika, osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu i vjere. Ne na zadnjem mjestu, naprotiv, ne treba dokazivati da je Crkva u Hrvata uvelike zaslužna što nismo nestali iz povijesti, a u mnogim stoljećima nositelji kulturnoga razvitka bili su biskupi, svećenici i redovnici, bilo kao autori ili mecene, poticatelji.

Među ljudima koji su se našli za stolom 2006. bio je i biskup gospićko-senjski Mile Bogović. Nisam ga do tada osobno poznavao, o njemu sam znao što je trebao znati onaj koji se bavi javnim poslima, znači površno. Mogu reći da je odmah osvojio moje simpatije, i svih nazočnih. Nije držao propovijed, nije docirao, govorio je odmjereno, ali čvrsto, ležeran na svoj, prirodni način, sklon ispričati anegdotu. Narodni pastir iz Cerovca, intelektualac, crkveni povjesničar Bogović knjigašto znači, po prirodi stvari, poznavatelj opće povijesti. Dragocjena osoba u našem krugu iz kojega je odmah zatim izraslo Hrvatsko kulturno vijeće koje postoji i djeluje do današnjih dana, a nadam se da će još dugo živjeti, kao i monsignor Bogović.

„Lički i katolički“ biskup, kao što se u šali često predstavljao, bez krzmanja je HKV„Lički i katolički“ biskup, kao što se u šali često predstavljao, bez krzmanja je ušao i u upravni odbor nove udruge, što je doista bila novost koju su već dobrano stasale „civilne udruge“ utemeljene izvana i iznutra za razaranje hrvatskoga bića – popratile zluradim komentarima. Kako je bilo u crkvenim krugovima, ne znam. A što je drugo bila nazočnost jednoga biskupa u „svjetovnoj“ udruzi nego povratak, obnavljanje tradicije sličnih susretanja u povijesti kada je intelektualna simbioza onih s kolarom i bez kolara bila običajni dio društvenoga života i mnogokad urodila značajnih plodovima.ušao i u upravni odbor nove udruge, što je doista bila novost koju su već dobrano stasale „civilne udruge“ utemeljene izvana i iznutra za razaranje hrvatskoga bića – popratile zluradim komentarima. Kako je bilo u crkvenim krugovima, ne znam. A što je drugo bila nazočnost jednoga biskupa u „svjetovnoj“ udruzi nego povratak, obnavljanje tradicije sličnih susretanja u povijesti kada je intelektualna simbioza onih s kolarom i bez kolara bila običajni dio društvenoga života i mnogokad urodila značajnih plodovima.

Biskup Bogović je učinio odvažan korak i odmak od stanovite neugode naslijeđene iz olovnih vremena kada je i sam (u nekim slučajevima s pravom) osjećao zazor koji se pomalo izgubio kada je – kako mi je pričao – skupina književnika došla u Senj, čini mi se, i kada su se svi oni prekrižili pri ulasku u crkvu. Da, toliko je bilo nepovjerenje u kršćansku, katoličku svijest i vjerski osjećaj hrvatskih intelektualaca, toliko međusobno nepoznavanje, neutemeljeni strah jednih da će njihovo druženje s crkvenim velikodostojnicima biti upisano na crnu listu u radionici „slobodoumnih intelektualaca“, te strah drugih da će bilo kakvo djelovanje osim pastoralnog i teološkog biti protumačeno kao neprihvatljiv ulazak u javni prostor, u „politiku“.

Uopće, tada već šestu godinu biskup nove (a u stvari prastare) biskupije, monsignor Bogović nije se libio izreći svoje Bogivćmišljenje, niti je izbjegavao javne istupe, novinske i televizijske razgovore i onda kada su mu ciljano postavljana „nezgodna“ pitanja, držeći se svoga neslužbenoga gesla da treba govoriti kada je zgodno i kada je nezgodno. Pojavljivao se na ekranima i branio one koje su mediji unaprijed osudili – što je hrvatska javnost dobro prihvatila, a čak su i protivnici izražavali poštovanje. Bio je gromobran u mnogim trenutcima, razborit i uvjerljiv, diplomat kada je bilo potrebno, čovjek koji razmišlja dok govori (rijetko svojstvo). Crkveni velikodostojnik koji je shvatio da treba komunicirati, izložiti se, izaći iz radne sobe u gospićkom biskupskom dvoru. Tako je radio na nacionalnom planu, ali naravno i u Lici čiju je narav i lokalitete poznavao i tragao za ostatcima ostataka sveudilj spajajući crkvenu dužnost i čast s povijesnim (pa i arheološkim) istraživanjima koja će poslije zaokružiti u knjizi „ Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti.“ Djelovao je tako i na brojnim putovanjima , u susretima s hrvatskim iseljenicima.

Moje druženje s biskupom Bogovićem bilo je više ili manje često u vrijeme kada sam bio predsjednik HKV-a, punih devet godina. Formalno predsjednik, jer svi smo bili jednaki, a kada me je biskup s nekim upoznavao govoreći za mene „to je moj predsjednik“, osjećala se blaga ironija. U svakom slučaju, sastanci na koje nije mogao doći zbog drugih obveza, nisu bili tako dobri i tako ispunjeni kao kada je on bio nazočan. Uključio se i u niz stručno-znanstvenih skupova o haaškoj blasfemiji, dokazujući kako je na suđenju hrvatskim zapovjednicima tužiteljstvo zanemarilo kontekst ratnih zbivanja i u stvari krivotvorilo događaje, što je Bogovic knjiga3rezultiralo prvom, osuđujućom presudom - tada se Bogović i opet izložio, uz LikaGlede Domovinskoga rata, odnosno agresije na Hrvatsku i hrabre obrane hrvatskih branitelja, znao je sve iz prve ruke i nikomu nije dopuštao mijenjati ili prilagođavati činjenice. Ta upravo je Lika bila presječena napola, Hrvati prognani iz okupiranih dijelova, mnogi pobijeni, katoličke crkve razorene, osim one u Udbini koju nije trebalo rušiti jer je nestala odavno. Nakon Oluje trebalo je obaviti mnogo posla, a usporedo i obnoviti i stoljećima zapuštenu crkvenu organizaciju i ispraviti krive poteze koji su Liku (to jest ono što u novije vrijeme nazivamo Likom, a „sašivena“ je, kaže Bogović, od više povijesnih dijelova) ostavili bez biskupa i biskupije.biskupa Ivasa i nas nekoliko govornika pred desetcima tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića rekao je što je trebalo reći.

A glede Domovinskoga rata, odnosno agresije na Hrvatsku i hrabre obrane hrvatskih branitelja, znao je sve iz prve ruke i nikomu nije dopuštao mijenjati ili prilagođavati činjenice. Ta upravo je Lika bila presječena napola, Hrvati prognani iz okupiranih dijelova, mnogi pobijeni, katoličke crkve razorene, osim one u Udbini koju nije trebalo rušiti jer je nestala odavno. Nakon Oluje trebalo je obaviti mnogo posla, a usporedo i obnoviti i stoljećima zapuštenu crkvenu organizaciju i ispraviti krive poteze koji su Liku (to jest ono što u novije vrijeme nazivamo Likom, a „sašivena“ je, kaže Bogović, od više povijesnih dijelova) ostavili bez biskupa i biskupije. Bogović je bio prvi među onima koji su odlučno potegnuli to pitanje, te nije bilo neobično da je postao i prvim biskupom nove Gospićko-senjske biskupije. Čovjek s vizijom, dostojan križa negdašnjih krbavskih biskupa, poznavatelj crkvene i ine povijesti prostora „preko Velebita“, povjesnik koji stavlja jutro hrvatske države ondje gdje je doista svanulo u trenutku kada Borna od kneza Gačana postaje hrvatskim knezom, koji podsjeća da je „Lika“ (Krbava, Gacka, Bužani, Modruš...) u jesen srednjega vijeka bila cvatuća zemlja u svakom smislu, a posebno kulturnom, a ima Bogović i utemeljene zamisli o putu glagoljice i pravom mjestu njezina nastanka.

Hod za život i matematika

Hodalo se za život u Zagrebu i mnogim drugim hrvatskim gradovima, što je znak da je ljudima dozlogrdila slabost i Hod za životnevoljkost „vlasti“ da se napokon stane na kraj podlim umorstvima nerođene djece. Jednoga će dana neki ambiciozni istraživač saborskih dokumenata pronaći moj govor iz druge polovice devedesetih, kada sam na užas umjerene desnice i militantne pobačajne ljevice na plenarnoj sjednici izjavio da će budući naraštaji glede današnjega našeg odnosa prema nerođenoj djeci bez sumnje ustvrditi da smo bili slični kanibalima. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, a tek se sada organizirano „hoda“. U Zagrebu – uglavnom mladi ljudi – oko petnaest tisuća. I opet se bavimo brojkama, opet policija ima naputke da zanemari matematiku, pa je dala podatak o pet tisuća. Gdje su nestali ostali, ne zna se.

O Kumrovcu još jednom

Kumrovečki lokalci su oduševljeni, stigli im njihovi jugonostalgičari iz svih krajeva bivše države, najviše navodno iz VojskaHoće Ero preživjeti dok je hrvatske kulture, naravno da hoće, ali će i hrvatska država trajati mnogo dulje nego što očajnici misle. Uostalom već i traje tridesetak godina, što ni u snu nisu mogli zamisliti, a jako su se trudili da joj napakoste. S tim u svezi: proslavljena je 28. obljetnica formiranja Oružanih snaga RH, dotično Hrvatske vojske. Pustite priče, pustite svakodnevne jadikovke – treba jačati hrvatsku vojsku, jedini je ona jamac naše opstojnosti i sigurnosti. Sve ostalo su kavanski razgovori. A Tomi Medvedu, junaku u Domovinskom ratu, želim brz oporavak.Slovenije, ali i inih ljubitelja lika i djela maršala Tita, koji se nalazi (pa i u britanskim) popisima među najvećim zločincima u 20. stoljeću. Najveći broj žrtava Titova režima čine Hrvati, pa je valjda logično da ga se slavi usred Hrvatskog zagorja, postojbine mojih predaka. Koliko je, usput rečeno, na tom danu radosti bilo aboliranih, i koliko neaboliranih, teško je reći jer je policija samo radosno brojala, policijskim političkim mentorima nisu smetale jugoslavenske zastave, insignije pod kojima je izvršena agresija na Hrvatsku devedesetih, da o četrdeset petoj i ne govorim. U Kumrovcu se sada radosno uzdaju u komunističku Kinu i njezin prodor u dva pravca, Kinezi (gospođa Yu) Kumrovecće donijeti investicije i prosperitet te će u sezoni svakoga dana, a ne samo 25. svibnja biti osam tisuća turista, a Titoland legaliziran i promoviran u agencijama. Tako moralno propadamo i postajemo jadni u očima svijeta, prodajemo za jene i dolare svoju dušu, slavimo zločinca.

Sve za napredak općine, za srdačno sjećanje na totalitarizam, za suludu nostalgiju koja je upravo morbidno neprirodna. Ili nije riječ samo o nostalgiji nego o sjećanju na budućnost onih koji hrvatsku državu ne mogu smisliti. Eto, piše glazbeni jugonostalgičar u povodu muenchenskog uspjeha „Ere s onoga svijeta“ da je Ero preživio tri države, pa će i ovu... Hoće Ero preživjeti dok je hrvatske kulture, naravno da hoće, ali će i hrvatska država trajati mnogo dulje nego što očajnici misle. Uostalom već i traje tridesetak godina, što ni u snu nisu mogli zamisliti, a jako su se trudili da joj napakoste. S tim u svezi: proslavljena je 28. obljetnica formiranja Oružanih snaga RH, dotično Hrvatske vojske. Pustite priče, pustite svakodnevne jadikovke – treba jačati hrvatsku vojsku, jedini je ona jamac naše opstojnosti i sigurnosti. Sve ostalo su kavanski razgovori. A Tomi Medvedu, junaku u Domovinskom ratu, želim brz oporavak.

Rezultati euroizbora

Ankete kojih smo se nagledali tvrdile su da je njihova točnost devedeset i pet postotna. Debelo su promašile, ostavljajući ipak petpostotnu pogrešku, a upravo u nju su se ugurali mnogi. Ukupni pobjednik izbora je Ruža, koju ljudi zaokružuju bez obzira na kojoj se listi nalazi. S njom na listi čak bi i SDSS dobio jedan mandat. Glede Europe u cjelini: malo se nagnula udesno, previše za ukus integralista, premalo za pristaše prirodne družbe zastupnika karaktera Unije kao labavog saveza nacionalnih država.

Hrvoje Hitrec

 

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Čet, 18-07-2019, 11:50:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.