Ždrijelo crnih lista (5/43)

Bogatstvo hrvatske kulturne baštine

Zvonimir Bartolić: Sibila. Knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu. «Matica Hrvatska», Čakovec-Zagreb, 2007.

I.

Politički značaj, gospodarska važnost, diplomatska i vojna djelatnost, te književna, jezična i kulturna baština hrvatskih feudalnih i dinastičkih obitelji Šubića-Zrinskih i Frankopan još nisu proučene, tako da je dosta nepoznanica, što znači i novih otkrića koje čekaju na hrvatske istraživače. Sa žalošću moramo priznati da politička i kulturna elita susjedne nam Mađarske više štuje Zrinske nego mi u njihovome matičnome narodu. Kao da je memoricid kojim su Habsburgovci ove obitelji zatirali i nakon što su to učinili fizički zločinačkim istrjebljenjem svih članova obitelji, još na djelu.

Brutalnim ubijanjem (nakon što su povjerovali u «carsku riječ Habsburške presvijetle kuće») grofa Petra Zrinskoga (1621.-1671.) i šurjaka mu, kneza Frana Krste Frankopana (1643.-1671.) u Bečkom Novom Mjestu 1671., a potom progoni Petrove obitelji koji su završili njenim fizičkim zatiranjem, Habsburgovci su zadali jedan od više udaraca hrvatskome narodu od čijih se posljedica taj narod nikada nije oporavio. Habsburgovci i njihova kamarila ne samo što su ubili povijesne obitelji s dinastičkim pravima iz doba narodne dinastije, već su opljačkali njihova gospodarski imanja, a to je bila tada većina Hrvatske. Austrijski su vojni zapovjednici pljačkali sve što su mogli jednako okrutno i bespoštedno kao što su to činili i Osmanlije u svojim pohodima. U tu poharu ulazi i uništavanje i pljačkanje kulturnih dragocjenosti, među kojima je i čuvena biblioteka obitelji Zrinski, jedna od najvećih u tadašnjoj Europi. Nakon zločina u Bečkom Novom Mjestu dvorska je kamarila sve do kraja Monarhije 1918. godine, zabranjivala spominjanje Zrinskih i činila zločin memoricida, kako bi ih nestalo ne samo iz povijesti, već i iz memorije hrvatskoga naroda.

Potrebno je otvoreno navesti sve najteže udarce koje su Habsburgovci zadali Hrvatima:

Prvi udarac koji su Habsburgovci zadali Hrvatima bilo je davanje vlaškim martolozima-prebjezima statusa corpus separatum unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije, kroz Statuta Valachorum iz 1630., što je bilo u suprotnosti s Cetingradskim ugovorom iz 1527. g. Taj «Statut» uzrok je povijesnih sukoba, jer se Vlasi i Srbi nikada nisu osjećali ravnopravnima Hrvatima, već njima nadmoćni i sučeljeni, zbog posebnih prava i statusa. Vlasi se u XIX. st. pretapaju u Srbe, političkim i vjerskim manevrom Srpske pravoslavne Crkve uz asistenciju Kamarile. Bečki Dvor je onemogućio da se Hrvati konstituiraju kao multikonfesionalna nacija, spriječivši da u tom procesu sudjeluju hrvatski pravoslavci koji su bili u jedinstvu s Grčkom «Vaseljenskom» Patrijaršijom u Istanbulu, hrvatski muslimani nastali islamizacijom hrvatskoga puka u krajevima koje su okupirali Osmanlije, te hrvatski židovi koje su Hrvati prihvaćali s većom pažnjom od većine europskih naroda. Sukob srpske manjine s Hrvatskom Državom, kulminirao je stvaranjem 1991. terorističke paradržave RSK i strašnim patnjama koje su terorističke vođe prouzročile Hrvatima, ali na kraju i svojoj manjini. Drugi udarac bio je zločin 1671, s pratećom pljačkom. Treći udarac zadali su nam 1688., kada je Dvor nakon oslobađanja Slavonije od Turaka, zabranio sjedinjenje ove pokrajine s matičnom zemljom i onemogućio jurisdikciju Hrvatskoga Sabora nad Slavonijom, a istu proglasio «novom stečevinom» Krune i podredio upravi Dvorske komore. Četvrti udarac bilo je ukidanje Pavlinskog reda 1786., čime je ukinut i hrvatski Pavlinski univerzitet u Lepoglavi, čime je zadan nepopravljivo težak udarac hrvatskome školstvu, a trasiran put za germanizaciju. Peti udarac zadan je nakon aneksije Bosne kada su Habsburgovci ponovo onemogućili da se izvorni hrvatski od Turaka okupirani prostor, premda je bio oslobođen od osmanlijskih okupatora, vrati pod jurisdikciju Hrvatskog Sabora. Šesti udarac učinili su 1867. kada su Austro-ugarskom nagodbom onemogućili sjedinjenje hrvatskih zemalja, tako da su Dalmaciju s Bokom kotorskom i Istru pretvorili u posebne političke jedinice podređene Beču. Tome dodajmo i više nego sramnu tzv. «Riječku krpicu» kojom je Franjo Josip potpisao naknadno nalijepljen papirić na Hrvatsko-ugarsku nagodbu kojom se Rijeka i okolica proglašavaju integralnim dijelom Kraljevine Mađarske i izdvajaju iz sastava Trojednice. Posljednji, sedmi udarac Habsburgovci su zadali Hrvatima 1914.-1918. kada je zbog njihove političke gluposti poginulo oko 200 000 hrvatskih vojnika, mladih ljudi u fertilnoj dobi, a koliko ih je preživjelo kao invalidi i psihički oštećene osobe nitko još nije proučio. Tadašnji demografski gubitak, kojem treba pribrojiti komunističko istrjebljivanje hrvatskoga naroda 1945. na tzv. Križnim putovima, toliko je snažan da se ovaj narod od njih još nije oporavio, a vjerojatno, zbog demografske katastrofe u koju ulazi, niti neće.

Treba ovom priliko navesti da se dr. Otto von Habsburg, živući sin posljednjeg okrunjenog Habsburgovca, sv. Karla, ispričao hrvatskome narodu za sve navedene zle postupke svojih predaka. Uz to krstio je svoju unuku u Zagrebačkoj prvostolnici pred oltarom koji se nalazi nekoliko koraka od grobova Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.

II.

Zvonimir Bartolić, umirovljeni sveučilišni profesor iz Čakovca, povjesničar hrvatske književnosti, kroatist, književni kritičar, prozaik, pjesnik, urednik književnih novina i izdanja, višedecenijski spiritus movens znanstvenoga i kulturnoga života u Međimurju, autor cijele biblioteke radova o književnoj baštini sjeverne Hrvatske, nesumnjivo je danas jedan od najzaslužnijih književnih povjesničara za istraživanje i ubaštinjavanje književne i duhovne ostavštine najslavnijih hrvatskih feudalnih obitelji, Frankopan i Zrinskih. Ovoga puta riječ je hrvatskoj heroini, mučenici za Domovinu, književnici, diplomatkinji, ženi renesansne obrazovne širine, europskoj ličnosti svoga vremena, plemkinji prastaroga roda, diplomatkinji, književnici, političarki, voditeljici obiteljskog imanja, mučenici zbog borbe za prava ugrožene joj Domovine, hrvatskoj heroini i jednoj od najvećih žena u hrvatskoj povijesti, grofici i markizi Katarini Frankopan Zrinski (1625.-1673.). Habsburgovci su je držali uhićenu, osiromašili, ponižavali i psihički mrcvarili na nedostojan, čak divljači način, progoneći joj i djecu koja su bila apsolutno nevina.

Godine 2005. dr. Bartolić je objavio triptih posvećen grofici Katarini Zrinskoj. Činile su ga knjige: I. Izvornik molitvenika Katarine Zrinski «Putni tovaruš» koji je za tisak priredio prof. Bartolić i izdanje popratio svojim Predgovorom. II.: Katarina Zrinski: Putni tovaruš. Transkribirao i priloge napisao Zvonimir Bartolić. Uz to Bartolić je djelo opskrbio tumačem manje poznatih riječi i «Pribilježbama» uz čitanje molitvenika. III.: Zvonimir Batolić; Majka Katarina. Biografski i književno-povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski». Navedeni triptih uvršten je među 100 grafički i tehnički najboljih knjiga na svijetu za 2006. godinu.

Krajem prošle (2007.) godine dr. Bartolić objavljuje rukopisnu knjigu koja je slučajno (jer njemački generali nisu razumjeli što u njoj piše, niti im je napisano išta značilo) sačuvana nakon pljačkanja obiteljskog dvora Zrinskih u Čakovcu, pod naslovom: «Sibila – knjiga gatalica Zrinskog dvora u Čakovcu». Nakladnik djela je Matica Hrvatska. Riječ je o divot-izdanju, čak monumentalnom za naše prilike, djela koje predstavlja dragocjeni izvor za hrvatsku književnu i jezičnu povijest XVII. stoljeća.

U «Predgovoru» dr. Bartolić ističe: «O značenju Zrinskih i Frankopana u političkoj povijesti hrvatskog naroda još nije sve rečeno. Isto tako nije sve rečeno niti o značenju zrinskih i frankopanskih posjeda u hrvatskoj gospodarskoj povijesti. Nije niti sve rečeno o njihovoj književnoj i općekulturnoj baštini. Zašto je to tako? (...) Nijedna vlast u prošlom vremenu nije htjela priznati da su Zrinski i Frankopani pali žrtvom jer su stajali na braniku legitimnih prava hrvatskog naroda da se brani, obrani i obranjenom zemljom vlastitom pameću gospodari. (...) Otuda još neistraženi arhivski fondovi, otuda neistražena oteta baština koja se danas nalazi po tuđim, stranim, arhivima i muzejima. Među nedovoljno poznate kulturne vrednote spada i Knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu Sibila – najljepši rukopis starije hrvatske književne baštine – koja nakon više od jednog stoljeća kako je poznata, a više od tri i pol stoljeća kako je nastala, izlazi pred hrvatsko općinstvo.»

Prvi dio knjige čini preslik Sibile s prekrasnim likovnim ilustracijama nepoznatog slikara. «U povijesti hrvatske književnosti poznato je oslikavanje glagoljaških rukopisa. «Među latiničkim hrvatskim rukopisima Sibila je iznimka po bogatstvu i ljepoti ilustrativnog materijala kao i po grafijskoj uređenosti, što nam govori – zaglavljuje dr. Bartolić – o njegovoj svojevrsnoj reprezentativnosti.». Kao takva ona je bila namijenjena životu na dvoru Zrinskih. Jezik kojim je pisana pripada ozaljsko-čakovečkom krugu. Tu se nalazi i potpis same grofice Katarine Zrinski. Dr. Bartolić, po našem mišljenju, s pravom smatra da su na prvoj stranici «Sibile» prikazani Petar i Katarina Zrinski. Zaključak se temelji na logičnoj pretpostavci kako se u društvu lika koji prepoznajemo, zahvaljujući onovremenim portretima, kao bana Petra, nalazi njegova žena, grofica Katarina. Zbog čega bi grofica u «Sibili» koju je sama naručila dala pored svoga muža naslikati drugu ženu? To bi značilo da je ovo prvi i do sada jedini autentični portret Katarine Frankopan-Zrinski.

Budući je «Sibila» rukopisno djelo, dr. Bartolić donosi i transkripciju suvremenom ortografijom. Slijedi «Pribilježbe uz čitanje Sibile» u kojem se donosi njezin glasovni sustav. U tekstualnom dijelu dr. Bartolić navodi argumente kojima dokazuje da prevoditelj djela nije banica Katarina. «Sibila» je pravi rudnik za hrvatsku toponimiju XVII. stoljeća. Autor donosi cjeloviti popis naziva mjesta navedenih u gatalici. Slijedi i tumač manje poznatih riječi. Djelo je Bartolić opskrbio svojom studijom «Sibila – knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu». U studiji je dokazao kako je riječ o prijevodu, «bolje rečeno preradbi mađarske gatalice Fortuna , tiskane 1594. u Bartfeldu. No Fortuna – nastavlja dr. Bartolić , nije izvorno ostvarenje već prijevod njemačke gatalice Das wetlich Loosbuch Jörg Wickram, tiskan 1557. u Strassburgu.» Hrvatska «Sibila» je kroatizirana, tako što se u njoj očituju prilike u zemlji toga vremena, a poglavito se to vidi kada je riječ o hrvatskim toponimima. Na kraju studije dr. Bartolić zaključuje: «Sva pitanja oko tekstualne im likovne vrijednosti Sibile još nisu dobila definitivan odgovor. Njezina vrlo složena egzegeza, njezina numerička ezoteričnost, a također i struktura teksta sasvim sigurno zaslužuju daljnja proučavanja. Posebnu pozornost zaslužuju ilustracije Sibile. No, bez dvojbe se može već sada reći da Sibila zbog svojega sadržajnog bogatstva i zbog visoke likovne vrijednosti, i bez obzira na jezične i književne manjkavosti, predstavlja mnogo značajnije djelo nego li se do sada mililo, posebice kada je riječ o Zrinskoj baštini.»

Na kraju ovog divot-izdanja nalazi se sažetak na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, te podatci o autoru djela.

Ne treba se rasipati superlativima, ali djelo koje smo prikazali zaslužuje najvišu ocjenu. Smatramo da bi ga trebala imati u svome fundusu svaka hrvatska knjižnica. Dr. Bartoliću zaslužuje zahvalnost svih koji vole i poštuju hrvatsku kulturu, jezik i baštinu.

PS

Nema davno svečano smo obilježili 80. obljetnicu rođenja dr. Zvonimira Bartolića i prvu obljetnicu kako smo za zauvijek izgubili. Trebao je umrijeti pa da ustanovimo koliko je bio velik, stručan, marljiv i državotvoran. Navedeni prikaz nije u cijelosti objavljen zbog ilustracija. Šteta.

Đuro Vidmarović