Feljton- Ždrijelo crnih lista (4/43)

U ožujku 2009., predstavljena je u «Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva» vrijedna knjiga historiografskog sadržaja, «Spas u Albaniji», s podnaslovom «Sto posto Židova u Albaniji spašeno je od holokausta». Pisac ovog djela je Amerikanac Harvey Sarner, a predgovor Van Christo. Prijevod s engleskog izvornika učinili su Đurđica Ramqaj i Tahir Ramqaj, a kao nakladnik javlja se «Forum albanskih intelektualaca u Zagreb». Predsjednik ove udruge, mr. sci. Muhamet Morina, napisao je uvodno slovo. Recenzentske zadaće prihvatio se prof. dr. Ivo Goldstein, hrvatski povjesničar i predsjednik Židovske vjerske općine «Bet Israel».

Kako piše Harvey Sarner, autor navedenog djela, Albanija je bila «jedina okupirana zemlja koja je izbjegla nacistički progon Židova i koja ima jedinstvenu stopu preživljavanja od 100 %. Bila je to – nastavlja autor – jedina okupirana zemlja koja je imala više židovskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata nego prije njega».

Albanski Židovi pripadali su malo poznatoj subetničkoj skupini poznatoj pod imenom Romanoiti. Riječ je o potomcima «drevne židovske kulture» (...) koji imaju «neke jedinstvene običaje, ali nema sumnje da su Židovi». Autor ističe da su Židovi Romanoiti došli u Albaniji iz Soluna krajem 14, stoljeća, a pridružila im se manja grupa iz Mađarske. Inače, po legendi Židovi su u Albaniju pristigli prije 2000 godina. Arheolozi su, međutim, otkopali ostatke sinagoge u Dardaniji, drevnoj luci antičke Ilirije. Smatraju da ruševine ive sinagoge potječu iz vremena 1-2 stoljeća nove ere.

Nakon drugog svjetskog rata u Albaniji je uspostavljena okrutna komunistička diktatura Envera Hodže. On je cijelu zemlju pretvorio u koncentracioni logor, odvojio od suradnje s ostalim svijetom, zabranio svaki iskaz vjerskih osjećaja, raspustio i stavio izvan zakona sve konfesionalne zajednice, likvidirao vjerske službenike a Albaniju proglasio prvom ateističkom državom u svijetu. To znači da su albanski Židovi proživjeli od 1945. do 1991. teško razdoblje, jer nisu smjeli njegovati judaističku tradiciju kao bitnu odrednicu svoje samobitnosti. Nakon smrti samodršca Envera Hodže i početaka demokratskih procesa, albanski Židovi koriste sve mogućnosti kako bi se iselili u Izrael. Tu su akciju u dramatičnim uvjetima vodili Josef Jakoel i njegova kćerka Felicita, i uspješno ju okončali zahvaljujući mudroj, diskretnoj, ali uspješnoj pomoći Države Izrael.

U izlozima zagrebačkih knjižara pojavio se udžbenik «Judaizam», američkog autora Noicholasa de Langa. Autor u predgovoru navodi razloge pisanja djela ovakve namjene: «Ova knjiga je namijenjena općenitom čitatelju ili studentu koji posjeduje izvjesno osnovno znanje ne o judaizmu posebno, već o religiji i povijesti uopće. Pokušao sam – nastavlja autor – protumačiti na jasan i uravnotežen način temelje na kojima počiva judaizam i pravce kojima se razvijao, naročito posljednjih stotinjak godina».

Osnovne misli N. De Langa iznesene u knjizi koju predtsvaljamo:

1. «Judaizam se u svojoj prvobitnoj uporabi ne odnosi na vjeru, nego označava nešto kao židovski identitet (samobitnost, op. Đ.V.). (...) Apstraktna imenica 'Jahadut' značila je židovski identitet, te je u novije vrijeme dobila uobičajeno značenje judaizma, koje su sada usvojili Židovi koji govore engleski i druge zapadne jezike».

2. «Biti Židov znači prvenstveno i glavno pripadati jednoj grupi, židovskom narodu, a religijska vjerovanja su u jednom smislu drugorazredna u odnosu na ovo fizičko pripadanje».

3. «Religijsko vjerovanje je samo jedan sastojak u predodžbi o Židovu i ne smije biti najvažniji. Ima dosta ljudi na svijetu koji se smatraju lojalnim Židovima u svakom pogledu, a ne priznaju nikakvu religiju».

4. «Sigurno je točno, a i općenito je prihvaćeno, da judaizam (pogotovo u odnosu na vjerske obrede) poprima različite forme na različitim mjestima, pa čak i na jednom jedinom mjestu; ali isto tako postoji i dubok osjećaj da postoji i nešto jedinstveno, nazvano judaizam, koje ni u kom slučaju nije tek najvažniji opći imenitelj židovskih običaja diljem svijeta».

Premda se pisac ovih redaka ne slaže s autorom u svim njegovim postavkama, drži ovo djelo vrijednim doprinosom upoznavanju problematike vezane uz etničko-konfesionalnu samobitnost Židova. Knjiga je grafički, estetski i tehnički na visokoj izvedbenoj razini.

Uloga Židova u vanjskoj u nutarnjoj politici SAD-a zanimljiva je tema u o njoj se govori u novinarskim i političkim krugovima. John J. Mearsheimer i Stephen M. Walt ponudili su javnosti djelo s elementima znanstvene geopolitičke, političke i ekonomske studije, pod naslovom Izraelski lobi i američka vanjska politika. Za hrvatsku javnost objavila ga je izdavačka kuća «Alfa» iz Zagreba.

'Izraelski lobi' Johna J. Mearsheimera sa Sveučilišta u Chicagu i Stephena M. Walta s John F. Kennedy School of Government Sveučilišta Harvard jedna je od najkontroverz-nijih knjiga u novije vrijeme. Prema časopisu The New York Time Magazine knjiga je "udarila u krugove koji oblikuju javno mnijenje brzinom mlažnjaka".

Osnovne misli autora knjige:

1. Tko čini «izraelski lobi u SAD-u? Odgovor: «To je jednostavno moćna interesna skupina, sastavljena i o Židova i od nežidova, čija je priznata nakana inzistirati na izraelskoj stvari unutar Sjedinjenih Država te utjecati a američku vanjsku politiku na način za koji njezini članovi vjeruju da će biti na korist židovskoj državi. (...) Pojedinci i skupine u Sjedinjenim državama koji tvore tak lobi vode veliku brigu za Izrael, te ne žele da ga američki političari kritiziraju, čak ni kada bi kritika mogla biti opravdana i čak u interesu samog Izraela. Namjesto toga, te skupine žele da se američki vođe odnose prema Izraelu kao da je on pedeset prva savezna država. Svi oni znaju da svaki političar koji bi se usprotivio politici toga lobija ima malo šanse postati predsjednikom».

U Zborniku navedenom u naslovu, objavljena su dva priloga pisca ovih redaka. Prvi je prilog «prethodno priopćenje» (Preliminary communication) pod naslovom «Palestina očima cionističkog dragovoljca». Riječ je o knjizi putopisa Ezre UKrainčika «Erec Izrael 1921.-24.», Jevrejski list, Zagreb, 1934. Drugi je prilog «znanstveno istraživački rad» pod naslovom «Putopisi kao književnost i ideologija». Autor se u obradi teme oslonio na putopise Francoa-René Chateaubrianda (1811.), Josefa Brennera (1921.), poznatog židovskog književnika i sindikalnog djelatnika, «Grupe beogradskih Židova (1925.),Lune Abinum Aviezer (1931.) iz Sarajeva i Ezre Ukrainčika (1934.) iz Zagreba.