Ždrijelo crnih lista (3/43)
Prilog upoznavanju hrvatskih putopisa po Svetoj Zemlji
Putopisi po Svetoj Zemlji imaju dugu tradiciju u hrvatskoj književnosti. Možemo ih podijeliti u tri skupine.
1. Putopisi po Svetoj Zemlji čija nakana nije literarna već vjerska. Nazivamo ih i hodočasnički putopisi. Unutar ove skupine zasebnu cjelinu čine hodočasnički vodiči. Može se govoriti i o konfesionalnoj obojenosti ovakvih putopisa.
2. Putopisi po Svetoj Zemlji koji uz hodočasničku nakanu sadrže i literarnu dimenziju. Mogu biti hodočasničko-literarni i literarno-hodočasnički.
3. Putopisi po Svetoj zemlji kao literarna ostvarenja. Javljaju se u dva vida: kao kombinacija hodočasničkih sadržaja i književne proze, te kao «čista» putopisna proza lišena hodočasničkih i biblijskih sadržaja.
Naravno, među hrvatskim putopisima po Svetoj Zemlji najzastupljeniji su oni namijenjeni hodočasnicima. Prvi takav putopis na hrvatskom jeziku napisao je fra Jakov Pletikosa 1752. godine, pod naslovom «Putovanje k Jerusolimu». Rukopis ovog djela ležao je u arhivu sve do 2000., kada je objavljen zahvaljujući dr. Liscu i gradu Šibeniku.
Sveta zemlja zauzima prostor koji se nalazi unutar nekoliko bliskoistočnih zemalja. To su: Izrael, Palestina (Palestinska državna samouprava pod kontrolom Izraela), Egipat, Jordan Sirija, Libanon i Irak. Na tom prostoru zbivali su se događaji opisani u Bibliji, odnosno Svetom pismu Starog Zavjeta i Svetom pismu Novog Zavjeta. Stari Zavjet, odnosno njegov dio koji se naziva Petoknjižje ili Tora ( u strogom smislu to je samo pet prvih biblijskih knjiga) ima presudno značenje za povijest, vjeru, kulturu i cjelokupnu samobitnost židovskog naroda, dok se Novi zavjet tiče Kristovih sljedbenika, ili Kršćana. Oba Zavjeta predstavljaju temelj na kojem je sagrađena uljudba zapadne hemisfere. Židovi su posebno vezani uz Jeruzalem, odnosno njegov dio koji se naziva Sion ili Cion, te zbog toga što se ondje nalazio dvor kralja Davida. U Jeruzalemu je podignut i Hram Jahvin, središnje mjesto njihove vjere i njihovog identiteta. Budući da je Hram uništen 29. kolovoza 70. pos. Kr., Židovi do danas posjećuju Zapadni zid, odnosno Zid plača, kao jedini sačuvani dio nekadašnjeg središnje nacionalne Svetinje. Za njih povijest živi u sadašnjost i povezanost s biblijskim mjestima doživljavaju na drugačiji način od ostalih naroda.
Kršćani posjećuju sva mjesta vezana uz život Isusa Krista, ali i lokalitete na kojima se odvijala starozavjetna povijest, kao hodočasnici. Hodočašće u Svetu Zemlju Kršćani uspoređuju s Petim evanđeljem. Na izvorima vjere u mjestima i krajevima u kojima je boravio Isus Krist, Evanđelja se doživljavaju na nov, vjerojatno autentičan način.
Muslimani pak vjeruju kako je s mjesta na kojem se danas nalazi Hram na stijeni, prorok Muhamed uz pomoć anđela Gabrijela uzletio na nebo na svome konju al-Buraku. Tom je prilikom od Boga dobio kuranske tekstove. Stoga je prostor na kojem se nekada nalazio Hram Jahvin, dakle najsvetije mjesto Židova do danas, za Muslimane treća svetinja u svijetu i oni su ga prisvojili, sagradivši na njemu hodočasničku džamiju Al-Aksu.
Povijest kršćanskih hodočašća u Svetu Zemlju počinje s ediktom o slobodi Kršćanske vjere (religio licita) unutar Rimskog carstva (SPQR), odnosno tzv. Milanskog edikta iz 313. godine, Cara Konstantina, koji je od 324.-337. vladar cijelog rimskog imperija (Totius orbis Imperator). Majka cara Konstantina, Helena, koju u Crkvi slavimo pod imenom sv. Jelena Križarica, može se smatrati utemeljiteljicom biblijske arheologije, ali i začetnicom hodočasništva u Svetu Zemlju.
Prvi u povijesti sačuvani putopis po Svetoj zemlji potječe od anonimnog hodočasnika iz Bordeauxa. On je oko 313. putovao kopnom do Jeruzalema, a nakon povratka putovanje je opisao u spisu poznatom u historiografiji pod nazivom Itinerarium Burdigalense. Najpoznatiji stari hodočasnički putopis napisala je nepoznata gospođa Egerija, ili Eterija, za koju se ne zna točno niti gdje, niti kada je rođena. Pretpostavlja se da je živjela u Galiji, ili Hispaniji. Hodočastila je u Svetu Zemlju u vremenu između 363. i 540 godine. Svoja je putovanja opisivala u obliku pisama. Taj je dragocjeni povijesni dokument bio nepoznat sve dok ga 1884. nije pronašao talijanski historičar G.F. Gamurrini u knjižnici grada Arezzo. Zbog toga što su dokumentu nedostajale početne strane povjesnik ga je nazvao Itinerarium (Putopis), a kasniji istraživači davali su mu naziv Peregrinatio (Putovanje). Pod prvim naslovom ovo je djelo objavljeno na hrvatskom jeziku u prijevodu fra Marijana Mandaca, koji je Egerijin putopis opskrbio odličnom historiografskom i jezičnom studijom («Služba Božja», Makarska, 1999.)
Nakon sv. Jelene Križarice, možda najutjecajniji propagator Svete Zemlje bio je čovjek iz naših krajeva, Sveti Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj († 419./420.)
Sveti Jeronim je bio čovjek Biblije. Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od ostalih važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla. Papa Damaz, čiji bijaše tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod, poznat u povijesti pod nazivom Vulgata. Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, napokon se smirio u Svetoj Zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine života kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleći, studirajući i upravljajući jednim samostanom.
Hrvatski vjernici od vremena srednjeg vijeka hodočašće u Svetu Zemlju, a neki o tome ostavljaju pisana svjedočanstva. Ozbiljnije arhivsko istraživanje ove arhivske građe još nije učinjeno. Dr. Adalbert Rebić ispravno zaključuje: «Teško je utvrditi kad su prvi hrvatski hodočasnici krenuli u Svetu zemlju. No lako je pretpostaviti da su i oni, kao i njihovi susjedi kršćani, odmah nakon ulaska u zajednicu kršćanskih naroda rado hodočastili na izvore kršćanstva, u Svetu zemlju, poglavito u Jeruzalem» (A. Rebić: Hodočašća Hrvata u Svetu zemlju», u «Alojzije Stepinac – hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937.» Priredio prof. dr. Adalbert Rebić, «Naklada Zadro», Zagreb, 1995., 7.). U trezoru Dubrovačke biskupije čuva se komadić platna koji je u Grad donio iz Jeruzalema svećenik Ivan. Njegovo hodočašće spominje Dinko Ranjina, dubrovački analist, u djelu Anali di Ragusa, za 843. godinu.
Najpoznatiji hrvatski hodočasnik u Svetu Zemlju bio je fra Nikola Tavelić. U Jeruzalemu je podnio mučeništvo od arapskih muslimana 1391. godine.
Mora se znati da su naši stari hodočasnici, sve do fra Jakova Pletikose, pisali na talijanskom i latinskom jeziku, jeziku tadašnje intelektualne elite, viših slojeva i Crkve.
Ovom prilikom želimo skrenuti pozornost na nekoliko hrvatskih putopisa po Svetoj Zemlji nastalih u XX. i XXI. stoljeću.
Hrvatski putopis po Svetoj Zemlji kao podvrsta hrvatskog književnog putopisa
Prvi zapisi, putopisi i hodočasnički vodiči po Svetoj zemlji potječu iz pera svećenika i redovnika. Poglavito su hrvatski i bosanski franjevci ostavili dubok trag u povijesti Kristove Domovine. Ti su tekstovi pisani pretežito na talijanskom i latinskim jeziku. Tek s fra Jakovom Pletikosom počinje era hrvatskih putopisa po Svetoj zemlji pisanih hrvatskim jezikom. Istine radi, nismo naišli u literaturi na obavijest o hrvatskom autoru koji bi opisao (dakle i posjetio) cijelu Svetu Zemlju. Pretežito je riječ o opisu prostora Transjordanije i Cisjordanije, odnosno današnjih država Izraela, Palestine i Jordana. Navodimo ispis nekih od hrvatskih autora koji su pisali o Palestini.
1. Fra Paolo da Stridone: Santo Viaggio in Terra Sancta, 1480.
2. P. Giovanni di Gondola (pretpostavlja se da je riječ o Ivanu Gunduliću): Tabula Terrae
Sancte, 1523.
3. fra Ivan Gundulić, Itinerario a pellegrinaggio in Tera Santa, 1526.
- Tijekom petogodišnje službe u Svetoj Zemlji, fra Ivan je na talijanskom napisao "vodič" kojem se ne zna točan naslov. Ovaj se povijesni dokumenta čuva u isusovačkoj knjižnici u Dubrovniku. Autor je djelo posvetio bratu Nikoli.
4. fra Bartol Đorđević,"Uspomene", Rim 1553.
- "Uspomene" su pisane talijanskim jezikom. Objavljeno je u Rimu i tijekom slijedećih godina doživjelo još pet izdanja.
5. Barttolomaeus Giorgiewicz: Specchio de'bocchi san di Terra Santa, Rim, 1566.
6. fra Jakov Pletikosa, Putovanje k Jeruzolimu 1572., Šibenik, 2000.
Fra Jakov (Vacani, danas u župi Piramatovci, 1704 - Sumartin, 7. IV. 1769.). je zadužio hrvatsku kulturu, hrvatski jezik, povjesnicu, kao i književnost, posebno putopisnu prozu, odlukom da putopis po Svetoj Zemlji napiše na materinskom hrvatskom jeziku. Tako je nastao prvi hrvatski putopis u Svetu zemlju napisan hrvatskim jezikom. Na žalost, rukopis ove knjige čekao je na objavljivanje.
Leksikografski podatci o fra Jakovu:
Stupio je u franjevački Red na Visovcu 2. VI. 1720. s još nekoliko sposobnih kolega kao sto su bili kasniji pjesnik fra Petar Knežević, lektor i pisac filozofskih bilježaka fra Mihovil Dragičević, vojni kapelani fra Filip Piljić i fra Jure Samaluk. Kao svećenik bio je župski pomoćnik u Mirloviću (1730.-1735.), učitelj novaka na Visovcu (1737.-1743.); nakon čega je ubrojen u počasne definitore. 1749.-1751.), učitelj je u Zaostrogu i kapelan u Drveniku (oko 1746.). Župnik u Opuzenu. Misionar u Svetoj zemlji (uputio se 21. VIII. 1751, stigao u Jeruzalem 31. VII. 1752 -1756.), učitelj redovničke mladeži na Visovcu (19. XI. 1756.-30. X. 1763.), Splitu (30. X. 1763. - 9. VI. 1765. i Karinu (9. VI. 1765.- lipanj 1768.).
Zahvaljujući maru sveučilišnom profesoru iz Zadra, dr. Josipu Liscu, Pletikosin je putopis objavljen 2000. godine ( Jakov Pletikosa, Putovanje k Jerozolimu 1752. Priredili Josip Lisac i Mirjana Šokota, Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 2000, 240 str.)
7. Bonifacius Stephanus de Ragusa (fra Bonifacije Drakolica), Liber de Peerenni cultu Terrae Sanctae et de fructuosa eius peregrinatione (= Knjiga o neprekinutom bogoslužju u Svetoj zemlji i o plodovima hodočašćenja), Venecija 1573. Prof. Rebić navodi 1875. kao godinu objavljivanja ovog djela.
- Djelo fra Bonifacija iz Dubrovnika jedno je od najvažnijih za proučavanje povijesti kršćanske nazočnosti u Svetoj zemlji.
8. fra Ivan Filipović: Pisma s Istoka, odnosno hodočašće u Palestinu 1879.,
9. dr. Andrija Jagatić, Putne crtice iz Svete zemlje, Sarajevo, 1891.
- Autor opisuje svoje hodočašće u Svetu Zemlju od 24. ožujka do 28. travnja 1891.
10. Giovanni Marković (fra Ivan Marković), Lettere dall' Oriente ossia un Pellegrinaggio in Palestina nel 1879., (= Pisma s Istoka, odnosno hodočašće u Palestinu 1879.), Zagreb, 1889.
- Fra Ivan je boravio u Svetoj zemlji od 20. siječnja do 16. travnja 1879. Tek treće izdanje objavljeno je u Zagrebu.
11. fra Jeronim Golubović, Serie cronologica dei Reverendissima Superiori e Custodi di Terra Santa (= Kronološki niz poštovanih poglavara i kustoda Svete zemlje), Jeruzalem, 1898.
- Osim kratke povijesti, ovdje su opisane sve važnije osobe, samostani i događaji vezani uz franjevačku nazočnost na svetim mjestima. Silno marljiv i nadaren fra Jeronim napisao je još mnogo radova vezanih uz Svetu zemlju.
12. vlč. Marinko Lacković, Dojmovi s istoka, Đakovo, 1912.
- Autor u obliku dnevnika opisuje svoj boravak u Svetoj zemlji od 7- do 24. rujna 1910.
13. fra Julijan Jelenić, Mali vođa hodočasnika, Sarajevo, 1913.(Prijevod s mađarskog)
14. Krsto Krile, Uspomene iz Svete zemlje, Zagreb, 1914.
15. Anonimni: Album Svete zemlje, Zagreb, 1914.
- Album je izdalo Povjerenstvo Svete zemlje u Zagrebu za promičbu i informacije za prvo hodočašće u Svetu zemlju 1914. Iako se upisalo 300 osoba, hodočašće je zbog ratnih neprilika odgođeno.
16. dr. Josip Andrić, U Kristovoj domovini, Zagreb, 1931.
- Putopis prvog hrvatskog hodočašća u Svetu zemlju. Brod je pošao iz Trsta 27. svibnja, a vratio se 10. lipnja 1931. U skupini od 36 hodočasnika nalazio se nadbiskup Rafael Rodić i pisac putopisa, dr. Josip Andrić.
17. Ezra Ukrainčik: Erec Izrael 1921-1924., Zagreb, 1934., Zagreb, 2005.
18. fra Petar Vlašić, U Svetoj zemlji, Zagreb, 1937.
- Djelo je u obliku dnevnika koji je pisac vodio tijekom hodočašća po Svetoj Zemlji od 18. svibnja do 5. lipnja 1934.
19. Rožman J. - Kuntarić Đ., Hrvati u Svetoj zemlji, Zagreb, 1938.
- Autori opisuju hodočašće u Svetu Zemlju koje se 9. srpnja 1937. brodom zaputilo iz Splita, a vratilo se 4. kolovoza iste godine. Među 53 hodočasnika bio je i zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac
20. Lavoslav Šik: Hrvati u Svetoj Zemlji, p. o. iz "Omanuta", Zagreb, 1938.
21. fra Augustin Augustinović, Gerico e dintorni (Jerihon i okolica), Jeruzalem, 1951.
- Ovaj hrvatski franjevac došao je u Svetu zemlju 17. veljače 1947. i boravio u njoj 4 godine.
22. fra Mirko Čović, U domovini Isusa i Marije, Salzburg, 1956.
- Opisani su dojmovi s hodočašća od 29. travnja do 20. svibnja 1954.
23. fra Bernard Barčić, S Pavlom VI. u Kristovoj domovini, Makarska, 1965.
- Tijekom Papina hodočašća u Svetu zemlju od 4. do 6. siječnja 1964. pisac knjige se nalazio u Svetoj zemlji na hodočašću.
24. dr. Antun Bogdan, Moj put u Svetu zemlju, Zagreb, 1966.
- Dnevnik koji je autor vodio tijekom hodočašća od 25. lipnja do 10. srpnja 1966.
25. dr. Adalbert Rebić, Vodič po Svetoj zemlji, Zagreb, 1983.; 1988.; 1996.
26. dr. Adalbert Rebić, Biblijske starine, Zagreb, 1983.; 1992.
27. Alojzije Stepinac, Hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937, Zagreb, 1995.
28. fra Božo Lujić, Božji tragovi. Biblijska mjesta i događaji, Livno, 1996.
- Autor je na razmeđi 1989/1990 boravio nekoliko mjeseci u Svetoj zemlji.
29. fra Petar Lubina, Stopama Nazaretske Djevice, Split, 1996., Split, 2008.
-Autor je tri godine (1973-1976) studirao teologiju u Jeruzalemu.
30. dr. Adalbert Rebić, Jeruzalem, 3000 godina, Zagreb, 1998.
31. Spomenka Podboj: Put u Jeruzalem, Zagreb, 1998.
32. Josip Burić: Život i običaji Svete zemlje u Isusovo vrijeme, Split, 1998.
33. Spomenka Podboj, S puta po Svetoj zemlji, Zagreb, 2000.
34. fra Miroslav Modrić, Sveta zemlja Isusova domovina, hodočasnički vodič, Zagreb, 2000.
Autor je 1982-1984. boravio kao redovnik u Svetoj zemlji.
35. Spomenka Podboj: Faraonov san. Putopis po Egiptu ,Zagreb, 2006.
36. Spomenka Podboj: Pustinjska ruža. Putopis po Jordanu ,Zagreb, 2008.
37. Emerik Gašić: Hodočasnički putopisi (1937.-1940), Bošnjaci, 2007.
38. Stjepan Škverić: Moja hodočašća, Veliko Trojstvo, 2007.
39. Ivan Kevrić: Osam dana u Svetoj zemlji, Zadar, 2008.
Putopisi po Svetoj Zemlji kao hodočasničko-literarna, odnosno literarno-hodočasnička književnost
Josip Andrić
Prvo djelo hrvatske putopisne proze o Svetoj zemlji, koje, pored hodočasničke osnove, ima i literarnu nadgradnju, kroz opise, vokabular i stil pisanja, ali ne napušta vjersku namjenu, pripada poznatom katoličkom intelektualcu između dvaju svjetskih ratova, Josipu Andriću. On je 1932. objavio knjigu «U Kristovoj Domovini» (nakladnik: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima). U njoj je opisao hodočašće hrvatskih vjernika u Palestinu 1931. godine. Andrićev je putopis pisan gipkim literarnim jezikom, a literarni opisi isprepliću se s hodočasničkim u užem smislu. Naime, sve činjenice biblijskog karaktera, te one koje se tiču mjesta i objekata važnih za vjernike, opisani su na način književne proze, a ne hodočasničkog vodiča.
Tomu su gradu, koji je uza sve to, što je položajem predgrađe grada Jafe, ipak posve samostalan, udarila temelj g. 1908. šezdesetorica Židova, koji su uz orijentalnu Jafu odlučili podići moderan židovski grad. Za 2 godine imao je Tel Aviv već 500 stanovnika i 60 kuća, a danas ima 4000 kuća sa 60 tisuća stanovnika. Tu nailaziš sve, što imadu najmoderniji evropski gradovi: 80 škola, mnoštvo banaka, hotela, trgovina, kinematografa, tiskara, knjižara itd. Novine, časopise i knjige izdaje pet velikih nakladnih pothvata, a sve se tiska dakako u židovskom jeziku i židovskim pismom» («U Kristovoj Domovini», str. 34.-35.)
o. Petar Vlašić
Navodimo ulomak u kojem autor opisuje Getsemanski vrt.
«S nekim strahopoštovanjem ušao sam u nj. Između starinskih stabala maslina napravljene su male okrugle ograde od ružmarina i mirte, a u tim ogradama nasađeno je mirisavo cvijeće: ruže, karanfili, ljubice, i drugo. Tri ili četiri male stanice pružaju ti mogućnost da se šećeš tim vrtom, ispod onih osam golemih stabala maslina, čije je deblo debelo da ga jedva tri ili četiri čovjeka mogu opasati svojim rukama. Ovo ili ono deblo već je šuplje, istrošeno dugim godinama, dok se grane od vremena na vrijeme pomlađuju. Baš pred dvije godine stručnjaci su pregledali ove masline i utvrdili, da im podanak seže tamo, može biti do pred dvije tisuće godina. Korijenje dakle ovih starodrevnih maslina možda je bilo očevidcem smrtne boli Isusove i Njegovoga krvavog znoja na veliki četvrtak uvečer.» (str. 124.)
Adalbert Rebić
Prof. dr. Adalbert Rebić, naš istaknuti znanstvenik bibliolog, već pomalo legendarni organizator hodočašća po Svetoj Zemlji i vodič svojim hodočasničkim grupama, napisao je vodič po Svetoj Zemlji, koji je do sada objavljen u nekoliko izdanja, te monografiju «3000 godina Jeruzalema». Monografija o Jeruzalemu je historiografska sinteza i kao takva pisana je jezikom povijesne znanosti. Vodič je pisan nešto drugačije. Premda je riječ o hodočasničkom i stručnom štivu, Rebićev Vodič po Svetoj zemlji perforiran je literarnim pasažima, koji nam daju za pravo uvrstiti ga u putopisnu prozu hodočasničkog karaktera.
Hrvatski putopisi po Svetoj Zemlji kao prozna ostvarenja, bez hodočasničke namjene
Ezra Ukrainčik (Beč, 1904.-Zagreb, 1968.)
Začetnikom hrvatskog putopisa po Svetoj Zemlji, kao podvrste hrvatskog književnog putopisa smatra se Ezra Ukrainčik. Ovaj pripadnik etničko-konfesionalne zajednice hrvatskih Židova, premda srednjoškolac, prihvatio je poziv Svjetske cionističke udruge za preseljenjem u tadašnju Palestinu, koja se od 1917., odnosno od poraza Turske u Prvom svjetskom ratu, nalazila pod mandatnom upravom Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon što je prošao odgovarajuću obuku za ovako riskantan put, zapravo za apsolutnu promjenu načina života, jer su cionistički dragovoljci odlazili u Palestinu kako bi kupoprodajnim ugovorima osvajali životne prostore svoje antičke pradomovine, i na tim prostorima podizali kibuce, mošave i vlastita naselja. Useljavali su se, koliko su im okolnosti dopuštale, u sveti grad Jeruzalem, koji su nazivali sakrosantnim pojmom Cion/Sion. Taj pojam nadilazio je značenje naziva jednog od jeruzalemskih brežuljaka, postajući mitskim imenom za izgubljenu Domovinu, Kraljevstvo Solomona i Davida. Drugi je takav naziv Erec-Izrael. Ovisno o mogućnostima naseljavali su se i u ostale gradove tadašnje Palestine, ali pri tome su slijedili cionističko učenje. To je učenje na ideološkoj razini imalo za cilj stvaranja novog, rasno različitog Židova od onih koji su stoljećima živjeli u europskim getima, odnosno u etničkom rasuću ili galutu. Takvi će Židovi-Cionisti, ostvariti nacionalnu homogenizaciju i državni suverenitet u novoj/staroj Domovini, kada uvjeti za to sazriju. To se desilo 1948. Tada je proglašena nezavisna Država Izrael.
Naš je Ezra Ukrainčik (Beč, 1904. - Zagreb, 1968.), krenuo graditi Erec-Izrael 1921. godine. Uvjeti koje su cionistički dragovoljci u Palestini zatekli nisu bili jednostavni, niti lagani. Klimatske, zdravstvene, geomorfološke, civilizacijske i ine karakteristike tadašnje Palestine bile su ne samo strane, veći i životno opasne za europsku populaciju. Mnogi su se, stoga vraćali u domicilne zemlje, ili se iseljavali u obje Amerike, najviše u SAD-e. Ezra Ukrainčik vraća se u Zagreb 1924. i ostaje u Hrvatskoj do smrti. Godine 1934. objavio je vrlo dojmljivu knjigu sjećanja na svoju cionističku avanturu, pod naslovom Erec Izrael 1921.-1924. Kako se on nije priključio niti jednom od osnovanih kibuca, već je pokušao živjeti kao radnik, putujući od gradilišta do gradilišta, uspio je upoznati tadašnju Palestinu, a poglavito život židovskih useljenika, odnosno cionističkih dragovoljaca. Stoga njegova sjećanja imaju sve odlike putopisa, koji za današnjeg čitatelja ima dvostruko značenje. Prvo, to je autentični prilog povijesti cionističkog naseljavanja Palestine, a drugo, iz putopisa možemo saznati kako je Sveta Zemlja izgledala početkom XX. stoljeća. Ukrainčikovi opisi su jedinstveni i neponovljivi, odnosno neprovjerljivi. Palestina u njegovo vrijeme i u naše vrijeme bitno se razlikuju. Cijeli je krajolik promijenjen, podignute su šume, izvršena melioracija i kultivacija močvarnih i polupustinjskih predjela. Osim svega, Ukrainčikov je putopis prvi prozni tekst u nas ove vrste pisan kao književno djelo. Tome je, vjerojatno, pomogla činjenica što autor nije bio vjernik, tako da u navedenom rukopisu hodočasnička dimenzija ne postoji. Ukrainčikov putopis svjedoči i o povijesti hrvatskih Židova, odnosno o povijesti cionizma među hrvatskim Židovima. Unutar zajednice kojoj je autor pripadao, njegov je jezik, odnosno leksik, zanimljiv, jer svjedoči o uklopljenosti Židova u hrvatsku jezičnu baštinu.
Donosimo ulomke iz Ezrinog putopisa «Erev Izrael 1921.-1924.».
Stari grad
Često zalazim u stari grad. Uličice njegove tako živahno podsjećaju na Srednji vijek da čovjek na mahove zaboravlja kako živi u 20. stoljeću.
Kad se prođe kroz Šaar Jafo,[1] pored Migdal Davida,[2] dolazi se u sasvim drugi svijet. Odmah na početku susreće me velika graja. Tu se čitav dan komeša velika masa svijeta. Teškom mukom uspije mi progurati se kroz vrevu. Nižu se trgovine: povrće, voće, pića i mirodije.
"Ja onob! Onob! helu!"[3] - viče jedan Arapin, prodavač slatkog hebronskog grožđa. Velike zlaćane jafanske naranče pridaju toj šarolikosti vedar svježi ton. Šljive, jabuke i kruške iz Sirije lijepo su nanizane u velikim košarama. Pred mnogim trgovinama voća nagomilana su čitava brda batiha.[4] S mirisom sviježeg voća isprepliće se sladunjav miris različitih pića: dosadan smeđi tamarindi, bijeli kokosov sok, žuta patvorena limunada, gazos, teldž,[5] glida.[6]
"Limun! Taal ja havadža! Limun helu bardi!"[7] Tim riječima vabi crni prodavač. Pijem ledenu limunadu. Prodavač mljacka jezikom i pita me kroz smijeh "Mlijeh?"[8]
U najvećoj vrevi žonglira bosonogi dječak s jednom daskom na glavi: Prodaje baklavu.
"Heluin![9] Kaak! Kaak u beda beerš!...[10] Sa svih strana sjedinjuje se zaglušna graja i vika u simfoniju staroga grada.
Ovdje se sastaju ljudi iz sviju krajeva. Arapin - dominira. Među šarolikim nošnjama ponosnih Beduina, koje se lahko raspoznaje po elastičnom hodu, i teško polagano stupajućim felahima, vide se i tamne monaške mantije. Zastupljene su sve crkve svijeta. Pored visokog franjevca s velikom plavom bradom, ide crnomanjast bosonogi Abesinac. Grčki i armenski monasi u crnim talarima s visokim šubarama, muslimanski hodže, ozbiljni i ponositi, s bijelim turbanima ovijenima oko fesa. Bradati Židovi u crnim kaftanima žure se, idu za svojim poslovima ili u ješivu. Oni sačinjavaju ovdje - osim Arapa - većinu. Vide se visoki i mršavi Jemeničani s boležljivim izražajem, Magrebijanci i radnici u kaki[11] odijelima. Tu i tamo, polagano prolazi kroz gomilu pokoji engleski turist. U jednoj mu je ruci neizbježivi "putni vodič", u drugoj dalekozor ili foto. Nadmoćnim izrazom gleda pred sebe.
Kroz gustu gomilu probija si put jedan magarac. Gonič ga nemilice udara. Uz poklik, "Jala!"[12] bode ga često čavlom, pričvršćenim na kraju batine.
Podno ulice koja vodi do kršćanske grobne crkve,[13] stoje pred svojim dućanima prodavači sukna, većinom sefardski Židovi, nutkajući prolaznicima svoju robu. Košulje, sukna, čarape i odijela. Kad ugledaju radnika, dovikuju mu povjerljivo: "Haver, bo hena. Shora tova! Bo tikne!"[14] Sa svih strana čuje se cjenjkanje i uvjeravanja, da je upravo ta roba najbolja i najjeftinija.
Dolazim do raskršća. Desno vodi put u tihu židovsku četvrt, a lijevo dolazi se do Zidine Naricanja i Omarove mošeje. Ovdje ima mnogo trgovina povrća. Dočekuje me ugodan hlad pun vlage. Traje podosta dugo, dok mi se oko navikne na mrak, jer je ulica mjestimice nadsvođena.
Vreva je slabija, jer je prolaz širi nego u R'hov Davidu.[15] U jednoj tamnoj udubini stoji sjedokosi starac, slijepac, obučen u bjelinu te okreće ogromni mlin za kavu. Danomice ga vidim, kad prolazim ovuda. Podsjeća me na arapske priče iz hiljadu i jedne noći. U mašti predem o njemu čitave legende. Mora da je jedan od začaranih kneževa, kojima je leteći konj repom izbio oči. Sada podnosi strpljivo svoj kismet, jer više nije našao put kući. Šutljiv je, ne govori ni s kim. Sigurno zato, jer mu nitko ne bi vjerovao tko je. Tako stoji pisano u knjizi života. Sudbinu se mora strpljivo ponositi.
U jednom velikom prostoru preša se ulje. Jedna deva, s povezom na očima, povazdan okreće kamen za prešanje. Oštar, zagušljiv zadah prodire iz te mračne prostorije u koju sam bacio letimično pogled. U mnogim trgovinama gore po čitav dan male svjetiljke. Većina ljudi, koji prebivaju u tim visokim kućama, bolesna je.
Na kraju prolaza, raširili su se, usred ulice, postolari. Po koji felah čuči kraj njih, čekajući da mu majstor zakrpa papuče.
Vraćam se i prolazim pokrajnjom ulicom u Hart el Bsamin,[16] koja u produženju vodi do Damaščanskih vrata. Ondje je tišina. Čitava je ulica nadsvođena i stoga je u vječnoj tami.
U stanovitim razmacima postavljeni su na krovovima prozori s rešetkama kroz koje prodiru snopovi svijetla rasvjetljujući romantično ulicu. Oštar zadah, mješavina različitih mirodija, ispunjava zrak. Na ogromnim kamenima, koje je istrošio zub vremena, raste mahovina. Moji koraci glasno odzvanjaju u toj osamljenoj uličici u koju tek gdjekad zaluta po koji kupac. Tu su trgovine mirodija. Ima i postolara. "Adon sarih n'alajim?[17] pita me, gotovo moleći, stari Sefard s dobroćudnim izgledom, okružen velikom hrpom poderanih cipela. Pri izlasku nalaze se zlatari, u čijim su staklenim ormarima izloženi starinski i novi novci.
U starom gradu prebiva, u jednoj od uskih uličica, sefardska obitelj. Muž je star preko 70 godina, a ženi je jedva 35. Fatalan nesklad koji je učinio život žene malom tragedijom. Žive od potpore rođaka iz Europe. Od toga žive ovdje mnogi stari Židovi.
Mora se proći kroz prljavo dvorište, uspeti se trošnim klimavim drvenim stubama, da se dospije do mračnih prostorija.
Stanovi u starom gradu mali su i zagušljivi. Prenatrpani raznim predmetima za kućanstvo. Uzduž zida postavljeni su minderluci, prekriti sagovima. Na njima se sjedi i spava. Stolaca i stolova u europskom smislu ovdje uopće i nema. Tek male klupice.
Hajim je još svjež. Zgodan starac, koji s mnogo naivnosti priča o svojim junačkim djelima iz mlađih dana. Na primjer da je mogao pojesti na jedanput 6 kilograma lubenica.
Po njegovu pričanju, bio je on kao mladić veliki razbijač.
Danas sjedi kod kuće. Nekoliko puta dnevno ide u sinagogu, a ostatak vremena proboravi kod znanaca u brbljanju. Ima mnogo takvih starih Židova koji su došli u zemlju - da umru. Djeca Hajimova - dva dječaka - slabunjava su. Stariji već ide u školu. "Kad narastem - veli on majci - sagradit ću ti kuću u Tel Pijotu.[18] Tamo ćeš uvijek imati sunca i svijetla". Jadan dječak. U tim smrdljivim prostorijama čezne za suncem i za svijetlom.
Često ih posjećujem sa Šlomom i Jakovom. Uz kavu nam žena priča o jednom mladom čovjeku čija je zaručnica nedavno umrla. "Svaki dan joj nosu cvijeće na grob. Svaki dan. Siromah. I ne može ga se utješiti. A bila je još tako mlada..." Pri tom joj naviru suze na oči. Mora da je vrlo nesretna, kad tako duboko osjeća tuđu bol.
Navečer je Davidova ulica jarko rasvijetljena. Iz butika prodiru kreštavi zvukovi gramofona. Težak miris gazoza leži u zraku. Čovjek se osjeća kao u sredini priče iz hiljadu i jedne noći među tim crnim i suncem opaljenim ljudima.
U jednoj arapskoj kavani sjedi dvoje visokih, plećatih, mladih radnika Židova. Razgovor im je oskudan. Oko njih je vreva kao u košnici. Mrke spodobe nosača i Beduina sjede po stolčićima i pričaju - pijući kavu - o čudesnim doživljajima. Katkad prekidaju razgovor da povuku dim iz nargile. Tamo se jedan nosač nasmije pripovjedaču, koji je pričao o svojim junačkim podvizima, u brk. Uzalud se Beduin zaklinje. "B'hajat dini u b'hajat ejni!"[19] Nosač mu ne vjeruje, a slabunjavi Beduin ne može mu djelom dokazati protivno. Bilo bi odviše riskantno.
Ovdje vlada zagušljiva atmosfera. Mješavina kavanskih isparina, ljudi, kave i araka.[20] Ljudi su obavijeni gustim oblacima dima. Jedva se raspoznaju njihove živahne gestikulirajuće spodobe.
Oba Židova pomno razgledaju gomilu. Njihove hladne žućkaste oči mirno i svladano promatraju prisutne. Mnoga su im lica poznata od posljednjeg napadaja. Tada je bilo u starom gradu kojekako. Ulice bijahu isprva sasvim puste. Nije bilo ni žive duše, do nekolicine naoružanih radnika, koji su čekali napadače. Ali odjednom je provalila gomila od stotinjak naoružanih Arapa u Židovsku četvrt. Sve više se približavahu. Već su se raspoznavala njihova bijesna, nacerena lica. Vidio se bljesak mačeva. Napredovali su uz životinjsko urlikanje. U to zagrmi salva naših dobrih momaka. U trenutku zavlada tišina. Nisu očekivali da će naići na otpor. Povukoše se uz urnebesnu dernjavu. Za vrijeme njihova povlačenja, ispaljeno je nekoliko hitaca. Jedan drug pade teško ranjen. Kasnije je podlegao ranama.
"Ona crna debela hulja što ondje sjedi, bio je među prvima" - promrsi kroz zube jedan. Obojica ga se točno sjećaju. Sad sjedi ovdje i pije, smijući se, svoju kavu. Ne može mu se ništa, jer nema protiv njega dokaza.
"Dam b'ad dam"[21] prošapta drugi radnik, čiji je prijatelj pao. Prvi mu šutke odobri a lice mu se smračilo. Naučili su od Arapa da uzvraćaju krv s krvlju. Osvetit će druga prvom prilikom.
Platiše kavedžiji i izađu.
"Ti su od Hagane"[22] - prošaputa jedan sefardski Židov svome drugu. "Imaju noćnu službu u starom gradu".
Bogdan Stopar (1921.-1988.).
Kada je Ezra Ukrainčik krenuo u Palestinu, rođen je književnik Bogdan Stopar (1921.-1988.). On je 1961. objavio putopis «Kristali vedrine (putopisni eseji) o Državi Izrael». Riječ je o književnome djelu. Ono nas stavlja pred malu dilemu: da li putopis koji «obrađuje» Državu Izrael, bez toga da se dotiče svetih mjesta bilo koje konfesije, smatrati putopisnom prozom o Svetoj Zemlji? Naime, već ovim pojmom, a istakli smo ga u naslovu, na neki se način sugerira hodočasnička dimenzija svih putopisa, jer kako pisati o Svetoj Zemlji bez isticanja njezinih svetih mjesta, odnosno biblijske podloge njihova postojanja. Mišljenja smo da oba putopisa, dakle i Ukrainčikov i Stoparov, indirektno govore o dijelu Svete Zemlje, doduše ne o njezinim sadržajima bitnima za vjernike u užem smislu, ali bitnima za vjernike u širem smislu. A to su, po nama, ljudi koji žele vidjeti prostore biblijskih zbivanja u totalitetu njihove danosti. To znači da se na tim prostorima nikada povijest ne može odvojiti od sadašnjosti, civilno od vjerskoga, laičko od kleričkog, političko od crkvenog. Poglavito se to tiče nekih središnjih mjesta najviše konfesionalne razine, npr. za Židove su to Zid plača, zapravo cijeli Jeruzalem, Masada, Kumran, itd., za Kršćane to su sva mjesta vezana uz zemaljski život Isusa Krista, a za Muslimane to su Hrama na stijeni i džamija Al-Aksa. Međutim, obrazovaniji hodočasnik želi znati više od okvira zadanih hodočasničkim programom, kako mu ne bi ostalo nepoznato veliko danas i sve što se u njemu zbiva. Zbog toga i književni putopisi po Svetoj Zemlji mogu koristiti u hodočasničke svrhe.
Ulomak iz Stoparova putopisa «Kristali vedrine»:
«Noći su u Haifi građanski dosadne. Upravo – obiteljske noći. Malo je ljudi na ulicama, ukoliko nije drugi dan šabata, lokali su prazni, ili opet suhi, kao što još samo mogu da budu recimo u Hannoveru ili Flensburgu. Ovaj lučki grad mornari najviše mrze. U Haifi su ljudi ujutro ispavani, nema sumnje. Zato biti budan noću u Haifi nema mnogo smisla.
Noću treba Haifu gledati, gustirati iz daleka. Sa sjevera u taj grad udešavao sam tako da stignem za mraka. Približavati se bolje je no gledati s jednog mjesta. Sport smiješno jeftin. I autobus je dobar, ako čovjek uhvati sjedište s desen strane.
Isprva, jedna svjetla mrlja. Sjena zapravo: kaplja mraka na crnom staklu. Nekoliko časaka kasnije, iza prve okuke, kad auto njušku opet okrene prema jugu, paška čipka. Tkanje, koje to više nije. Mreža, rekao bih. Istočnjački filigran. Srebrne gumbašnice, iz onog sasvim bijelog srebra, povezane tankim gotovo nevidljivim nitima. Arabeska. Sad već nešto veća. Zavitlana, uskovitlana, kao neka irska minijatura. Ravnoteža jednaka onoj u galaksija, koje sad vidim. Jer noć je vedra, a to ovdje znači: netko je istresao jedno cijelo vedro zvijezda, pa na to koš posuo zvjezdane prašine. Krijesnice. Tako blizu zemlji da je nemoguće odrediti gdje počinje nebo, a gdje prestaje Karmel.»
Spomenka Podboj
Putopisna proza po Svetoj Zemlji Spomenke Podboj
Godine 1998. na književnoj putopisnoj sceni pojavila se Spomenka Podboj, do tada širem krugu nepoznata autorica, putopisnom knjigom «Put u Jeruzalem» (nakladnik: Hrvatsko-izraelsko društvo Zagreb). Njezin je pristup opisu Svetog grada bio na tragu svojevrsnog literarnog kolaža: kombinirala je vlastiti prozni diskurs s tekstovima iz Biblije, te osobnim fotodokumentacijskim materijalom. Nakon što je knjiga doživjela dobar prijem od strane čitatelja, autorica se odvažila na pisanje trilogije o Svetoj Zemlji u kojoj bi obradila Izrael (uključujući i Palestinu), Egipat i Jordan. Godine 2000. izašla je prva knjiga iz obećane trilogije: «S puta po Svetoj zemlji», 2006. druga, putopis po Egiptu: «Faraonov san», a 2008. treća «Pustinjska ruža» u kojoj Spomenka Podboj opisuje hodočašće u Kraljevinu Jordan. Sve su njezine knjige komponirane tako da se miješaju aktualizacija i ekstemporacija, biblijski sadržaji i stvarnost, podvrgnuti lirskom diskursu. Spisateljica koristi snažnu imaginaciju kako bi doživjela biblijsku prošlost, ali su joj oči širom otvorene dok promatra stvarnost kojom se kreće. Zbog naglašenog lirizma u njezinim tekstovima, može se govoriti o ženskom književnom rukopisu, ili ženkom literarnom opisu Svete Zemlje. Na momente Spomenkin lirski doživljaj Svete Zemlje prelazi u pjesmu u prozi. Takvom gradacijom nastoji privući čitatelja u vlastiti doživljaj Svete Zemlje
Sama priznaje kako je «putujući Svetom zemljom Izraelom, Jordanom i Egiptom, tražila odgovor na pitanje na koji način suvremeni putnik može sagledati prošlost udaljenu više tisuća godina od našega vremena? Kako doživjeti Bibliju ?» Na to teško pitanje ponudila je svoj književni odgovor.
«... Putujući Svetom Zemljom osjećam kako svakim korakom, sve dublje i sve čvršće, ulazim u Bibliju. I to ne samo u svijet biblijskih mitova i priča, već naprosto fizički. Odnos prema Bibliji je stanje duha – neprestano sebi ponavljam. Ali, osjećaj duhovnosti i osjećaj stvarnosti u meni su tako čvrsto povezani, nerazdvojivi. Moj duh s neobičnom lakoćom putuje kroz vrijeme, vraća se natrag nekoliko tisuća godina i ja imam potpuno fizički osjećaj da se nalazim ovog časa na mjestu stvarnih događaja o kojima pišu apostoli i proroci. (...)
Crkva na Gori Blaženih dominira čitavim krajolikom. Neizmjerno uživam gledajući niz zelene padine prošarane poljskim cvijećem, što se blago spuštaju prema jezeru. Odavde se pruža najljepši pogled na široko i plavo jezero, na okolna brda koja se uspinju prema Golanu, na crkvu u Tabhi, na Prvu Petrovu crkvu od crnog bazalta, na Capernaum u crvenim bugenvilijama, na utok rijeke Jordan u Galilejsko jezero. Na suprotnoj obali, kao na dlanu, vidi se glavni grad Galileje – Tiberias, s pristaništem ispred ostatka stare gradske utvrde.
Uokolo crkve mnogo je zelenila, mnogo različitog drveća u hladu kojeg tražimo zaklon od žestokog sunca: mirisni oleandri, bugenvilije, visoke palme još viši, razgranati eukaliptusi, drveće sikomore, ogromne agave koje cvatu samo jednom u osamdeset godina, kaktusi, aloje...» («S puta po Svetoj Zemlji».)
Izraženu liričnost i literarnu autonomnost Spomenka Podboj dosegnula je u posljednjem dijelu trilogije «Pustinjskoj ruži». U tom putopisu snažan dojam ostavljaju opisi krajolika i ljudi Kraljevine Jordan. Pisani su u duhu poštovanja, razumijevanja i ljubavi koju je prema ovoj zemlji i njezinom puku gajio cijenjeni i zaslužni hrvatski franjevac Jeronim Mihaić, kojeg se autorica prisjeća s uvažavanjem:
«Opet jedan, za mene neočekivani, trag prisutnosti Hrvata u Svetoj Zemlji i to na području današnje kraljevine Jordan».
Emerik Gašić
Putopisi slavonskog svećenika Emerika Gašića (1904.-1947.) vrijedan su prilog hrvatskoj hodočasničkoj književnosti. Nastali su, kao što stoji u naslovu, u razdoblju 1937.-1940. godine. Dakle, spadaju u hrvatsku putopisnu prozu između dva svjetska rata. Autor ih je objavio još za života, a skupio i 2007. kao knjigu izdao Vinko Juzbašić iz Bošnjaka. Učinio je to kao prilog 60. obljetnici smrti vlč. Gašića. Ovo vrijedno djelo više je od književne činjenice. Njime se u hrvatsku vjersku i književnu stvarnost vraća zaboravljeni crkveni povjesničar, publicist i cijenjeni narodni svećenik ubijen od komista 18. svibnja 1947. «pod još nerazjašnjenim okolnostima». Putopisi skupljeni u ovoj knjizi izvorno su objavljeni u predratnim đakovačkim novinama «Hrvatska obrana». Gašić je opisao svoja hodočašća u Svetu Zemlju i Rim. U trećem dijelu Juzbašić je uvrstio Gašićev putopis po Makedoniji. Obzirom na vremensku distancu, njegovi opisi krajeva i zemalja imaju povijesnu vrijednost. U završnom dijelu knjige, priređivač je objavio svjedočenja ljudi koji su poznavali pokojnog Gašića i koji imaju saznanja o njegovoj nasilnoj smrti. Na temelju sjećanja brojnih svjedoka Juzbašić zaključuje da je Emerik Bašić bio «dobar i vrijedan komletinački župnik. Brinuo se o crkvi i svekolikom životu svojih suseljana. Isto tako, kao seljačko dijete, volio je običaje i tradiciju šokačkih Hrvata koje je i sam želio sačuvati. Po prirodi, taj svestrano obrazovani i talentirani pisac i povjesnik, bio je veseljak i društven čovjek iskreno zainteresiran za život i napredak svojih župljana, ali i za njihov duhovni rast. Tijekom rata spašavao je mnoge ugrožene, a to se dogodilo i iza rata. Zbog njegovog ugleda i utjecaja u narodu smetao je novoj vlasti koja je organizirala njegovo ubojstvo» - zaključuje Vinko Juzbašić.
Gašićevi putopisi kombinacija su vjerskog, publicističkog, dokumentarnog i literarnog štiva. Stil mu je lagan i lapidaran, na momente prožet humorom i ironijom.
Činjenica što je Gašićeve putopise objavio njegov poštovalac u vlastitoj nakladi, uz toliko crkvenih nakladnika, ali i uz Biskupiju kojoj je pripadao, govori samo za sebe. Hodočasnički putopisi (1937.-1940), Emerika Gašića činom objavljivanja postali su dio naše kulturno-povijesne baštine, dostupni suvremenom čitatelju, kako onom koji će se oduševiti opisom Svete Zemlje, Rima i Makedonije, tako i književnim povjesničarima koji bi imali moralnu obvezu proučiti njegov život i djelo, poglavito okolnosti zločina kojem je bio nevina žrtva.
Don Ivan Kevrić
Don Ivan Kevrić (Visočani kod Zadra, 22. VIII. 1946.) župnik je u rodnom mjestu od 1997. godine. Pripada naraštaju narodnih svećenika koji osim pastoralnog rada i skrbi za spas duša svojih vjernika, imaju vremena, snage i motivacije za spisateljski i historiografski rad. Do sada je objavio monografije župa Visočane, Radovin i Poličnik, te knjigu «Majka zbirka pjesama». U knjizi Osam dana u svetoj zemlji, don Ivan Kverić opisao je hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije 30. kolovoza do 6. rujna 2007. Stoga ovo djelo ima poglavito dokumentarnu vrijednost za Nadbiskupiju. No, autor se potrudio doživljaju, a potom i opisu hodočašća dati osobnu dimenziju, oblikujući ga u djelo koje ima karakter putopisa, hodočasničkog vodiča i male pjesničke zbirke samog autora. Don Ivan prati hodočasnički itinerarij iz dana u dan opisujući s mnogo emocija sve viđeno, uključujući pri tome u tekst ulomke iz Biblije koji se tiču dotičnog lokaliteta, što je korisno s vjerničkog aspekta. Šteta što navedene ulomke nije stavio u kurziv, kako bi ih vizualno izdvojio iz matice rukopisa. Knjiga je obogaćena autentičnim fotografijama, popisom literature, poetskim ostvarenjima autora, te predgovorom nadbiskupa msgr. Ivana Prenđe. Šteta što je naslovna stranica dobila izgled jednog od beskrajno puta iskorištenih klišeja božićne čestitke.
[4] Batih (arapski) - lubenica.
[5] Teldž (arapski) - sitni komadi leda, pošećereni.
[6] Glida - sladoled
[7] "Limun! Taal ja havadža! limun helu bardi! (arapski) - Limunada! Dođi gospodine! Slatka hladna limunada!
[8] Mlijeh? (arapski) - dobro?
[9] Heluin! - Slatki kolači!
[10]Kaak u beda beerš (arapski) - Kolač i jaja za groš.
[11] Kaki (engleski) - vrsta žute tkanine.
[12] Jala (arapski) - naprijed.
[13] (Zabuna. U starom Jeruzalemu ne postoji kršćanska "grobna" crkva. Autor je vjerojatno mislio na Baziliku Kristovog Groba - op. Đ. V.)
[14] Haver, bo hena, s'hova tova! Bo Tikne! - Drže, dođi ovamo! Dobra roba! Dođi kupi!
[15] R'hov David - Davidova ulica.
[16] Hart el Bsamin - ulica mirodija.
[17] Adon sarih n'alajim? - Gospodine, trebaš li cipele?
[18] Tel Pijot - dio Jeruzalema (naselje na putu u Betlehem).
[19] B'hajat dini ub' b'hajat ejni! (arapski) - Tako mi života vjere, tako mi života očiju!
[20] Arak - vrsta rakije.
[21] Dam b'ad dam - Krv za krv.
[22] Hagana - Samoobrana.
Đuro Vidmarović
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
