Povijest je učiteljica života

Predsjednik SAD-a simpatizira i razumije Putina, a vrijeđa i ponižava Zelenskog. Nije u pravu. To je atak na svjetski mir. Najmanje smo očekivali da će SAD, kao lider demokratskog svijeta, ovako egoistički reagirati. Ovo nije lagano kazati jer je Trump šef najmoćnije svjetske sile i saveznik Republike Hrvatske. Koliko je situacija opasna govori i činjenica da su europske demokratske zemlje stale na stranu Ukrajine. Tako i naš premijer Plenković.

Volodimir Zelenski i Donald Trump

Poznata latinska izreka: Historia magistra vitae est, premda istinita, vrlo se često zabacivala, poglavito u prijelomnim povijesnim trenutcima. Tako je i sada. Stoga vrijedi nova izreka: da, povijest jest učiteljica života, ali ima loše učenike. Ne tvrdim kako se povijest razvija u kružnim ciklusima, ali tvrdim kako se često ponavljaju situacije i konteksti koji upućuju na prethodne događaje. Mislim kako je o tome riječ upravo u ovome vremenu.

Nakon neuspjelog sastanka ukrajinskog predsjednika, Volodimira Zelenskog i američkog predsjednika, Donalda Trumpa, uočljive su paralele s povijesnim kontekstom iz vremena Münchenskog sporazuma, odnosno tadašnjeg pokušaja Saveznika da zadovolje agresora Hitlera kako bi sačuvali svjetski mir. A vjerovali su kako će ga zadovoljiti tako što će blagosloviti Hitlerovu okupaciju suverene države Austrije i Sudeta, odnosno trećine suverene države Čehoslovačke, a Japanu blagosloviti osvajačke namjere prema Kini i državama Dalekog istoka. Vrlo je poučna sudbina tadašnjeg čehoslovačkog predsjednika. Predsjednik Zelenski očito je dobro upoznat s ovim povijesnim događajem i odbio je prihvatiti sudbinu čehoslovačkog predsjednika, dr. Emila Josefa Hache, tj. kapitulaciju.

Razvoji događaja, a to je veliko povijesno iskustvo, pokazali su kako se agresora ne može zaustaviti zadovoljavanjem njegovih osvajačkih apetita u odnosu na susjedne zemlje i države. Tako je i sada. U dobroj namjeri da ostvari svjetski mir, američki predsjednik vjeruje kako će zadovoljiti agresorove nakane jednako tako kao što su u to vjerovali zapadni demokratski lideri 1938. godine. Kao što je tada cijeli plan zadovoljavanja Hitlera pao u vodu i završio katastrofom poznatom kao Drugi svjetski rat, tako će i sada. Povijesna građa otkrila je da se Hitlera moglo zaustaviti snažnijim pritiskom i ozbiljnijim vojnim nastupom. Kunktatorstvo je dovelo do katastrofe svjetskih razmjera.

Potrebno je podsjetiti kako rusko političko vodstvo na čelu s KGB-ovcem Vladimirom Putinom od početka njegovoga mandata ne krije svoje ambicije. On je to višekratno isticao. Prvo, po njemu, raspad SSSR-a velika je pogreška s aspekta ruskih interesa, što implicira obnavljanje ruske dominacije nad svim zemljama koje su činile SSSR. Drugo, Rusija ima pravo na svoje povijesne granice, što znači na posjedovanje okupiranih zemalja iz vremena carice Katarine II. Treće, susjedne države ne smiju ući u NATO-pakt. Četvrto, susjedne države trebale bi prema RF voditi politiku kakvu vodi Bjelorusija i njezin diktator Lukašenko. Peto, nužno se vratiti na Sporazum koji su pobjednici postigli u Jalti 1945. godine. Šesto, Zapad ne smije podržavati demokratske procese u RF, ali ni davati azile protivnicima predsjednika Putina. Sedmo, svoje interese RF ima pravo ostvarivati ne samo političkim, već i vojnim sredstvima. Ima toga još, ali ovo je dovoljno kako bi se shvatile Putinove konačne namjere, te da ga treba slušati vrlo ozbiljno.

Počnimo s Jaltom

U razdoblju od 4. do 12. veljače 1945. godine na Jalti su se sastali Roosevelt, Staljin i Churchill, te drugi vojni i civilni stručnjaci, kako bi raspravili i donijeli odluke o izgledu poslijeratnoga svijeta. Konferenciji u Jalti prethodila je Teheranska konferencija s istim sudionicima iz 1943. godine. Završetak Drugog svjetskog rata označila je Potsdamska konferencija održana u srpnju 1945. - gdje je umjesto preminulog američkog predsjednika Roosevelta sudjelovao novi predsjednik Harry Truman, a umjesto Churchilla novi britanski premijer Clement Attlee.

Na jaltskoj konferenciji postignut je sporazum u nekoliko točaka koje su bile politički nemoralne i garant budućih sukoba, a koje su i danas za Putina važne:

1. Da se u zemljama oslobođenima od njemačke okupacije vrate predratne vlade, uz izuzetak Bugarske, Rumunjske i Poljske - gdje je Sovjetski savez već bio instalirao satelitske vlade. U pogledu Francuske, priznata je vlada Slobodne Francuske.

2. Da SSSR-u pripadne oko 40 % predratnog teritorija Poljske kojega je SSSR 1939. godine okupirao u njemačko-sovjetskoj agresiji na tu zemlju izvršenoj sukladno paktu Ribbentrop-Molotov. Gubitak teritorija Poljskoj će biti kompenziran dijelom teritorija Njemačke, nastanjenim u najvećem dijelu Nijemcima. Odluke SSSR-a o aneksiji teritorija Estonije, Litve, Letonije i Moldove nisu dovođene u pitanje.

3. Da saveznici sporazumno rade i nastupaju u oslobođenim zemljama

4. I jedina konstruktivna i dalekovidna točka, a koju su velike sile u samom početku pretvorile u sredstvo ostvarivanja svojih globalnih ciljeva, a to je da će se nakon završetka rata osnovati Ujedinjeni narodi.

Postojao je i niz pitanja oko kojih nisu postignuta jasna rješenja. Sva trojic polazila su od toga da će konačni dogovor oko Europe biti postignut nakon kraja rata. U tom je smislu Jalta bila samo prijelazna konferencija na kojoj su tek naznačena neka rješenja za budućnost. "Tu još nije postavljen konačni okvir za trajan mir", smatra Loth. To, međutim, nije uspelo ni na konferenciji pola godine kasnije u srpnju 1945. u Potsdamu, i to je pripremilo teren za budući Hladni rat.

Saveznici su načelno dogovorili i podjele sfera poslijeratnog utjecaja, posebno u Europi. Sfere utjecaja u Europi u principu su pratile granice koje je Crvena armija osvojila, a koja je u tom trenutku u kontinentalnoj Europi imala trostruko više vojske nego SAD i Velika Britanija zajedno.  Istine radi i Putinov prethodnik Boris Jeljcin započeo s teritorijalnom ekspanzijom.

Zapad je vrlo dugo, blago rečeno, tetošio Putina, a on je podilazio velikoruskom ekspanzionističkom raspoloženju naroda i političke elite. Posebno se u tome istaknula njemačka kancelarka Angela Merkl. A on je krenuo u osvajanja.

Molodva 1990.

Moskva nije prihvatila nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Moldove, već je priznala odcijepljenu oblast uz Dnjestar 2. rujna 1990. godine, gdje su živjeli pretežito ruski kolonisti, naseljenici i vojnici i gdje je stacionirana 14 ruska armija. Ova se oblast nazvala Pridnjestrovska Moldovska Republika. Ruske vlasti su ovaj teritorij etnički očistile od Moldovana. Vlada u Kišinjevu nema apsolutno nikakav utjecaj na ovom području.
Zapad je šutio. Transdnjistrija je bila model za budući Plan Z4 u Hrvatskoj.

Gruzija 2008.

Okupacija Abhazije i Južne Osetije

Vojska RF pobijedila je vojsku Gruzije i odcijepila pokrajinu Abhaziju, priznavši ju kao državu 23. srpnja 1992.. Gruzija ne priznaje Južnu Osetiju ni kao zasebno područje niti kao nezavisan entitet, te se ovo područje naziva ili po historijskom srednjovjekovnom imenu Samačablo ili, od nedavno, nazivom regija Chinvala (po glavnom gradu područja).

Na prijedlog oba doma ruskog parlamenta 26. kolovoza 2008. ruski predsjednik Medvedev priznao je neovisnost Južne Osetije i pozvao predstavnike drugih država da slijede njegov primjer. Abhazija i Južna Osetija su etnički očišćene od Gruzijaca. Zapad je šutio.

Ohotsko more

Okupacija 14. travnja 2014. godine

Ohotsko more se nalazi uz rusku obalu na istoku, sjeverno od obala Kine i Japana (Hokaido) kao zaljev Tihog oceana između ruskog otoka Sahalin i Kamčatke, a povezano je s Beringovim morem koje su pruža do Aljaske. U Ohotskom moru su sporni Kurilski otoci.

Vlada RF je 14. travnja 2014. obznanila: "Ruski suverenitet prostire se od sada na sve resurse koji leže ispod dna Ohotskog mora".

Površina Rusije se u subotu povećala za oko 50.00 četvornih kilometara objavom vladinog dekreta kojim se proširuje ruska kontinentalna ploča u Ohotskom moru, na ruskom krajnjem istoku, prema arbitraži Ujedinjenih naroda.

Zapad je šutio

Dokument od 15. kolovoza je objavljen tijekom posjeta premijera Dmitrija Medvedeva Kurilskim otocima, o kojima spore s Japanom, u jugoistočnom Ohotskom moru, što je razbjesnilo Tokio.

Tu odluku, koja stiže u vrijeme nakon što je Moskva tražila suverenitet nad ogromnim dijelom Arktika, potvrdilo je prošle godine povjerenstvo UN-a zaduženo za određivanje granica kontinentalne ploče, tvrdi ruski šef Vlade.

“To znači da možemo širiti našu kontinentalnu ploču gdje se nalaze obilni izvori sirovina i energetska nalazišta”, naglasio je Medvedev, prenose ruske agencije. “Naša kontinentalna ploča se povećala za 50.000 četvornih kilometara”, dodao je.

Rusija je početkom kolovoza u Ujedinjenim narodima zatražila suverenitet nad više od milijun četvornih metara na Arktiku, koji posjeduje velike količine ugljikovodika, nudeći nove dokaze gotovo 15 godina nakon odbacivanja prvog zahtjeva.

Za tu nenastanjenu regiju koja je bogata naftom i plinom, godinama se bore Rusija, Sjedinjenje Države, Kanada, Norveška i Danska.

U svom zahtjevu komisiji UN-a, Moskva je istaknula da bi trebala imati suverenitet nad dodatnih 1,2 milijuna četvornih kilometara na Arktiku i predala nove argumente. Kina i SAD šute.

Budimpešta 1994.

Budimpeštanski memorandum

Memorandum o sigurnosnim jamstvima u vezi s pristupanjem Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, poznatiji kao Budimpeštanski memorandum o sigurnosnim jamstvima (engl: Budapest Memorandum on Security Assurances, ruski: Будапештский меморандум). Dokument je napisan 5. prosinca 1994. godine. To nije bio formalni ugovor, već diplomatski dokument kojim su zemlje potpisnice jedna drugoj obećale miran proces nuklearnog razoružanja bivših sovjetskih republika (Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana) nakon raspada Sovjetskog Saveza. Bio je to na neki način nastavak procesa koji su započeli nakon potpisivanja Ugovora o neširenju nuklearnog oružja 1967. godine.

Sam dokument taj su dan potpisali ukrajinski predsjednik Leonid Kučma, ruski predsjednik Boris Jeljcin, britanski premijer John Major i američki predsjednik Bill Clinton, a kasnije i ostali.

Tim memorandumom se Ukrajina obvezala ukloniti sve nuklearno oružje iz sovjetskih vremena sa svog teritorija, i prebaciti ga u Rusiju na razgradnju i uništenje, a istovremeno je potpisala Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. S druge strane, zemlje potpisnice Rusija, SAD i UK, obvezale su se da ne će prijetnjama ili upotrebom sile raditi ništa protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Ukrajine. Isto tako su se obavezale i da se neće koristiti ekonomskim pritiscima da podrede Ukrajinu vlastitim interesima.

Ukrajina je u cijelosti ispunila sve na što se obvezala. Pokazalo se to za nju poraznim poštenjem. Da je zadržala atomsko oružje, danas bi bila u boljoj situaciji u odnosu na RF.

Rusi su odbacili sve što su potpisali i ismijavali Ukrajince. Uglavnom su to opravdavali podsjećajući kritičare da su i oni sebi uzimali slična prava kad im je to odgovaralo (UK - Referendum o statusu Falklanda 2013..), a sve ostale na p
priznavanje neovisnosti Kosova.

Ukrajina 2014.

Okupacija Krima

Nakon što je propao pokušaj da preko eksponenta koji je postao predsjednik Ukrajine, Viktora Janukoviča, ovu državu pretvore u kopiju Bjelorusije, pokazali su svoje pravo imperijalno lice.

Najprije su vojno okupirali ukrajinsku Autonomnu Republiku Krim, a nakon toga uslijedila je ruska aneksija Krima. Odigrala se 21. ožujka 2014. kada su Autonomna Republika Krim i grad Sevastopolj, oboje međunarodno priznati kao dio ukrajinskog teritorija, proglasili tobožnju nezavisnost i ubrzo potom priključeni Ruskoj Federaciji. Zapad je šutio.

Ukrajina 2014.-2015.

Separatistički rat u Donbasu

Nakon ruske okupacije Krima, Putin potiče i usmjerava separatistički pokret ruske manjine u istočnim dijelovima Ukrajine, posebice u Donbasu. Tadašnja ukrajinska vojska još nije formirana, tako da se teško nosi s moćnim invazorom i Vlada u Kijevu prisiljena je potpisati svojevrsnu kapitulaciju poznatu kao Minski sporazum. Pod tim se podrazumijeva skup međunarodnih sporazuma kojima se pokušao prekinuti rat u Donbasu koji su vodile naoružane ruske separatističke skupine, uz logističku potporu Moskve i oružane snage Ukrajine, a središnju ulogu je imala regularna vojska Ruske Federacije.

Prvi sporazum, poznat je pod nazivom Protokol iz Minska, a sastavila ga je 2014. godine Tripartitna kontaktna skupina za Ukrajinu, koju čine Ukrajina, Rusija i Organizacija za europsku sigurnost (OESS), uz posredovanje čelnika Francuske i Njemačke u takozvanom Normandijskom formatu. Nakon opsežnih razgovora u Minsku, Bjelorusija, sporazum su 5. rujna 2014. potpisali predstavnici Trilateralne kontaktne skupine i, ne priznajući njihov status, tadašnji čelnici samoproglašene Narodne Republike Donjeck (DPR) i Narodne Republike Lugansk (LLR). Ovaj sporazum uslijedio je nakon brojnih prethodnih pokušaja da se zaustave borbe u regiji i imao je za cilj osigurati trenutačni prekid vatre. Ukrajinci su u ime europskog mira prinuđeni i od Zapada na ponižavajuće primirje, na de facto priznavanje svojih dviju Krajina.

Putinov plan o komadanju Ukrajine. Zapadni „sporni teritorij“ predviđa se kao poklon Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj i budućoj kvislinškoj državi Ruteniji

Međutim, sporazum nije uspio zaustaviti borbe, a uslijedio je revidirani i ažurirani sporazum Minsk II, potpisan 12. veljače 2015. godine. Ovaj sporazum je sadržavao paket mjera, uključujući prekid vatre, povlačenje teškog naoružanja s prve linije, oslobađanje ratnih zarobljenika, ustavnu reformu u Ukrajini koja bi dala samoupravu nekim područjima Donbasa i ponovno uspostavljanje kontrole državne granice od ukrajinske vlade. Nakon potpisivanja sporazuma borbe su se donekle smirile, ali nikada nisu u potpunosti prestale, a odredbe sporazuma nikada nisu u potpunosti provedene. Sporazum Minsk II predložio je bivši njemački ministar vanjskih poslova Frank – Walter Steinmeier kao mehanizam za dodjelu posebnog statusa Donbasu i stoga se naziva i Steinmeierova formula. Bilo je jasno kako Rusi ne će zaustaviti ekspanziju zbog ovog sporazuma. Početkom 2022., Putin je 21. veljače 2022. službeno priznao DLR i LLR. Nakon ove odluke, 22. veljače 2022. ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da Minski sporazumi "više ne postoje" i da je Ukrajina, a ne Rusija, kriva za njihov kolaps. Kriva je zbog inzistiranja na međunarodnom pravu, Povelji UN-a i Budimpeštanskom memorandumu. Putin je, osjećajući razjedinjenost Zapada i slabost EU, pokrenuo otvorenu invaziju na Ukrajinu, 24. veljače 2022. godine. Plan je u početku predviđao zauzimanje Kijeva, rušenje Vlade i Verhovne Rade, te povratak svoje marionete Viktora Janukoviča. Ruski su helikopteri i bombarderi nadlijetali i raketirali Kijev. Očekivao se njegov pad za tjedan dana, a potom velika vojna parada na Hreščatiku. EU i SAD-e ostaju bez reakcije, zatečene i bez nade da će Ukrajinci zaustaviti Ruse pred Kijevom. Tek nakon što se to nije zbilo, nakon što se ukrajinski narod odlučio oduprijeti agresoru, Zapad se trgnuo, osudio agresiju i počeo slati pomoć, na žalost, u početku na kapaljku. Prva je opasnost za sebe i za cijelu Europu osjetila Poljska. Poljaci su shvatili kako se Putin ne će zaustaviti na Ukrajini, već će ponesen uspjehom, krenuti u daljnja osvajanja kako bi Rusiju vratio u „povijesne granice“ iz vremena Katarine II. Ukrajina je počela braniti ne samo sebe, već i Europu. EU bi odgovarao novi Münchenski sporazum i počelo je stvaranje raspoloženja kako je neizbježan jer se Putina „ne može pobijediti“ i mora ga se nekako zadovoljiti. Sada smo u trećoj godini hrabrog, ali krvavog ukrajinskog nacionalno-oslobodilačkog rata. I zbili su se američki izbori. Novi predsjednik okreće pilu naopako. Njemu je Putin simpatičan i on ga razumije. Predsjednika Ukrajine naziva diktatorom, dakle krivcem za rat i sprema mu ulogu dr. Emila Hache. Odustaje od podrške Ukrajini i prepušta ju EU, koja, nema svoju oružanu silu jer nije država. Izgleda kako je Münchenski sporazum 2 postao aktualan. Međutim, Volodimir Zelenski odbija prihvatiti jaram koji su 1938. stavili na ramena Emilu Hachi, upozorava kako bez problema može dati ostavku, a američkom predsjedniku, direktno u lice, ispred svjetskih kamera govori istinu i odbija potpisati mafijaški ugovor o davanju prirodnih resursa američkim kompanijama za imaginarnu podršku i pomoć. Budimpeštanski memorandum dovoljno mu je iskustvo.

Stoga nije na odmet ponoviti gradivo iz povijesti.

Münchenski sporazum o smirivanju Hitlera

Münchenski sporazum (češki: Mnichovská zrada; njemački: Münchner Abkommen) je ugovor kojim je tobože riješena Sudetska kriza. Ugovor je potpisan u Münchenu 29. rujna 1938. godine između zapadnih sila i Hitlerove Njemačke.

Njemačka je 1938. godine izvela nasilnu aneksiju Austrije (tzv. Anschluss). Hitlerov režim je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu naroda na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom.

Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete - oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se odupre mijenjanju granica oružanim putem te je baš u Sudetima sagradila moćni sustav modernih utvrda. Dodatno, kao vjerna francuska saveznica računala je da će joj kod ratne ugroze Francuska vojno pomoći, a preko nje i Britanija koja je također bila francuska saveznica. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da s njome 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu.

Sklapanje Münchenskog sporazuma dalo je do znanja čehoslovačkoj vladi da ne će dobiti nikakvu ozbiljnu pomoć od Francuske i Velike Britanije na koju je računala te su Sudeti prepušteni Njemačkoj. Potom je Mađarska zatražila reviziju svojih teritorijalnih gubitaka iz Trianonskog ugovora iz 1920. godine pa je, pod njemačkim pritiskom i uz sudjelovanje Italije, 2. studenog 1939. godine sklopljen Prvi bečki dogovor kojim je Čehoslovačka morala Mađarskoj prepustiti 14.106 km2 svojega teritorija s 1,34 milijuna stanovnika.

Britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Edouard Daladier, njemački kancelar Adolf Hitler, talijanski vođa Benito Mussolini i talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano na potpisivanju sporazuma 1938. godine.

Nakon potpisivanja Münchenskog sporazuma poznati pravnik i pjesnik, dr. Emil Josef Hácha, imenovan je za nasljednika Edvarda Beneša 30. studenog 1938. na mjestu predsjednika Čehoslovačke. Nominiran je zbog svog katolicizma, konzervativizma i nedostatka angažmana u bilo kojoj od vlada koje su dovele do podjele zemlje.

Kratko razdoblje njegova predsjedničkog mandata prije njemačke okupacije poznato je kao Druga Čehoslovačka Republika. Ohrabren slabošću zapadnih sila, Hitler je sproveo u djelo odcjepljenje Slovačke i Rutenije u ožujku 1939. godine. Predsjednik se, naravno, nije s time složio. Tada je britanski veleposlanik u Čehoslovačkoj, Basil Newton, „savjetovao“ predsjednika da se sastane s Hitlerom. Ovaj je želio spasiti što se spasiti dade, nije imao izbora i pokorio se. Kada je Hácha prvi put stigao u Berlin, prvo se susreo s njemačkim ministrom vanjskih poslova, Joachimom von Ribbentropom prije sastanka s Hitlerom. Uvečer 14. ožujka 1939. Hitler je pozvao predsjednika u kancelariju Reicha u Berlinu. Hitler ga je namjerno pustio da čeka satima dok je gledao film. Wilhelm Keitel se u svojim memoarima prisjetio da je Hitler, kada je Hácha stigao, rekao da će "pustiti starog gospodina da se odmori i oporavi dva sata", što je Keitelu bilo neshvatljivo. Konačno, u 1:30 ujutro, 15. ožujka 1939., Hitler je vidio predsjednika. Rekao je Háchi da se, dok oni razgovaraju, njemačka vojska sprema napasti Čehoslovačku.

Hitler je tada češkom predsjedniku dao dvije mogućnosti: surađivati s Njemačkom, u kojem slučaju bi se "ulazak njemačkih trupa odvijao na podnošljiv način" i "dopustio Čehoslovačkoj velikodušan vlastiti život, autonomiju i stupanj nacionalne slobode..." ili suočiti se sa scenarijem u kojem bi "otpor bio slomljen silom oružja, korištenjem svih sredstava". U zapisniku razgovora zabilježeno je da je za Háchu ovo bila najteža odluka u njegovom životu, ali je vjerovao da će za samo nekoliko godina ta odluka biti shvatljiva, a za 50 godina vjerojatno smatrana blagoslovom. Prema Joachimu Festu, Hácha je doživio srčani udar izazvan Göringovom prijetnjom da će bombardirati prijestolnicu i do četiri sata je kontaktirao Prag, efektivno "prepustivši Čehoslovačku" Njemačkoj.

Francuski veleposlanik Robert Coulondre izvijestio je da je, prema neimenovanom izvoru kojeg Coulondre smatra pouzdanim, do pola četiri ujutro Hácha bio "u stanju potpunog kolapsa i održavao se samo uz pomoć injekcija". Coulondre je opisao scenu u kancelariji Reicha:

"Njemački ministri [Göring i Ribbentrop] bili su nemilosrdni. Doslovno su lovili dr. Háchu i M. Chvalkovskog oko stola na kojem su ležali dokumenti, neprestano ih gurajući pred sebe, gurajući im olovke u ruke, bez prestanka ponavljajući da će, nastave li u svom odbijanju, pola Praga ležati u ruševinama od bombardiranja u roku od dva sata, i da će to biti samo početak. Stotine bombardera su čekali naredbu za polijetanje, a tu bi naredbu dobili u šest ujutro da nisu stigli potpisi.”.

S obzirom na to da Velika Britanija i Francuska nisu davali znaka da žele ikako podržati njegovu državu, Hácha je dozvolio njemačku okupaciju Češke bez oružanog otpora (je li s infarktom i psihološkim terorom uopće imao izbor); potom je 16. ožujka 1939. godine uspostavljen Protektorat Češke i Moravske kojim je Njemačka upravljala po svojoj volji.

Sastanak Háche, Hitlera i Göringa u Berlinu, ožujak 1939.

Karpatska Ukrajina (o njoj se opet govori kao o rusinskoj državi Ruteniji) jproglasila je neovisnost kada je to učinila i Slovačka, ali je Mađarska već 16. ožujka proglasila aneksiju tog područja (11.583 km2, 622 tisuće stanovnika) i uz tek mali otpor ga uspjela okupirati do 23. ožujka 1939. Narednih tjedana je u mađarskom vojnom teroru živote ondje izgubilo, kako se smatra, oko 27 tisuća ljudi. U isto vrijeme su oružane snage Poljske zauzele Zaolžje, (češki Zaolší, poljski Zaozje - kraj iza rijeke Olše), područje od 801 km2 s 227.399 stanovnika, koje je u to vrijeme u velikoj mjeri bilo nastanjeno etničkim Poljacima i koje je bilo između dva svjetska rata predmet spora između Čehoslovačke i Poljske.

U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija 7. travnja 1939. godine izvršila invaziju i do 12. travnja, uz tek manje borbe, uspostavila vlast u Albaniji.

Münchenski sporazum pokazao je kako se ustupcima agresora ne može zaustaviti.

Nakon Münchenskog sporazuma uslijedio je pakt Ribbentrop-Molotov, odnosno pakt Hitler-Staljin ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, kao „značajan sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisali su ga 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Pakt je bio na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. godine kada je Njemačka napala SSSR. Premda je službeno bio označen kao "pakt o nenapadanju", ovaj sporazum je obuhvaćao i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim državama Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Tajni protokol je eksplicitno predviđao "političke i teritorijalne promjene" u dijelovima navedenih zemalja što je ovaj sporazum pretvorilo u agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu. Kao posljedica ovog sporazuma sve su navedene zemlje napali i okupirali, bilo Njemačka, bilo SSSR; Rumunjsku i Poljsku kao najveće od tih država napali su Nijemci i Sovjeti zajednički. Od svih tih zemalja koje su bile žrtve sovjetsko-njemačkog savezništva, jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost; međutim je i ona bila prisiljena ustupiti određene teritorije. Ove države danas posebno strepe.

U ovom trenutku postoje pretpostavke za novi pakt o nenapadanju i prijateljstvu. Znamo imena mogućih potpisnika: novog Molotova i novog Ribbentropa.

Na žalost, nakon posljednje susreta Trump-Zelenski možemo ponoviti riječi dr. Vladka Mačeka; „Lajbek je otkopčan“. Naš je predsjednik predložio nemiješanje u tuđe ratove, što odgovara Mačekovom učenju: „Dok se kojni ričeju i ždrebići dobiju po glave“.

Đuro Vidmarović