Knjiga o umiranju Slavonije

Višnja Lovrić-Mencej: Mirisi vremena, Ogranak Matice hrvatske u Novskoj, Novska, listopad 2019.

Višnja Lovrić-Mencej pripada srednjem naraštaju suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Višegodišnjim pjesničkim radom zaslužila je članstvo u Društvu hrvatskih književnika. Treba naglasiti kako je cijeli stvaralački vijek provela u Novskoj, lijepom zapadnoslavenskom gradu, ali, ipak, udaljenom od metropole, a time i od najvažnijih izdavačkih kuća, časopisa i književnih zbivanja.

Najnovija zbirka Višnje Lovrić-Mencej nosi karakteristični naslov „Mirisi vremena“. Kako je naslov konkluzija kojom pjesnici sažimaju osnovnu misao cijele knjige, tako je to slučaj i sa zbirkom koju predstavljamo. Dakle, dva pojma: miris i vrijeme, sažimaju se u novu sintagmu mirisi vremena, koja je poetski relevantna i polisemična jer obuhvaća široki spektar asocijacija i mogućih predmetno-tematskih cjelina. Višnja Lovrić-Mencej započinje svoju zbirku pjesmom „Povratak pjesnika“. Riječ je o četverostihu koji se može doživjeti i kao poetska minijatura. Autorica u prvom stihu obavještava kroz vlastiti lirski subjekt važnu činjenicu koja glasi: „Vrati pjesnika k sebi“. U drugom stihu otkriva se unutarnja dilema lirskog subjekta kroz snažne stihove: „Duša mi zebe, okovima vezana“. Slijedi eshatološki zaključak: „Pješčani sat nečujno prosipa zlatne kamenčiće“. Upravo ovaj stih zaslužuje pozornost jer je iskazan na poseban način koji je ponovno polisemičan jer zlatni kamenčići mogu se tumačiti i na sakralni način, ali i kao dio ljudskog usuda koji čini pješčani sat.

Višnja Lovrić-Mencej u svojoj najnovijoj knjizi ne bježi od ispovjednog karaktera svojih stihova. Takva ispovjednost karakteristika je ili pjesnika početnika ili zrelijih pjesničkih osobnosti koje žele kroz svoj osobni, ljudski rakurs iskazati univerzalne etičke i estetske sadržaje. Za našu autoricu središte života je poezija. U pjesmi „Pjesnik“ ona pjeva: „Govorim poeziju o poeziji / dušom, srcem. / Znam.“

Osobina poezije Višnje Lovrić-Mencej jest i njezino zavičajno uporište. Držim ovu činjenicu vrlo važnom u situiranju ove pjesnikinje unutar korpusa suvremene slavonske, pa i hrvatske uvjetno rečeno regionalne književnosti. U pjesmi „Poruka“ završna misao ukazuje na sve to što sam rekao: Samo stoljetni Slavonski hrast uspravno stoji.

U pjesmi „Iz srca Slavonije“ Višnja Lovrić-Mencej osjeća potrebu progovoriti čak i o aktualnim društvenim temama kako bi potaknula imaginarne kontrolore naših života da nešto učine za Slavoniju. U ovoj potresnoj poemi nalazimo sljedeće stihove:

Nismo uspjeli spasiti našu kuću od raspadanja.

Zemljani pod više nitko ne čisti.

Više nitko ne skriva tajne u zidnom ormariću.

Poema završava autoričinim plačem:

Nismo uspjeli začeti svoju djecu koja bi obrađivala

Naša slavonska polja, oranice.

Slavonija, moja voljena Slavonija cvili. 

I nezačeta djeca. I ljubav, na kojoj sam zahvaljivala

Bogu.

Nismo uspjeli, ni danas ne znam zašto nismo.

U sljedećoj pjesmi pod naslovom „Rata se bojim“ pjesnikinja vrlo mudro u stihove pretače svoju istinsku tugu:

Neka nova proljeća morala bi doći.

Danas smo u vremenu

Biti ili ne biti.

Rata se bojim

I stoljetne kletve

Umire nam hrvatska riječ.

Umire moja Slavonija,

Moje oranice,

Moje njive,

I moje polje.

Višnja Lovrić-Mencej na društveno angažirani način u pjesmi „Put do stiha“ poziva:

Slavonija,

Traži svoju njivu, svoje lenije.

Traži tebe i mene. Traži naše sinove.

Cijeli jedan ciklus pod naslovom „Mirisi vremena“ Višnja Lovrić-Mencej je posvetila mirisima rodne zemlje. Vrlo nadahnuti i neobični ciklus pjesama. U njemu čitamo o mirisu zrelih marelica, mirisu orašastih plodova, mirisu prezrelih šljiva, mirisu tačkrla, mirisu mrtve ribe, mirisu vremena, mirisu krvi, mirisu smrti. U ovoj posljednjoj pjesmi autorica se vraća ponovno „Zvonimirovoj kletvi“ i stavlja pred čitatelje njezinu gorku istinu:

Zvonimirova kletva odjekuje.

Dok sanjamo

oko nas širi se miris smrti.

Toj kletvi koja potječe još od kralja Dmitra Zvonimira, pa, evo, traje do danas, Višnja Lovrić-Mencej posvećuje posebnu pjesmu u kojoj kaže:

Stoljetna kletva gori našim vremenom.

Jača nego ikada.

Mnogi u široj javnosti malo znadu o toj legendi. Po njoj su Hrvati ubili svog posljednjeg kralja Dmitra Zvonimira i on ih je prokleo: „Nikada ne imali vladara svoje krvi, uvijek robovali tuđem vladaru i tukli se jedni protiv drugih“.

Višnja Lovrić-Mencej ovaj sadržaj pretače u stihove:

Tko će uzeti mač i žezlo i povesti.

zatrovani,

depresivni narod.

putem

pravednosti.

Naša autorica nije fatalist. Ona je svjesna kako „stoljećima pokušavaju ubiti“ naše stablo, „stoljećima san uništiti“. Ali ono „stoljećima raste“, „stoljećima prenosi našu bit“, „stoljetni san i dalje se sanja“.

Da bi opstao naš stoljetni slavonski san, autorica pledira na posljednje uporište koje imamo, a to je molitva:

…

neka pjeva,

neka odjekuje naša molitva.

Za sve one koje smo voljeli.

Drugi tematski ciklus kojim nas obogaćuje Višnja Lovrić-Mencej je iskaz osobne drame koju proživljava kao čovjek, a ona pretočena u poetski govor dobiva snagu svjedočenja i optužbe. Jedna od takvih pjesma nosi naslov: „Mali oglasi na RPN-U“:

Prodajem

krumpir,

stajsko gnojivo i troje punoljetne djece,

jednog

u punoj snazi pastuha

…

Napominjem: moji su preci doživjeli 100 godina

…

Višnja je skočila s balkona.

Polomila je laktove, kralježnicu,

nekoliko rebara.

U međuvremenu

Višnja daje poduku

o tišini i šutnji. 

Kada je riječ o „tišini“, kao posebnome stanju nadahnuća, ali i svijesti, a možda i protesta, autorica joj posvećuje pjesmu s naslovom „Tišine pjevaju“. Završni stih je njezina poruka:

pohranjujem riječi i dopuštam tišini neka pjeva.

Tišina i u eshatološkom smislu dodiruje pjesnički senzibilitet naše autorice. U pjesmi „Pogrebna zvona“ završni trostih glasi:

Tišina je tako jaka

da čujem

pogrebna zvona za mene, za nas.

U cjelini gledajući, najnovija zbirka Višnje Lovrić-Mencej unutrašnjom snagom, poetskim diskursom, poetičnošću, osloncem na tradiciju i izvanliterarnim invokacijama snažno djeluje na čitatelja i svjedoči o iskusnoj pjesničkoj individualnosti.

Đuro Vidmarović