Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XIV.)

Vratimo se početku ovog serijala kada je bilo riječi o nakani Waltera Priora da će onemogućiti odlazak austrijskih turista u Hrvatsku, ako se Zagreb nastavi suprotstavljati političkoj federalizaciji, odnosno pretvaranju Istre u poseban politički entitet.

Odnos RH i talijanske narodne manjine tijekom Domovinskog rata

Što se tiče odnosa RH prema talijanskoj narodnoj manjini, tajnik austrijske Stranke Zelenih, gospodin Franjo Schruiff, bio je u krivu kada je tvrdio kako Zagreb "talijanskoj manjini krade manjinska prava". To dokazuje potpisivanje "Ugovora o zaštiti manjina" Republike Hrvatske s Vladom Republike Italije. Hrvatski Talijani su ovim Ugovorom dobili važniji status od onoga kojega imaju gradišćanski Hrvati u Austriji. Njih u Hrvatskom saboru ne zastupaju predstavnici „10 pokrajine“ zajedno s ostalim marginalnim grupama, nego njihov, na izborima legitimno izabrani narodni zastupnik, dr. Furio Radin. Hrvatski Talijani imaju sve što je potrebno za čuvanje etničke samobitnosti. Njihov se materinski jezik uči u školama, njihova se kultura poštuje, a njihov etnicitet cijeni. Država ne regrutira odnarođene pojedince i onda ih kao asimilante nameće cijeloj zajednici. Hrvatski Talijani se ne guraju u animozitet prema matičnome narodu. Istina, njihovi lideri nikada nisu blatili i pokušavali svojim izjavama i napisima nanijeti štetu interesima Italije, države u kojoj živi njihov matični narod. Dakako, sve ovo ne govorim u ime hrvatskih Talijana, nego na osnovi uvjerenja koje sam stekao upoznavajući njihovu situaciju, a kao zastupnik sudjelovao sam u oblikovanju hrvatskog zakonodavstva koje se ticalo manjinskih etničkih zajednica.

dr. Furio Radin

Talijanska nacionalna manjina, odnosno hrvatski Talijani, nisu (javno) tražili "transgranično europeiziranje Istre... sa specijalnim statusom ", nego su to činili drugi u njihovo ime. Hrvatski Talijani nisu oružjem ustali protiv suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti RH. Oni žele ono što je i prirodno: da im se osiguravaju svi potrebni uvjeti za čuvanje etničke samobitnosti i da se onemogući svaki oblik asimilacije. Drugo je pitanje koje su to snage u Italiji i Hrvatskoj koje žele ovu narodnu manjinu u to vrijeme pretvoriti u virulentan čimbenik i zbog čega to žele? Činjenice govore da je položaj hrvatskih Talijana takav da u njihov etnički korpus žele ući i pripadnici većinskoga naroda, što mnogo govori svakome politički pismenome čovjeku. O tome svjedoči Hrvat iz Istre i saborski zastupnik 2. saziva (1992.-1997.), mr. sc. Marino Golob.

"Odjednom dolazi do naglog širenja zahtjeva za ulazak u Talijansku uniju po istarskim selima i gradovima - piše M. Golob - u članstvo se upisuju Hrvati privučeni obećanjima o mirovinama i kreditima. Takve se zajednice osnivaju i u mjestima gdje prije uopće nije bilo pripadnika talijanske manjine, na primjer, mjesto Baderna koje je povijesno poznato po borbi za prava Hrvata u Istri, danas ima više od stotinu 'novokomponovanih' pripadnika talijanske manjine. U gradu Labinu takvi nemoralni postupci i ekonomske zlouporabe osoba već se prepričavaju u obliku viceva: Ide majka s djecom ulicom i kaže: 'Mujo dage la manina Suljo' ... Dobivanje radne dozvole rješava se izuzetno brzo ako se netko očitovao kao pripadnik talijanske manjine i upisao u Uniju, a nekima je čak i decidirano rečeno da mogu dobiti radnu dozvolu za rad u susjednoj zemlji samo ako se upišu u Uniju. U tom razdoblju isto tako raste broj zahtjeva za promjenom imena i prezimena u talijanski oblik. Godine 1992. otvara se mogućnost dobivanja talijanskog državljanstva uz promociju ekonomskih pogodnosti koje ono donosi... Također treba reći da je oko 400 studenata iz Županije istarske prošle godine upisalo studij na sveučilištima u susjednoj državi bez prijamnih ispita. Od 1990. stalni su zahtjevi za dvojezičnošću na cijelom području Županije istarske.

Sve u svemu, danas je situacija takva da imamo više od 10 tisuća zahtjeva za talijansko državljanstvo, a u Istri talijansku vojnu mirovinu dobiva oko 13 tisuća ljudi", zaključuje g. Golob.

Marino Golob

O političkoj poziciji hrvatskih Talijana prema svojoj stvarnoj Domovini, tj. Republici Hrvatskoj, svjedoči poruka njihovoga zastupnika u Saboru RH, dr. Furia Radina da "istarski Talijani podržavaju IDS jer on od svih političkih stranaka zastupa njihove interese". Ovoj izjavi - kako je izvijestio pulski novinar Mirko Urošević u "Vjesniku" od 11. travnja 1997. godine - prethodio je predizborni govor lidera IDS-a Ivana Jakovčića u kojem je, između ostaloga, naglasio: "Politički program IDS-a je opasan po politički program HDZ-a i Tuđmana. Na nedjeljnim izborima mi ćemo četvrti put potvrditi pobjedu i oni iz toga moraju konačno izvući pouke, a IDS će zaoštriti svoju politiku."

Ono što je "opasno po politički program HDZ-a i Tuđmana" prihvatljivo je za Priora i ostale robakovce.

Kao što je vidljivo, pripadnici talijanske narodne manjine u Hrvatskoj koji žive u Županiji istarskoj opredijelili su se za političku stranku koja ima za cilj prekompoziciju hrvatskoga državnoga ustroja. Zagreb im u tome nije bio smetnja. Pripadnici hrvatske narodne manjine u Austriji opredijelili su se, ako je W. Prior u pravu, suprotno tome za vladajuću Socijalističku Partiju Austrije. Dok HDZ potiče zaštitu talijanske manjine od asimilacionih procesa, dakle potiče multikulturalnost i suživot, iz redova Socijalističke partije Austrije regrutiraju se pobornici uništavanja etničke samobitnosti hrvatske manjine. To dovoljno govori o snazi asimilacijskih nasrtaja i odnosu Države većinskog naroda prema manjinama o kojima je riječ. Ne zaboravimo da položaj neke narodne manjine ovisi prvenstveno o politici Države većinskog naroda.

Waltera Priora sve to ne zanima, jer je riječ o "Hrvaćanima" (tako pogrdno asimilanti nazivaju Hrvate iz RH!) i njihovim mukama. Njega više zanimaju interesi talijanaša, iredentista, Istrijana, asimilanata, dijela istarskih Srba i onih pojedinaca iz korpusa talijanske manjine kojima je bliži kaput od košulje. Svi oni podržavaju politički koncept "transeuropskog regionalizma Istre... sa specijalnim statusom" i sadržaje koje je prema tome cilju trasirao suspendirani Statut županije.

Schruiff - Tremaglia - Istra

Vrlo je indikativno da se stajalište koje je iznio mladi austrijski političar hrvatskog podrijetla, Franjo Schruiff, podudara (vjerojatno nenamjerno) sa stajalištem moćnog političara, Mirka Tremaglie, tadašnjeg predsjednika Odbora za vanjsku politiku Parlamenta Republike Italije i člana desničarske stranke Alleanza nazionale, iznesenim u razgovoru za zagrebačko oporbeno glasilo "Globus", 5. travnja 1996. godine. Gospodin Tremaglia je, između ostaloga, tada izjavio:

"Po Osimskim sporazumima postojalo je jedinstvo, nedjeljivost talijanske manjine u slovenskom i hrvatskom dijelu bivše Jugoslavije. Postojala je, dakle, jedna talijanska manjina, a stvaranjem dviju država na tom području, autohtona talijanska nacionalna zajednica 'rasječena' je državnom granicom. To je ozbiljan politički problem, ali kako politika nalaže konkretna rješenja, ja se zalažem za osnivanje TRANSGRANIČNE REGIJE, koja će imati SPECIJALAN STATUS kako bi se sačuvalo jedinstvo i nedjeljivost talijanske manjine koja ondje živi. Pitanje manjina veoma je važno za svaku državu koja želi pripadati Europi, štoviše, uz zaštitu ljudskih prava osnovno je na čelo Vijeća Europe i Europske unije."

I nepismenom je čovjeku bilo jasno kako bi ovo o čemu talijanski uglednik govori značilo dezintegraciju RH!

Sudbina moliških Hrvata

Zaustavimo se na ovome mjestu, kako bismo se upoznali na koji to način Italija rješava pitanje kojemu Tremaglia s pravom daje visoki prioritet. Citirat ću jednog od uglednih predstavnika moliških Hrvata, gospodina Giuseppe Cicanesea, u tekstu u kojem opisuje položaj svoje etničke manjine:

"Talijanska škola - piše G. Cicanese - svojom hijerarhijskom organizacijom u biti je isključila uporabu, podučavanje i očuvanje kulture manjina. Ne treba za to kriviti samo fašističku politiku, nego i politiku školstva poslije Drugog svjetskog rata koja se odnosi na osnovnu i susljedno na nižu srednju školu. Budući da naše zajednice nisu priznate, u stvari ne postoje, što znači da nemaju nikakva prava. (...) U međuvremenu, škole u mjestima naseljenim manjinskim pučanstvom bilo namjerno ili po dužnosti zapustile su domaći jezik. Otežavajuća okolnost je još i to da su sredstva te politike bili učitelji podrijetlom iz mjesta. Ne treba se tome čuditi jer, kao što smo prije rekli, jezik seljaka nije imao pravo na postojanje. (...) Iz ovih podataka (statističkih, op. a) doznajemo - nastavlja g. Cicanese - da je, na primjer, od 1951. do 1961. broj od 2250 smanjen na 1808 stanovnika, 442 osobe manje, od 1961. do 1971. broj od 1808 stanovnika smanjen je na 1157 osoba, dobivamo razliku od 651 osobe, od 1971. do 1981. broj stanovnika smanjen je s 1157 na 1017 što znači 141 osoba manje. Kroz trideset godina iselile su 1233 osobe. U ovim brojkama je tragedija sela Kruč, a bijeg se nastavlja. Do 30. rujna 1995. broj stanovnika sveden je na 871 stanovnika. Zašto, dakle, ovo naselje postoji, treba li uopće imati stanovnike. NEKA SE ZAUSTAVI OVO KRVARENJE (TRAGEDIJA)JA)" [45]

Talijanski tisak u igri

Zanimljivo je bilo pratiti pisanje talijanskog tiska tijekom pregovora o izradi navedenog Ugovora, kao i komentare nakon što je potpisan.

Evo kako su reagirale novine "Il Giornale" i "Il Piccolo":

"Il Giornale" je 2. studenog 1996. objavio članak L. Caputa: "Italija se predaje Hrvatskoj" u kojemu stoji:

"Ovog će tjedna Dini [46] boraviti u Zagrebu u cilju potpisivanja sporazuma, koji bi s jedne strane trebao štititi prava manjine, s druge strane dati osnov za povratak vlasništva esulima.... I dok se hrvatska vlada prepuštala svakoj vrsti šikaniranja naše manjine u Istri, uz česte protutalijanske izjave predsjednika Tuđmana, Hrvatska je pokušala izmisliti neku vrstu manjine na sjevero-istoku Italije, kojoj smo mi trebali pružiti isti tretman kao što ga imaju Talijani u Rovinju, Puli ili na Rijeci. Uzalud je ponavljati da osim tri tisuće Hrvata u Molisu, koji su tu već pet stoljeća, o autonomnim Hrvatima u Italiji nema traga...."

"Il Piccolo", 4. studenog 1996. piše:

"Bio je to dug posao, miran i težak. Ali na kraju je talijanska diplomacija uspjela 'napraviti' bilateralni ugovor s Hrvatskom o zaštiti manjine, koji našu manjinu stavlja pod jaku zaštitu... Potpis koji će u utorak na dokument staviti mvp Dini i njegov hrvatski kolega Granić ima za namjeru označiti zaokret u životu Talijana u Istri, na Rijeci i Dalmaciji.

(...)

Sporazum između Italije i Hrvatske ne ograničava se samo na priznavanje pravnog postojanja Zajednice Talijana. Talijanima će također biti u istom dokumentu zajamčeno poštivanje stečenih prava. (...) S druge strane Italija će priznati hrvatskoj manjini autohtoni karakter na vlastitom nacionalnom području. U dokumentu se spominje Molise. Pravedan reciprocitet koji dokument čini posebno izjednačenim i diplomatski ispravnim."

Navedene tvrdnje imaju posebnu težinu, ako se znade da je ovo bilo glasilo tada Hrvatskoj nesklonih političkih snaga u susjednoj državi.

Dini je zadovoljan

Talijanski ministar vanjskih poslova, uvaženi Lamberto Dini je nakon potpisivanja Sporazuma vrlo pozitivno ocijenio odrednice hrvatske vanjske politike naglašavajući da Hrvatska kreće dobrim putem na kojem će joj Italija biti spremna pružiti punu podršku. Talijanska je strana prihvatila određenje Republike Hrvatske kao srednjoeuropske i sredozemne zemlje i naglasila da visoko cijeni hrvatsku odlučnost da razvija i unapređuje gospodarske, kulturne i druge odnose s jugoistočnim susjedima.

Pauletta nije zadovoljan

U Istri je Sporazum ohladio neke glave, dok su neke ostale iste. Gospodin Ivan Pauletta, saborski zastupnik IDS-a, (kojega sam osobno poznavao) nakon što se "razišao" s vodstvom stranke IDS, daje tri dana nakon Sporazuma, intervju zagrebačkom ljevičarskom tjedniku "Globus" [47] , koji je objavljen pod naslovom: "U Istarskom forumu, mojoj novoj stranci, borit ćemo se za autonomiju Istre koja mora postati federativna jedinica Hrvatske".

Još dok su trajali vrlo osjetljivi pregovori Hrvatske i Italije, isti je Pauletta dao 26. travnja 1996. godine istom tjedniku intervju koji je predstavljen u nadnaslovu i naslovu sljedećim riječima: "Ivan Pauletta, saborski zastupnik i utemeljitelj Istarskog demokratskog sabora, koji se upravo vratio sa studijskog boravka na programu 'Centurio' u talijanskoj pokrajini Friuli-Venezia Gulia, gdje je proučavao regionalizam i oblike političke autonomije, u intervjuu 'Globusu' tvrdi:
'Ne želim da Istra bude samostalna država samo zato jer bi troškovi njezina uzdržavanja bili odveć veliki!'"

Ivano Pauletta

Ljevica i antihrvatska politika

Ne želim optužiti Austrijance kao narod zbog nepovoljnog položaja gradišćanskih Hrvata, jer gajim osjećaj poštovanja prema svakome narodu, već etnocentriste koji provode asimilaciju, pri čemu političke snage na vlasti ne samo da ih ne onemogućuju, nego se od njih niti ne ograđuju.

Postavlja se pitanje, zbog čega se dio austrijske ljevice, očito moćan dio, jer ima utjecaj na sredstva javnog priopćavanja, okomljuje tih godina na Hrvatsku? Naš poštovani kolega, Peter Tyran, dao je dio odgovora na to pitanje. U već citiranom broju 37.,"Hrvatskih novina" od 15. rujna 1995. godine on je napisao:

"Situacija u Hrvatskoj se direktno odražava i na Gradišćanske Hrvate. Ukoliko se je borba Hrvatov za narodni opstanak, za suverenu i vlašću državu i protiv agresije pozitivno odrazio na dijele Gradišćanskih Hrvatov, tako je proklamacija Republike Hrvatske kot samostalne suverene države, nadalje pak vojne operacije 'Blijesak' i 'Oluja' kod drugih prouzrokovalo otpor i ODURAVANJE Hrvatov i hrvatskih političarov i HRVATSKOGA NARODA (podcrtao a.)."

Dakle: riječ je o "oduravanju" hrvatskoga naroda u cjelini, što zastrašuje, jer smo mislili da je takav mentalni sklop nemoguć. Riječ je o mržnji koja negira cijeli etnos. Do nje je došlo - kako piše P. Tyran - među pripadnicima austrijske lijeve političke elite zbog: 1. "proklamacije Republike Hrvatske kot samostalne suverene države" i 2. zbog vojnih operacija "Blijesak" i "Oluja".

Znači, ako bi se Hrvati htjeli riješiti ovoga "oduravanja" i steći simpatije austrijskih ljevičara, trebali bi poništiti navedenu "Proklamaciju" i rezultate navedenih vojnih akcija, tj. ponovno uspostaviti na svome teritoriju paradržavnu pobunjeničku i velikosrpsku tvorevinu "Republiku Srpsku Krajinu".

Na žalost tih ljevičara, takva je mogućnost bila nerealna, što znači da će „Hrvačani“ morati do daljnjega, računati na njihovo uporno i žestoko "oduravanje", a asimilanti među gradišćanskim Hrvatima do daljnjega će imati sve pogodnosti za svoj ružan posao. Ljubav ovih ljevičara i dalje će uživati Miloševićeva Srbija. Naša diplomacija mora biti svjesna te činjenice, jer velikosrpski aktivisti i diplomati znalački će kapitalizirati ovakvo stanje. Međutim, ljevičari nisu Austrija. Austrija ima i svoje demokratske, humanističke, kršćanske i civilizacijske dosege koji će moći ublažiti crvene tragove svojih ljevičara, a oni, na sreću, prevladavaju u ovoj zemlji. Hrvatski narod nije nikada učinio nikakvo zlo austrijskom narodu. Hrvati su nekada odlazili u Beč kao u metropolu, a Zagrebu tepali da je "mali Beč", govorili bečkim dijalektom hoteći glumiti viši građanski sloj, divili se Austriji, voljeli kuću Habsburg bez obzira na to što je fizički uništila najveće hrvatske povijesne ličnosti. Pored svega toga Hrvati i dalje vole Austriju. Možda je to dio zdravog razmišljanja, jer preko te i takve, povijesti, susreli su se s ministrom Mockom i nadvojvodom Ottom Habsburškim, kao s prijateljima koji su nam u presudnim momentima pomogli, a time osušili nekoliko krupnih suza koje vila Hrvatica vječito toči nad grobovima Zrinskog, Frankopana i Eugena Kvaternika i desetcima tisuća poginulih Hrvata na Pijavi i Soči, na Bistrici Lesni, i na svim galicijskim i talijanskim bojišnicama, za interese Prejasne Krune Austrijske.

Mislim, kako unatoč navedenoj ljubavi ne treba šutjeti. Obranom našeg dostojanstva nećemo smanjiti zahvalnost Mocku i njegovim istomišljenicima, Ottu Habsburškom i njegovoj obitelji, Andreasu Berlakoviću, Luji Tončiću Sorinju, barunu Adamoviću, dr. Marijanu Walteru Stojanu, Jošku Preču i mnogim drugim časnim Austrijancima koji su u danom trenutku znali razlučiti pravdu od nepravde. Konačno, zbog razumijevanja za hrvatske muke, ti isti ljevičari i njima su upućivali riječi gorkog prijekora.

Peter Tyran je sposoban i dobro obaviješten novinar. Njegov zaključak kako je "Oluja" razlog "oduravanja hrvatskoga naroda" pojavila se kasnije u jednoj ozbiljnoj političkoj studiji. O tome je "Vjesnik" od 24. travnja 1997. godine donio vrlo inspirativni članak akademika Josipa Županova koji uključujem u ovaj rad.

Josip Županov, akademik J/HAZU

Gospodin Per Vinther je nedavno, sigurno nehotice, zaključio žučnu raspru o pravim razlozima neuobičajene procedure prijema Hrvatske u Vijeće Europe - i što je važnije - zašto su pregovori o suradnji između Hrvatske i EU-a ,što su 1995. bili pri završetku, vraćeni na početak uz bitnu promjenu uvjeta pregovaranja. Stvarni razlog izrijekom je naveden u njegovu kondicionalu "Da nije bilo 'Oluje', onda ... Taj kondicional nije kvalificiran ekscesima što su se za vrijeme te operacije nažalost dogodili - dovoljan je razlog sama teritorijalna reintegracija Hrvatske. Hrvatskoj javnosti je ostalo nerazumljivo zašto bi uspostava teritorijalnog integriteta u međunarodno priznatim granicama bila za EU anatema", piše Josip Županov, a odgovor na taj problem vidi u nedavnoj publikaciji instituta PRIO (Internacional Peace Research Institute, Oslo) "Geopolitics in Post-Wall Europe". Pojašnjava da ključ čine dva opća (geo)politička načela EU-a koja su među sobom tijesno povezana. Prvo je načelo "deteritorijalizacija", koja znači dvije stvari: 1) "opadanje želje za teritorijem" (Ole Weaver) ili "amputacija teritorija" (Ola Tunander), što je ne samo trend u Europi poslije pada "Zida", nego i norma, tj. ponašanje koje se od kandidata za EU očekuje. Teritorij ili potpuna dominacija nad njim "trži se" za povoljniji položaj u odnosu na EU (Tunander); 2) smanjivanje "teritorijalne moći" i jačanje "materijalne moći". Drugo je načelo da je "nacionalna država" (nationstate) "zastarjela" (obsolete), ali još "tvrdokorna" (obstinate). To vrijedi općenito bez obzira zasniva li se na "državnom nacionalizmu" ili "etnonacionalizmu" (Pierre Hassner). Oba se načela mogu podvesti pod opći pojam deteritorijalizacije, jer je država po definiciji "teritorijalna moć", navodi Županov. U nastavku objašnjava odakle ta tendencija prema deteritorijalizaciji, i to u četiri točke.

"Nova struktura europskog prostora što je nastala nakon pada 'Zida': bipolarna struktura zamijenjena je unipolarnom. Ta se struktura može predočiti kao asimetrični sustav koncentričnih krugova: 1) centar koji obuhvaća zemlje članice EU-a; 2) 'unutarnji krug' što ga čine države koje su najbliži kandidati za prijem u EU; 3) 'vanjski krug' - zemlje koje (još) ne ispunjavaju uvjete za članstvo (periferija). Tunander definira centar kao 'Kozmos', a periferiju kao 'Kaos'. Opadanje želje za teritorijem ili amputacija tumači se općom tendencijom zemalja iz oba kruga: pobjeći što dalje od periferije i primaknuti se što bliže centru. Za neke zemlje to može značiti - otarasiti se vlastite periferije. (...) Ukratko, primarni je interes zaštiti centar, ostvarivati 'meku' kontrolu ('implicitno discipliniranje') nad unutarnjim krugom i držati 'pod kontrolom' (u vatrogasnom smislu) sukobe na periferiji. Nacionalna država se ne uklapa dobro u te sheme. Primjenjujući to na primjeru Hrvatske, Županov piše da je Hrvatska je iznevjerila očekivanja da 'razmjeni' dio svog teritorija za promaknuće iz vanjskog kruga u unutarnji krug, kao što je to na simboličnom planu učinila primjerice Mađarska odričući se svojih aspiracija na Transilvaniju, južnu Slovačku i sjevernu Vojvodinu, gdje žive Mađari. No, Mađarska je, pojašnjava Županov, bila u bitno drugačijoj situaciji: njezin teritorij, koliko god okljaštren po svršetku Prvog svjetskog rata, još čini u ekonomskom i administrativnom smislu funkcionalan prostor - njezine vitalne komunikacije ne idu preko Transilvanije i Slovačke. Nasuprot tome, 'hrvatska kifla' bi amputacijom bivših UNPA zona činila nefunkcionalan prostor, jer bi njezine vitalne komunikacije zapad-istok i sjever-jug bile presječene ili trajno nesigurne. Budući da je funkcionalnost prostora sine qua non nacionalne države, takva bi 'razmjena' u krajnjoj liniji značila odricanje od nacionalne države, a ne tek smanjenje njezine važnosti. To bi bio jedinstven slučaj u Europi. No, g. Vinther bi s pravom mogao primijetiti da EU nikad nije od Hrvatske tražila da se odrekne reintegracije svoga teritorija, već samo to da se reintegracija provede mirnim putem kako se sada provodi u Podunavlju, a tu reintegraciju EU podržava. Ali tu je na mjestu drugi kondicional: da nije bilo 'Oluje' ne bi bilo ni mirne reintegracije Podunavlja. Bivši krajinski vođe nisu bili voljni razgovarati čak ni o Planu Z-4 - oni su tražili potpuno odcjepljenje od Hrvatske. Imajući to na umu, bez 'Oluje' bi se statusna neodređenost prostora, kao tipičan fenomen periferije ('zaštićene zone', 'sigurne zone', 'enklave', zone koje su nominalno pod međunarodnom upravom i sl.), produžila unedogled. Pritom valja naglasiti da statusna nedefiniranost prostora bitno utječe na ponašanje: ona inhibira usvajanje 'europskih standarda' i održava (i jača) periferijske ('balkanske') standarde ponašanja. U takvoj situaciji formalni aranžmani s EU-om ne jamče dotičnim zemljama stvarni izlazak iz periferije. Slučaj Albanije to rječito potvrđuje", zaključuje akademik Županov.

Đuro Vidmarović

[45] Vidi: Giusepe Cicanese: Što učiniti? U: Tjedan moliških Hrvata, Zagreb, 16. -21., 1996., "Hrvatska matica iseljenika", Zagreb, 1996., str. 41.-47.

[46] Ministar vanjskih poslova Republike Italije

[47] "Globus", Zagreb, 8. XI. 1996.