Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XIII.)

SAD nastoje obnoviti "region" kao političku zajednicu

A sada čujmo što je o napisao Richard Holbrooke, otac daytonskog čeda, u časopisu Foreign Affairs 1997. godine:  "Bosna i njezina susjeda Srbija neće moći gospodarski opstati ne budu li revitalizirale davno uspostavljene, integrirane komercijalne i infrastrukturne sustave koji su postojali prije rata. Gospodarstvo Bosne i Srbije ne može biti razdruženo po etničkim granicama. … Zahvaljujući svojoj obali i položaju, Hrvatska ima više opcija, ali također TREBA BITI SASTAVNI DIO REGIONALNE GOSPODARSKE STRUKTURE." [43]

Navedena izjava dana je u vrijeme antihrvatskog pisanja New York Timesa, u vrijeme Rezolucije o Srbima u Hrvatskoj srpskih akademika, te Klein-Galbratithovog pritiska na Hrvatsku, o čemu je bilo riječi na prethodnim stranicama. Podsjećam: reintegracija Podunavlja još nije izvršena, što je značilo kako međunarodno priznate granice Republike Hrvatske mogu biti promijenjene.

Richard Holbrooke govorio je ono što je Clintonova administracija mislila, i treba ih staviti u korelaciju s riječima koje je izgovorio dr. Erhard Busek i napisao u New York Times o Hrvatskoj, odnosno treba ih staviti u kontekst otvorenog priželjkivanja da HDZ izgubi na izborima 13. travnja 1997. godine, a predsjednik dr. Franjo Tuđman siđe s povijesne scene jer je postao kočnica za postavljanje nove armature u geopolitičkom prostoru koji su počeli nazivati "region", odnosno "zapadni Balkan".

Dakako, Beograd nije mogao ostati po strani. Ponuda je bila prihvatljiva za Slobodana Miloševića. U beogradskom tjedniku "Vreme" od 26. travnja 1997. godine, objavljen je intervju s jednim od američkih dužnosnika u SECI-u, Johnom Skenlonom.

"Džon Skenlon - piše novinar 'Vremena' - pretposljednji ambasador SAD u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u proljeće 1989. godine na položaju ga je naslijedio Voren Zimerman), i danas je aktivan sudionik u jugoslovenskoj drami. U savjetodavnom je odboru Projekta za etničke odnose (američka organizacija koja je nedavno u Njujorku organizirala srpsko-albanske razgovore), predsjednik je američko-jugoslovenskog Poslovnog savjeta i VIŠI KONSULTANT MILANA PANIĆA u ICN Galenika. Odskora je angažovan u SECI (Southeast European Cooperative Initiative), najnovijoj američkoj inicijativi za unapređenje poslovne suradnje 12 država jugoistočne Evrope. (...)

U razgovoru za Vreme, Džon Skenlon objasnio je genezu sopstvenog, kao i entuzijazma Milana Panića za SECI. Entuzijazam datira iz vremena kada je Panić, kao savezni premijer, postao pobornik regionalne ekonomske saradnje koja bi susjedne narode podstakla da zajedno žive u miru. Kada je predsjednik Klinton povjerio ideju o SECI svom čovjeku iz Savjeta za nacionalnu bezbjednost RIČARDU ŠIFTERU, potonji se sa Panićem brzo našao na istoj talasnoj dužini i ponudio mu je ulogu u Busines Advisory Council, nekoj vrsti poslovnog savjeta SECI. Prva sjednica tog tijela održana je nedavno u Solunu, a Milan Panić, prema riječima Džona Skenlona, smjera da u narednih šest mjeseci do godinu dana organizuje konferenciju na kojoj bi se proširili i sastav i djelokrug tog savjeta. Šifter je Paniću rekao da je čitao njegove članke na ovu temu, da zna kako razmišlja i da oni govore o 'istoj stvari'. Uostalom, Panićeva investicija u Galeniku vjerojatno je najveća američka investicija u jednu bivšu jugoslovensku republiku. Ona se penje na nekih 260 miliona dolara....Vlade mogu da utvrde politiku, ali pravi poticaj mora da dođe od biznismena. Ja se nadam da će Jugoslavija uskoro moći da uzme učešće. Koliko ja znam, suspenzija prava Jugoslavije da učestvuje kao posmatrač, nakon novembarskih događaja, istekla je i sada će ona moći da zauzme mjesto u SECI.

Opaska: Milan Panić (Beograd, 1929.) američki je tajkun srpskog podrijetla, osnivač i dugogodišnji direktor farmaceutske kuće ICN, koji je nekoliko godina kao američki igrač učestvovao u politici Srbije 1990. ih godina. Taj Panić nametnut je, a Milošević je to lukavo prihvatio, za prvog predsjednika Vlade novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije (1992.-1993.). Iza ovog naziva kriju se Srbija i Crna Gora. Panić je bio i kandidat (smokvin list) na izborima za Predsjednika Republike Srbije u prosincu 1992. godine. Kada je odradio postavljeni zadatak, Milošević ga je otjerao, zaprijetivši čak, da će ga strijeljati.

'Vreme': Zar nije rečeno da će Jugoslavija moći da učestvuje kao posmatrač tek kada primijeni preporuke iz Gonzalesovog izvještaja?

SKENLON: Koliko ja znam, nije tako tvrda restrikcija. Ponekad su zvanične izjave tek zvanične izjave. Ja lično pretpostavljam da će se Jugoslavija već na narednoj sjednici pojaviti kao posmatrač. Naravno, ukoliko se u međuvremenu nešto loše ne desi. Vašington insistira na tome da je kriterij za odabir ovih 12 država koje bi učestvovale u SECI prije svega geografski. Jasno je, dabome, da je važan aspekt cijelog ovog posla da se kroz ekonomski razvoj zemalja promoviše politička stabilnost regiona. Ako postoji ekonomski prosperitet, veći su izgledi da će biti i političke stabilnosti.

'Vreme': Je li Amerika morala da zavrne ruku nekoj državi da bi je privoljela da učestvuje u SECI?

SKENLON: Koliko ja znam, u mjeri u kojoj je bilo zavrtanja ruku, to se uglavnom odnosilo na Hrvatsku i Sloveniju.

'Vreme': Jako se ističe da ovo nije program masovne državne pomoći, nije Maršalov plan, već plan samopomoći za ovih 12 država, kao da se time sugeriše da je samopomoć bolja od nečeg kao što je Maršalov plan. A zašto ne novi Maršalov plan za jugoistočnu Evropu?

SKENLON: Ja mislim da je Zapadna Evropa beskrajno bogatija nego što su SAD bile na kraju Drugog svjetskog rata. Ako smo mi tada bili spremni da platimo punu cijenu Maršalovog plana da bismo promovisali stabilnost u Evropi, meni se čini da su ta ista vrata otvorena i za Evropsku uniju. Ako Evropljani vjeruju da je ovo situacija za Maršalov plan, neka izvole. Ali, u Americi nema dovoljno entuzijazma za vrstu napora kakav smo podnijeli poslije 1945. (...) Ono što nam stvarno treba jesu ozbiljan program privatizacije i uklanjanje trgovinskih barijera, ili što bi Panić rekao, uklanjanje ekonomskih barijera. Kad su državni poslovi u pitanju, da se državama jugoistočne Evrope omogući da krenu u neku vrstu trgovinske asocijacije i da se podstaknu programi kao što su komunikacija, proširenje carinskih prelaza i standardizacija procedure na carinskim prelazima. OVDJE BI MOGLO DA POSTOJI SLOBODNO KRETANJE LJUDI I ROBE, KAO U EVROPSKOJ UNIJI, gdje roba prelazi granice kao da ostaje u istoj državi. A za to vam nije potreban Maršalov plan. (...)

'Vreme': Na koji će način Amerika koristiti svoj uticaj u međunarodnim institucijama u korist SECI projekta?

Ne znam šta će učiniti američka vlada, ali projekt koji je dobio podršku SECI zapravo je dobio podršku SAD i EU. A ako imate tu vrstu podrške za neki projekt, onda će taj projekt dobiti zeleno svjetlo. Novi momenat u svemu ovome je da je Ričard Šifter iz Savjeta za nacionalnu bezbjednost prešao u Stejt department, gdje je postao specijalni savjetnik Medlin Olbrajt za SECI. To znači da će on biti u prilici da se služi svim resursima Stejt departmenta, koji je mnogo oparativnije tijelo od koordinacionog, poput Savjeta za nacionalnu bezbjednost. To svjedoči i o dugoročnoj opredjeljenosti administracije za ovu inicijativu, kao i o ličnoj podršci Medlin Olbrajt za SECI", kazao je Amerikanac.

Riječi vrlo jasne i precizne, za razliku od verbalne ekvilibristike onih koji Hrvate nastoje uvjeriti da se radilo o nečemu trećem.

U istom broju beogradsko "Vreme" donosi razgovor s glazbenikom iz BiH koji se tijekom rata opredijelio za Miloševića, Goranom Bregovićem. On iznosi svoj plan koji je potpuno u duhu Panićevog plana SECI (SUVERENITET).

"VREME: Najavljuješ Balkanski simfonijski orkestar. Šta te u tom pravcu zanosi? Objasni ideju o balkanskom koncertu u Solunu...

- .... Zamišljeno je da sarađujem sa umjetnicima sa cijelog Balkana. Od Turske do Mađarske.

A na zapadu? Tamo nitko ne voli da pripada Balkanu?

- Do Ljubljane....Pozvat ću sve ono što smo inače zvali Balkanom da sudjeluje sa mnom u tom radu...

Budući da je Panić sa svojim američkim suradnicima već bio u Solunu, ovaj projekt ima prepoznatljivu pozadinu. Uostalom, u sljedećem dijelu intervjua Bregović iskazuje svoje uvjerenje u obnovu Jugoslavije. Ne vjerujem da ljudi na duži rok - priča srpski rock glazbenik - ovaj teren mogu shvatiti kao tuđi, Srbi ovo vamo a Hrvati ono tamo. To je nešto napravljeno i konstruisano za upotrebu na jedno vreme, kao što se ono upotrebljavalo nekada, tako se ovo upotrebljava sada. (...) Vjerujem da poslije dvehiljadite neću ići nigde u inostranstvo, hoću živjeti po teritorijama bivše Jugoslavije, nigde drugde. Hoću ići na naše more, na naše planine", izdeklamirao je Bregović.

Da se kojim slučajem Predsjednik Tuđman iskazao ushićenje s planom SECI - (SUVERENITET), a potom iskazao oduševljenje formiranjem unije država "sjeverno od Grčke i južno od Slovenije", svjetski bi "demokratski" tisak preplavili članci koji bi ga dizali u nebesa. No, Hrvatske tada više nikada bilo kao samostalne države.

Za predmet ovog rada korisno je čuti i ono što je tada mislio iskusni i dobronamjerni, nadvojvoda, dr. Otto Habsburški, o navedenom problemu. Njegovo je mišljenje sljedeće:

"Mišljenja o Hrvatskoj kao dijelu Balkana uglavnom dolaze od Amerikanaca. Američko je mišljenje pod jakim utjecajem perioda kad je tu vladao maršal Tito, kad je u vanjskopolitičkom konceptu Georgea Kennana postojala ideja da se tu izgradi alternativa staljinističkom režimu, da Jugoslavija bude središnji dio cijele strukture politike zadržavanja. To je propalo, iako to Amerikanci ne priznaju i svi nasljednici Georgea Kennana obrazovani su na istoj ideologiji. A upravo to vodi pogrešnom razmišljanju da je Jugoslavija, sada Beograd, protuteža ruskom utjecaju. Upravo je suprotno točno. U pitanju je gotovo semireligiozni pristup Rusiji, koja je još uvijek Rim nekih elemenata pravoslavlja." [44]

dr. Otto von Habsburg

Zbog ravnovjesja navodim i riječi istaknutog hrvatskog političara iz redova SDP-a, dr. Zdravka Tomca, kazane 1995. godine:

"Odnos je svjetske politike - piše prof. Tomac - prema Hrvatskoj proturječan. Ona, s jedne strane, jamči opstojnost i suverenost Hrvatske, ali, s druge, poduzima niz destabilizacijskih mjera kako Hrvatska ne bi bila jaka, stabilna i neovisna. (...)

Hrvatska se bez svoje krivice našla u raljama nove međunarodne aristokracije koja na različite načine želi destabilizirati Hrvatsku kako ona ne bi bila pozitivan primjer za druge. Postoji, naime, strah da će i mnogi narodi na zapadu koji nisu ostvarili svoju nacionalnu državu krenuti putem Hrvatske, da će nas slijediti Katalonci, Flamanci, Baski, Irci, Škoti, a osobito narodi bivšeg SSSR-a. Zato je Hrvatska pod mikroskopom i zato se preuveličavaju ekscesi. Zato nas optužuju za fašizam jer se boje da bi stvaranje novih nacionalnih država ugrozilo projekt ujedinjene Europe kao federacije, kojoj je u interesu slobodno kretanje kapitala, globalizacija života i održavanje postojeće strukture moći. (...) Zbog svega toga treba očekivati velike pritiske prema obnovi nekakve konfederalne zajednice na Balkanu. Opasnosti su mnogo veće nego što nam se čine, ne samo zbog interesa svjetske politike nego i zbog određenih procesa na Balkanu."

Eto, sada imamo izjave vrlo važnih političara. Poslije njih ostaju mučna pitanja:

Zbog čega "Pro oriente" u zajedništvu sa SPC ima potrebu pisati novu povijest Hrvata?

Zbog čega dr. Busek, ako nam je, bar je takva percepcija, bio prijatelj, nije organizirao "znanstveni simpozij" istovjetan onome koji je organizirao u čast "Belog Grada", naravno.

Nisu li u kreativnoj svezi Busekov "Institut za Podunavlje i srednju Europu" i Königova zaklada "Pro oriente"?

Ne upozorava li nas dr. Bogner na postojanje planova glede ustrojstva neke nove jugoslavenske državne zajednice koja ne bi bila "komunistička ili bilo kakva druga diktatura"?

Vratimo se na trenutak dr. Otonu Habsburškome i njegovome članku koji smo već citirali. On potvrđuje ono što dr. Bogner daje naslutiti.

"Na Zapadu - piše Dr .O. Habsburški - ima mnogo publicista i političara koji, unatoč tome što Daytonski sporazum jednoznačno daje prednost Srbima u Bosni, danas razmišljaju o rješenjima koja nadmašuju snove velikosrpskih imperijalista. Propagandi je pošlo za rukom da Hrvatsku i Srbiju strpaju u isti lonac, dakle da izjednače ubojicu i žrtvu. Govori se o sličnosti režima u Zagrebu i Beogradu", ispravno zaključuje ovaj doajen europske politike.

Sve što je navedeno, svjedoči o stanju svijesti i to vrijeme, kod nekih europskih intelektualaca, poglavito onih lijeve provenijencije, a ona je, što se tiče Hrvata, debelo i duboko indoktrinirana Marxovom etiketom o Hrvatima kao "kontrarevolucionarnom narodu" koju je njegov sljedbenik Ernst Bloch obogatio svojom tvrdnjom da su Hrvati "fašistički narod", a Srbi propagandno dopunili teorijom o "genocidnosti Hrvata" i jasenovačkim mitom. Dakako, tu je i povijesna odgovornost hrvatskih ustaša i hrvatskih komunista. Da nisu nosili u sebi ideološku zatucanost i sluganski mentalitet, lijepili se kao čičci uz imperijalne sile i dudekovski im bili podložni, svega bi ovoga bilo u manjoj mjeri. Tome dodajmo i nisko opće obrazovanje europskih političara na područjima historiografije, zemljopisa, lingvistike, sociologije, etike... U tom duhu, ma koliko nam se to činilo nevjerojatnim zbog našeg sentimenta prema Europi kao kući Pravde, pisana je naša povijest, odgajani brojni naraštaji. Ne čudi stoga da je ovakav šovinizam, kombiniran s nepismenošću i tupošću, ušao i u neke crkvene krugove, tako da svi oni zajedno još uvijek teško mogu prihvatiti činjenicu srpskog genocida i ratnih užasa. Njima bi bilo "normalnije", jer su ih tako odgajali, da su ove strahote počinili Hrvati. To bi se uklopilo u crno - bijelu sliku o Hrvatima, u neki od brojnih filmova kakve su dobivali iz bivše Jugoslavije, "bez nijansi." Zbog toga, sebe radi, nastoje umanjiti srpske zločine, ako ih već naprosto ne mogu prešutjeti i zanijekati, a to mogu jedino tako da i Hrvate kriminaliziraju, da krivnju podijele, jer nije moguće da bi ti zli fašisti i kontrarevolucionari bili žrtve? Pa ako i jesu, to im se ne smije priznati, a zbog budućih odnosa, kombinacija i planova. Zbog neprijatnosti da se prizna povijesna zabluda o Hrvatima, utemeljena na laži i obmanama, potrebno je Srbima smanjiti krivicu koliko je više moguće. Citirani tekstovi dovoljno uvjerljivo o tome svjedoče, a osvjetljavaju i činjenicu da se sve to događa i u Austriji, što nas boli, ponovo zbog našeg sentimenta prema ovoj zemlji, bez obzira na krvavo povijesno iskustvo. No sve nas to mora prisiliti na oslobađanje od strahota zabluda. Napominjem, govorim o vremenu prije mirne reintegracije Podunavlja.

Đuro Vidmarović

[43] "Vjesnik", Zagreb, 23. travnja 1997. 

[44] "Narod", Zagreb, 1. lipnja 1996., 18.