Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XII.)

Nedžad Vrabec u mjesečniku bosanske franjevačke provincije "Bosna Srebrna", "Svjetlo riječi", br. 163. iz listopada 1996. godine, piše, među ostalim, o akademiku Ekmečiću kao o "neprijeporno apsolutnom duhovnom vođi paljanske bulumente ratnih zločinaca", a njegov "duhovni vrtić" na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odnjegovao je takvo "cvijeće srpskog naroda kakvi su Koljević, Plavšićka, Buha, Maksimović, Toholj i dr."

Akademik Ekmečić ostat će zapamćen i po izjavi izrečenoj u prosincu 1995. u Beogradu:

"Srpskoj politici danas se nameće da mora prihvatiti samostalne satelitske države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a to je odvratno kao gutanje žaba."

(…)

„No, bez obzira na to što je znala kako će reagirati hrvatska, poglavito muslimanska strana, Srpska je pravoslavna Crkva u svoju delegaciju uključila upravo akademika Ekmečića, te još dva koautora zloglasnog Memoranduma SANU-a: akademike Vasilija Krestića i Slavenka Terzića", s čuđenjem ističe naš novinar. Ja mogu toj informaciji dodati podatak, da je onoj "Komisiji" kod kardinala Königa, srpska strana "nametnula" Dejana Medakovića iz iste velikosrpske ideološke akademijske zajednice.

Srpski akademici protiv mirne reintegracije Podunavlja u ustavnopravni poredak RH

Beogradski tjednik "Vreme" u broju 340., od 26. travnja 1997. godine, objavio je tekst "Deklaracije protiv genocida nad srpskim narodom". Deklaracija se javlja neposredno nakon izbora u Hrvatskom Podunavlju koji su potvrdili spremnost većine tamošnjih Srba da prihvate mirnu reintegraciju u ustavnopravni pored RH, upravo u vremenu od mjesec dana koje je određeno za konstituiranje novoizabranih lokalnih organa vlasti, što znači da je možemo smatrati reakcijom na ove izbore. Potpisalo ju je 60 vodećih srpskih intelektualaca, a među njima akademik Vasilije Krestić, akademik Milorad Ekmečić, akademik Dejan Medaković i dr. Slavko Terzić, dakle osobe bliske zakladi "Pro oriente", koje bi trebale sudjelovati u pisanju nove hrvatske povijesti. Dakako, "Deklaraciju je blagoslovila i potpisala Njegova Svetost, Patrijarh srpski, gospodin Pavle." U tom novom velikosrpskom dokumentu stoji i sljedeće:

"Kroz čitavu svoju istoriju Srbi su suočavani s najžešćim oblicima genocida i egzodusa koji su ugrožavali njihov opstanak, a uvek su bili samobranitelji svoje egzistencije, svoje duhovnosti, kulture i demokratskog ubeđenja. U sećanju svih savremenika neizbrisivi su primeri fizičkog i psihičkog uništavanja Srba. Tokom svih tih događaja Srbi su bili na strani humanizma, spasavali su ne samo svoju egzistenciju nego su bili i brana najezdi i uništavanju drugih naroda.(...) U procesu (!?) razaranja SFR Jugoslavije Srbi su podneli najveće patnje i progon sa svojih istorijskih staništa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U ovom razdoblju Srbi su izloženi fizičkom istrebljenju i duhovnom genocidu. (...) Ono što nije uspelo Adolfu Hitleru i njegovoj marioneti Anti Paveliću uspelo je Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Sa homogenih srpskih vekovnih staništa u Hrvatskoj: u Lici, na Baniji i Kordunu, Dalmaciji, Zapadnoj Slavoniji, prognani su do kraja 1995. godine svi Srbi. Sličnu sudbinu doživeli su i Srbi u zapadnoj Bosni. Fantom progona nadneo se i nad preostalim Srbima u Hrvatskoj na srpskoj teritoriji slavonsko-baranjske oblasti", potpisali su neistinu akademici srpski.

Navedenu "Deklaraciju" poslaše Glavnoj Skupštini UN, Savjetu sigurnosti UN, Vijeću Europe, Europskom parlamentu, OESS-u i drugima, kao svoj prilog pisanju nove povijesti Hrvata i kao prilog suživotu i ekumenizmu o kojem su plemenito maštali kardinal dr. König i ostali, oštro pri tome motreći na Hrvate.

Nastavak rada zaklade "Pro oriente"!

No vratimo se djelatnostima zaklade "Pro oriente" i spomenutoj Komisiji. Indikativno je to, da su se s njenom inicijativom glede pisanja nove srpsko-hrvatske povijesti, suglasili oci biskupi i u Austrijskoj i u Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Meni je i dalje u sjećanju upozorenje koje je kazao dr. Walter Marija Stojan.

Kada danas čitamo ova povijesna svjedočenja, moguće je postaviti hipotezu kako je moguće s navedenim akcijama njemačkih prelata, povezati sljedeće, naime otvorenu kroatofobsku manifestaciju u jednoj njemačkoj crkvi. O tome nas izvještava Milan Sigetić u zagrebačkom "Vjesniku" od 26. studenoga 1996. godine:

"Skupina hrvatskih kulturnih i humanitarnih djelatnika - piše M. Sigetić - kako nam je izjavio Anton Željko Kovačić, koji obnaša dužnost rizničara Hrvatskog svjetskog kongresa, s voditeljem Hrvatske katoličke misije u Aachenu o. Franjom Trogrlićem, doživjela je skandaloznu umjetničku večer u kojoj su Hrvati prikazani kao genocidan narod, a Srbi kao žrtve!

Predstava je, da tragedija bude još veća, prikazana u crkvi sv. Petra u Aachenu, gdje se svake nedjelje na misi okupljaju Hrvati iz Aachena i susjednih mjesta...

U programu, kakvi su već viđeni iz srpskih radionica, skupina međunarodnih umjetnika koju čine Duna Dietzsche, Osvaldo Puente i Ona Tav iz Buenos Airesa, Tatjana Ilić iz Beograda, Selman Trtovac iz Zadra i Volfgang Vincke iz Monchenglad-bacha, prikazala je događanja na temu smrti. Gospodin Wolfgang Vincke s dijapozitivima, glazbom i figurama prikazao je genocid nad Srbima u Jasenovcu. To je materijal koji se desetljećima rabio, a izrađen je u beogradskim 'umjetničkim' radionicama. Srbi su kao genocidne prikazali kardinala Alojzija Stepinca, Crkvu u Hrvata i Hrvate kao ustaški narod. U prigodnim lecima je opisano stradanje Srba u Jasenovcu i ponovo se spominju stotine tisuća ubijenih Srba i prisiljenih na prijelaz na katoličku vjeru. (...)

Umjetnik Vincke nije u svojoj smušenosti našao riječi i objašnjenja o svrsi takve umjetničke večeri. Rekao je samo da se pozvao na izvore Vladimira Dedijera... Ni župnik Jansen nije bio bolje sreće. Hrvati su, naime, upozorili na krivotvorenje istine. (...)".

Ovo je primjer kako je beogradska diplomacija preko svoga Ministarstva, koristila i umjetnost kako bi opravdala agresiju na Hrvatsku i naštetila ugledu Republike Hrvatske u Njemačkoj. Hrvatska diplomacija morala se nositi i s posljedicama ovakvih akcija, dok u isto vrijeme Zagreb nije imao financijska sredstva za snažnije prikazivanje svoje kulturne i umjetničke baštine u svijetu.

Nakon što smo saznali za veliku akciju zaklade "Pro oriente", glede pisanja hrvatske povijesti, te da u ovoj Zakladi sudjeluju i članovi Narodne stranke Austrije, nije na odmet, kako bi se sagledali svi rukavci ove delte, ponovo citirati dr. Ströhma. U "Večernjem listu" od 8. lipnja 1996. godine, on je napisao riječi, koje će dobiti na značenju tek pojavom akcije SECI:

"Ovih sam dana dobio program priredaba bečkog 'Instituta za Podunavlje i srednju Europu'. U programu je za 6. do 8. lipnja najavljena međunarodna konferencija s temom 'Beligrad - obrazovanje, znanost, kultura i mediji u Beogradu danas'. S napomenom: 'Jezici konferencije - srpski i njemački'. Zanimljivo je i to što je predsjednik 'Instituta za Podunavlje' - bivši predsjednik Pučke stranke (OVP) i potkancelar, dr. Erhard Busek.

Neka nitko ne ustvrdi da se iza takve konferencije ne krije masivna politička namjera. 'Bijeli grad' Beograd treba ovime na neki način učiniti prihvatljivim. Više se ne govori o Srebrenici i Sarajevu. Možda bi neki Hrvat trebao u Beču jednom predložiti da se slična konferencija održi s temom 'Zagreb'. Doduše, bojim se da bi imao ni malo uspjeha", zaključuje poznati njemački novinar.

Dr. Ströhm nije tada znao kako će dr. Busek postati glavni koordinator američke inicijative "SECI" koja je tada za Hrvate značila SECI - NEZAVISNOST. Ovu je inicijativu oduševljeno prihvatio Beograd... Kako se dr. Busek našao u ulozi koja je različita od one koju je imao ranije? On je bio za priznavanje Hrvatske i Slovenije, odnosno za raspad SFRJ, a sada se našao duboko u nečemu što vodi stvar unazad. Busek sam daje odgovor na ovo pitanje u intervjuu kojeg je dao zagrebačkom glasilu "Globus - globalni tjednik", br. 65.,od 12. veljače 1997. godine.

"Ja kao katolik - kaže dr. E. Busek - koji se osobito zanima za povijest potpuno razumijem vašega Predsjednika kad tvrdi kako je Hrvatska bila predziđe kršćanstva i kako kao takva ima svoje mjesto u Europi.... Međutim, kao političaru, taj mi je argument posve smiješan. Politika podrazumijeva realno sagledavanje stvari, a ne pozivanje na prošlost. To su tempi passati.

(...)

Imenovanje glavnim koordinatorom SECI-ja doživljavam kao logičan nastavak svoje političke i znanstvene karijere."

Nakon "realnog sagledavanja stvari" dr. Busek je poslao RH otvorenu prijetnju zamotanu u diplomatski verbalni staniol, sada u novoj, očito nekorisnoj ulozi:

"Bojim se da bi odbijanje hrvatskoga državnoga vrha da se priključi ovoj inicijativi moglo državu odvesti u samoizolaciju." [42]

Navedeni intervju objavljen je u 12. veljače 1997. godine. Četiri dana ranije, tj. 8. veljače t. g., objavljen je s dr. Busekom intervju u zagrebačkom "Obzoru". Dok je u "Globusovom" intervjuu izjavio: "Ja kao katolik.... kao političar...", dotle je u "Obzorovom" intervjuu ustvrdio upravo obratno: "Ja nisam diplomat..." Dakako, između govora političara postoje razlike, ali suština ostaje ista.

Zanimljive su riječi kojima veleposlanik dr. Bogner, pokušavao ispraviti gorak okus prijetnje koju sadrži intervju dr. Buseka. To se dogodilo u razgovoru koji je vodio s novinarom splitske "Nedjeljne Dalmacije", a koji je tiskan 7. veljače 1997. godine.

Na pitanje: "Dosta prašine nedavno se diglo oko inicijative za suradnju na jugoistoku Europe (SECI) čiji je koordinator nekadašnji austrijski vicekancelar Erhard Busek, a u kojoj mnogi vide opasnost 'guranja Hrvatske na istok'...", dr. Bogner je odgovorio:

"U svome intervjuu g. Busek jasno kaže: Stara Jugoslavija ni na koji način neće biti restaurirana. Možda je u drugim njegovim izjavama bilo malo neopreznosti. Tako u tekstu na kojemu hrvatski mediji temelje svoju vijest piše i da 'utvaru ponovnog oživljavanja Jugoslavije kojom se Hrvate straši', Busek vidi 'isključivo u svjetlu predstojećih izbora u Hrvatskoj', te da 'na taj način vladajuća struktura u Hrvatskoj kreće u lov na glasove....'"

Diplomatski sročenom rečenicom, Veleposlanik je dao do znanja kako se slaže s dr. Busekom. Vrlo je zanimljivo, na koji je način nastojao odagnati strah Hrvata od moguće obnove Jugoslavije.

"Osobno mislim da na Zapadu - iako vjerojatno postoje stratezi koji i danas daju prednost jugoslavenskoj ideji - nitko ozbiljno ne misli da bi se trebala restaurirati Jugoslavija, posebno ne kao komunistička ili bilo kakva druga diktatura". Naglasak je na tvrdnji "posebno ne…"

No, u drugom dijelu intervjua, veleposlanik izjavljuje sljedeće:

"U nekim zapadnoeuropskim krugovima vjerojatno još uvijek postoje fantasti koji o staroj Jugoslaviji razmišljaju kao o čimbeniku ravnoteže spram njemačkoga ili austrijskoga utjecaja na tome području. A to svakako ne bi željela niti jedna europska vlada."

Đuro Vidmarović

[42] "Globus - globalni tjednik", br. 65., Zagreb, 12. veljače 1997. g.