Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (X.)

Od Marxa do zaklade "Pro Oriente"

Jedan od vrlo poticajnih problema za istraživača gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa tijekom Domovinskog rata ponašanje je visokih rkt. crkvenih prelata u austrijskoj i njemačkoj Crkvi glede raspada SFRJ.

Sljedeći primjer odnosi se na Štajersku, a opisao ga je poznati novinar dr. Karl Gustav Ströhm:

"U nevolji čovjek prepozna svog susjeda. Ako ova narodna mudrost odgovara istini, onda Hrvati na žalost s nekim svojim susjedima, primjerice u austrijskoj pokrajini Štajerskoj, nemaju puno sreće. Odavno, primjerice, 'Kleine Zeitung' (Mali list) iz Graza vodi kampanju protiv Hrvatske i ne propušta ni jednu priliku da napadne takozvani Tuđmanov 'režim'.

(...)

Mržnja i odbojnost Kleine Zeitunga prema današnjoj Hrvatskoj na prvi pogled iznenađuje: ipak je to katolički dnevnik, vlasnik je 'Katolischer Pressverein', a to znači - Katolička Crkva. Ali u Grazu se priča da je odavno jedna lijevo-katolička struja stekla utjecaj u Kleine Zeitungu. Ova struja ne želi Tuđmanovu Hrvatsku jer je previše samostalna i ne slijedi ljevičarsku generalnu liniju. Za ovu struju postoji točan izraz: Oni su 'marksisti srca Isusova' (njem: 'Herz-Iesu-Marxisten'). Kao i svi marksisti, oni ne vole Tuđmana koji je već odavno napustio, pobijao i opovrgao ovu ideologiju." [34]

Karl Gustav Ströhm

Navedena pojava ljevičarskog prodora u mass-medije koji su formalno pod kontrolom Crkve, u prvi tren djeluje zbunjujuće i teško je to shvatiti. No, stariji se čitatelji sjećaju teologije "oslobođenja", pokušaja da se marksistička sociologija i socijala približe teologiji, da kršćanstvo i marksizam nađu dodirne točke i zajednički jezik itd. Sjetimo se mariborskog biskupa mons. Grmića, nekih naših župnika i redovnika koji još uvijek očijukaju s ljevicom. Kada sam se raspitao o stvarnoj situaciji u Austriji, potvrđeno je ono o čemu piše dr. Ströhm. Štoviše, tamo se javlja prava kampanja protiv tzv. konzervativaca u Crkvi, s nakanom da se ukine celibat, pa čak da se u svećenički red dopusti ući i ženama...

Vratimo se početku ove polemike. Ugledni hrvatski društveni djelatnik u Beču i kao hrvatski zet odličan poznavatelj položaja gradišćanskih Hrvata, dr. Marijan Brajinović, je u veljači 1995. godine zamolio bečkog kardinala, Franza Königa, da svojim predavanjem uveliča obilježavanje 35. obljetnice smrti sluge božjega Alojzija Stepinca. Kardinal je zamolbu otklonio zbog "prezauzetosti", a poslije njega isti je razlog naveo i pomoćni biskup, mons. Kratzl. Ubrzo je uslijedio ružan napad na pokojnog Kardinala u "Hrvatskim novinama". Kažu da u svemu postoji "neka tajna veza". Zagrebačka HINA prenijela je 16. svibnja 1996. godine vijest iz beogradskog "Nedeljnog telegrafa" o posjeti kardinala Königa patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve (od sada SPC), Pavlu. Vrijedi pročitati ovu vijest, jer je značajan povijesni izvor:

"R. Stanković u članku 'Kardinal Konig priprema dolazak Pape u Beograd' piše kako Srpska pravoslavna Crkva, odavno nije imala značajnijeg gosta iz vrha Rimokatoličke crkve od dr. Franca Königa, kardinala i bivšeg bečkog nadbiskupa. Kardinal König došao je u Beograd na poziv patrijarha Pavla. Tim povodom vladika bački, Irinej, kazao je kako je Franc König 'poznat kao prijatelj pravoslavne crkve, inicijator i dugogodišnji pokrovitelj zaklade 'Pro orijente' u Beču, čiji je cilj upoznavanje s vrijednostima pravoslavlja, te suradnja s pravoslavnim svijetom."

"Zašto je ovaj cijenjeni katolički kardinal došao u trodnevni posjet poglavaru SPC baš sada (u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku op.a.). Oni upućeniji očekivali su da će se tijekom posjeta Beogradu dr. König sastati i sa svjetovnim dužnosnicima, jer je politički interes Beograda glede dolaska pape Ivana Pavla Drugog u SFRJ - nesumnjiv.... U širem kontekstu, o ovom posjetu kardinala Königa može se govoriti i kao o početku približavanja s Vatikanom. (...) Na misi koju je održao u crkvi Sv. Ante, u nazočnosti četvorice biskupa, i nadbiskup Perko slijedio je ekumenski poziv kardinala Königa glede uvažavanja Pravoslavne Crkve, te je pred prepunom crkvom vjernika, govorio o patnji i stradanju Srba u posljednjem ratu, te o nepravedno lošoj slici srpskog naroda u svijetu".

Kardinal dr. Franz König

O ovom posjetu izvijestile su i "Hrvatske novine" br. 19., od 10. svibnja 1996. godine, što je samo po sebi neobično, jer je riječ o događaju koji ne bi trebao participirati u životu gradišćanskih Hrvata, kao manjinske etničke zajednice. Kasnije će se vidjeti kako je u ovu vezu s Beogradom bio uključen i gradišćanski biskup, mons. Iby. U članku "Kardinal Franz König otputovao srpsko-pravoslavnomu patrijarhu" urednik „Hrvatskih novina“ osobno izvješćuje:

"Srpsko-pravoslavni patrijarh Pavle I. pozvao je bečkoga nadbiškupa u mirovini kardinala Franza Königa. Od 6. do 10. maja je König boravio u Beogradu s ciljem, da se srpsko-pravoslavna Crikva opet približi ekumenskomu razgovoru u Europi. ... Bečki nadbiškup u mirovini i utemeljitelj zaklade 'Pro orienete' je nekoliko puti razgovarao s patrijarhom Pavlom kao i sa člani Svetoga Sinoda. (Uskoro će se otkriti zbog čega g. Tyran spominje ovu Zakladu, op. a.)

Uz Beograd je kardinal König pohodio dijeceze Srijem, osebujno i Sremski Karlovci, kade je nastao centar srpskoga pravoslavstva koncem 17. i početkom 18. stoljeća....Na tom području su nastali jako upečatljivi primjeri južnoeuropske barokne umjetnosti. Srpsko-pravoslavni biškup Dijeceze Sabac-Valjevo Lavrentije Trifunović je do 1991. ljeta bio nadležan za Austriju" - zaključuje obaviješteni P. Tyran svoj izvješće iz Srbije.

Pavle, patrijarh SPC

Posjet kardinala Königa Beogradu izazvao je pozornost Biskupske konferencije Hrvatske i hrvatskih medija. U razgovoru za "Nedjeljnu Dalmaciju" od 12. srpnja 1996. g. kardinal dr. König je, između ostaloga izjavio:

"Tijekom svoga posjeta Beogradu stekao sam dojam (podcrtao Đ.V.) da, kako u narodu, tako i u vrhu Srpske pravoslavne Crkve, postoji određena čežnja za mirom, pa samim time vjerojatno i spremnost na dijalog. Istodobno, međutim, primjetno je da se u tome povijesno-zemljopisnom dijelu svijeta 'teret povijesti' osjeća posve drukčije negoli u drugim dijelovima Europe."

Slijedi kardinalov govor o ekumenizmu, a potom, potrebno je malo zaviriti između redaka, kritika Crkve u Hrvata, zbog, kako sam ja tada razumio iskusnoga kardinala, i na žalost, što je bio za nas u Zagrebu šok, uskraćivanje podrške hrvatskoj državnoj neovisnosti. Nakon proteklog vremena, i sada s ostvarenom povijesnom distancom, na isti način razumijem kardinalove riječi izgovorene u rečenome intervjuu.

Na pitanje: "Kako procjenjujete aktualnu situaciju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, posebice u pitanju odnosa između vjere i nacionalizma" ( primjer tendencioznog pitanja, Đ. V.), umirovljeni bečki kardinal je odgovorio:

"Ne bi bilo opravdano govoriti o Crkvi u drugim zemljama. Za nešto takvo, uostalom, nemam dovoljno informacija. No, što se tiče vaše domovine, imam dojam (prisjetimo se da je i T. Stoisits , također, koristila pojam 'dojam', op. a) da hrvatski katolici predvođeni svojim biskupima, jasno daju do znanja da su religija i nacija, vjera i povijesna svijest, posve različite kategorije. 'Dajte Bogu što je Božje i caru što je carevo', pročitat ćemo u Evanđelju. To načelo bit će ujedno i najbolja nit vodilja za svaku 'lokalnu' crkvu. (...) Crkva je bila i ostala odlučni protivnik svakog oblika totalitarizma" - poručio je, dakako, svome kolegi kardinalu Kuhariću, ugledni knez naše Crkve.

Ovakvo upozorenje "lokalnoj Crkvi" u Beogradu nije spomenuto. Tamo se javno govorilo o stradanju srpskog naroda i neopravdano lošoj slici koju zapad ima o njemu, a koju svakako treba promijeniti i ispraviti. Piscu ovih redaka, kao povjesničaru i diplomatu, nije se lagano oteti utisku da je kardinal König čitao tekst koji je veliki njemački filozof, Ernst Bloch, posvetio Hrvatima! Što se tiče "neopravdano loše slike koju ima Zapad o Srbima", nametala se tada u Zagrebu dvojba: hoće li se kardinal König založiti da tako ne bude? Ako ga nalog povijesne misije primora da to učini, prije toga će morati sam sebi i svojoj savjesti odgovoriti na sljedeća pitanja: od koga su stradali, gdje i zašto? Na žalost, tada se nitko u Hrvatskoj nije usudio, jer se utjecajnog Kardinala nije bilo mudro ljutiti, upitati ga što je činio i o čemu je razmišljao 1991. godine kada je nakon stravičnog masakra u Borovu Selu i Dalju, patrijarh Pavle postavio upravo vladiku Lukijana, za episkopa "osječko-poljskog i baranjskog", sa sjedištem u okupiranom Dalju, a ovaj je vladika, odmah, na još vrućim i krvlju zalivenim zgarištima Dalja, blagoslovio temelje nove srpskopravoslavne bogomolje. O tome događaju koji je se teško mogao povezati s ekumenizmom, pisala je povjesničarka, prof. Ljubica Štefan, (dobitnica naslova „Pravednik među narodima“, muzeja „Vad Jašem“ iz Jeruzalema) u važnoj studiji: "Srpska pravoslavna crkva i fašizam":

"U razgovoru s vojvodom Vojislavom Šešeljem, kojega je u to zvanje svojim pismenim dekretom proizveo Momčilo Đujić (živi i danas u SAD-u! kao utjecajan i častan član zajednice američkih građana srpskoga podrijetla, op. a ), episkop Lukijan kaže prvih dana kolovoza 1991. u Borovu Selu: 'One zemlje na kojima žive Srbi moraju biti u sastavu srpske države', određujući u isto vrijeme i neke od daljnjih ratnih ciljeva: 'Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni (!) centar.' A Šešelj dodaje: 'I Osijek i Beli Manastir...'"

Povijest nije crno-bijela. Dakako, rat je donio nedaće i običnim pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Povjesničar pri tome mora uzeti u obzir činjenicu da su se pripadnici ove manjine na provedenom plebiscitu 1990. većinom glasova izjasnili protiv suvereniteta Republike Hrvatske, a za izdvajanje njezinog prostora gdje Srbi živi više od 10 %, u posebnu srpsku državu, s krajnjim ciljem-njenog ujedinjenja sa samoproglašenom Republikom Srpskom u BiH i Republikom Srbijom, u jedinstvenu državu svih Srba na prostoru bivše Jugoslavije. Upravo sukladno politici Slobodana Miloševića. Ubrzo su hrvatski Srbi proglasili svoju paradržavu, stvorili snažnu oružanu silu koju je naoružala i vojničkim časnicima ustrojila JNA koja se našla pod neposrednim rukovodstvom srpskog Vrhovništva u Beogradu. Hrvatskome se vodstvu prigovaralo tada zbog toga što je otklonilo zahtjeve vodstva srpske nacionalne manjine da dobije ustavni status konstitutivnog naroda, a ne etničke manjine. Kao „konstitutivni narod“ oni bi tada mogli legitimno tražiti izdvajanje iz sastava Republike Hrvatske, što bi želju za hrvatskim državnim suverenitetom u AVNOJ-evskim granicama učinilo neostvarivom. Povjesničar treba podsjetiti kako je ovakav zahtjev bio obnovljenje povijesne nakane srpskoga Kralja Aleksandra Karađorđevića iskazane nakon ubojstva hrvatskih parlamentarca u Parlamentu Kraljevine, 1928. godine, poznata kao „amputacija Hrvatske do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag“. Gradišćanski Hrvati sve to nisu znali, osim onih koji su pobliže proučavali povijest Jugoslavije.

Vratimo se navedenim razgovorima austrijskoga Kardinala i srpskoga Patrijarha. Kardinalov posjet bio je snažan uspjeh SPC-a, ali time automatski i snažan uspjeh političkog vodstva Srbije. Rečeno diplomatski: hrvatska Crkva se našla u defenzivi. Trebalo je u svijet iznijeti činjenice, uključujući i politiku patrijarha Pavla.

Nakon što je Vukovar potopljen u hrvatskoj krvi, kao i stotine drugih gradova i sela, nakon što je pola milijuna Hrvata istjerano iz svojih domova, nakon što su agresori organizirali na teritoriju Republike Srbije brojne koncentracione logore i podvrgli martiriju zarobljene Hrvate i Bošnjake, Patrijarh je Pavle, sredinom krvave 1992. godine izjavio:
"Kao patrijarh Srpske pravoslavne crkve u oblastima Pećke patrijaršije uvek sam za jedinstvo našeg naroda u njegovim matičnim zemljama i krajinama."

Đuro Vidmarović

[34] "Vjesnik", Zagreb, 20. studenoga 1996., 3.