Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (IX.)

Anschluss i Hrvati

Potrebno je zbog glasnih pojedinaca koji su uporno optuživali Republiku Hrvatsku i predsjednika Tuđmana za fašizam, ukratko podsjetiti na nacizam u Austriji. Premda to činim s velikom nelagodom, ali kada Franjo i oni čije mišljenje on prihvaća govore o Hrvatskoj u kontekstu fašizma, svratit ću pozornost na jednu studiju koja zlo fašističke ideologije promatra u kontekstu gradišćanskohrvatske stvarnosti. Riječ je o studiji austrijskog povjesničara Geralda Schlaga: "Gradišćanski Hrvati od 1918. do 1945. godine", objavljenoj u divot – zborniku: "Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata", Zagreb, 1995.,155.-198. U odjeljku "Anschluss [32]  i Hrvati [33]   1938.", Schlag piše sljedeće:

... I u hrvatskim je selima zavladala neslućena euforija, s paradama, bakljadama i manifestacijama. Čak i "Hrvatske novine", koje su još krajem siječnja označile nacionalsocijalizam kao neprijatelja, "koji se uvlači u sela i zavodi mladež", sada su oduševljeno pisale: "... a i Hrvati iz Gradišća, koji su stoljećima dijelili svaki trud i muku s njemačkim sugrađanima, ne žele stajati postrani, kad ovi posljednji doživljavaju dane radosti zbog postignutog. I mi Hrvati pozdravljamo Führera kao našeg kancelara i obećavamo mu da ćemo vjerno služiti njegovim ciljevima, koje je odredio za domovinu." "Bez oklijevanja Hrvati su se priključili redovima onih koji su korteširali za 'ponovno ujedinjenje s Njemačkim Reichom' na plebiscitu od 10. travnja. Lovro Karall potpisao je poziv da se 'na dan odluke glasuje s DA punim nade i odlučnosti', a 'Hrvatsko kulturno društvo' održalo je 5. travnja skupštinu koja je završila izjavom da hrvatska manjina 'pozdravlja novostvoreni Njemački Reich i svog vođu i kancelara Adolfa Hitlera', i obećava da će pomoći u njegovu nastojanju oko ponovne izgradnje zemlje u nepokolebljivoj vjernosti i lojalnosti." "Tako onda 10. travnja postotak glasova DA nije kod Hrvata bio ništa manji nego u njemačkim općinama Gradišća, a 'Hrvatske novine' pisale su euforično: 'Na ovom pravom i određenom putu dalje ćemo kročiti uzdignute glave. Nesalomljivi ćemo stajati sve do zadnjega uz Adolfa Hitlera, s dubokom zahvalnošću da on najviše cijeni one narode koji poput Hrvata ljube i brane svoj narod i svoju narodnost. U tom uvjerenju neka 10. travnja 1938. bude i ostaje zlatna stranica u povijesti hrvatske manjine za sve generacije u velikonjemačkom Reichu Adolfa Hitlera. Na tom povijesnom danu Hrvati su dokazali svoju vjernost i jedinstvenost.'"

(...)

Okolnost da su Hrvati već godinama u većem broju bili u "ilegalnom" NS-pokretu, u Hitlerovoj mladeži, SA pa čak i u SS-u , da su se borili i čak u pojedinačnim slučajevima imali vodeće pozicije, dovela je stranku 1938. godine u nepriliku. U Njemačkoj je, naime, Hitler još nekoliko godina ranije odlučio da se u NSDAP i ostale formacije mogu primiti samo Nijemci, međutim sada su i najviši partijski krugovi sumnjali u to da bi sada nakon osvajanja vlasti trebalo "stare borce" izbaciti. Konačno je pronađen izlaz u tome da se utvrdilo kako su ljudi koji su se izjasnili za nacionalsocijalizam time izrazili i svoje opredjeljenje za njemstvo, pa ih valja svakako akceptirati kao Nijemce. Župan Portschy je primijetio: "Mi bismo morali u prvi mah u stranci zanemariti njihovu nacionalnu pripadnost. Tek nakon otprilike dvije godine, kada na temelju našeg rada na njihovom školovanju steknu pravu sliku o Trećem Reichu i privrednom usponu, morat ćemo od njih tražiti da se odluče žele li pripadati partiji, ili nacionalnom, svjesnom hrvatstvu koje misli samo na to da njeguje vlastitu hrvatsku kulturu u suprotnosti s njemačkom kulturom. Ja znam već danas da će se s takvom metodom najmanje 25 - 50 % Hrvata jasno opredijeliti za njemstvo i partiju, tako da za oko dvije godine više nećemo imati 42.000 nego 25.000 - 30.000 svjesnih Hrvata, dok će se ostali vrlo brzo germanizirati, a zahvaljujući njihovim vezama s ostalima nužno će i preostali dio u roku od 2 do 3 desetljeća povući za sobom."

(...)

Iznenađujuće dobar odnos između nacionalsocijalističkoga režima i Hrvata promijenio se već nakon nekoliko mjeseci. Razlog za to je opet jednom bilo školsko pitanje. Dana 12. rujna 1938. godine izdao je, naime, zemaljski poglavar Potschy "Odluku u svezi sa sređivanjem gradišćanskog školstva" po kojoj su sve škole ove pokrajine podređene državi, a nadzor nad školama koji je do tada bio u nadležnosti crkve, sada je potpuno prešao na pokrajinske službe. Već nekoliko tjedana ranije izdana je naredba da će u budućnosti školski pozdrav glasiti "Heil Hitler!". To je zamijenilo inače u hrvatskim općinama uobičajeni pozdrav "Hvaljen Isus Krist!". Za mnoge je to bilo simbol novog vjetra koji je sada počeo puhati. Postalo je jasno da je borba protiv Katoličke Crkve, koja se više od godinu dana žestoko vodila u "Starom Reichu" sada zahvatila i "Istočnu marku" (Ostmark). Ne samo kod svećenika nego i kod mnogih pobožnih katolika probudila su se sjećanja na vladavinu komunista 1919. Nepovjerenje i ogorčenje su rasli. Onda su došli koraci koji su jasno bili upereni protiv manjina.

(...)

Daljnji psihološki pritisak na gradišćanske Hrvate donijela je godina 1941. kada se je pojavio plan povratka ove grupe stanovništva u staru domovinu u Hrvatsku. Polazeći od jedne ideje A. Hitlera koji je već 1939. g. najavio veliku međudržavno organiziranu zamjenu stanovništva i "novi red etnografskih odnosa" u Europi, nastao je taj pustolovni plan u ljeto 1941. godine u krugovima vodstva tada upravo uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Bilo je planirano da se svi Hrvati koji žive izvan hrvatske države u jednoj velikoj akciji vraćanja i zamjene vrate u svoju pradomovinu. U toku tri godine svi oni koji bi bili voljni da se presele trebali bi se javiti određenoj komisiji.

(...)

Premda je gradišćanski plan preseljenja bio "strogo povjerljiv" i konačno nikada nije došao nadomak stvarne realizacije, do hrvatskih su sela uskoro doprle glasine i izazvale razumljiv nemir. Tajnom propagandom, u kojoj su sudjelovali i neki uredi stranke u županiji Štajerska, proširen je glas da će oni koji su se 1939. godine izjasnili kao pripadnici hrvatske manjine biti silom iseljeni u Hrvatsku. To je izazvalo paniku među stanovništvom, a na području južnoga Gradišća provedeni su u mjesecima srpnju i kolovozu 1942. godine u nekoliko hrvatskih općina čak i novi referendumi na kojima se stanovništvo 100 % izjasnilo za pripadnost njemačkoj narodnosti.

(...)

Rat, koji je od 1939. godine zahvatio Hrvate poput svih ostalih stanovnika Velikonjemačkog Reicha, dobio je vojnim pohodom na Balkan 1941. godine za pripadnike ove narodne skupine posebni aspekt. U sve većem broju oni su zbog svog znanja jezika premješteni u jedinice koje su tamo djelovale kao okupatorske snage, odnosno u borbama protiv partizana. Kao prevodioci nalazili su se pritom često na istaknutom položaju. Krajnje brutalna borba na toj fronti tražila je i od njih osobito pri kraju rata i slomu njemačkih vojnih snaga visok danak u krvi.

I u redovima Titovih partizana borili su se gradišćanski Hrvati. Neki su zbog antifašističkog stava promijenili frontu, a drugi su, nakon što su dospjeli u zarobljeništvo, od partizana uzeti u službu kao prevoditelji - završava svoj rad dr. Schlag.

Đuro Vidmarović

[32] Anschluss je naziv za pripojenje Austrije Njemačkoj koje je izvršeno u ožujku 1938., a trajalo je do 1945. godine. Adolf Hitler, koji je i sam rodom iz austrijskog grada Braunau am Inn, imao je veliku želju za pripojenjem Austrije Njemačkoj što je i pokazao 1934. godine kad je javno zahtijevao pripojenje Austrije. I sama politika tadašnjeg Reicha je bila vođena pod sloganom: "Svi Nijemci u jednoj državi." U samoj je Austriji Ustavom iz 1934. godine uspostavljen autoritarni jednopartijski režim pod vodstvom Domovinske fronte (Vaterländische Front), koji je bio idejno srodan fašističkom režimu u susjednoj Italiji i nacističkom u Njemačkoj – te ga se u literaturi i naziva "austrofašizam". Austrofašističko vodstvo je međutim Austriju nastojalo više oslanjati na Italiju, te ostaviti Austriju neovisnom državom. Austrijski kancelar Kirt Schuschnigg je u veljači 1938. godine imenovao austrijskog nacista Arthura Seyss-Inquarta za ministra unutarnjih poslova. Istodobno je rehabilitirano oko 17.000 nacista koji su se proteklih godina našli na udaru austrijskih vlasti. Hitler je dao ultimatum da Schuschnigg do 11. ožujka u podne odstupi s vlasti i preda vlast austrijskim nacistima, pod prijetnjom njemačke invazije. Kancelar Schuschnigg i Predsjednik Republike Austrije Wilhelm Miklas su do kraja dana obojica podnijeli ostavke, ali su njemačke vojne snage u zoru 12. ožujka 1938. godine svejedno ušle u Austriju. Austrijske vlasti su naredile austrijskim vojnim snagama da ne pružaju nikakav otpor. Već 12. ožujka 1938. godine je Hitler i sam došao u Austriju, okružen naoružanom pratnjom od 4.000 ljudi: euforično dočekan od stanovništva kojeg je uvjerio da nije bilo potrebe da Austriju svede na status marionetske države, kada je bilo moguće odmah krenuti s potpunim pripojenjem. Mnogi Austrijanci pozdravili su takozvani Anschluss s Njemačkom frenetičnim oduševljenjem. Austrijski Parlament je iza ponoći s 12. na 13. ožujka izabrao Arthura Seyss-Inquarta za kancelara, te je već 13. ožujka izglasao zakone koji svode Austriju na status dijela Njemačke, pod srednjovjekovnim imenom "Ostmark": Hitler će Seyss-Inquarta postaviti za šefa (Reichsstatthalter) te njemačke savezne države. Iako je Anschluss već bio proveden 13. ožujka 1938. godine, nacisti su za 10. travnja 1938. godine raspisali referendum o pripojenju Trećem Reichu, koji se održao kako u Austriji ("Ostmarku"), tako i u Njemačkoj. Iako su nacisti sve kontrolirali, ipak su rezultati referenduma bili nevjerojatni, čak 99,7 % stanovništva Austrije izjasnilo se za pripojenje. Zapadne sile nisu ničim odgovorile na ovakav razvoj situacije, iako je Versajskim ugovorom bilo izričito zabranjeno ujedinjavanje Austrije i Njemačke.

[33] Oduševljenje Austrijanaca Hitlerom postao je problem za gradišćanske Hrvate. Struktura NSDAP-a u Gradišću bila je obilježena visokim postotkom pripadnika hrvatske i ugarske narodnosti. Mnogo nezaposlenih i razočaranih socijaldemokrata počelo je već 1938. masovno ulaziti u ilegalnu NSDAP, koja je uspješno obećavala povoljnije gospodarske izglede u Njemačkom Reichu, zabacujući u isto vrijeme pogibelj njemačkog nacionalizma za manjine. Nacionalsocijalisti su imali u mnogim hrvatskim selima i organizacijama svoje povjerenike. NSDAP je u Gradišću organizirao partijske manifestacije i na hrvatskom i ugarskom jeziku. Partija je lojalnim Hrvatima povjeravala vodeća mjesta u Hrvatskom kulturnom društvu. Iz vanjskopolitičkih obzira odustale su nacističke vlasti na početku svoje vlasti od proganjanja hrvatskih političara. Kad su partijski krugovi u Berlinu ljeta 1941. pokrenuli pitanje o preseljenju gradišćanskih Hrvata, zaustavili su to gradišćanski partijski djelatnici. No, već 1942. su prekinuli izlaženje Hrvatskih novina. U školskom pitanju je NSDAP bio nepopustljiv. Konfesionalne škole su pretvorene u državne, hrvatski jezik je tijekom nekoliko mjeseci skoro potpuno potisnut, a u selima su utemeljeni dječji vrtićis ciljem germanizacije. Hrvatske učiteljice i župnici, koji su se tomu suprotstavili, kažnjavani su premještanjem, ili su ih, kao npr. župnika Matu Semelikera, poslali u koncentracioni logor Dachau. Za razliku od partizanske borbe Slovenaca u Koruškoj, među gradišćanskim Hrvatima nije došlo do organiziranoga suprotstavljanja nacističkom režimu. Tek su se pojedinačno neki Hrvati zbog svojega antifašističkog opredjeljenja pridružili Titovim partizanima u Jugoslaviji.