Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (VI.)

Godina je 1996.

Glede TV emisija na hrvatskom jeziku, o čemu je mišljenje dao Franko Schruiff, oglasio se i veleposlanik Austrije u Zagrebu, Nj. E. Rudolf Bogner. Kao povijesno svjedočenje navodim riječi, dr. Rudolfa Bognera koji je o tome u razgovoru za splitski tjednik, "Nedjeljnu Dalmaciju" izjavio sljedeće:

"Kod nas nije postojala tolika potreba za privatnim elektronskim medijima, jer kod nas ipak postoje urednički statuti, a tu je i Savjet radio-televizije u koji ulaze predstavnici stranaka, Crkve i drugih instanci i tamo se problemi mogu raspraviti... Ali kod nas svatko ima mogućnost gledanja satelitske televizije, pa je mogućnost izbora ipak veća" – zaključio je dr. Bogner.

dr. Rudolf Bogner

Podsjećam, u Hrvatskoj još traje rat i nije sigurno kako će završiti. U tim uvjetima govoriti o nekom fašizmu bilo je izlišno, jer hrvatska se vojska teško, ali odlučno, borila za oslobođenje od agresije. Na čelu RH bio je partizanski general, dr. Franjo Tuđman.

Ako je bilo incidenata, bili su pojedinačni, ili čak naručene ili plaćene provokacije. Na osnovu njih nije se mogla donositi generalna ocjena. To bi ispalo, recimo kada bi povjesničar koji proučava dokumente iz ovog vremena, zaključio o fašizmu u Austriji na osnovu jednog incidenta. Naime, jedan austrijski časnik u mirovnim snagama nosio je na košulji parolu:

"IFOR. Alle Tschuschen schweigen still,wenn unser starker Arm es will."

Zamislite da su se kod hrvatskih vojnika pojavile majice s natpisima u kojima bi umjesto "Čuši", stajalo Srbi. To bi se na sva zvona predstavilo kao dokaz fašizma. Kod Austrijanaca se radilo o „nestašluku“?! Koliko je kritika zelene zastupnice bila stvar njezinoga dojma, svjedočio je dr. Oton Habsburški, osoba ogromnog političkog iskustva i ugleda. On o istoj temi piše:

"Čak je i skandal oko zagrebačke radijske postaje nedavno doveo do prave ORGIJE KRIVIH VIJESTI, kojima se na Zapadu bez zadrške vjerovalo, dok su hrvatski demantiji sustavno previđeni."

U "Hrvatskim novinama-tajedniku Gradišćanskih Hrvatov" br. 5., od 2. veljače 1995. g. u redovitoj rubrici "Komentar" (nepotpisanoj, što znači da iza onoga što se piše stoji glavni urednik), pod naslovom "More zaista Tuđman biti uzrok da Hrvatom kratu televiziju", piše i ovo: "Pred svim se čuje iz livih političkih livadov u Gradišću, da 'iz fašističke države ne triba primiti tv program... 'U malo ublaženom obliku je to sada sprogovorio i gospodin Bundschuh od BKF-a izvještavajući da bi se tužio već ki gledatelj kabelne televizije: 'Propagandu programa gospodina Tuđmana bi uopće mogli zet iz kabelne mriže...' Bezobraznost je, da bi Gradišćanski Hrvati sada morali biti žrtve bilo kakove hrvatske politike ili navodne propagande, ako ide za jezik i kulturu u televizijskoj mriži" - "ogorčeno" zaključuje autor.

Austrijska televizija je državna i ovo što je izgovorio direktor Bundschuh imalo je značajnu težinu jer on je očito prenosio mišljenje i stav onih koji su viši od njega. Kasnije se ova drska i kvaliteti austrijsko-hrvatskih odnosa neprimjerena izjava morala ublažiti dozvolom da Hrvati koriste kabelsku TV-mrežu i gledaju emisije HRT-a. U svijetlu ove grube izjave bit će razumljivija kasnija javna antihrvatska i jugofilska provokacija koju će, pored ostalih "subjekata" podržati i ORT. O njoj će kasnije biti riječi. Nesumnjivo da je ovakav javni istup famoznoga Bundschuha bio smišljen kao provokacija i psihološki pritisak na hrvatsku narodnu manjinu u Burgenlandu.

Navedeni članci, izjave i odluke danas su važni povijesni izvori za razumijevanje "duha vremena", odnosno za razumijevanje tegoba koje je RH morala savladavati na putu svoje međunarodne afirmacije.

Vrlo je zanimljiv odnos austrijskih ljevičara prema pokojnome Predsjedniku, nakon čitanja obavijesti "Hrvatskih novina". Nakon što je pokojni Predsjednik RH proglašen krivim zbog uskraćivanja gradišćanskim Hrvatima kabelskog TV-programa, nastojalo se da oni sami "uvide" kako ih on "ne voli". Ponovno u rubrici "Komentar", "Hrvatske novine" pišu:

"Delegacija zastupnikov gradišćanskohrvatskih društav je bila nedavno na službenom pohodu u Zagrebu. Predviđen je bio razgovor s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. No, ne bi trebali imati proroke, da će predsjednik Tuđman otpovidati svoj razgovor s Gradišćanci. Činjenica je, da ima osebujno on dosta skrivljen odnos prema Gradišćanskim Hrvatom u Austriji. To ima subjektivno dosta plauzibilne uzroke, objektivno to pravoda ne bi smilo biti već nego mala zlovolja, neraspoloženje. Gradišćanski Hrvati (HŠtD) mu svojčas, kada je još putovao po svitu, da bi si našao prijatelje za stvaranje političke stranke, HDZ-a, nije tiskao njegovu knjigu 'Bespuća'. Objektivno HŠtD to nikada ni financijski ne bi bio u stanju. Nadalje, predsjednik Tuđman Hrvatom med Zelenim nikada neće zabiti, da su ga tako kritizirali. Ostaje nam samo: čekati" - zaključuje komentator.

Trebat će istražiti dokumente koji mogu posvjedočiti, ili negirati, Tuđmanovu navodnu zlovolju prema Gradišćanskim Hrvatima. Međutim, pojavila se zlovolja prema njemu u "Hrvatskim novinama" br. 50. od 13. prosinca 1996. g. U svojoj uredničkoj rubrici "Moje mišljenje", urednik je, između ostaloga, jasno ustvrdio:

"U intencija svitske politike, da bi nestala muslimanska država u srcu Europe - ku je sada požerao rak boja - su najprvo Srbinom a onda Hrvatom dali izvršiti krvav posao, a naravno i Muslimanom, da bi zemljopisna ali i etnična karta na tom području nastala jednostavnija. MILOŠEVIĆEVI DANKI POLITIČKI SU OTKUCALI, TUĐMANOVI BIOLOŠKI. Obadva su igrali svoju ulogu u svitskoj politiki određen čas dugo NA ODREĐENOM PODRUČJU. SADA VEĆ NISU POTRIBNI" (podcrtao Đ. V.) - uskliknuo je pisac.

Ovakve nediplomatske, zapravo neizbalansirane i grube tvrdnje imale su odjeka u Zagrebu. Osobno sam tada, nakon što sam ih pročitao, bio vrlo tužan.

S jedne strane nalazila se delegacija Vlade suverene države, a s druge strane parlamentarna zastupnica iz prijateljske zemlje. Toj je zastupnici dan neuobičajeno visok protokolarni tretman i političko značenje. To se moralo respektirati. Međutim, ovom je prilikom zastupnica otkrila kako je više političarka nego diplomatkinja. Ne respektirajući uobičajeni diplomatski takt (što može biti simpatično!), prema izvješću "Hrvatskih novina" osula je "paljbu" na goste "teškom artiljerijom". Kako imam sličnih iskustava iz međudržavnih susreta na raznim nivoima, ovakav "napad" nije otvarao prostor za dijalog, već je goste prisiljavao na defenzivu. Pretpostaviti je kako je zastupnica to znala, što znači kako je imala osobni razlog za ovakav nastup:

"Sadašnji DOJAM - kazala je ljutito austrijska političarka - koga imaju austrijske medije i široka austrijska javnost o unutarpolitičkoj situaciji u Hrvatskoj, o stanju demokracije i ljudskih prav i konačno, o ne razumljivom ignoriranju demokratske volje zagrebačkoga naroda (!) u pitanju načelnika (!) nije koristan za poziciju Gradišćanskih Hrvata u Austriji, 'jer se moraju stalno opravdavati."

Rezultati ovog susreta dviju delegacija povjesničari će morati istražiti u arhivima dvaju ministarstava vanjskih poslova.

Đuro Vidmarović