Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (I.)

Velikosrpska agresija na Hrvatsku i Domovinski rat koji je uslijedio imali su odjeka među vodećim ljudima gradišćanskih Hrvata. Budući da je prošla neophodna vremenska distanca, o tom vremenu možemo javno govoriti, ali na temelju objavljenih tekstova. Pri tome moram naglasiti kako je ovaj serijal prilog, a ne historiografska studija, jer za nju bi trebalo „zaviriti“ u arhivsku građu pohranjenu u državnim arhivima dvije zemalje. Pisac ovih redova, kao sudionik tih zbivanja, ali i kao relativno dobar poznavatelj društvene scene gradišćanskih Hrvata u Austriji, o mnogim temama će progovoriti tek u memoarima, ako mu život omogući takav projekt. Moja su sjećanja također dio povijesne memorije. To obvezuje na opreznost.

Tema navedena u naslovu tiče se gradišćanskih Hrvata u Austriji i njihovog odnosa prema Hrvatskoj u to strašno vrijeme, a oni su, na političkoj razini, odraz političkog raspoloženja u njihovoj domovini Austriji i njezine politike prema Jugoslaviji. Isto tako potrebno je imati na umu činjenicu da u Beču, odnosno Austriji živi snažna srpska etnička grupacija, a u Beču je u ovo vrijeme djelovao snažan srpski lobi koji je uživao simpatije brojnih i vrlo utjecajnih austrijskih pojedinaca i političkih skupina. Ove se činjenice ne treba zanemariti.

Kada koristimo pojam gradišćanski Hrvati ne mislimo na cijelu narodnu manjinu, već na njezinu intelektualnu elitu, udruge i pojedince koji svojim javnim govorom i nastupom reprezentiraju manjinu.

Što je potrebno znati prije početka istraživanja?

Važne činjenice i procese koji su doveli do raspada SFRJ gradišćanski Hrvati nisu mogli znati, a najmanje su to znali građani izvan dosega političkih obavijesti. Obavijesti koje su primali bile su dostavljane kroz filtar diplomatskih izvješća i novinara vezanih uz pojedine stranke i ideologeme. Istina o ratu Hrvatskoj teško se probijala kroz gusto, vrlo često otrovno žbunje subjektivnih doživljaja i svjesnih političkih dezinformacija. Sve ovo ustanoviti i objasniti složen je i zamoran posao.

U ovom eseju autor se oslanja na novinske priloge, pretežito iz „Hrvatskih novina“, što znači kako mu sve činjenice, kako se kaže, što se dogovara i razgovara iza zavjese, nisu dostupne. Primarna arhivska građa nalazi se u arhivima Beča, Zagreba, Beograda…

Početak drame zbio se u Beogradu

Potrebno je poći od činjenice da je srpsko državno vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem imalo pogrešno shvaćanje uloge i značaja svojih manjinskih zajednica izvan Srbije. To su činile i neke druge zemlje, ali najtragičniji je primjer Trećeg Reicha kada su svi Nijemci izvan Njemačke postali dio politike državnog ekspanzionizma. Posljedice su bile za manjinske zajednice katastrofalne. U tadašnjoj Jugoslaviji nova komunistička Vlada cijelu je njemačku manjinsku zajednicu proglasila kolektivnim krivcem i nad njom izvršila etničko čišćenje s elementima genocida. Ovo povijesno iskustvo Milošević i njegovi sljedbenici nisu respektirali (a tako je, na žalost, i danas). Diplomatska služba dobila je zadatak ovakvu politiku predstaviti u svijetu kao neophodnu, kako bi se sačuvala Jugoslavija. To je bila snažna teza jer su lijeve političke snage u Europi i SAD-u držale SFRJ čimbenikom stabilnosti u geopolitičkom prostoru i uzorom multietničke države. Zemlje tzv. trećeg svijeta zbog vrlo uspješne Titove politike nesvrstanosti, snažno su podržavale SFRJ, ne vodeći računa o njezinim unutarnjim proturječnostima. Svi su zabacivali činjenicu rušenja Berlinskog zida, gašenja Varšavskog pakta, razdruživanja Češke i Slovačke, a potom i razdruživanja SSSR-a. Povjesničari moraju imati na umu ove kontradiktornosti kada proučavaju početak raspada SFRJ, a time i Domovinski rat u Hrvatskoj. Dok je Zapad prihvatio raspad ČSSR i SSSR-a, raspad SFRJ nije prihvaćao. Razloge treba promatrati u složenom povijesnom kontekstu nastanka Jugoslavije, ali i Europe nakon pada Berlinskog zida.

Srpski lider Slobodan Milošević bio je vrlo vješt političar, karizmatska osoba, ali i etnocentrist koji je snažnim nastupima uspio mobilizirati za svoju političku koncepciju najveći dio naroda. Ljudi su vrlo lagano prihvaćali tvrdnje: „Srbi su svuda ugroženi i neophodno je da budu ujedinjeni u svojoj državi; ne damo da itko Srbina tuče, Srbija je razbijena u tri dijela i potrebno ju je ujediniti; ako treba ratovati – ratovat ćemo“, etc. Nakon što je plebiscitarno prihvaćen kao lider, odnosno „vožd“, nije mu bilo teško, mimo međunarodnog prava, već 1989. godine javno pretvoriti srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj u čimbenik svoje politike. Snažnu podršku davala mu je i Srpska pravoslavna Crkva. Na žalost, dio manjine je prihvatio ovu politiku i pretvorio se u instrument politike Države svoga matičnog naroda, ali na pogrešan način. Vodstvo manjine odbacilo je sudjelovanje u radu hrvatskog Parlamenta, a parlamentarnu borbu zamijenio oružanom pobunom, na žalost, vrlo žestoko i brahijalno. Budući da je u tom kontekstu bila riječ o razdruživanju jugoslavenske Federacije, mnogi političari u svijetu i u Europi nisu željeli nestanak ove umjetne državne formacije. Njezin nekadašnji lider, J. B. Tito vještom je vanjskom politikom, poglavito organiziranjem tzv. Pokreta nesvrstanih, stekao utjecaj u svijetu. Time je poglede svjetske zajednice udaljio od unutarnjih problema, od kulta ličnosti, jednopartijske vlasti, od ideološke diktature, neriješenog ili krivo riješenog nacionalnog pitanja, nasilja nad političkim neistomišljenicima i zločin en mas nakon Drugog svjetskog rata, te činjenice da je Državu na okupu držao snažnom vojskom, policijskim aparatom i Komunističkom partijom.

Gradišćanski Hrvati i Republika Hrvatska tijekom borbe za nezavisnost

Gradišćanski Hrvati imali su dvojak odnos prema Jugoslaviji, a unutar nje prema zemlji Hrvatskoj u kojoj živi njihov matični narod. S jedne strane Jugoslavija je bila potpisnica Ugovora o neutralnosti Austrije, a time i zaštitnica Ugovora o statusu hrvatske nacionalne manjine i čuvenog članka 7. Osim toga, tu su i Slovenci u Koruškoj. To joj omogućavalo uplitanje u unutarnju politiku Austrije. Beograd je to politički koristio vrlo vješto. Kada je bila riječ o Slovencima, njihov lider i uz Tita vodeća ličnost u KPJ, Edvard Kardelj, za života je zaoštravao pitanje njihovog statusa, dok se o Hrvatima nitko na toj razini nije skrbio.

Gradišćanskohrvatski predstavnici usklađivali su svoj odnos prema Hrvatskoj sukladno politici Austrije, odnosno sukladno političkim opcijama njezinih vodećih političkih stranaka. Privatne inicijative i privatni odnosi glede Hrvatske, nisu mogli utjecati na ovu utvrđenu državnu politiku. To znači kako odnos gradišćanskih Hrvata prema RH tijekom borbe za nezavisnost ne možemo promatrati izvan vanjske politike Austrije, odnosno Socijalističke i Narodne stranke. Područje gdje su to mogli činiti bilo je zbrinjavanje prognanika iz Vukovara i Osijeka. I tu su pokazali da imaju veliku empatiju.

Za Beograd su gradišćanski Hrvati sbili nevažni, te su prepustili rješavanje njihovih problema na sekundarnu razinu, tj. zagrebačkom Sekretarijatu za vanjske odnose, pseudoministarstvu koje nije imalo nikakve kompetencije, već je i ono nadležnosti spustilo na još najnižu razinu – na Socijalistički savez radnog naroda, kao, tobože, nepolitičku masovnu organizaciju, zapravo ekspozituru KPH, koja je opet bila ekspozitura KPJ. Važnu ulogu imalo je Veleposlanstvo SFRJ u Beču, a ono je bilo dio jugoslavenske obavještajne zajednice, popularno poznate kao KOS, s centralom u Beogradu. Sve je na kraju ovisilo o nekim pojedincima. U Hrvatskoj se isticao dobrim diplomatskim nastupom i osobnom pojavom pokojni Ante Blaženčić, inače vjeran Jugoslaviji i maršalu Titu. On je uspostavio dobre, gotovo srdačne odnos s gradišćansko-hrvatskim političarem, Fricom Robakom, članom Socijalističke stranke i odlučnim pobornikom asimilacije. Blaženčić nikada nije vršio pritisak, nikada nije javno prozvao Austriju zbog eklatantnog nepoštivanja članka 7., što je značilo izbjegavanje zaštite manjine od svih oblika asimilacije. Komunicirao je s oosmjehom na licu, vrlo uljudno, dobroćudno i koncilijantno. Time je sve rečeno.

Prostor za utjecaj na politiku Beograda, ali i Beča, nacionalno svjesnim (bilo na etnički, bilo na pokrajinskoj razini) gradišćansko-hrvatskim prvacima bio je sužen. I oni su morali prihvatiti suradnju s Antom Blaženčićem. Njihov lider, Đon Miller vješto je balansirao između Robaka i Blaženčića.

Crkva, odnosno Biskupija Željezno, a time i svećenici i vjernici ove Biskupije, iskazivali su rezervu prema Hrvatima u Hrvatskoj, jer je Hrvatska bila do 1990. komunistička zemlja, što je bio dovoljan razlog za stvaranje distance: gradišćanski Hrvati – Hrvačani. Između njih je stvorena umjetna razlika. Narodu Hrvata u Hrvatskoj time je oduzet izvorni etnonim. Bio je to put (nesvjesno) u dizanje pokrajinskog subetničkog identiteta na razinu etničkog. Upozoravali smo na taj proces davno Stjepan Krpan, Juraj Lončarević, Dragutin Pavličević, moja malenkost i drugi, jer se u isto vrijeme zbivao u Vojvodini, proces dirigiran od Države, dizanja subetnonima na razinu etnonima, samo ne na ideološkoj i vjerskoj, već na pseudolingvističkoj razini.

Kako bi sačuvali svoj narodnosni identitet i zaštitili se u ovakvoj situaciji od asimilacije podržavane od Države, vodeći ljudi gradišćanskih Hrvata odlučili su šezdesetih godina 20. st. stvoriti vlastiti književni standard dobrom simbiozom svih triju narječja. Na taj je način stvoren gradišćanskohrvatski književni standard, uskoro s vlastitim pravopisom, gramatikom, rječnikom, udžbenicima, tiskom… U isto vrijeme Hrvati u Hrvatskoj svoj su materinski jezik morali političkim nasiljem države SFRJ, nazivati umjetnim lingvonimima, kao što su „jugoslavenski jezik“, „srpski ili hrvatski“, „srpskohrvatski“, „hrvatskosrpski“. Bio sam u to vrijeme profesor i dobro se sjećam što smo sve morali upisivati u đačke svjedodžbe. Problem lingvonima nije akademsko, već suštinsko pitanje, pitanje identiteta jedne etnije.

Može li jedan mali narod imati dva književna jezika? Ako nema svoju državu, ili je disperziran, vrlo teško. Od europskih naroda jedino Sorbi imaju dva književna jezika. Ali oni su poseban povijesni slučaj. Dva jezika, dva su naroda. Imam povijesno razumijevanje za uvjete i razloge nastanka gradišćanskohrvatskog književnog standarda. Tada se činilo kako je komunizam vječan, kao i Jugoslavija, a Tito da će živjeti tisuću godina. U tim uvjetima bilo bi problematično gradišćanskim Hrvatima „nametnuti“ lingvonim „srpskohrvatski jezik“, a prihvatiti naziv „hrvatski jezik“, ili „hrvatski književni jezik“. Ovaj posljednji izazvao bi negativnu reakciju asimilanata, Veleposlanstva SFRJ i beogradskog Saveznog sekretarijata za inozemne poslove (SIP), a potom odmah i države Austrije. Rješenje koje je izabrano bilo je tada jedino moguće, ali ono je na duži rok vodilo u sigurnu asimilaciju. Danas, nakon vremenske distance, možemo se u to uvjeriti. Na Univerzi u Beču mogu studirati neku jezičnu nakazu nazvanu „BHS jezik“, odnosno „bosansko-hrvatsko-srpski jezik“, što odgovara sadržaju pojma drveno željezo. Ovo nikoga ne optužuje. Krivci nisu gradišćanski Hrvati, krivci su povijesno determinirani: bečko Ministarstvo unutarnjih poslova iz vremena Carevine, velikosrpski lingvisti iz vremena obiju Jugoslavija, hrvatski strmorinci – orjunaši i jugofili, te Tito i KPJ.

Vremenska distanca

Vremenska distanca je vrijeme potrebno da jedan tekst dobije status povijesnog vrela. Ta distanca iznosi od 20 do 25, premda postoje države koje ovaj raspon protežu na pedeset i više godina, a neke arhivsku građu čine dostupnom povjesničarima pro futuro. Dakle nikada, a možda i ranije. Npr. država Vatikanski Grad dio svoje arhivske građe nikada ne stavlja na raspolaganje znanstvenicima, a tek pojedini, posebno odabrani i povjerljivi mogu ući u Arhiv de propaganda fide i istražiti građu koja ih zanima. Poznat je slučaj grofa Nikolaja Tolstoja, britanskog povjesničara koji je počeo istraživati pokolj koji je izvršen nad ruskim Kozacima i Vlasovljevcima koje su Saveznici 1945. izručili Staljinu, a on ih je en mas dao pogubiti. Tada je Tolstoj došao u dodir s arhivskom građom koja se ticala poražene hrvatske vojska koja je izbjegla 1945. u Austriju kako bi se predala Saveznicima. S vojskom je u izbjeglištvo krenula vrlo velika masa, od skoro pola milijuna civila, prestrašena masovnim egzekucijama i egzekucijama partizana u naseljima koja su osvojili. Saveznici na čelu s engleskim zapovjednikom koji se zvao Maurice Harold Macmillan, 1. grof od Stocktona (10. veljače 1894. - 29. prosinca 1986.), kasnijim premijerom UK 1957.-1963. godine, mimo ratnih pravila svojevoljno su svu tu masu Hrvata, bez razlike, bili vojnici ili civili, mladi ili stari, izručili Titovim partizanima, premda su znali što će im se dogoditi nakon izručenja. Ubijanje je bilo masovno, ali brahijalno i dugotrajno. Tito se poslužio primjerom Turske, čija je Vlada 1915. cjelokupnu armensku nacionalnu manjinu, svoje državljane, uhitila i prinudila na pješačenje u pravcu Sirije. Tijekom pješačenja većina je bila ubijena ili su umrli zbog gladi, žeđi i iscrpljenosti. Tek u najnovije vrijeme ovo je masovno pogubljenje definirano kao genocid. U Hrvatskoj su ovakvi marševi smrti od Bleiburga do Makedonije, poznati kao „Križni putovi hrvatskog naroda“. Strahota ove odmazde krije se u tome što je kao suradnik Nijemaca osuđen cijeli narod, te što su na ovim marševima ubijani starci i djeca, žene i bolesnici, zapravo sva zarobljena populacija bez suđenja iako je rat bio završen i svaka od država bila je obvezatna poštivati pravni poredak. Ovo je u hrvatskoj povijesti poznato kao „Bleiburška tragedija“. Austrija je imala sreću i izbjegla ovakvu tragediju. Svoja otkrića lord Tolstoj objavio je u knjizi „Ministar i pokolj“. Zbog čitatelja potrebno je dati sljedeću obavijest:

Grof Nikolai Tolstoy

Grof Nikolaj Tolstoj (Nikolai Tolstoy) (1935.) engleski je povjesničar ruskog podrijetla. Rođen je u engleskoj grofoviji Kent. Njegov je otac emigrirao iz Rusije, odnosno SSSR-a,1920. godine. Pradjed mu je bio bratić slavnog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja i komornik na dvoru ruskog cara Nikole II. Engleski Tolstoj postao je stručnjak je za povijest ruskih Kozaka. Studirao je povijesne znanosti u Engleskoj i Irskoj, a njegove se knjige većinom bave novijom poviješću odnosa između Rusije i Europe te nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata (Staljinov tajni rat, Žrtve Jalte, Ministar i pokolji). Napisao je dvije povijesne knjige o događajima svibnja 1945. u Koruškoj, gdje su zapadni saveznici izručili zarobljene Kozake SSSR-u te zarobljene četnike, vojnike NDH, i slovenske belogardejce Titovoj Jugoslavenskoj armiji. Oni su nakon toga bili pobijeni. Tolstoj dokazuje da se radilo o ratnom zločinu koji su počinili sovjetski i jugoslavenski komunisti, a u kojem su i Britanci sudionici.

U knjizi Ministar i pokolj piše i o Bleiburškom pokolju. Tolstoj, u ovom slučaju odluku Britanaca ne dovodi u pitanje, jer nisu predali već zarobljene vojnike, nego su odbili prihvatiti njihovu predaju. Ovom knjigom, premda pisanom kao historiografsko djelo, dakle na temelju primarnih povijesnih vrela autor je otvorio Pandorinu kutiju. Jedan od optuženika bio je Toby Low, načelnik štaba britanskog Petog Korpusa, koji je kasnije postao lord Aldington. Ono što je otkrio naišlo je na burne reakcije i indirektno iniciralo tužbu Lorda Aldingtona, bivšeg čelnog čovjeka konzervativne stranke. U svojoj knjizi Tolstoj, naime, tvrdi da je upravo lord Aldington dao ključnu naredbu koja će odrediti sudbinu Kozaka te otkriva kontroverznu odluku Britanaca koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Pošto ga je, de facto, prozvao ratnim zločincem te njegova djela usporedio sa zločinima nacista, lord Adlington ga je tužio, pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao. Tolstoj danas komentira da je čitava stvar bila farsa i dokaz da je Ujedinjeno Kraljevstvo (bilo) u rukama aristokracije.

Grof Nikolaj Tolstoj

Povjesničar Tolstoj nije prihvatio odreći se istine koju su mu otkrila povijesna vrela. Izjavio je: “Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju. Važno je shvatiti, također, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo ovu odluku. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan - kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva - slijeće u Klagenfurt 13. svibnja. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu, o čemu pišem u svojoj novoj knjizi. Jedino pitanje koje još ostaje jest zašto je Macmillan to napravio. Ja mogu dokazati da je to učinio, ali ne mogu dokazati zašto je to učinio”, govori.

Glede Hrvata Tolstoj je ostao vjeran izvorima i potvrdio: “Bleiburg nema veze s ustašama i ratnim kriminalcima, to su gluposti. Kako djeca mogu biti ratni zločinci? Osim toga, nitko od njih nije stavljen pred sud; da su bili ratni kriminalci, zašto im se ne bi sudilo? To je kao da su Saveznici nakon rata ubili stotine tisuća Nijemaca, samo zbog sumnje da su mogli biti uključeni u zločine”, kazao je rezolutno.

Bitna je pouka za mlade povjesničare: Nikolaj Tolstoj usprkos žestokom sudskom progonu i radikalnoj osudi, nije izdao etiku znanstvenog rada, ostao je vjeran radu na povijesnim izvorima. Britanska Vlada nakon toga odlučila je arhivsku građu vezanu za sporno razdoblje i mjesto, izdvojiti i do daljnjega zabraniti istraživačima rad na toj građi.

Bleiburška tragedija hrvatskog naroda u austrijskoj historiografiji još uvijek nije definirana, stoga se pruža mogućnost političarima manipulirati s njom, uglavnom na štetu Hrvata. To je postalo dio obrazovanja i gradišćanskih Hrvata i vjerojatno kod mnogih utjecalo na percepciju matičnog naroda. U ovom serijalu vidjet će se kako su neki ugledni gradišćanskohrvatski prvaci vidjeli uspostavu neovisne Republike Hrvatske 1990. godine, zapravo kao uskrsnuće nekakve ustaške države. A takvu državu ne treba podržavati. Teško je bilo izbjeći ovakav narativ. On je usložnio odnos gradišćanskih Hrvata prema državi matičnoga naroda. Miloševićeva diplomacija i prijateljski krug, ovaj su narativ koristili najviše koliko su mogli. A tada su imali veću snagu od hrvatskog lobija u Beču.

Đuro Vidmarović