Osvrt na pjesničku zbirku „Postojanje" Davora Dijanovića

Pročitavši zbirku „Postojanje obvezuje“ istaknutog mladog novinara Davora Dijanovića, ostao sam ugodno iznenađen, gotovo u nevjerici. Učinilo mi se kako su preda mnom pjesnički uradci nekog puno starijeg i iskusnijeg znalca poetskoga umijeća, a ne pjesnika na početku karijere. S druge me je strane impresionirala simpatična „drskost“ kojom su pjesme napisane. Ali i autorova biobibliografija:

Davor Dijanović rođen je 1987. godine u Bjelovaru. Hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist, mladi intelektualac širokog raspona intelektualne radoznalosti. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga. Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost.

Član je uredništva i novinar Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Priloge je objavljivao odnosno objavljuje i u "Hrvatskom tjedniku," "Hrvatskom slovu", "Vijencu", "Političkom zatvoreniku", "Magazinu Glasa Slavonije" i nekolicini internetskih portala. Pjesme je objavljivao u književnoj reviji "Marulić", "Klasju naših ravni", "Zlatnom peru", "Obnovi" i "Hrvatskom slovu". Stihovi su mu uvršteni u knjigu "Hrvatsko pjesničko biserje - Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva 2006. - 2016.". Moderirao je i izlagao na velikom broju tribina, predavanja i književnih večeri. Član je Matice hrvatske, Hrvatskih novinara i publicista, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruge "Obnova", Hrvatske udruge za međunarodne studije, Geopolitičkog foruma i Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije. Voditelj je uredništva znanstvenog časopisa za kulturu, društvo i politiku "Obnova" te autor knjige "Hrvatska u žrvnju Jugosfere" (2015.). Oženjen je i otac petero djece.

Davor Dijanović

Zbog čega je Dijanović u ovoj nevelikoj zbirci stihova na svojevrstan način neobičan? Zbog toga što je okrenuo leđa postojećim pjesničkim trendovima, odbacio je čelični zagrljaj postmodernizma, slijedeći javno obznanjenu misao akademika Solara, kako je postmodernizam mrtav, jer se iscrpio u kritici svega postojećeg. Ma koliko akademik bio u pravu sljedbenici kulta postmodernizma, čak nazvanog i post-post-modernizam, ili „fak off pjesnici“, ne odbacuju lagano stare navike, i poetiku koju su usvojili kao dio svoga poetskoga koda. Kako pisati književna djela bez seksualnih nastranosti, vulgarnosti, bez pljuvanja po svetinjama, vrijeđanja Boga i Domovine, preziranja vlastitoga naroda, materinskog jezika i pradjedovskih moralnih zasada? Pa to nije europski, to nije „in“! Govoriti im kako su neke od tih tema već davno iskoristili Janko Polić Kamov i Matoš … ne vrijedi. Time se, zapravo, sve to „pisanije“ potvrđuje kao politički projekt. Ali tko se može suprotstaviti ubojitim i krvožednim „modernističkim“ i anarhističko-anacionalnim perima i grlima koja vladaju tiskovinama i elektronskim medijima, što im omogućuje da svaki slobodan glas ušutkaju, osramote, zatru, oblate, ili prešute. Pa i pisac ovih riječi nije daleko od strepnje, premda je zaštićen godinama i ostvarenim ambicijama. Oni su vlasnici književnog kanona, oni pišu udžbenike, oni pišu enciklopedije, oni stvaraju školske programe, oni ocjenjuju, procjenjuju, ucjenjuju i nemilice gaze. Kako im objasniti da je Imanuel Kant dokazao kako ništa ne možemo spoznati doli na način kako mi spoznajemo (tj. putem dvanaest transcendentalnih kategorija kao i vremena i prostora) - a ništa, mi znamo kakve su stvari po sebi, tj. kakve su neovisno o našim spoznajnim moćima“, kada su petrificirali Marxovu zabludu u vjeri kao opijumu za narod?

I sada, znajući sve ovo, a hvala Bogu, vrlo dugo pamtim, pojavljuju mi se pjesme koje se ne boje „opijuma“, koje ne podilaze ovim „diskursima“, koje hrabro govore o Bogu, Domovini, o moralnim vrijednostima i svetinjama… K tome ispred pjesama autor je stavio naslov: „UMJESTO UVODA: PRAZAN GROB I ISPRAZNA CIVILIZACIJA“, u kojoj gotovo „samoubilački“ ističe na samome početku:

„Bez praznoga groba Isusa Nazarećanina, Raspetoga, sve bi bilo potpuni Besmisao. Jutra kojima se budimo, zrak koji udišemo, snovi koje sanjamo. Bez Uskrsloga, život ne bi bio život, nego agonični put prema smrti. Jedini izvor života je ljubav, a upravo su Getsemanska ura, Golgota i prazan grob očitovanje Savršene Ljubavi. Ljubavi koja razdjeljuje vode Jordana, pomiče planine i stišava oluje. Znali su to naši predci, koji često nisu znali čitati i pisati, ali su imali ono što moderni čovjek nema – duhovnu pismenost i vjeru djeteta“. A onda „nokaut“:

„Moderni čovjek, napredan kakav jest, prezire žrtvu i nije sposoban podariti niti kap čiste ljubavi koja ne će tražiti nešto zauzvrat“. ¸

Slijedi već realiziran novi put, otvorena nova vrata, ostvaren prostor nove slobode:

„Na grobištu ideala vječnosti, u vladavini tjelesnih požuda i samoga Sotone, žrtva i ljubav prema bližnjemu postaju relikt prošlih vremena, onih vremena koja sljedbenici tame u svojoj dijaboličnoj perverziji nazivaju tamnima. Vladavina Antikrista nije bajka i fikcija teoretičara urote, ona je realnost našeg vremena. Realnost koja ne pruža mir i radost, nego sotonsku inverziju dobroga, lijepoga i istinitoga. Svjestan je toga i sam čovjek kad na kraju dana stane pred ogledalo vlastite savjesti i sa sebe skine lažnu masku poželjnog ponašanja. Nemirno je srce modernog čovjeka ustrajnog jedino u animalizaciji i uništavanju vlastite čovječnosti“.

Obično ne čitam drugu recenziju, kako ne bih pao pod utjecaj, ili bio prisiljen na nepotrebno sučeljavanje. No ovoga sam puta pogledao, jer je u potpisu bio Damir Pešorda, također samouvjeren i oštroper mlađi pjesnik i novinar. I gle? Slažemo se u ocjeni Dijanovićeve poezije. Pešorda ispravno zaključuje:

„Upravo je to ignoriranje književne mode svojevrsna hrabrost. Pjesnik svjesno odabire polazište koje je u suvremenoj poeziji prokazano kao anakrono i odbačeno. On ne odbacuje vlastiti angažman u preoblikovanju stvarnosti, naprotiv njegovo je pjesništvo naglašeno apelativno, a aksiološka funkcija nerijetko preteže nad estetskom. Dijanović pjesništvu vraća onu funkciju koju je imalo u vremenima kada je u Hrvatskoj, uslijed nedostatka državnosti i opće društvene zapuštenosti, pjesništvo i budilo nacionalnu svijest, i nadomještalo nepostojeće aspekte političkog života i prosvjećivalo. Svaki larpurlartizam Dijanovićevoj je poeziji stran“.

I zaključuje:

„Usudio bih se reći da Dijanović najjasnije i najradikalnije u suvremenoj hrvatskoj poeziji raskida s postmodernizmom, osobito s postmodernističkim relativizmom. Svojim pjesničkim nastupom, moglo bi se reći, on utemeljuje svojevrsni novi moralizam (ovo 'moralizam' treba uzeti u stilski neobojenom značenju) u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Hoće li taj smjer razmišljanja o pjesništvu imati sljedbenika, ostaje za vidjeti. On, bez sumnje, predstavlja jedan od mogućih izlaza iz postmodernističke klišeiziranosti i bezidejnosti. U svakom slučaju, pred nama je pozornosti vrijedna knjiga pjesama, dostatno zanimljiva i aktualna da zainteresira čitatelja u ovo pjesništvu nesklono vrijeme, ali i da mu ponudi odgovore na neke etičke, političke i duhovne dvojbe istoga toga vremena“.

Ma bravo! (smije li se još koristiti ovaj usklik?). Zar nisu mnogi ugledni hrvatski književnici i književni povjesnici zaključili kako je hrvatska poezija na raskrsnici: kanoni (bi trebali biti) su srušeni i traže se novi putevi, novi izlazi i kritike svega postojećeg. Ponovno neka procvjeta domoljubna, zavičajna, refleksivna, bogoljubna, erotska, pučka, angažirana, samodopadna, etc., poezija, samo bez nametanja vlastitog diskursa „ognjem i mačem“, srpom i čekićem. A Dijanović je u velikom stilu pokazao kako može izgledati jedan od mogućih smjerova: poezija kršćanskoga nadahnuća. Time se pridružio Dragi Čondriću, Anki Petričević, Eneriki Bijač, Bogdanu Maleševiću, Miči Stojiću, Božidaru Petraču, Ivanu Tolju, Luki Tripalu …

Dijanović svoje kršćansko nadahnuće ne krije, ne zamotava ga u sedam velova eufemizama. On gotovo programatski pjeva:

RIJEČ

U početku
Bijaše Riječ
I bit će
Za vazda
Kostolomci je
Slomiti ne mogu
Potpuno Savršenstvo

Pozivanjem na Sv. Ivana Apostola i njegovu Apokalipsu, Dijanović upućuje na Logos i helensku filozofsku tradiciju, ali i Ivanovu kršćansku preobrazbu, na veliku tajnu koju do danas tumače i lome. On je pisao u svoje vrijeme okružen romejskim kostolomcima, kao što je naš pjesnik danas okružen našim orjunaško-europskim protukristovskim kostolomcima. Riječ je vječita jer je Potpuno Savršenstvo, ali i „kostolomci“ su njezina vječita pratnja. Fizičko tijelo mora imati svoju sjenu. Svaka slika ima svoju pasliku.

Upozoravanjem na „kostolomce“ koji „vazda“, dakle trajno slijede Riječ i one koji Riječ štuju, pjesnik naglašava njihovo postojanje danas, tu, s nama. Opisuje ih i u pjesmi „Tertium, non datur“. Prvi stih je šimićevski jasan i koncizan:

Zločin je misliti. U civilizaciji besmisla. Imati stav: u predokusu zadnjeg potopa.
Kloni se dakle zločina. I napreduj. Utkanim putima nezamjeranja.
I ubiri plodove: s drveta prilagodljivosti.
Nizvodno: carpe diem.
Ili uhvati Misao.

Naravno, Dijanović je i društveno ukorijenjen, da ne kažem kritičan. Ujedno šalje i važne kristološke poruke: „Kloni se dakle zločina“, s kršćanski intoniranim imperativom: „I napreduj“. Posljednji stih upozorava: iskoristi dan „ili uhvati Misao“. „Uhvati misao“ je efektna poetska sintagma, kao i „i napreduj“: odlučno, čak borbeno. Nastavak ove odlučnosti uz pomoć Misli Dijanović objavljuje u pjesmi „Šutnja“. Možda je sadržaj odviše borben, ali je svakako moćan: „Krikom pomuti/ Vampirsku idilu:/ Pljuni u lice tamničara duha.“

Progovori:

Riječju podigni spomenik
Vlastitom postojanju.
Ostavi trag na putu
Kojim prolažahu snovi milijuna.
Krikom pomuti
Vampirsku idilu:
Pljuni u lice tamničara duha.
Šutnja je izdaja
Nedostojna misterija čovjeka.

Rijetko se u poeziji kršćanskoga nadahnuća mogu čitati ovako borbeni stihovi: „šutnja je izdaja“, što je blisko Bulgakovljevom Ješui Ha-Nocriju koji kaže kako je kukavičluk najveći grijeh i sramota. Dijanović upozorava na Krista: budi prezren kao on kojemu su:

Prijezir gomile i krik (onaj Munchov)
Uz Sizifa jedini su mu suputnici
Sve do smrti koja Život jest

(Iz pjesme „Prijezir“ )

Ne šutjeti – boriti se, jer:

Život je borba. Buke i tišine. Zbora ljudskih opačina
I tišine onih koji kroje granice realnosti.
Prihvati borbu i uhvati Misao.

(Iz Pjesme „Misao“)

Mogao bih ovako dalje citirati i nabrajati mudre i odlučne stihove. No pjesnik nikome ništa ne naređuje. Nije mu cilj politička buna ili revolucija. On je „ulovio Misao“ i pljunuo u lice „tamničarima duha“. A na svakom je čovjeku njegova odluka, prema njegovoj savjesti. Sloboda je bitna odrednica čovjeka i po toj slobodi djeca smo Božja. Bez slobode to nismo. A sloboda je teško breme, za mnoge preteško.

Ovaj šturi prikaz ove hrabre i svježe pjesničke zbirke možemo zaključiti stihovima iz pjesme „Odluka“, koji kazuju bitno:

Živjeti u smrti
Ili živjeti nakon smrti
Odluku ispiši
Svojim koracima
Hic et nunc
Ovozemaljski putniče

Naš se pjesnik stavlja i u ulogu profeta, čovjeka koji upozorava na Kristove etičke postulate, čak se energično sučeljava tzv. new age pokretu u pjesmi „Čovjeka“:

Ne vjeruj filozofima
Kada ti govore
I slatkim te riječima uvjeravaju
Pero im je otrov
A riječi zadah vlastite duše
Što usahla obitava
Na ostatcima ljudskosti
Nije mrtav Bog
Mrtav je čovjek.

Mrtav je čovjek koji vjeruje filozofima „koji te slatkim riječima uvjeravaju“ . Živ je čovjek koji slijedi Krista. On je čovjek povijesti. I zbog toga Dijanović pjesmu „Život“ završava kiticom:

Što li je povijest
Nego hod po vatri
Čovjek koji postaje čovjekom
Na putu do nebeskog smiraja.
A smiraj možeš pronaći
Na izvoru
U dodiru s prvotnim
Tamo potraži život

(Iz pjesme „Na izvoru“)

Neka mi se dozvoli ekstemporacija: Pjesnička zbirka „Postojanje“ Davora Dijanovića objavljena je kao samizdat, a s tim ide i krajnje jednostavno likovno i grafičko rješenje. Zar se nije našao NITKO u Hrvatskoj koji bi shvatio kako je SRAMOTA da se ovako umjetnički dobra zbirka mora objaviti na vlastiti račun pjesnika, ako nije indiskretno kazati, k tome obiteljskog čovjeka s petero male djece i skromnom plaćom. A objavljuju se beskorisnosti u divot-izdanjima, na sramotu književnosti i nacionalnog digniteta.

Na kraju, kao književni kritičar prihvaćam ocjenu Damira Pešorde: „Usudio bih se reći da Dijanović najjasnije i najradikalnije u suvremenoj hrvatskoj poeziji raskida s postmodernizmom, osobito s postmodernističkim relativizmom“.

Đuro Vidmarović