Od ideje o povratku u staru domovinu do etnocentrističke moćne Države Izrael (III.)

Stvaranje novovjekovne židovske države

Sve je počelo 1947. kada su Ujedinjeni narodi usvojili rezoluciju 181 kojom bi se palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu, ali koji su odbile arapske države. Nakon strašnog Holokausta, porasli su zahtjevi za osnutkom židovske države. Smatralo se pravednim omogućiti osigurati Domovinu za židovsku naciju. Veliku ulogu odigrala je i diplomacija velikih sila, poglavito Ujedinjenog Kraljevstva. London se poigravao sa sudbinom naroda Židova i Palestincima, obećavajući obojima njihove države. Na kraju su Palestinci postali Pedro. U samoj Palestini, najprije pod koruptivnom turskom vlašću, a zatim pod britanskom mandatnom upravom, naselili su se desetci tisuća židovskih imigranata, da bude jasno: kupujući zemljišta za kibuce i mošave, s urednom registracijom kupnje u gruntovnim knjigama. Kibuci su se organizirali u složnu cjelinu i organizirali vlastitu upravu, čak i zaštitne snage Haganah. (Hagana (ivrit: הַהֲגָנָה ha-Haganah, doslovno  'Obrana') bila je glavna cionistička paravojna visoko motivirana organizacija koja je djelovala za Yišuv (židovsku zajednicu) u vrijeme britanskog mandata. Osnovana je 1920. da bi obranila prisutnost židovskih useljenika/povratnika od neraspoloženja Palestinaca, a službeno je raspuštena 1948., kada je postala temeljna snaga integrirana u Izraelske obrambene snage (CAHAL) nedugo nakon Izraelske deklaracije o neovisnosti.) Izraelske obrambene snage (ivrit: s'va Ha-Ha'ganah Le-Yisrael, Vojska za obranu Izraela) naziv je za oružane snage Izraela. Poznate su po hebrejskoj skraćenici Tzahal ili Cahal ili po engleskom nazivu Israel Defense Forces (IDF). Izraelske obrambene snage se sastoje od Izraelske vojske, Izraelskih zračnih snaga i Izraelske ratne mornarice. Zapovjednik Tzahala je Načelnik Glavnog stožera ili Ramatkal koji je podređen ministru obrane. General pukovnik (Rav Aluf) Aviv Kochavi je načelnik Glavnog stožera od 2019. godine.

Kako se s godinama doseljavalo sve više Židova, Palestinci su postajali nervozniji. Kroz to vrijeme se stvarala njihova inteligencija, kojoj je postajalo razvidno da je krajnji cilj useljenika stvaranje, odnosno obnavljanje židovske Države. Vjerska elita predvođena velikim jeruzalemskim muftijom nije na visini povijesnih zbivanja. Umjesto traženja oblika suživota oni se odlučuju na sukobe kako bi izbjegli neizbježno. Jedini je jordanski emir, pa kralj, Abdulah Ibn Husein, poznat i kao Abdulah I., (Meka,1882.-Jeruzalem 1951.; bio je emir Transjordana od 1921. i kralj Jordana od 1946. do svoje smrti 1951.godine), shvaćao razvoj situacije i zalagao se za suživot s useljenim Židovima i korištenje njihovih tehničkih i tehnoloških dostignuća u vlastitim zemljama. Ostao je usamljen i ubijen u Jeruzalemu.

Britanski mandat Palestine obuhvaćao je tada površinu od 26.320 km2. Godine 1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti pitanje Palestine Ujedinjenim narodima. Nakon što je prijedlog bio neizvjestan glede izglasavanja, nakon razdoblja intenzivnog lobiranja prožidovskih skupina i pojedinaca, rezolucija UN-a 181 je usvojena 29. studenoga 1947., s 33 glasa za, 13 protiv i 10 suzdržanih. Posebna komisija sukladno slovu Rezolucije predlaže sljedeći plan podjele Palestine:

Arapska strana bi između ostalog dobila enklavu Jaffa. Zbog važne religiozne važnosti, jeruzalemsko područje, u koje je bio uključen i Betlehem, predviđeno je da postane neutralna zona pod administracijom UN-a. Iako su obje strane kritizirale taj plan, Židovi su pozitivno gledali na rezoluciju.

• britanski mandat: Palestina se dijeli na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom te područje Jeruzalema pod međunarodnim nadzorom

• židovska država bi obuhvaćala 56% zemlje (uključujući pustinju Negev), tj. oko 14.700 km2 površine, s 498.000 Židova i navodno samo 497.000 nežidova. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po Židove i UN s obzirom na to da sz Arapi po njima trebali činiti 51% stanovništva Izraela.

• arapska država bi obuhvaćala 43 % zemlje, tj. oko 11.300 km2 površine, s 807.000 Nežidova i 10.000 Židova
• jeruzalemsko područje imalo bi 105.000 Nežidova i 100.000 Židova i obuhvaćalo 1% površine, tj. oko 300 km2.

Kako bi čitateljima bilo razvidno što se predlagalo, pogledajmo kartu predložene podjele:

Dok su Židovi, kojih je tada u cijeloj Palestini bilo 31 %, prihvatili plan, palestinski Arapi su ga u cijelosti odbacili, jer su smatrali da cijeli teritorij pripada njima. Nisu pokušali ni pregovarati o mogućim korekcijama. Bila je to jedna u nizu njihovih krucijalnih pogrešaka. Nisu uzeli u obzir da je prostor predviđen za židovsku državu uključio pustinju Negev, što znači kako je u to vrijeme, upotrebiv prostor za njihovo novo naseljavanje bio vrlo ograničen. Bez obzira na to, židovsko vodstvo želi svoju Državu u „Staroj/novoj Domovini Erec Izraelu“, sa svijesti kako će Država bez obzira na veličinu postati subjekt međunarodnog prava, s razgranatom diplomatskom mrežom i osloncem na bogatu američku dijasporu. Palestinski lideri su osjećali kako je ovo presudan korak za Židove, te da njihovu političku, vojnu, demografsku i ekonomsku ekspanziju neće moći zaustaviti i umjesto pregovora i suživota, odbacuju mudre preporuke jordanskog kralja Muhameda I. i odlučuju se na suicidalan potez.

Lideri palestinskih Arapa, kao i lideri susjednih arapskih zemalja, doista vode tada neuspješnu vanjsku politiku. Jednostavno, nisu shvatili kako je stvaranje židovske Države nakon Holokausta neizbježno, odnosno svršen čin na koji nisu imali snage utjecati kako bi ga promijenili. Stoga su se odlučili za bitku za koju je bilo unaprijed politički razvidno da je izgubljena, umjesto da prihvate ponuđeni plan UN-a. Grubo rečeno, velike sile su ih ostavile na cjedilu i oni su se našli u povijesnom tjesnacu: ili vrabac u ruci, ili golub na grani. Odlučuje se za goluba na grani.

Nakon proglašenja židovske Države, susjedne arapske zemlje kreću u rat protiv nje. Rat je poznat kao Arapsko-izraelski rat 1948., a znan je i kao Izraelski rat za neovisnost 1948. Za Izraelce, rat označava uspostavu židovske države Izrael, dok za palestinske Arape označava početak pojma „al Nakba“ („Katastrofa“) zbog egzodusa stotina tisuća palestinskih izbjeglica iz Izraela te njihove zabrane povratka, ali i želje za osnutkom palestinske države.

David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. godine. Uslijedilo je priznanje SAD-a i SSSR-a, no arapske države nisu shvatile važnost ovog priznanja i proglasile rat tek uspostavljenoj Državi Izrael: vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Jordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael. Arapski vojni zapovjednici su vodili rat amaterski, podcijenivši organizacijske sposobnosti Židova i njihov međunarodni politički utjecaj, tako da nisu uspjeli formirati čak niti zajedničko zapovjedništvo svoje vojske. Izrael je vještom politikom pribavio naoružanje iz inozemstva, dobro organizirao obrambene linije, odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući sebi i oko 40 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu, a Zapadna obala Jordanu. U ratu je poginulo najmanje 11.000 ljudi. Izrael je na kraju dobio 78 % teritorija britanskog mandata Palestine (20.770 km2), što je oko 40 % više od prvotnog plana UN-a. Linija razgraničenja sa susjednim arapskim državama je postala tzv. „Zelena linija“.

David Ben Gurion (r. David Grün)

S područja pod izraelskim nadzorom izbjeglo je ili protjerano između 520 000 ljudi (prema izraelskim procjenama), 900 000 ljudi (prema arapskim procjenama) i oko 720 000 po podacima UN-a. Arapski vođe čine katastrofalnu pogrešku pozivanjem palestinskog pučanstva na, kako su tvrdili, privremeno iseljavanje kako bi vojska lakše izvodila operacije, uvjeravajući ih da će se brzo vratiti. Bila je to krajnje loša procjena s katastrofalnim posljedicama. Nakon što su izgubili rat, arapski se lideri odlučuju na moralno dvojbenu, a politički štetnu odluku: kao osvetu iz arapskih zemalja protjeruju između 800 000 i milijun Židova; njih oko 600 000 nalazi utočište u Izraelu. Vlada Davida Ben-Guriona i Knesset donose također moralno upitan Zakon kojim se izbjeglim Palestincima zabranjuje povratak u njihove domove, koji se nacionaliziraju i stavljaju na raspolaganje novouseljenim Židovima. Tako je do danas. Mržnja, osveta, osjećaj ugroženosti… (spirali nikada kraja!) vladaju ovim dijelom svijeta. Arapi se zanose idejom o protjerivanju Židova iz Palestine, „bacanjem u more“, poduzimaju razne političke i terorističke protuizraelske akcije, Židovi ih uspješno love, osvećuju se i ubijaju ih gdje stignu.

Za izbjegle Palestince UN su organizirali izbjegličke logore u kojima žive do danas. Život u tim kampovima je vrlo težak, restriktivan i neizvjestan. Ogorčenje i mržnja bujaju.

Iza rata za neovisnost Izraela još je nekoliko sukoba iz kojih je Izrael izašao kao pobjednik i širio svoj teritorij mimo Rezolucije UN-a. Npr. okupiranu sirijsku pokrajinu Golan je 1981. izraelska vlada jednostavno službeno pripojila Izraelu mimo međunarodnog ratnog prava. Golansku visoravan, koja je bila u sastavu Sirije od 1944. godine, Izrael je zauzeo tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Izraelski parlament je 1981. godine usvojio zakon kojim je jednostrano proglašen suverenitet nad Golanskom visoravni.

Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je aneksiju ništavnom u svojoj Rezoluciji 497, 17. prosinca 1981. godine.

Uz dobro organiziranu i super naoružanu vojsku, s visoko motiviranim i nacionalno svjesnim pučanstvom, odlično vođenom ekonomijom, ali i ogromnom financijskom odštetom Njemačke i vrlom visokom godišnjom novčanom „injekcijom“ iz SAD-a, Izrael je izrastao i moćnu Državu, u srednjoistočnu velesilu s nacionalističkom konstantom kao vodiljom. S druge strane kao protivnike ima posvađane, tribalistički odgojene, konfesijski sučeljene, emire, sultane, šeike, kraljeve, predsjednike, uglavnom lukave i narcisoidne feudalne diktatore, nesposobne za bilo kakvu jedinstvenu akciju. Palestinci nisu spasili što se spasiti moglo1994. godine tijekom pregovora Jasera Arafata Yitzhaka Rabina. Nakon toga su se posvađali. Iz te svađe rodila se teroristička i vjersko-konfesionalno ekstremistička organizacija „Hamas“ i preuzela vlast u Gazi, odbacivši poslušnost legitimnom predsjedniku Abasu. Skupina ovih ekstremista odlučila se na suicidalan napad na Izrael i dala mogućnost tamošnjim zagriženim etnocentristima da unište sva naselja i cijeli narod u Gazi ili fizički eliminiraju, ili prinude na izbjeglištvo. Neko mistično prokletstvo nadvilo se nad oba naroda. Plačimo zbog zla koje nasrće na Svetu zemlju.

DAVID BEN GURION (krsno ime: David Grün), otac izraelske neovisnosti, u knjizi "Povijest Haganah-a" ("The History of the Haganah"), World Zionist Organization,1954., ovako je formulirao odnos prema Palestincima: U NAŠOJ ZEMLJI IMA MJESTA SAMO ZA ŽIDOVE. REĆI ĆEMO ARAPIMA: „MIČITE SE!“ NE BUDU LI PRISTALI NA TO, BUDU LI SE OPIRALI, IZBACIT ĆEMO IH SILOM.

Još jedna grubost poznata od antike: pobjednik se nikada ne odriče pobjede.

Đuro Vidmarović