Od ideje o povratku u staru domovinu do etnocentrističke moćne Države Izrael (II.)

Cionizam

Utemeljitelj političkog cionizma postaje bečki Židov Theodor Herzl (1860.-1904.). sa svojom knjigom Judenstaat (Židovska država) objavljenom 1896. godine. Ovo djelo postaje razdjelnica u modernoj židovskoj povijesti. Osnovna misao T. Herzla: asimilacija je zlo za židovski narod, nada u toleranciju za Židove je uzaludna, dakle, jedino je rješenje u osnivanju nove, vlastite domovine, čisto židovske države, autonomne i nezavisne u svojoj staroj domovini Palestini. Bitno je ovo: "u Palestini", jer su postojali prijedlozi i razmišljanja o osnivanju države za Židove u mnogim drugim krajevima svijeta.

Herzl je rođen u Budimpešti. Njegov djed Simon živio je u Zemunu i družio se s čuvenim rabinom Alkalajem. Teodor je sin Jakova (1833.-1902.) i Žanete r. Dijamant (1836.-1911.).^[1] Od srednjoškolskih dana zanimao se za pjesništvo i povijest, odnosno historiografiju, te novinarstvo. Nakon što mu je otac doživio poslovni slom, obitelj se seli u Beč. U prijestolnici Austro-Ugarske Monarhije Herzl postaje ugledan i obrazovan član intelektualne elite, asimilirani Židov. Ugled je stekao kao pravnik, ali napušta odvjetništvo da bi se posvetio književnosti i novinarstvu. Književno priznanje stekao je kao dramski pisac. Najpoznatije njegovo kazališno djelo je Tabarin koje je uspješno izvedeno u New Yorku. Godine 1891. postaje pariški dopisnik tada najuglednijeg bečkog lista Neue Freie Presse. Boravak u Parizu i suočavanje s aferom Alfred Dreifus (1859-1935) vratila ga je u krilo naroda iz kojega je potekao, štoviše učinila ga presudnom osobom u suvremenoj povijesti židovskog naroda. Godine 1894. piše dramu Novi Geto (Das Neue Gheto) u kojoj obrađuje bolnu židovsku temu. Kako bilježe njegovi biografi, Herzl postaje svjestan svoje posebne misije. Godine 1896. objavljuje kod bečkog izdavača Breitensteina svoje čuveno djelo "Der Judenstaat", s podnaslovom "Pokušaj jednog modernog rješenja židovskog pitanja". U njemu postavlja jasan zahtjev: Neka nam se da suverenitet nad jednim komadom zemljine površine, dovoljno velikim za naše pravedne potrebe, za ostalo pobrinuti ćemo se sami.^[2]

Bez nakane da navodimo sve bitno iz ove knjige, citirat ćemo osnovne Herzlove teze koje su bile revolucionarne i koje su odredile povijest židovskoga naroda.

- Židovsko pitanje postoji svuda u svijetu gdje žive Židovi. Židovsko pitanje nije ni socijalno, ni vjersko, nego nacionalno pitanje. Da bi se ovo pitanje zaista riješilo treba ga pretvoriti u međunarodno pitanje.

- Židovska država je zamišljena kao nova forma na jednom još nepreciziranom teritoriju. Stvoriti židovsku državu, ali ne silom čupati ljude iz njihovog sadašnjeg tla, nego ih pažljivo, s njihovim korijenima, presaditi u jedno novo, bolje tlo.

- Od europskih vlada potrebno je dobiti suverenitet nad jednim komadom neutralnog teritorija, a sve ostalo riješit će sami židovski useljenici.

- Budući da više ne postoji stari hebrejski jezik, građani židovske države govorili bi jezikom matičnih zemalja.

- Vojska i rabinat uživat će počasno mjesto u židovskoj državi, ali bez prava miješanja u državne poslove… Vojsci će biti mjesto u vojarnama, a rabinima u Božjem hramu.

Herzl je razradio precizan plan gospodarskog, socijalnog, pravnog i vjerskog organiziranja buduće slobodne židovske države. Išao je čak u detalje. Npr. predvidio je sedmosatno radno vrijeme, te državnu zastavu koja bi imala bijelo polje kao simbol novoga života, sa sedam zlatnih zvijezda kao "sedam zlatnih sati našeg radnog dana". Židovska država bila bi po njemu aristokratska republika, po uzoru na Mletačku Republiku.

Shvativši sve probleme s kojim se susreće njegov narod, Herzl je hrabro napisao:

"… Prije početka eksodusa (iseljavanja u Palestinu, op. aut.) rasa se mora poboljšati: moramo je osposobiti za rat i oduševiti za rad i vrline".^[3]

Konačno, Akcijski komitet uspijeva, ne bez poteškoća, sazvati u Bazelu Prvi cionistički kongres (od 29. do 31. 8. 1897). Herzel je tada odredio dva osnovna pravca djelovanja cionističkog pokreta:

1. "Povratak židovstvu prije povratka u Svetu Zemlju".

2. Polaganje kamena temeljca "zgrade u koju će se jednom skloniti židovski narod".^[4]

Kongres je donio odluku o osnivanju Svjetske Cionističke Organizacije (SCO), te odredio da će židovska himna od tada biti pjesma Ha-tikva (Nada) koju je napisao ukrajinski Židov Naftalij Herc Imber, a koja je do tada bila himna "Hoveve-Ciona".^[5] Na kraju je donesena čuvena Bazelska deklaracija koju je formulirao Maks Nordau. U njoj se nalaze ovaj programatski cilj:

Cionizam ima za cilj židovskome narodu stvoriti domovinu u Palestini koja će biti osigurana javnim zakonom.

Glede Arapa Herzel se postavio na sljedeći način: "Mi ćemo tamo osnovati dio Europe nasuprot Aziji, predstražu civilizacije prema barbarima".^[6]

Načini na koji će se taj cilj ostvariti su:

1. Unaprjeđenje pogodnih linija za naseljavanje Palestine Židovima koji se bave poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom.

2. Organiziranje i povezivanje cjelokupnog židovstva putem odgovarajućih institucija, lokalnih i općih, u skladu sa zakonima svake zemlje.

3. Jačanje osjećanja židovske pripadnosti i nacionalne svijesti.

4. Poduzimanje pripremnih radnji za osiguravanje suglasnosti vlade, ako je potrebna, za ostvarivanje ciljeva cionizma".^[7]

Theodor Herzl

Godine 1924., dakle u vrijeme kada su nastajali gore citirani redci, dr. Nahum Goldman, jedan od lidera svjetskog židovstva, održao je u Beogradu predavanje. Tada je, između ostaloga izrekao i sljedeće programatske misli: “Brojčana većina (misli na Židove u Palestini, op. Đ. V.) nije potrebna, jer 200-300 tisuća živih, vrijednih, poduzetnih Židova snažniji su od većeg broja Arapa, ma da i među njima ima više razboritih i sposobnih ljudi. Kad bi smo imali 300 tisuća Židova u Palestini, ne bismo se morali više bojati za svoj politički položaj. Dalje bi se išlo prirodnim tijekom; opći interesi palestinske populacije donijeli bi sami sobom da Židovi kao i Arapi, na miru, produktivno i korisno po zemlju rade. Glavni problem je: kako da se u idućoj deceniji doseli 200-300 tisuća Židova u Palestinu?^[8]”.

dr. Nahum Goldman

Godine 1929. lider hrvatskih cionista, dr. Aleksandar Licht, nakon arapsko-židovskih sukoba u Palestini, napisao je sljedeće: “U našim se dušama ne rađa osvetnički krik. Muževno je i dostojno reći: ko se ne osveti, taj se ne posveti, ali nas je jedna istorija progona kroz milenije, nas su naši zavjeti drukčije učili. Nikoja gorčina neće učiniti, da u ovom času osjećamo, nego što je u skladu sa etosom naših vjekova. Za jednu tek osvetu znamo, i na nju vas pozivam, braćo i sestre: Ne može da bude, da ove žrtve ostanu neposvećene. Ne može da bude, da smalakšemo u ovom času, tek zato je prema 160,000 Židova stoje milijuni Arapa. Ne možemo da rezigniramo na djelo koje smo gradili kroz ponosne decenije svoga buđenja. Dokazali smo stvaralačku svoju sposobnost i najplemenitiji etos. Ne možemo da napustimo najdragocjenije djelo što će uzvisiti naš ugled i našu čast da jednog dana bude činiocem u harmoniji vaskolikog čovječanstva. Ovo je moj, ovo je vaš zov: ‘Zaboravim li Te Jerusalime, usahla mi desnica ruka! Zaboravimo li vas, žrtve koje ste pale na obrani domaje, usahli mi svi!. Dajte, osvetite ove živote, ali osvetite onako kako priliči nama i našim pređima: Osvetite tako, da gradite što su oni porušili, pa da dođe čas da prihvate, ako budu htjeli, bratsku ruku što ćemo im pružiti. To neka bude naša osveta!”’^[9]

dr. Aleksandar Licht

“Mi smo nadjačali. Jer mi smo život židovskoga naroda. Ne njegovi filantropi, i ne njegovi arhivari. Mi smo njegova čast i njegov moral. Bili smo narod kad smo još bili šaka idealista i utopista u njemu. Jer u nas je živ mesijanski ideal; religijski na istoku, ideal časti na zapadu”.^[10]

 
Đuro Vidmarović

 Bilješke

^[1] Z. Markuš: Kuća u Apostelgase 253. Prilog upoznavanju porodice Teodora Hercla, Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, br. 6, Beograd, 1992., str. 245-248.

^[2] T. Herzl: Jevrejska država, (Skraćeno izdanje objavljeno je u okviru knjige J. Frenkla: Hercl, Beograd-Zagreb, 1936), str. 149.

^[3] Janusz Pekalkiewicz: Duga ruka Izraela, Zagreb, 1979., str. 16.

^[4] Ibidem, 19.

^[5] Ibidem, 19.

^[6] Z. Baletić, ibidem. 177.

^[7] M. Aksentijević: Palestinski dosje, Beograd, 1979., str. 148.

^[8] Dr. Nahum Goldman: Položaj jevrejstva u svetskopj politici, Jevrejski glasnik, god. I., br. 3., Beograd, 18. januara 1924., str. 1.-3.

^[9] Aleksandar Licht, Zagreb, 1934., str.47.

^[10] Za spomen dra Aleksandra Lichta u povodu prenosa njegovih posmrtnih ostataka NA vječni počinak u zemlji Jisraela, Beograd, 1956., str. 12.