Od ideje o povratku u staru domovinu do etnocentrističke moćne Države Izrael (I.)

Ideja o povratku u Palestinu/Erec Izrael, neprekinuto je živjela u srcima Židova rasutih po svijetu, nakon što su ih 135. godine, slomom Drugog ustanka pod vodstvom Bar Kohbe Rimljani istjerali iz njihove domovine. Nakon genocidnog zločina, Rim je prognao cijeli židovski etnos kako bi mu zatro postojanje i ime. Želja prognanih Židova za povratkom je s vremenom postajala više dio vjere, nego politički program. Pravovjerni Židovi lijegali su i ustajali s molitvom i Bog je nakon dva milenija egzodusa ili galuta uslišao njihovu molbu. Iskreno se smije sumnjati kako nije u Božjem planu bila nova nepravda nad narodom koji nije skrivio romejske zločine.

Molitva za povratak je vrlo lijepa, ali s prijetećim završnim stihovima:

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek’ se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje!

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma
kako su u dan kobni Jeruzalemov
vikali oni: »Rušite!
Srušite ga do temelja!«

Kćeri babilonska, pustošiteljice,
blažen koji ti vrati milo za drago
za sva zla što si nam ih nanijela!
Blažen koji zgrabi i smrska
o stijenu tvoju dojenčad!

Molitva završava pozivom na krvavu osvetu koja uključuje i dojenčad. A njezin se sadržaj ostvario u 21. stoljeću.

Prvi koji je razvio ideju o povratku u staru Domovinu, na znanstven i politički relevantan način, bio je mladohegelijanac Moses Hess (1812.-1875.). On se smatrao cionistom (tada taj pojam nije imao političko značenje), što se može pročitati u njegovoj knjizi "Rom und Jerusalem" iz 1862. godine. Ta se knjiga smatra klasičnim djelom modernog cionizma. Hess je kao temelj cionizma predložio tri čimbenika:

1. "etički socijalizam",

2. "gorljivi nacionalizam"

3. "religiozni konzervativizam".

Hess je ispravno zaključio kako će cijeli pokret zavisiti prije svega od istočnoeuropskih Židova, koji ne samo da su brojniji od zapadnoeuropskih, nego su i manje emancipirani, što znači da su u većoj mjeri sačuvali svoju narodnosnu samobitnost i biti će spremniji na veliki korak preseljenja. Osim toga snažan pritisak kojem su izloženi prisilit će ih na traženje radikalnih rješenja.

Moses Hess (1812.-1875.)

                                                II.

Protocionizam

Važan esej "Obnova židovskog naroda u svetoj zemlji otaca" je 1883. godine napisao ruski Židov prof. Moses Leib Lilienblum. Šokirala ga je činjenica što su u pogromima koji su uslijedili nakon atentata na Cara Aleksandra II.1882. sudjelovali i ruski intelektualci, na osnovu čega je zaključio da će Židovi zauvijek u Rusiji biti tretirani kao remetilački čimbenik. Zbog toga postavlja načelno pitanje: zašto Židovi moraju živjeti u tuđim zemljama kada postoji zemlja židovskih predaka, koja je "poluprazna i sposobna primiti židovski narod".^[1] Štoviše, predložio je konkretan plan za odlazak u Palestinu. Po njemu ondje treba osnovati 300 židovskih naselja. Kako bi se krenulo u akciju zamolio je sve Židove u Ruskoj Imperiji da izdvoje za to bar jednu kopejku. Upravo po tome on se smatra posebnim prethodnikom cionističkog pokreta.^[2]

Lilienblum je napisao i sljedeće riječi: “Ne, rješenje teškoća Židova i strahova i zlovolje pogana jest nalaženje mjesta gdje Židovi više ne bi bili stranci, već gospodari zemlje… Moglo bi potrajati stotinu godina dok Židovi napuste Europu, ali valja započeti. Kamo krenuti? Ne u Ameriku gdje bi, još jednom, bili stranci, nego u Erec Jisrael ‘na koji imamo povijesno pravo koje nije izgubljeno gubitkom naše uprave nad zemljom, ništa više nego što su balkanski narodi izgubili pravo nad svojim zemljama kad su izgubili vlast nad njima".^[3]

Moshe Leib Lilienbulum (1843. - 1910.)

Lilienblumova knjiga imala je odjeka među židovskim čitateljima, poglavito među studentskom mladeži.

Sljedeći pisac koji je prihvatio i afirmirao ideju o revitalizaciji ivrita bio je književnik, organizator i mobilizator svoga naroda u Rusiji, dr. Leo  Pinsker (Judah Leib /Leon) (1821.-1891.)    

Leo Pinsker bio je liječnik u Odesi. Svoje ideje objavio je u znamenitom djelu "Autoemancipacija - Opomena sunarodnjacima od jednog ruskog Židova", objavljenom u Berlinu 1882. g. Djelo je napisao pod pseudonimom "Jedan ruski Židov" i na njemačkom jeziku, zbog straha od ruske cenzure. U "Autoemancipaciji" dr. Pinsker izlazi  s tezom kako Židovi neće biti ravnopravni s pripadnicima većinskih naroda i onda kada se pravno s njima izjednače, sve dok su razbijeni i bez domovine. Dalje, ističe kao razlog njihovog poniženja nedostatak potrebe za nacionalnom samostalnošću, zbog čega ispravno zaključuje da se ta potreba treba probuditi u njima, odnosno da Židovi moraju postati nacija. On nudi izlaz u autoemancipaciji, a to podrazumijeva stvaranje moderne židovske nacije, ali i židovske zajednice u Palestini "koja jednom mora postati naša vlastita, neotuđiva domovina… ne Sveta Zemlja, nego vlastita neka bude ciljem naših nastojanja".^[4] 

Dr. Pinsker je uočio srž problema s kojim se suočava njegov narod u to vrijeme: “Srž problema je u tome što Židovi čine zaseban element u svakoj naciji u kojoj se zateknu, element koji se ne može u cijelosti apsorbirati i stoga se ne može spremno i lako tolerirati, nego ga se, naprotiv, boje i mrze, i niječu mu ravnopravan položaj i tretman. (…) Jednakost se može zadobiti jedino reakcijom cjelokupne židovske nacionalnosti, kolektivnim povratkom Židova kao naroda koji živi u vlastitoj domovini među ostale narode. To se neće postići naporima drugih nego samopomaganjem. Židovi ne smiju čekati da ih drugi emancipiraju; moraju težiti samooslobođenju".^[5]                           

Poznato je Pinskerovo upozorenje: "Jao našim potomcima, jao uspomeni sadašnje generacije ako propustimo ovaj moment".^[6]

Umro je 1891. g., a da nije vidio ostvarenje svojih snova.

Pinsker se smatra pretečom političkog cionizma. Njegove ideje ne nailaze na odgovarajući odaziv u Zapadnoj Europi, među tamošnjim Židovima. Zbog toga uviđa da se snaga židovstva nalazi na Istoku, te da je za njezino aktiviranje potreban organizirani praktični rad. Zanimljivo kako je dr. Pinsker sve do velikih pogroma vjerovao u socijalnu pravdu i emancipaciju ruskih Židova. Čak je sudjelovao u rusifikaciji Židova preko "Društva za širenje prosvjete među Židovima u Rusiji", čijem je ogranku u Odesi bio na čelu.

dr. Leo  Pinsker (Judah Leib /Leon) (1821.-1891.)

Paralelno s Pinskerom djeluje rabin Samuel Mohliver (1824.-1898.). On osniva 1882. godine u ukrajinskome gradu Harkivu udrugu pod nazivom Hovevei-Cion. Društva istoga imena počinju nicati i u drugim mjestima Ruske Imperije.^[7]

Samuel Mohliver (1824 – 1898)

Godine 1884. u čast stotog rođendana velikog filosemita, baruna Mojsesa Montefiorea, sazvan je sabor u Katovicama na kome se formira jedinstvena organizacija, Hovevei-Cijon, kojoj se priključuje i Pinskerova udruga "Zerubabel". Pinsker je izabran za predsjednika, a prof. Lilienblum za sekretara ove panžidovske udruge.

Glavna zadaća zajednice židovskih udruga bila je dalekovidna: revitalizacija židovskog nacionalnog bića u Palestini naseljavanjem kroz kupovanje zemlje i stvaranje temelja za vlastitu etničko-konfesionalnu državu.

Treba naglasiti da je dio duhovne elite Židova u Ruskoj Imperiji, bez obzira na bolna iskustva, vjerovao da svoj vjerski i etnički položaj ipak mogu riješiti demokratizacijom društvenih odnosa u Imperiji. To su bili tzv. Židovi-socijalisti. Oni su se 1897. godine na saboru u Vilniusu udružili u "Opći savez židovskih radnika Rusije i Poljske", poznat u povijest pod imenom "Bund" (Savez).

Potporom "Hovevei-Cijona" osnovana je i naklada "Palestina", a osnovani su i mnogi informacijski zavodi o Palestini u Carigradu, Odesi, Bejrutu, Haifi i Jeruzalemu, i dvije radničke kolonije: "Bar-Jakob" i "Ain-Ganim".

Parola "Hoveve-Cijona" bila je: "ŽIDOVSKA ZEMLJA, ŽIDOVSKI RAD I ŽIDOVSKI JEZIK".

Ovako su formulirali svoje ciljeve: „U prvom redu trebamo steći stalno tlo. Ali nije dosta steći tlo, već ga moramo i rođenim rukama obrađivati. Normalnom životu jednog naroda treba osim vlastitog tla i vlastitog rada još i vlastiti jezik. Stoga smo dužni gojiti svoj jezik, jezik proroka i Makabejaca, te ga privesti pobjedi u svagdanjem životu“.^[8]

Istaknuti intelektualac među hrvatskim Židovima između dva svjetska rata, Cvi Rothmüller, napisao je 1925. g. poticajnu knjigu "Židovska kolonizacija Palestine - pregled", u kojoj piše: „Židovski je narod strašen i izmoren vjekovima patnje, lutanja i progona. Iako su mu neka dobra svojstva time porasla do savršenstva (brzina shvatanja, kombinacije, sposobnost prilagođavanja i t.d.), ipak su nezdrava razdioba zvanja i neprekidno naglašavanje duševnosti na račun tjelesnoga razvitka, neukorijenjenost u tlu itd., uzrokovali pojave degeneracije, nazatka njegove životne snage. Među živčanim bolesnicima pripada Židovima prvo mjesto. Stoga je razumljiva težnja za regeneracijom, obnovom židovskoga organizma.

A težnja za obnovom nailazi u duši židovskoga naroda na zatrpane, ali neugasive iskre ljubavi prema vječnoj domovini Palestini, u kojoj je narod negda slobodno živio i u kojoj imade prema obećanju proroka opet da oživi svojim, slobodnim životom, imade prema tome u sebi različitih motiva i različitih ciljeva: nastala iz vječne čežnje za slobodnim životom; podjarena grozovitim nesrećama galutskoga progonstva; upravljena ljubavlju prema drevnoj domovini; potaknuta izgledom u bolji i pravedniji društveni poredak - ona se nama ukazuje kao elementarna čežnja za slobodom i za ljudskim dostojanstvom; kao čežnja sveobuhvatna i sveprožimna, što se ispoljava u svim područjima života, koji treba iz temelja promijeniti i obnoviti. (…) Cilj je naše kolonizacije: židovska zajednica koja se temelji na židovskome radu“.^[9]

            Barun, Moses Montefiore

Zemunski rabin Jehuda ben Šlomo (Solomon) Haj Alkalaj (1798.-1878.) cijeli je život propovijedao da će se sigurno ispuniti proročanstvo židovskih proroka, odnosno da će doći geula (izbavljenje) židovskoga naroda kroz povratak u Erec Izrael. Zbog toga - govorio je rabin Alkalaj - dužnost je svakoga Židova da radi na kolonizaciji i obnovi Palestine. On je svoja razmišljanja objavio i u velikom broju knjiga.

Alkalaj je rođen u Sarajevu oko 1795. g., a umro je u Jeruzalemu 1878. godine. Prve knjige napisao je na ladinu, a ostale na ivritu.

Godine 1839. tiskao je u Beogradu knjigu pod imenom Darhe Noam (Ugodni putovi). To je poglavito lingvističko djelo i govori o židovskoj gramatici. Međutim, u opširnom uvodu autor izlaže svoje ideje o mesijanskom problemu i potiče na kolonizaciju Palestine. Alkalaj se zalagao za oživljavanje ivrita i njegovo pretvaranje od jezika svetih knjiga u jezik svakodnevne komunikacije.

U nizu članaka i rasprava predlagao je kupovanje zemljišta u Palestini, naseljavanje Židova i to onih iz Osmanskog Carstva, jer oni kao državljani neće imati probleme s preseljenjem, i stvaranje poljoprivrednih kolonija. Taj dalekovidan rabin zalagao se i za politički preporod svoga naroda koji bi doveo do vjerske, gospodarske, moralne i jezične renesanse. Uočio je ogromne potencijale svoga naroda koji se mogu razviti u vlastitu korist, tek stvaranjem židovske nacije, a ona se može stvoriti jedino u Palestini. Osim toga, shvatio je značenje diplomacije velikih sila, bez čije podrške od željenog preporoda neće biti ništa.

Još 1843. godine rabin Alkalaj predlagao je sazivanje svojevrsnog svjetskog židovskog kongresa koji bi se kod velesila borio za pravo na povratak u Palestinu. Shvativši da bez materijalne osnove se ne može, predlagao je osnivanje svežidovskog fonda, raspisivanje zajma i prikupljanje priloga za kupovanje zemljišta u Palestini, osnivanje investicijskih banaka, itd. Isto tako je shvatio kako se u Palestini treba desiti obrat u židovskome mentalitetu, da se treba vratiti izvorima, a to se može jedino prelaskom na poljoprivredu kao osnovno zanimanje. Alkalaj je anticipirao ono što će kasnije T. Herzl ugraditi u cionistički pokret.

Godine 1840. Alkalaj objavljuje knjigu pod imenom Šalom Rušalajim, u kojoj također promiče svoju ideju o obnovi Palestine. Autor želi biti praktičan i predlaže da svaki Židov treba imati posebnu kasicu, u kojoj će skupljati svoje dobrovoljne priloge, svoj maaser, za obnovu Palestine, te da tu kasicu treba nazvati "Šalom Jerušalajim", po čemu je nazvao knjigu. Pod istim imenom osnovao je polovicom XIX. st. Društvo za naseljavanje Erec-Jisraela, koje se brzo ugasilo. Stupio je u vezu s Montefiorom, Cremieom i Rothschildom.

 Godine 1857. objavljuje djelo Goral La Adonaj u kojoj iznosi niz prijedloga o poboljšavanju uvjeta života Židova u Izraelu.^[10]

Pod kraj života rabin Alkalaj odlazi sa ženom u Palestinu. Nastanjuje se najprije u Jaffi, a zatim u Jeruzalemu. U literaturi se citira rečenica kojom je opravdavao odluku o iseljenju: Bolji mi je plug na Mrtvom moru bez Boga, nego da se s njim po Zemunu igram žmurke i hvatam zjake.^[11]

Izraelska povjesničarka iz obitelji srpskih Židova, Jovanka Ženi Lebl u svojoj studiji "Juče, danas. Doprinos Jevreja sa teritorija bivše Jugoslavije Izraelu" donosi izvadak iz jednog Alkalajevog teksta koji pokazuje njegovu viziju budućnosti svoga naroda: “Naša Sveta zemlja biti će zemlja slobode; slobodni će biti svi stanovnici, bez obzira na vjeru i narodnost… Prvi uvjet je da zavladaju mir i bratstvo među nama samima. Tijekom našeg izgnanstva nastali su razni običaji, prilagođeni običajima u zemljama u kojima smo boravili…U buduće više neće biti vjerskih običaja  po sefardskom ili aškenaskom obredu, po obredu iz Poljske, Francuske, Italije i slično, već ćemo se upravljati po jednom obredu, obredu cijelog Izraela, jer je jedna Tora i jedan je Zakon… Više nećemo sebe određivati kao Aškenaze, Sefarde, Poljake, Zapadnjake, Mađare… pošto smo svi braća Židovi, sinovi praoca Jakova… Duh vremena zahtijeva od svih naroda da zasnuju svoje države i da u njima govore svojim jezikom, te zahtijeva i od nas da stvorimo za sebe dom i da svoj jezik živimo.

Rabin Jehuda Alkalaj

U vrijeme kada se rabin Alkalaj nastanio u Palestini, židovska zajednica u Jeruzalemu živjela je teško i siromašno. Činili su je uglavnom ortodoksni Židovi. Uzdržavali su ih svojim milodarima sunarodnjaci u dijaspori. Životni standard im je bio nizak, higijenski uvjeti vrlo loši tako da je većina članova zajednice bolovala od sušice.

Đuro Vidmarović

Bilješke

^[1] Uvjerenje o "polupraznoj Palestini" postalo je sastavni dio cionističke promidžbe. U stvarnosti bilo je drugačije. Na tu sintagmu koja je isključivala arapsku populaciju u Palestini i naviještala međuetničke sukobe, prvi je upozorio veliki židovski književnik Ahad Ha-am.

^[2] Vladimir M. Šobajić: Jevrejstvo i Izrael. Drugo dopunjeno izdanje, Skopje, 1986., str. 91.

^[3] David Vital: The Originis of Zionism. U: Colin Chapman: Čija je Obećana zemlja?, Zagreb, 2002., str.57.

^[4] Leo Pinsker: Autoemancipacija, Zagreb, 1933., str. 5-17.

^[5] Colin Chapman: Čija je Obećana zemlja, Zagreb, 2002., str.58.

^[6] Leo Pinsker: Autoemancipacija, …, 28.

^[7] Autori koje sam koristio služe se terminom "Rusija", ne praveći distinkciju između naroda koji su činili ovaj imperij. Pišući o Židovima u Odesi, Harkivu, Kijivu ili Lavovu, navodi te gradove kao ruske, što je nepravedno prema Ukrajincima i Ukrajini. Ispravo je govoriti o ruskom imperiju, Carskoj Rusiji, ili o pojedinim zemljama i narodima koji su ulazili u Imperija.

^[8] Z. Pejašinović, Cionistički pokret od Bazelske do Balfourove deklaracije, Beograd, 1997., str. 53.

^[9] Cvi Rotmüller: Židovska kolonizacija Palestine - pregled, Izdanje Saveza židovskih omladinskih udruženja, Zagreb, 1925., str. 9-11.

^[10] Dr. D. Alkalaj: Postanak i razvijanje Cionizma u Srbiji, Jevrejski glasnik br. 1., Beograd, 1923., str. 4.

^[11] R. Livada: Pismo rabina Alkalaja, Kadima - Časopis jevrejske omladine Jugoslavije, br. 37, Beograd 1977., str. 36-37.