Koljnofski međunarodni književni susreti 2023.

Naša tzv. šira kulturna pa i književna javnost vjerujem da nije čula za mjesto Koljnof i književne susrete koji se ondje održavaju već 15 godina. Stoga, dopustite malo povijesti: Koljnof (mađ. Kophazá) je veliko hrvatsko selo smješteno nedaleko od mađarskoga grada Jure (Gyër) u zapadnoj Mađarskoj. Za one koji vole ekološki turizam naglašavam kako se blizu Šoprona nalazi i Nežidersko jezero, veliki mađarsko-austrijski rezervat prirode.

Hrvati u Koljnofu pripadaju etničkoj zajednici koju od 1921. godine poznajemo pod novim imenom gradišćanski Hrvati. Do tada, odnosno do Konferencije mira u Parizu 1921., ova se etnička zajednica nazivala normalnim hrvatskim narodnim imenom. Riječ je o etničkom arhipelagu koji se proteže sve od Körmenda pa do Bratislave i Moravske. Taj je etnički arhipelag do raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država, a time i novih državnih granica, na prostoru bivše monarhije činio  cjelinu odnosno pripadao je zapadnoj Ugarskoj. Nakon 1921. ovaj etnički arhipelag zapadnougarskih Hrvata razbijen je na četiri države: Austriju, Mađarsku, Čehoslovačku, odnosno Slovačku i Češku. Nove granice potezane su vrlo nestručno, a možda i zlonamjerno u odnosu na hrvatski etnički arhipelag. Crtači novih granica ne samo što su arhipelag podijelili između navedenih država, već su granice povlačili i između pojedinih sela, dodatno smanjujući mogućnosti njihove međusobne komunikacije. Ovo razgraničenje dogodilo se i u vremenu svojevrsnog narodnosnog preporoda zapadnougarskih Hrvata koji je započeo 1903. godine s prvim pjesmama Mate Meršića Miloradića. Stoga iz današnje perspektive možemo ustvrditi kako je ovo razgraničenje imalo katastrofalne posljedice za zapadnougarske Hrvate.

Dio zapadne Ugarske koji je otrgnut od Mađarske i pripojen novoj Republici Austriji dobio je naziv Burgenland – zemlja burgova. Navedeni pjesnik Miloradić ovaj njemački naziv preveo je vrlo efektnim hrvatskim pojmom Gradišće. Tek od 1921. možemo koristiti pokrajinski naziv gradišćanski Hrvati (njem. burgenländische Kroaten). Pripadnici etničkog arhipelaga zapadnougarskih Hrvata koji su pripali novoj Mađarskoj i novoj Čehoslovačkoj državi nisu stvorili za sebe poseban pokrajinski naziv. Kako je većina hrvatske populacije pripala Austriji, a cijeli arhipelag je osjećao zajedništvo, jezičnu i kulturološku bliskost, austrijski pojam gradišćanski Hrvati postepeno su prihvaćali i kao svoje ime.

Tijekom razgraničenja o kojem smo govorili došlo je do problema u gradu Šopronu i njegovoj okolici između pučanstva njemačke, židovske i hrvatske narodnosti. Zbog toga su velike sile dopustile provođenje referenduma o tome kojoj državi žele pripadati. Većina se izjasnila za Mađarsku. Ödenburg / Sopron bio je predviđen kao glavni grad nove austrijske savezne zemlje Burgenland. Nakon ovog izjašnjavanja Austrija je morala tražiti novo središte i pronašla ga je u tada nevelikom gradu Eisenstadtu koji su Hrvati nazvali Željezno. Tragične posljedice razbijanja zapadnougarskog hrvatskog etničkog arhipelaga došle su naročito do izražaja nakon Drugog svjetskog rata. Svaka od navedenih država imala je svoju politiku u odnosu na manjine, a između Mađarske i Čehoslovačke, odnosno Austrije, podignuta je tzv. željezna zavjesa. Svaka komunikacija među našim sunarodnjacima time je bila onemogućena. Godine 1948. tadašnja čehoslovačka Vlada izvršila je etničko čišćenje hrvatske manjine u Moravskoj. Pod optužbom za suradnju s Nijemcima cijela je etnička zajednica bila kolektivno osuđena na progonstvo. Moravski Hrvati nasilno su izbačeni iz svojih domova i naseljeni u 142 češka sela. U tim selima nisu se smjele nastaniti više od dvije hrvatske obitelji.

Paralelno sa željeznom zavjesom, Mađarska je u pograničnom pojasu uspostavila vojnu zonu sa strogim režimom ulaska i izlaska. Ugledne hrvatske obitelji bile su nasilno uhićene i prebačene u svojevrsni etnički logor u daleke istočne pokrajine, kao npr. Hajdu – Bihar.

U tim i takvim uvjetima bilo je teško održati hrvatsku samobitnost i hrvatski jezik, tim više što nakon 1948. mađarska i jugoslavenska vlada nisu imale dobre odnose, tako da u hrvatska sela nisu mogli dolaziti ni učitelji iz Hrvatske odnosno Jugoslavije, a domaćih snaga nije bilo. No, to je povijest koju ovom prilikom ne želim na široko tumačiti.

Kao pogranično selo Koljnof je u tim uvjetima sačuvao svoj materinski jezik i narodnosnu svijest. Imali su hrvatske župnike, ali i nekoliko domaćih učitelja čija je velika zasluga u tome. Moje osobno svjedočenje o životu u Koljnofu traje pedeset godina. Kroz to vrijeme pratio sam postepeno gašenje hrvatskog materinskog jezika kao jezika službene komunikacije. On je sveden na obiteljski govor, ali i na samosvijest pojedinaca koji su obnašali određene društvene i političke funkcije. Takvih je na sreću u Koljnofu bilo dosta. Ističem (jer ih se sjećam) kao primjer višegodišnjeg načelnika u doba socijalizma, Ferenca Grubića, sadašnjeg načelnika Ferenca Grubića, zatim župnika Pavu Horvata, učitelje Franju Payrića, učiteljice Mariju Payrić, Tereziju Kolonić i Elizabetu Payrić, ravnateljicu Agi Šarkezi, Lasla Hiorvata i gospođu Tildu, i još mnogo drugih koji su ostali u mome sjećanju.

Jedna od najvažnijih obitelji u Koljnofu glede čuvanja materinskog jezika i kulturne baštine svakako je obitelj Payrits i Völgyi (mađarizirano njemačko prezime Wögelbauer). U obitelji Payrić svi su bili zauzeti za hrvatstvo. Najprije je to činio učitelj Franjo Payrić, jedno vrijeme i ravnatelj Osnovne škole „Mihovila Nakovića, te član rukovodstva Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj. Njegovu misiju nastavio je sin, dr. Franjo Payrić ml. i kćerka Marijana. Marijana je trenutno predsjednica Hrvatske državne samouprave u Koljnofu. Dr. Payrić je svoju ljubav prenio na tri svoja sina i dvije kćeri.

Völgyi Geza stariji i njegov sin istog imena obnašali su dužnosti čelnika lokalne hrvatske samouprave. Ovo je samo mali primjer kako bez entuzijasta, a tu mislim na cijele obitelji, narodnost u manjinskom selu teško opstaje.

Prije 15 godina predložio sam dr. Franji Payriću, koji je tada već postao narodnosni lider, da organiziramo Koljnofske književne susrete na kojima će se naći književnici iz Hrvatske s hrvatskim književnicima iz Mađarske, Austrije i Češke. Kako je dr. Payrić vrlo poduzetan i radin čovjek, prijedlog je prihvatio. Štoviše, stavio nam je na raspolaganje svoj gostinjac te besplatno spavanje i prehranu za sve sudionike. Uz to, zajedno sa sestrom Marijanom stvorio je program susreta koji je osim književnih tema i razgovora, obuhvaćao susrete s lokalnim političarima, posjete školi, gradu Šopronu, te hrvatskim mjestima u Gradišću. Trebalo je ovo biti jedinstveni susret s ciljem doprinešenja čuvanju hrvatskog jezika prije svega, a zatim i pomoći u sjedinjavanju dva hrvatska plućna književna krila.

Hvala Bogu, pod nazivom koljnofski Međunarodni književni susreti ove su godine održani 15. puta. Na njima je do sada sudjelovao lijep broj hrvatskih književnika iz svih ovih zemalja. Napominjem kako su književnici iz Hrvatske dolazili besplatno, a dr. Payrić je po njih dolazio u Zagreb svojim automobilom i na isti način ih vraćao kući. Njegova obitelj pružila je ostalu logističku podršku.

Tijekom proteklih 15 godina izmijenila su se tri voditelja ovih susreta, svaki po pet godina: kao prvi moja malenkost, zatim Darko Pero Pernjak iz Koprivnice i sadašnji Tomislav Marijan Bilosnić iz Zadra.

Ostvarena je prvotna zamisao da iz Hrvatske na susret s kolegama dođu ugledna književna imena, zatim ljudi koji razumiju problematiku autohtonih manjina i koji su voljni uložiti napor koji je potreban za odlazak na put do Koljnofa i nazad. Na žalost, nije ostvarena zamisao o službenom, odnosno institucionalnom tretiranju Koljnofskih književnih susreta, tako se oni ne nalaze na popisu Društva hrvatskih književnika kao manifestacija, a niti države u cjelini. To bi trebalo svakako promijeniti. Rezultati takvu promjenu opravdavaju.

U Koljnofu su se sa sunarodnjacima susretali svi gradišćanskohrvatski književnici i hrvatski književnici iz Mađarske. Ostvarena je međusobna razmjena književnih djela, prevođenje pa čak i objavljivanje posebnih zbirki pjesama nadahnutih Koljnofom i susretima. Npr. Igor Šipić iz Splita je objavio zbirku Koljnofski susreti, Pinkovec / Güttenbach (A), 2011.., T. M. Bilosnić pregršt pjesama, Vidmarović je objavio monografiju o Jurici Čenaru, održane su brojne promocije knjiga jednih i drugih autora. Bez pretjerivanja može se kazati kako su Koljnofski književni susreti jedinstveno susretište hrvatskih književnika s kolegama iz dijaspore.

Ovogodišnji koljnofski Međunarodni književni susreti trajali su od 10. do 13 studenoga 2023. U njima su sudjelovali: Popis sudionika iz Hrvatske: Tomislav Marijan Bilosnić, član DHK, voditelj i koordinator Susreta, Božica Jelušić, članica DHK, Aleksandar Horvat, ovogodišnji dobitnik nagrade „Katarina Patačić“, Tomislav Domović, član DHK, urednik antologije antiratne hrvatske poezije, Biserka Goleš Glasnović, članica DHK, suurednica antologije, Božidar Brezinščak Bagola, predsjednik Odbora za međunarodne veze DHK, Srećko Marijanović, član DHK HB, Đuro Vidmarović, član DHK, prvi voditelj i koordinator Susreta, Nebojša Čović, predsjednik Gradskog vijeća Grada Kutine i Darko Pero Pernjak, član DHK, drugi voditelj i koordinator Susreta.

Sudionici iz Gradišća: .Šandor Horvat, znanstvenik, prevoditelj; Petar Tyran, član DHK, Jurica Čenar, član DHK, Dorotea Lipković Zeichmann, pjesnikinja, Herbert Gassner, član DHK, Robert Hajszan Panonski, Urednik Panonski institut, Ana Šoretić, pjesnikinja, Ingrid Klemenčić pjesnikinja, urednica Gradišće kalendara, te Josip Čenić i Mijo Bijuklić i Beča.

Prvi dan, prije dolaska u Koljnof hrvatski su se književnici zaustavili u Petrovome Selu, (Szentpéterfa)  također gradišćansko-hrvatskome naselju u županiji Sambotel (Szombathely). Ondje su se poklonili grobovima pjesnikinje Timee Ane Horvat (mađ: Horváth Tímea) i Ladislava Škrapića (mađ: Skrapits Lajos).

                          Grob Timee Horvat                                                                    Grob Lajoša Škrapića

Kolegica Horvat je umrla 2023. godine. Bila je vrlo zauzeta za hrvatstvo u svome mjestu, uspješna novinarka „Hrvatske riječi“, časopisa Hrvata u Mađarskoj i dobra pjesnikinja. Njen gubitak je vrlo velik za sve gradišćanske Hrvate. U Petrovom Selu posjećena je i hrvatska osnovna škola, vrlo moderno i novo zdanje. Ova škola ulijeva nadu u opstanak hrvatskoga jezika, ali poznajući trend i proces asimilacije nisam veliki optimist. Vodič nam je bila ravnateljica i predsjednica Hrvatske samouprave u Petrovome selu, Ana Škrapić Timar.

U Koljnofu je tijekom susreta održano nekoliko promocija. Šandor Horvat, hrvatski etnograf i pjesnik preveo je na mađarski jezik poznatu Bilosnićevu zbirku pjesama „Tigar“ u izdanju nakladničke kuče Magyar Napló Kiadó. Božidar Brezinščak Bagola predstavio je knjigu svojih izabranih pjesama „Svetkovina u predvečerje“.

Biserka Goleš Glasnović, Đ. Vidmarović, T. M. Bilosnić i Božica Jelušić

Gradišćanskohrvatska književnica Dorothea Zeichmann upoznala je nazočne sa svojom svoju najnovijom knjigom „Teta Mare“, a poznati izdavač, povjesničar, prosvjetni djelatnik i pjesnik dr. Robert Hajszan predstavio je tri godišta časopisa koji izdaje - „Panonski list“.

                    Jurica Čenar                                  Božo Brezinščak Bagola                             Šandor Horvat

               Robert Hajszan                                      Herberat Gassner                        Dorotjea Zeicmann r. Lipković

Pjesnikinja Božica Jelušić vrlo je nadahnuto govorila o knjizi „Gastrolatrije“ koju je napisala zajedno s kolegicom Božicom Brkan.

Josip Čenić i Mijo Bijuklić izvode Čenićevu skladbu „Jedna je Hrvatska“

Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović, autori dobro prihvaćene antologije hrvatske antiratne poezije „Cvrčci u trubi“

Tomislav Marijan Bilosnić u prvome planu

Posljednjeg dana književnici su se pridružili svečanostima povodom obilježavanja 490. godine doselidbe Hrvata u Koljnof. Bio je to blistavi i bogati program uz pravo narodno veselje.

Božica Jelušić, naša popularna „domina terrestra Barnagorska“ i spiritus movens Koljnofskih književnih susreta, dr. Franjo Payrits

                            Darko Pero Pernjak                                                                  Ana Škrapić Timar

Neki od hrvatskih književnika bili su prvi puta u Koljnofu i ostali su impresionirani. Želim istaknuti i napor Tomislava Marijana Bilosnića, ovogodišnjeg voditelja koji je učinio dobar izbor i osobno se predstavio kao kvalitetan pjesnik i putopisac.

Koordinatorima Koljnofskih književnih susreta dodijeljena su priznanja

Hrvatski književnici susreli su se i s učenicama osnovne škole u Petrovome Selu

Treba zahvaliti i hrvatskom veleposlaniku dr. Andrliću koji je osobno posjetio Koljnof posljednjih dana književnih susreta, ali i gradonačelniku Ferencu Grubiću. Bez razumijevanja između njega kao političkog čelnika i dr. Payrića kao narodnosnog lidera, Koljnofski književni susreti odvijali bi se s više poteškoća.

Domina terrestra Barnagorska (Božica Jelušić) u svome poetskom elementu

Na žalost, moram istaknuti i neke pojave koje nisu išle u prilog Međunarodnim koljnofskim književnim susretima. Poglavito se to odnosi na ignoriranje od strane hrvatskih književnika iz Mađarske. Nisu došli Stjepan Blažetin, Jolanka Tišler, Ladislav Gujaš, Silvestar Balić, Mijo Karagić, Branka Pavić Blažetin i Marija Fülöp Huljev. Ingrid Klemenčić i Peter Tyran zadržali se tek prvu večer. Šteta, jer mogući unutarnji nesporazumi trebaju pasti u drugi plan kada je riječ o ovako važnoj književnoj manifestaciji.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.