Osvrt na knjigu „Povijest crkve u Popovači“

Povijest crkve u Popovači prema zapisima Ivana Vinceka. Priredila Marija Bilić – Prcić, „Općinsko poglavarstvo Popovača“, Popovača, 1995. godine

U vrlo skromnoj grafičkoj i tehničkoj izvedbi objavljena je 1995. godine nevelika knjižica od vrlo velikog značaja za povijest crkve u Popovači, grada Popovače, ali i Moslavine. Sasvim slučajno došao sam do primjerka ove publikacije i nakon što sam ju pročitao, oduševio sam se. Meni do tada nepoznata prof. Marija Bilić – Prcić objavila je ovo djelo koristeći sjećanja domaćeg čovjeka, Ivana Vinceka. U predgovoru koji je napisala ističe: „Pred nama je zapis o ljudima koji su svojim nesebičnim radom bez naknade, zalaganjem i odricanjem ugradili svoju savjest, svoj novac, svoje znanje i znoj u izgradnju nove crkve u Popovači“. Zapis odnosno prvi rukopis ove publikacije datiran je s 23. veljače 1976., a dopisan 7. rujna 1995. godine. Iz toga je vidljivo kako je rukopis čekao skoro 20 godine na objavljivanje, a skromnu tehničku izvedbu možemo razumjeti jer je 1995. u Hrvatskoj još bjesnio Domovinski rat. Autorica u nastavku ističe: „Jedini živi svjedok, 90-godišnji Ivan Vincek, svojim zapisima i sjećanjima živo svjedoči o volji, ljubavi, radu i nastojanju kako Društva za gradnju crkve u Popovači tako i cijelog pučanstva tadašnje Popovače i okolnih mjesta“.

Velika je zasluga prof. Bilić – Prcić što je ove zapise pronašla, prepisala i oblikovala u publikaciju koja je pred nama. Kako ističe u predgovoru, od gospodina Vinceka je saznala kako se ideja o gradnji crkve u Popovači rodila 1932. godine u razgovorima uz svakodnevne poslove, na paši, na večernjim sijelima. Vincek je kao mudar seoski čovjek postao član utemeljenog Društva za gradnju crkve, ali, što je za povijest bitno, precizno je zabilježio sve što su činili i što se zbivalo u Popovači i ostavio nasljednicima u baštinu. Stoga autorica ističe: „Pred nama su zapisi koji nam otkrivaju istinu o nesklonim vremenima i ljudima koji su se znali s tim nositi da bi svoje življenje produžili upravo u ovom divnom moslavačkom kamenu i duhovnom spomeniku kojeg su ostavili svom narodu u trajnu uspomenu, izgradivši ga u starohrvatskom stilu“.

Doista, godinama sam prolazio kroz Popovaču i pogledavao u mjesnu crkvu diveći se njezinoj arhitekturi i razmišljajući tko ju je projektirao i kako se u ovom stilu našla u Moslavini. Sve ostale crkve u našoj pokrajini građene u 19. st. ili početkom 20. st. građene su na način kako se tada gradilo u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Ova publikacija dala mi je odgovor na to pitanje.

Popovača je središnje mjesto stare hrvatske pokrajine Moslavine. Sve do osmanlijske okupacije 1545. godine imala je župnu crkvu i stari grad Moslavinu, kao sijelo slavne i moćne obitelji Erdödy... Osmanlije su crkvu spalili, a grad pretvorili i svoju utvrdu. Cijelo pučanstvo Moslavine u najvećem broju izbjeglo je iz svojih domova i rasulo se diljem hrvatskih krajeva pa do Austrije. Prva crkva u Moslavini bila je posvećena Sv. Tomi apostolu. Na groblju je postojala kapela vjerojatno posvećena svetom Jurju. Ta je kapela preživjela tursku okupaciju i trajala sve do početka 20. stoljeća. Bila je to tipična starohrvatska arhitektura od drveta pokrivena šindrom. Osim kapelice na groblju, postojala je i gradska kapela u dvorcu obitelji Erdödy, odnosno u „Velikom gradu“ kako su ovaj kompleks nazivali mještani. Ova kapelica nije bila dostupna pučanstvu. Dostupnom ju je učinio tek grof Kulmer koji je kao vlasnik ovoga kompleksa darovao dvorsku kapelu širem pučanstvu na kraju Prvog svjetskog rata. U njoj su se održavale Mise za polnoćku, Božić i na Uskrs.

Interesantan je podatak koji donosi prof. Bilić – Prcić o tome kako je u Popovači postojala i grkokatolička kapela „koja je bila uređena u kući, danas br. 106, kraj puta u Mikulanicu (Raspudić), ranije vlasništvo Koste Jakimova. Autorica piše: „Tu je za Poljake iz Ludine i naše okolice dolazio njihov župnik iz Lipovljana jedan put mjesečno“. Ova obavijest, čini mi se nije u cijelosti točna. Naime, Poljaci su rimokatolici, dok su Ukrajinci grkokatolici. Očito je bila riječ o ukrajinskoj etničkoj migraciji iz Poljske u Ludinu, jer se u Poljskoj nalazila velika subetnička skupina Ukrajinaca koji su se nazivali Lemki. Isti Lemki naselili su se i u Lipovljanima. Očito je grkokatolički župnik iz Lipovljana dolazio služiti Misu svojim sunarodnjacima.

Direktor Šumskog dioničkog društva, Julio Banderijer,
pozdravlja u Popovači nadbiskupa Stepinca

Popovača je vrlo kasno, nakon oslobođenja od Osmanlija, dobila svoju župnu crkvu. To bi trebalo posebno historiografski istražiti. Npr., susjedni Voloder je 1789. godine dobio Župu kojoj je priključena i Popovača. Kao povjesničara zanima me pitanje kako to da grofovi Erdödy nisu sagradili novu župnu crkvu u Popovači, ali jesu u Kutini, i to jednu od najljepših u Hrvatskoj?

Katolički žitelji Popovače odlučili su se u jesen 1932. godine organizirati i samostalnim snagama podići crkvu. To su uspjeli kroz sljedećih 13 godina. Zanimljiv je podatak kako suse na gradnju crkve odlučili seljaci, nadajući se da će im se kasnije priključiti „gospoda, odnosno tadašnja popovačka elita“. Autorica navodi podatke iz sjećanja Ivana Vinceka o utemeljenju Društva. Kasnije je to Društvo moralo biti i registrirano s vlastitim pravilima iz kojih su se vidjeli svrha i cilj rada. Vrlo brzo ideju o gradnji crkve prihvatili su i „gospoda“. Autorica ističe kako su za to zaslužne učiteljice Ema Banderijer i nama dobro poznata Zorka Sever. „One su poticale svoje muževe i same aktivno sudjelovale u akciji pišući pjesme i igrokaze koji su se izvodili na zabavama i tako prikupljale novac za gradnju. Godine 1933. vlasti su odobrile pravila Društva i ono je registrirano pod imenom „Društvo za gradnju crkve u Popovači“.

Vjernici su vrlo dobro prihvatili ovo Društvo i ono je počelo prikupljati novac na način na koji se tada jedino moglo, održavanjem seoskih zabava i kroz članarinu. Za predsjednika Društva izabran je direktor Šumskog dioničkog društva, Julio Banderijer, kao potpredsjednik Nikola Gold, a kao tajnik Josip Sever, veleposjednik, dok je blagajnik postao Mile Dolenčić, učitelj u mirovni, a računovođa Ivan Gobac, aktivni učitelj.

Čelništvo Društva pokazalo se doraslim za ovaj veliki mjesni pothvat. Uspjeli su dobiti privolu i biskupa Bauera. No trebalo je izraditi idejnu skicu, dobiti zemljište, kupiti projekt, dobiti podršku lokalnih vlastiti i poduzetnika, dakle, obaviti jako mnogo poslova. Autorica detaljno opisuje sve aktivnosti i iznose novca koji je prikupljen. Važno je što je gospodin Vincek popisao i imena ljudi koji su u svemu tome sudjelovali. Nije navedeno kako, ali za novu crkvu projekt je izradio arhitekt iz Zagreba Stjepan Pothorski. On je bio već afirmirani graditelj crkava u Hrvatskoj i BiH.

Gotovo romantično djeluje opis marljivosti Popovčana oko izgradnje crkve. „Ljudi su dan posvete darovali meso, brašno, putar, jaja, vino. Na konjskom placu postavljeni su šatori posuđeni od birtaša iz cijele općine. Vlč. Kušmišević iz Volodera postavlja križ na gradilište, na mjesto gdje će biti glavni oltar i gdje će se služiti sv. Misa. Ljudi su se počeli okupljati već 12. listopada 1935. godine. Tog dana je, idući iz Požege, nenajavljen u Popovaču svratio nadbiskup dr. Antun Bauer. Želio je vidjeti gdje se to gradi nova crkva. Nadbiskupu se to mjesto posebno svidjelo. Svečano posvećenje temelja buduće crkve obavljeno je 13. listopada 1935. godine. Autor opisuje veliku svečanost koja se tada dogodila: „U centar Popovače slijevale su se povorke iz Kutine i svih okolnih sela, s hrvatskim zastavama koje su tada bile branjene. No i pored toga bilo ih je 70. Narod pjeva crkvene i domoljubne pjesme, kličući nadbiskupu Stepincu, dr. Mačeku i drugima. Dolazi i izaslanik njezinog izaslanstva kraljice Marije kojeg pozdravljaju narod i Nikola Gold. Isto je pozdravljen i izaslanik bana Savske banovine, kotarski načelnik Nikolić. Na trgu se formira povorka 80 biciklista pod vodstvom odbornika F. Veseckog i Majnarića iz Jelenske. Povorka je krenula u Sisak da bude pratnja nadbiskupu. (…) U Popovači nije bilo ni jednog slavoluka jer je Društvo dobilo zabranu da ne smije isticati ništa osim jugoslavenske zastave. Budući da narod nije želio jugoslavensku zastavu, odlučeno je da ne bude ništa što su svi zamjerali. No mnoštvo naroda je bila dovoljna potvrda privrženosti nadbiskupa kojeg su burno i srdačno pozdravili, a on je radosna lica došao pred ulaz na gradilište zajedno s ostalim poslanicima, zastupnikom kotara Kutine, Mijom Stuparićem, načelnikom općine Popovača, Tudovićem, užim odbora Društva, svećenstvom naše okolice i s kutinskim dekanom Pavlovićem na čelu. (…) Poslije Mise nadbiskup Stepinac posvećuje kamen temeljac umetnuvši u uklesanu udubinu metalnu kutiju u kojoj je ispisana pergamena, a na to zidari stavljaju tanki poklopac i zalijevaju cementom. Poslije je nadbiskup, pokrovitelj ove svečanosti, održao dirljivu propovijed izrazivši hvalu i čestitke Društvu i narodu koji u ovako teškim prilikama grade crkvu“.

Šteta što nije sačuvana nadbiskupova propovijed, a možda se moglo istražiti u njegovom arhivu, a poglavito u njegovom dnevniku.

Nakon svečane posvete početka gradnje slijedi opis procesa gradnje sa svim tehničkim poteškoćama. Uz zalaganja cijele zajednice već iduće godine nova je crkva bila pod krovom tako da je na Božić 1936. prvu polnoćku služio, pod njenim krovom, franjevac Čujić iz Duvna. Vrijedno je spomenuti kako je ovaj franjevac, osnivač crkve u Duvnu, za koji je nacrt u starohrvatskom stilu izradio arhitekt Stjepan Podhorski. Ovaj detalj je značajan za sve kojima nije jasno odakle u Moslavini crkva u starohrvatskom graditeljskom slogu. Nakon što je stavljena pod krov trebalo je još puno napora i novca kako bi se crkva dovršila.

Dne 3. travnja 1938. godine nadbiskup Stepinac ponovno dolazi u Popovaču. Bio je to neformalni posjet pri njegovom povratku iz Kutine gdje je posvetio zvona. Autori ističu kako ga je u Popovači narod dočekao pred crkvom vrlo svečano, a pozdravio gospodin Gold. Nadbiskup je bio oduševljen građevinom i u svome govoru nazvao ju je MALOM KATEDRALOM. Ovaj lijepi naziv ostao je do danas. Nadbiskup je tada obećao doći blagosloviti crkvu i darovati joj veliko zvono. „10. travnja sve je bilo spremno za blagoslov crkve. Oko 10 sati izašao je nadbiskup, s još trojicom svećenika, iz auta. Najprije ga je u ime Društva pozdravio N. Gold, a potom mala Neda, kći popovačke poštarice. Obavili su blagoslov, a zatim je održana procesija i Misa za vrijeme koje je nadbiskup održao dirljivu propovijed. Za sadržaj ove knjige vrlo je važna obavijest da je tom prilikom nadbiskupu poklonjena, u ime Društva, slika popovačke crkve „u prirodnoj boji“, djelo umjetnice gđe. Zorke Sever iz Popovače. Ovaj podatak ne nalazi se u njezinom životopisu, a vrijedan je pažnje.

Najsvečaniji dan u povijesti Popovače, kako piše autor zbio se 21. kolovoza 1938. godine. „Stoljetni san postao je stvarnost. Posvećena je nova crkva koja je 10. travnja bila samo blagoslovljena da se u njoj do posvećena može služiti sveta Misa. Bilo je veoma svečano. (…) Na raskrižju u obliku procesije koju će voditi biskup Salis – Sevis. Dolaskom u crkvu počinje obred, vrši se posveta vode, a sve radnje preko mikrofona tumači dr. Selec, rodom iz Volodera. (…) Moći unose i stavljaju u oltar te zalijevaju cementom i sv. vodom, a zatim cijelu ploču obljepljuju voštanim platnom. Poslije toga biskup posvećuje zvona“.

Veliko zvono darovao je, kao što je obećao, nadbiskup Stepinac. Međutim, autori ne navode zbog čega nije nazočio, odnosno osobno posvetio crkvu.

Zanimljiv je i drugi detalj, zahvaljujući domaćem čovjeku N. Goldu crkva je posvećena francuskom svecu, mladiću Alojziju Gonzagi. Zbog toga je kuma velikom nadbiskupovom zvonu bila Suzana Gerok, supruga francuskog konzula u Zagrebu. Kuma malom zvonu bila je, također, Francuskinja: gđa Rubels, vlasnica pivovare u Zagrebu i Sisku.

Autori navode kako nadbiskup Stepinac „zbog bolesti nije mogao doći, ali je poslao brzojav“.
Crkva je podignuta i posvećena, ali je bio problem pronaći svećenika. Zbog domaćih tračeva nastao je problem oko predviđenog svećenika čije je prezime bilo Nasmijani, inače franjevca. Dne 30. travnja 1939. predsjednik Društva J. Benderijer dobio je odlikovanje od Svetog Oca Pape.
Godine 1940. Popovača je dobila električnu rasvjetu. Ona je uvedena i u crkvu.

Vrlo je važan priloženi faksimil plakata od 5. kolovoza 1940. u kojem crkveni odbor priređuje zabavu 11. kolovoza, u šumici iza Općine. U programu stoji kako je u jednom kazališnom komadu Višnja Sever glumila mladu seljačku djevojčicu.

Nažalost, 1941. počeo je Drugi svjetski rat u Hrvatskoj. Autor, poglavlje koje obrađuje vrijeme od 1941. do 1942., naziva „ratna potištenost“. U Popovaču dolazi vojska. Konkretno autor navodi kako je od 9. do 29. listopada 1941. u Popovači boravila vojska 2. gardijskog zdruga zajedno s tenkovima, automobilima i topnicima. Nakon nje dolazi prvi gardijski zdrug. No javljaju se i partizani kao čimbenik nestabilnosti. Kako navodi autor, polnoćku 1941. nije bilo moguće služiti zbog blizine partizana. Ipak, u Popovači u veljači 1941. dolazi franjevačka misija. Misionari su bili veoma zadovoljni odazivom mještana. Vjerojatno zbog toga, kako kaže autor, „veoma kratko je u Popovači službovao prvi stalni župnik, monsinjor dr. Ivo Kuhanik koji je bio dosta bolestan i star pa je uskoro umro u Sisku“. Poslije njegove smrti Misu drži voloderski župnik vlč. Borošak.

Vrijeme od 1942. do 1945. gospodin Vincek nije zapisao. Stoga njegova sjećanja počinju s 1945. godinom i s naslovom „Popovača postaje župa“. Autor piše: „Rat se bliži kraju. Početkom svibnja Nijemci i druge vojske povlače se kroz Popovaču. Ruše instalacije na pruzi i kolodvoru. Ruše mostove… Šteta je velika, ne samo na mostu, nego i u crkvi gdje su od detonacije popucala sva skupa ornamentalna stakla. Tek 25. svibnja u mjesto je ponovno došla struja.

Autor navodi kako je Popovača te godine dobila i svoga župnika, vlč. Deliju, koji je 3. lipnja 1945., dakle nakon pobjede partizana, održao prvu tijelovsku procesiju „uz mnoštvo naroda i vatrogasnu zabavu“. Zanimljiv je sljedeći podatak: 8. rujna 1945. pred crkvom je vlč. Delija posvetio tri zastave: hrvatsku kojoj je kumovao J. Benderijer, jugoslavensku kojoj je kumovao Babić iz Kostrenje i sindikalnu crvenu uz kumstvo Franje Svatona iz Popovače“. Bilo bi zanimljivo saznati koju hrvatsku zastavu je župnik posvetio, ali s obzirom da je rukopis završen 1976., Ivan Vincek taj detalj nije mogao navesti, a 1995. kada je cjelokupni rukopis pripremila prof. Bilić – Prcić, on više nije bio na životu.

Dne 18. studenoga 1945. nadbiskup Stepinac je službeno imenovao svog prvog stalnog župnika u Popovači „što je bilo iznenađenje jer se znalo da je malo svećenika na raspolaganju“. Prvi službeni župnik postao je vlč. Nikola Iverović koji je „zdušno primio ovu dužnost“.

Premda je nastojao biti neutralan gospodin Vincek ipak ističe: „Prve žrtve su pale sljedećih mjeseci i godina. U noći 1. – 2. prosinca 1945. god. mučki je u svom stanu ubijen upravitelj župe Voloder, vlč. D. Delija. Ovo djelo su počinili u uniforme obučeni zločinci“. Nakon zločina župna blagajna je opljačkana.

Godine 1946. vjernici Popovače i dalje uređuju svoju crkvu i popravljaju štetu koja se dogodila tijekom rata. Međutim, ponovno dolazi do zločina. U noći između 17. i 18. listopada, kada se vraćao kući s kolodvora, a on je dosta udaljen od crkve, vlč. Iverovića, koji je bio u društvu župnika iz Jelenske, kod mosta su dočekali vojnici, očito JNA, premda to autor izbjegava navesti. Maltretirali su ih i tukli. Velečasnog Iverovića su onesviještenoga ostavili misleći da je mrtav, ali se nekako izvukao i preživio. Uoči Badnjaka 1949. nepoznati lopovi su provalili u crkveni zvonik i ukrali tri klatna kako bi onemogućili normalnu proslavu Božića.

Župa u Popovači, upornim zalaganjem svojih vjernika, uspjela se održati i raditi što je više moguće normalno. Štoviše, 1959. odlučili su izgraditi župni stan. Iste godine otišao je iz župe vlč. Iverović, vrlo marljiv i poduzetan duhovni pastir. Treba podsjetiti kako su njegovim zalaganjem uređeni park i groblje, a provedena je i akcija za gradnju župnog stana ispred crkve. Ponovno su se javile poteškoće jer partijske vlasti nisu davale građevinsku dozvolu.

Drugi redoviti župnik u Popovači bio je vlč. Juraj Kuhtić iz Samobora. On je preuzeo Iverovićev san, sagradivši uz pomoć župljana lijepi župni stan, ali izvan crkvenog dvorišta. Ovaj je svećenik ostao u Popovači do svoga umirovljenja.

Vrlo je zanimljiv pogovor gospodina Vinceka. On je jednostavnim narodnim riječima opisao sve ovo što smo u tekstu obrazložili.

Potrebno je predstaviti i arhitekta Stjepana Podhorskog. U ovoj publikaciji to nije učinjeno. Autor Vincek je samo naveo njegove riječi: „Izgradnjom crkve postavili smo sebi i narodu trajan spomenik, koji će biti nama na spomen, a pokoljenjima koja dolaze na uslugu i ponos. Kad padne na kamen patina vremena, ona će biti kao jedan kamen koji je izrastao iz te crnice jer kamena nema blizu“.

Đuro Vidmarović

Da se ne zaboravi

STJEPAN PODHORSKY

Arhitekt Stjepan Podhorsky rođen je 21. prosinca 1875. godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici. Nakon što je završio osnovnu školu i realku, Podhorsky se upisuje u Graditeljsku školu, koju završava 1896. u skupini prvih apsolvenata graditeljskog tečaja, kojoj su pripadali i Josip Marković, Alojz Bastl i Oto Munder. Već tijekom školovanja u svoj atelier, kao osobito darovita đaka, primio ga je arhitekt Hermann Bollé. No prije uposlenja "pošalje Bollé Podhorskoga", pisat će tridesetih godina Jutarnji list, "'u klesariju stolne crkve, da temeljito izuči klesarstvo, a nakon toga uposli ga stalno u svom atelieru projektiranjem svega, što je u ruku došlo. U atelieru arhitekta Bolléa našao se Podhorsky s arhitektom Viktorem Kovačićem. Tako ova dva mladića postaju značajnim suradnicima pokojnog Bolléa."

Stjepan Podhorsky

Usprkos tome što će i Podhorsky i Kovačić biti Bolléovi suradnici, oboje dolaze s njim u žestok sukob, prije svega zbog neslaganja s radikalnim purističkim pristupom obnovi hrvatske arhitektonske baštine. Sukob Bolléa i Podhorskog došao je do izražaja 1901. godine kada ga Bollé šalje na Frušku goru kao voditelja izgradnje i rekonstrukcije pravoslavnoga manastira Grgetka. Ubrzo Podhorsky napušta atelier i samostalno se prihvaća obnove i izgradnje srušene srednjovjekovne crkve Blažene Djevice Marije u Oštarijama 1901./'02.). Godinu poslije Podhorsky odlazi u Beč na daljnje školovanje, na Akademiju lijepih umjetnosti kod profesora Viktora Lunza, dvorskog savjetnika za antičku i srednjovjekovnu umjetnost i jednog od predstavnika bečkog historicizma. Takav će odabir ostaviti trajan trag na njegovom daljnjem radu, koji se očitovao u neostilskom eklekticizmu. Tih godina Podhorskom će u Beču biti dodijeljeno nekoliko priznanja, od kojih je najznačajnija velika Hansenova medalja za najuspjeliju klasičnu radnju.

Nakon što se vratio sa školovanja, Podhorsky u Zagrebu izvodi čitav niz zapaženih gradnji, kao što su vila Heim u Nazorovoj ulici (1906.), zgrada pravoslavne općine u Bogovićevoj ulici (1907.), stambena zgrada i ljekarna Gayer na križanju Kačićeve i Ilice (1908.), te Obrtni dom na Mažuranićevom trgu (1908./10.). Tih godina izveo je i adaptaciju glasovite ljekarne kod Kamenitih vrata, te regulaciju parka napuštenog Jurjevskog groblja.

Dakako, najznačajnije iz tog razdoblja djelovanja Podhorskog je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata. Podhorsky tada piše: "Prvi sastanak da se ustroji klub bio je 20. svibnja 1905. godine. No to je i vrijeme prvih velikih domaćih arhitektonskih natječaja, na kojima će sudionik biti i Podhorsky. Među inim na "natječajima za Vladinu palaču (danas zgrada Sabora, 1907., 2. nagrada), regulaciju Kaptola (1908., 2. nagrada) i župnu crkvu u Voloskom (1913., 1. nagrada)."

Podhorsky će se tijekom života istaknuti kao uspješan obnovitelj hrvatske graditeljske baštine. Kao što je rečeno, najranija je obnova crkve u Oštarijama. No vrhunac će dostići realizacijom projekta obnove crkve sv. Križa u Križevcima (1910. – 1913.), žestoko se sukobivši oko pristupa obnovi s Isom Kršnjavim, koji je u Hrvatskoj bio glavni promotor historicističke doktrine i Bolléov ideološki pokrovitelj. Zbog toga sukoba Podhorsky neće dobiti profesuru na tadašnjoj Srednjoj tehničkoj školi na čijem je čelu bio Bollé.

Presudna godina u stvaralaštvu Stjepana Podhorskog je 1911. godina. Naime, te godine Podhorsky u spomen 300 godišnjice Grkokatoličke Crkve u Hrvatskoj, na nadbiskupskom dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića, podiže crkvu sv. Marije, koncipiranu kao centralni objekt s jasnim naznakama neobizantske arhitekture. Početak je to dugoga puta na kome je Podhorsky nastojao stvoriti novi stil zasnovan na elementima bizantske i starohrvatske arhitekture, koji će povjesničari okarakterizirati kao "renesansu starohrvatskih oblika" nazvavši ga stilom "Vero Croatica". U težnji prema tome stilu Podhorsky će projektirati čitav niz sakralnih objekata, od kojih mnogi nikada neće biti realizirani. Najznačajnije realizirane sakralne građevine Podhorskog su: bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom Polju (1921. – 1925.), crkva sv. Jurja u Đurđevcu (1928.) i franjevačka crkva u Makarskoj (1921./31. – 1939./43.).

Osim velikog broja crkava, Podhorsky će također projektirati i nekoliko mauzoleja od kojih su najpoznatiji mauzolej obitelji Halper u Krapini (1911.) i mauzolej obitelji Podhorsky na zagrebačkom Mirogoju (1929. – 1933.) Među značajnijim ostvarenjima koje će Podhorsky realizirati između dva rata je i Dom sv. Antuna na zagrebačkom Kaptolu, građen za potrebe franjevačkog samostana, danas Kazalište Komedija. Besplatno je napravio nacrt za međugorsku crkvu sv. Jakova.

Tijekom 2. svjetskog rata, Podhorsky radi projekte za obnovu crkava i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvozdanskom, Voćinu i Kostajnici (1941.), obnovu grkokatoličke stolne crkve i biskupskog dvora u Križevcima (1941. – 1943.), te projekt vlastite vile na Prekrižju (1942. – 1943.) Tijekom rata dovršava i velebnu dogradnju crkve sv. Ante u Bihaću, koju je započeo 1938. godine, no koja je 1944. pred sam završetak radova tijekom savezničkog bombardiranja srušena gotovo do temelja. Bila je to ujedno i posljednja crkva koju je gradio, jer umire 13. listopada 1945. u 78. godini života.

Stjepan Podhorsky: Bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom polju

Stjepan Podhorsky: župna crkva sv. Alojzija Gonzage u Popovači

Unutrašnjost župne crkve sv. Alojzija Gonzage u Popovači

SV. ALOJZIJE GONZAGA

Alojzije Gonzaga, (talijanski: Luigi Gonzaga, španjolski: Luis de Gonzaga, 9. ožujka 1568. - 21. lipnja 1591.) bio je talijanski aristokrat koji je postao član Družbe Isusove. Svetac je Katoličke Crkve.

Alojzije Gonzaga kao mladić

Godine 1591. izbija kuga u Rimu. Isusovci su otvorili bolnicu za oboljele i Alojzije je dobrovoljno počeo raditi tamo. Alojzije se potpuno posvetio pomagati siromasima te je, podižući jednog zaraženog bolesnika s ulice, i sam se zarazio. 3. ožujka 1591. (šest dana prije svog 23. rođendana). Bilo je vrlo vjerojatno da će umrijeti u kratkom vremenu i on dobiva posljednju pomast. Na iznenađenje, on se na kratko oporavio, ali je uskoro njegovo zdravstveno stanje postalo još teže. Dok je bio bolestan, više je puta razgovarao sa svojim ispovjednikom, kardinalom i kasnije svecem, Robertom Ballarmineom. Alojzije je imao još jednu viziju i rekao je Bellarmineu da će umrijeti na osmini blagdana Tijelova. Na taj dan, koji je pao 21. lipnja te godine, on je djelovao vrlo dobro u jutarnjim satima, ali je tvrdio kako će umrijeti prije nego dan završi. Kad je počeo slabiti, Bellarmine mu je dao posljednju pomast i recitirao molitve za umiruće. Umro je malo prije ponoći.

Papa Benedikt XIII. ga je 1729. proglasio zaštitnikom studenata. Godine 1926. papa Pio XI. ga je imenovao zaštitnikom sve kršćanske mladeži. Katolička mladež uzela ga je za svoga zaštitnika zbog ustrajnosti u očuvanju čistoće i potpune posvećenosti Bogu, te zbog mladosti u kojoj je dosegnuo savršenstvo nasljedovanja Krista. Zahvaljujući načinu njegove smrti, on je uvijek bio smatran zaštitnikom oboljelih od kuge. Za njegovo suosjećanje i hrabrost, Alojzije Gonzaga je postao zaštitnik oboljelih od AIDS-a i njegovih njegovatelja.

POPOVAČKI ŽUPNICI DOSTOJNI NASLOVA „SLUGA BOŽJI“

DRAGUTIN DELIJA rodio se 14. siječnja 1918. u Donjoj Vlahinički, u Župi Velika Ludina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Stepinac 6. lipnja 1943. godine. Bio je kapelan u Župi Voloder. Mučki je ubijen 1.prosinca 1945. iz zasjede. Krivci nisu kažnjeni niti ih je itko tražio. U Spomenici Župe Voloder o njemu piše: „Ubijen je od razbojnika dobri anđeo, svećenik mladi, idealni i tihi velečasni Dragutin Delija. Ubijen od bezbožnika zato što je svećenik. Nije se bavio politikom, nego je samo vršio kao pastir vjerske dužnosti. Uvečer stupila su dvojica naoružanih u župski dvor, a naokolo kuće nekolicina. Kada su pokupili crkveni i osobni novac, izvedoše ga na dvorište između dva mlada oraha i tu ga najprije probodoše bajunetom, a onda ga iz puške ustrijeliše s dva hica te je odmah ostao ležati mrtav, bez ijedne riječi predavši svoju anđeosku dušu vječnome Pastiru. Smrt župnika javila je Jaga Jakopan, susjeda. Narod je ujutro po običaju došao na zornicu, ali umjesto u crkvi, skupiše se u dvorištu da vide svoga miljenika mrtva. Narod je bio jako potresen, što je pokazao i veličanstveni sprovod cijele Župe koja ga je u velikoj žalosti otpratila do Ludine, uz veliko konjaništvo i pješake. Ostat će trajna i sveta uspomena u narodu i okolici. Župnik u Voloderu, vlč. Stjepan Vukalović, nadopunio je ovaj iskaz riječima: „Te večeri su u gostionicu u Voloderu, u prisutnosti Josipa Jakopana, sina spomenute Jage, došla dvojica muškaraca, domaći partijaši i na upit gdje su bili izjavili su: ‘Išli smo priklati jednoga pijevca, neće više kukurikati’. Partija je dala direktivu da se župnik Delija likvidira jer je bio izuzetno čestit i utjecajan u narodu.“

NIKOLA IVEROVIĆ (upravlja od 1945. do 1959. godine). Rođen je 2. listopada 1918. u Vojakovcu, u župi Carevdar. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Stepinac 29. lipnja 1944. godine. Zbog poratne nestašice klera, iz Popovače je privremeno upravljao župom Voloder i Ludina. Tu je proživio strašne poratne godine progona Crkve i svećenika u komunističkom režimu. Čvrsto je stajao na obrani Božjih i ljudskih prava, braneći slobodu djelovanja Crkve. Zato su ga na mrtvo prebili. Misleći da je mrtav, ostavili su ga u lokvi krvi i otišli. Ipak su se zločinci prevarili jer je njihova žrtva ostala živa. Sve svoje smrtne patnje koje je proživio, Iverović je detaljno opisao prije svoje smrti i predao kardinalu Franji Kuhariću. Iz Popovače je premješten u Župu Sv. Ivan Žabno gdje je vršio službu dekana i župnika sve do svoje smrti 15. travnja 1979. godine. Pokopan je na groblju u Sv. Ivanu Žabno 17. travnja 1979. godine.

Đuro Vidmarović