Osvrt na knjigu Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

Dr. sc. Franko Mirošević: Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941., „ITG digitalni tisak“, Zagreb, 2021.

Dr. sc. Franko Mirošević dao je veliki doprinos proučavanju povijesti Moslavine u 20. stoljeću. Taj marljivi Korčulanin bio je u gimnaziji u Kutini profesor povijesti i latinskog jezika, potom ravnatelj, a nakon doktoriranja prešao je u Zagreb u Ministarstvo prosvjete. Rođen je 1932. u Veloj Luci. Doktorirao je 1982. godine. Te je godine prešao u Školsku knjigu kao urednik za povijest i ondje ostao do umirovljenja 1998. godine. Pisao je stručne članke iz metodike nastave povijesti, ali daleko je poznatiji kao povjesničar znanstvenik.

Studija koju predstavljamo obimno je historiografsko djelo od 420 stranica. U predgovoru stoji: „Knjiga Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1991. sveobuhvatno je djelo u kojem sam nastojao kroz provedena istraživanja vezana za Hrvatsku seljačku stranku (HSS) u moslavačkom kraju dokumentirati na jednom mjestu, osnutak i djelovanje te stranke u pojedinim mjestima (selima) Moslavine, tj. područja između rijeka Česme na sjeveru i zapadu, Ilove na istoku, i Lonje na jugu. Sadržajno sam se usmjerio na pojave i događaje koji su utjecali na seljaštvo tog područja i odnos dotadašnjih vlasti prema HSS-u; u vrijeme Austro – Ugarske Monarhije do 1918., te potom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (do 1929.) odnosno Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, do izbijanja Drugoga svjetskoga rata. (…) Uz navedeno prikazao sam gospodarske i socijalne prilike u kojima je u međuratnom razdoblju živio moslavački seljak. (…) Želja mi je da ova knjiga bude prilog za daljnja istraživanja povijesti i ostalih segmenata života Moslavine…“

Knjiga koju predstavljamo podijeljena je na tematske cjeline koje nose sljedeće naslove: Hrvatska pučka seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1918.; Razdoblje od 1919. do izbora 1923.; HRSS u Moslavini 1923. – 1925.; HRSS (HSS) u Moslavini 1925. – 1926.; HSS u Moslavini 1926. – 1929.; HSS u Moslavini 1929. – 1935.; HSS u Moslavini 1935. – 1941.

Kao eminentno znanstveno djelo knjiga na kraju donosi izvore i literaturu, popis kratica te kazalo imena.

Knjiga koju predstavljam počinje sa studijom „Hrvatska pučka seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1918.“ Dakle, riječ je o razdoblju Austro – Ugarske Monarhije kada je stranka djelovala pod svojim izvornim nazivom. Autor iscrpno izvještava i o ulozi Stjepana Radića i njegovog brata u organizaciji stranke. Vrijedno je spomenuti kako je u prvom Privremenom glavnom odboru koji se sastao u Zagrebu 22. prosinca 1904. izabrano među dvadeset članova i jedan aktivist iz Moslavine: Luka Šoški iz Trnovitice. Bio je novinar i svojim je prilozima pomagao popularizaciji Radićeve politike.

Autor Mirošević ispravno zaključuje kako je „velika zasluga Stjepana Radića u tome što je početkom 20. stoljeća osnivanjem HPSS-a započeo s buđenjem širokih slojeva hrvatskog naroda kojem je temelj bio u hrvatskom seljaštvu“. Stranka je bila vrlo moderno organizirana. Svako selo i mjesto imalo je stranačku podružnicu i utemeljilo je stranačku knjižnicu. Mirošević nas detaljno upoznaje s organiziranjem ove stranke na prostoru Moslavine.

Na izborima 1910. žitelji Moslavine većinu svojih glasova dali su Radiću i HPSS-u.

Za Moslavinu je važno što je Franko Mirošević, nakon duge šutnje, historiografski obradio i političku ulogu Mije Stuparića u to vrijeme. Na taj je način vraćen povijesni dignitet ovome velikome moslavačkom pučkom tribunu i zaslužnom kajkavskom pjesniku.

Zanimljiva je činjenica kako je Stjepan Radić 1916. godine kupio pet jutara vinograda u Gornjoj Vlahinički na brdu Kozinšćaku, a u blizini njegovog vinograda nalazio se i vinograd Mije Stuparića. Tu su se i upoznali. Mijo 1919. napušta pravaše, pristupa HPSS-u i postaje jedan od istaknutih pristaša Radićeve stranke. U Moslavini je biran u više navrata za narodnog zastupnika. Nakon propasti Austro – Ugarske Monarhije i osnivanja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, raskida s Monarhijom i proglašenja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom državom, u zajednici sa Slovenijom i BiH (Država Slovenaca, Hrvata i Srba) uloga HSS-a postat će veoma značajna. Važno je naglasiti kako ta stranka nije imala ulogu u stvaranju nove jugoslavenske države po diktatu Kraljevine Srbije. Štoviše, Radićev je na čuvenom govoru upozorio tadašnje hrvatske političare koji su s velikim nadama i ogromnim entuzijazmom gledali u Beograd, da ne „srljaju kao guske u maglu“.

Od Moslavaca, pored Mije Stuparića, značajna politička figura u ovoj stranci postaje Stjepan Uroić iz Repušnice. U Moslavini je tada djelovao još jedan budući istaknuti pristaša HPSS-a, Juraj Krnjević, koji je bio tajnik Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Ivanić – Gradu. Uz njih kao važna politička figura isticao se pravaški političar Juraj Tomac, župnik u Vojnom Križu.

Moslavina je do sredine 1920. prihvatila Stjepana Radića kao lidera i njegovu stranku kao izraz svoje političke volje. Mirošević donosi iscrpan pregled procesa stvaranja političkih ogranaka u Moslavini te nastupe istaknutih ličnosti. Zbog oporbenog djelovanja, HPSS se vrlo brzo našao na udaru beogradskog režima. Radić je 25.ožujka 1919. uhićen u svome stanu u Zagrebu. Premda je kao zastupnik u Hrvatskom saboru imao imunitet. U istražnom zatvoru proveo je punih jedananest mjeseci bez suđenja i osude, izložen maltretiranju. Ta je činjenica povećala njegovu popularnost i krug članova HPSS-a se širio. Zbog širenja nemira i oporbe beogradskom režimu uskoro je uhićen i aktivni moslavački političar-seljak, Stjepan Uroić. Godine 1920. u Moslavini dolazi do bune i seljačkih nemira. Buna se u Moslavini proširila iz Velikog Grđevca 5. rujna 1920. na područje kotara Garešnice, a odatle na područje kotara Čazme i Kutine. Moslavina je prva pokazala kako nova jugoslavenska država nema smisla niti budućnosti jer se održala na vojnoj i policijskoj presiji i ostalim oblicima terora. Bilo je očito da takva država ne može biti stabilna, te da u njoj ne može biti riješeno hrvatsko pitanje. Buna nije imala jedinstveno vodstvo i jedinstven plan. Seljake je najviše pogađala odluka vojnih vlasti o popisu i žigosanju stoke, a ubrzo su shvatili kako se to rješenje ne može pronaći bez rušenja postojećeg centralističko – unitarističkog sustava na čelu s dinastijom Karađorđević. Buna je trajala tri dana. Tijekom borbi poginulo je jedanaest seljaka, dva financa i dva vojnika, ukupno petnaest osoba. Nakon gušenja bune kraljevski sud je većinu osudio na kaznu zatvora. Izbori za Ustavotvornu skupštinu bili su od životne važnosti za Hrvatsku. Tom su prilikom održavani stranački skupovi. O tome iscrpno izvještava ova knjiga. Na ovim izborima HPSS je doživjela plebiscitarnu podršku hrvatskoga biračkoga tijela. Mijo Stuparić iz Vidrenjaka nije bio je izabran jer je vodstvo HSP-a iz Vojnog Križa iznevjerilo dogovor. Na tim izborima u izbornoj jedinici Križ župnik Juraj Tomac je pobijedio. Prema rezultatima izbora HPSS je u cijeloj Hrvatskoj, bez okupirane Dalmacije dobila pedeset zastupnika, dakle više od polovice. Franko Mirošević piše: „Razlog tako velikom uspjehu HPSS-a bio je u njegovom oštrom suprotstavljanju nasilnoj centralističkoj politici vlade u Beogradu. Nacionalnom unitarizmu, krutom državnom i monarhističkom centralizmu srbijanskih stranaka i Pribičevićevih demokrata, Radićev HPSS suprotstavio je hrvatski nacionalni individualitet i federativnu republiku. HPSS je u vrijeme izbora bila najjača politička stranka u Hrvatskoj, čvrsta i disciplinirana organizacija, kojoj djelatnost vlast nije mogla suzbiti u uvjetima demokratskog parlamentarizma. Zbog toga je režim nastavio protiv nje primjenjivati represiju uhićujući njezine vodeće članove, a i obično članstvo“.

Kada je započela s radom Ustavotvorna skupština Kraljevstva SHS u Beogradu, HRSS je i sa svojih pedeset zastupničkih kandidata odbila sudjelovati u njezinu radu i njezini zastupnici nisu htjeli položiti prisegu kralju na koju ih je obvezivao privremeni poslovnik Ustavotvorne skupštine. Bojkot je nastavljen sve do prve polovice 1924. godine. Radić i njegova stranka šire svoju aktivnost po cijeloj Hrvatskoj pa tako i po Moslavini. Uz HPSS stali su i moslavački svećenici. Mirošević podsjeća kako su se pozivali na papu Lava XIII. koji je rekao francuskom svećenstvu da republikanski oblik vladavine ne dolazi u sukob s načelima kršćanskog morala i etike te mu preporučio da se prilagodi republikanskom obliku vladavine. Moslavački svećenici sastali su se 31.svibnja 1921. i donijeli zaključak u tom duhu. Zaključak je potpisalo dvanaest svećenika. U isto vrijeme vrh Katoličke Crkve u Hrvatskoj donio je okružnicu kojom se zabranjuje korištenje crkvenih prostora u političko – agitacijske svrhe, te „odredbu u kojoj je bilo zabranjeno svećenstvu da se određuje o obliku političkog uređenja nove države“. U nastavku Mirošević piše: „Pri tome treba spomenuti i činjenicu da je značajan dio katoličke hijerarhije otvoreno prigrlio ideju jugoslavenstva dok joj se niže svećenstvo, posebice ono koje je bilo u svakodnevnom dodiru sa Srbima, suprotstavljalo“. Tome se odlučno protivio poznati župnik iz Križa, vlč. Tomac.

Mirošević objašnjava razloge ovom zahlađenju: „Zahlađene odnose između svećenstva i naroda hrvatska misao objašnjavala je time što je svećenstvo tijekom Prvog svjetskog rata, a još više nakon njega pristajalo uz ideje jugoslavenstva. Do tada je ono uvijek prednjačilo u borbi za hrvatska prava“.

Važan događaj u novoj državi bilo je proglašenje Vidovdanskog ustava 28. lipnja 1921. On je ozakonio postojeće političko i državno uređenje koje je bilo za Hrvate vrlo nepovoljno. Ustav je donesen iako ga je vodeća hrvatska stranka odbila. Novim ustavom beogradska vlada je državu podijelila u 33 oblasti i time je prvi puta u svojoj povijesti Hrvatska izgubila elemente državnosti. Podijeljena je na 6 oblasti. Ovom podjelom ni Moslavina nije ostala jedinstvena cjelina. Kotar Čazma pripao je Zagrebačkoj, a kotarevi Garešnica i Kutina Osječkoj oblasti.

Sljedeći važan događaj u političkom životu Moslavine bili su izbori 1923. Istaknuti moslavački pjesnik Mijo Stuparić bio je nositelj liste za cijelu Bjelovarsko – križevačku županiju. HSS je usprkos progonima dobila u Hrvatskoj maksimalan broj glasova.

Iste, 1923. godine, Stjepan Radić je posjetio Moskvu, pokušavši se učlaniti u tzv. Zelenu internacionalu. To je vlastima pružilo mogućnost da zabrane HRSS. Dr. Mirošević detaljno opisuje gotovo iz dana u dan situaciju u Moslavini odlično rekonstruirajući događaje bez obzira na pomanjkanje povijesnih vrela. Skrenuo bih pozornost na poglavlje „Oblici terora u Moslavini 1924.“

Godine 1925. beogradska vlada, koristeći Zakon o zaštiti države, uhićuje cjelokupno vodstvo HRSS na čelu sa Stjepanom Radićem. Dr. Mirošević, stoga, cijelo poglavlje knjige naslovljuje „HRSS (HSS) u Moslavini 1925. – 1926.“

Autor zaključuje sljedeće: „Stavljanje izvan za legitimnog predstavnika hrvatskog naroda, značilo je ujedno i stavljanje cjelokupnog hrvatskog naroda izvan zakona“. Nakon Radićevog hapšenja veliku ulogu u Moslavini ima Mijo Stuparić. Na idućim izborima on je postao nositelj liste HRSS-a u Bjelovarsko – Križevačkoj županiji. Uz Miju Stuparića vodeće ličnosti u Moslavini su Stjepan Uroić, Filip Lakuš, Franjo Rafaj, Tomo Vojković, Ivan Turković, Tomo Madjerić, Miško Račan i Josip Čižmeković. Vrlo je zanimljiv politički rad Miška Račana, istaknutog člana HRSS-a i zastupnika iz kotara Garešnica.

Dr. Mirošević objašnjava zbog čega beogradska vlada nije u cijelosti uhitila sve istaknute članove HRSS-a: „Primjenom Obznane i Zakona o zaštiti države, nad HRSS-om vlada je postigla svoj, taktički cilj i nije htjela ići do kraja. Represivne mjere trebale su joj poslužiti da zaplaši, zbuni i obezglavi HRSS i njegovo članstvo u izbornom postupku. Vlada nije željela zabraniti isticanje kandidacijskih lista HRSS-a jer bi se to moglo protumačiti kao prodor u sustav državne ustavnosti. Državni vrh je smatrao kako u nastalim uvjetima HRSS na izborima nema nikakvog izgleda. Međutim, kako je vodstvo stranke bilo u zatvoru, a niži funkcionari na slobodi, oni su obavili započete pripreme za sastavljanje lista koje su sudovi po naputku vlade ovjeravali“.

 Usprkos teroru, u sva tri moslavačka kotara HRSS je na izborima iznio veliku pobjedu. Od osam mogućih mandata u izbornom okrugu HRSS je dobio sedam mandata. Najveći uspjeh postigao je u kotaru Čazma, čak 93,7 % glasova biračkog tijela, u kotaru Kutina 88 %, u kotaru Garešnica 69 %. Godine 1925. Radić čini važan politički kompromis. Njegov sinovac Pavle Radić, kao zastupnik u Narodnoj skupštini 27. 3.1925. javno obznanjuje da HRSS mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS). Uskoro će doći do sporazuma s beogradskom vladom, stvaranja koalicije i kratkotrajnog Radićevog ministrovanja u beogradskoj vladi. Međutim ovaj iznuđeni kompromis: ili zabrana rada cijele stranke - ili prihvaćanje Vidovdanskog ustava, bio je nekim zastupnicima HRSS-a neprihvatljiv. Npr. istaknuti političar Ante Trumbić bio je protiv sporazuma s Pašićevim radikalima. U Moslavini protiv sporazuma je ustao i istaknuti radićevac Stjepan Uroić. Uz njega Stranku su napustili istaknuti radićevci, Jagetić, Trojanović, Jalžabetić, Buć i nekoliko drugih. Oni su oformili novu stranku pod nazivom Hrvatska seljačka federalistička stranka. Međutim, hrvatski je narod u većini ostao uz Radića. Mijo Stuparić je ovaj kompromis opisao, odnosno objasnio u članku „Dva tabora“. U tom je članku između ostaloga zaključio: „Hrvatski narod je čvrst u svojoj seljačkoj sviesti, u svom pacifizmu – po svom zastupstvu i opet je nedavno dokazao da spor hoće riješiti mirno, iskrenim sporazumom. Zato je njegovo vodstvo kao predstavnik svega naroda hrvatskog predstavnicima većine srpskog naroda pružilo ruku za pošten i pravedan sporazum: hoće li do njega doći skoro? Mi ćemo Hrvati ostati na svojoj seljačkoj i čovječanskog liniji i mi ćemo na toj liniji ako Bog da i provesti sporazum jer je u njemu sav smisao i kruta potreba našega naroda i državnog života i napretka“.

Dne 5. siječnja 1925. Stjepan Radić je pušten iz zatvora kraljevom abolicijom, a na prijedlog tek osnovane Vlade sastavljene od pripadnika NRS-a (srpski radikali op. Đ.V.) čiji je predsjednik bio Nikola Pašić i HSS-a. S današnjeg motrišta Radić je učinio doista veliki zaokret prihvaćanjem Vidovdanskog ustava, ali je i spasio hrvatski narod od unutrašnjeg rasula.

Posebno poglavlje u knjizi koju predstavljam nosi naslov „HSS u Moslavini 1926. – 1929.“

Mirošević ističe kako provođenje dogovorenog sporazuma Nikola Pašić i njegova stranka nisu ozbiljno shvatili. S druge strane Radić i njegovi zastupnici uporno inzistiraju na realizaciji sporazuma.

Što se tiče Moslavine Mirošević je došao do zaključka kako „sukob unutar HSS-a 1926. u Moslavini nije imao nikakvih potresa kao onaj u 1925. godini“. Međutim, odlazak Stjepana Uroića iz HSS-a jako se osjetio, naročito u kotaru Kutini. Mirošević navodi i popis stranačkih čelnika koji su ostali vjerni Radiću i onih kojih su istupili iz stranke. Nastalu situaciju nastojala je iskoristiti Hrvatska stranka prava. Ante Pavelić, u svojim govorima 1926. stalno je isticao kako se hrvatski narod nije odrekao samostalne hrvatske države, osuđujući one političare koji govore da je hrvatski narod preslab da formira svoju državu.

Na idućim oblasnim izborima 1927. HSS npr. u Kutini osvaja 35.64 % glasova, a HSP 16,35 %. Međutim, bila je velika apstinencija birača.

Godine 1927. održani su i parlamentarni izbori. Na tim izborima za narodne poslanike Kraljevine SHS u Kutini je na izbore izašlo 56.69 % birača.

Važan događaj u političkom životu cijele tadašnje države pa tako i Moslavine, bilo je formiranje Seljačko – demokratske koalicije, (SDK). Pribičević kao vođa Srba u Hrvatskoj i militantni unitarist doživio je veliko razočaranje, jer ga je kralj Aleksandar odbacio i stoga je stupio u koaliciju s HSS-om. Mirošević ističe: „Bio je to važan događaj u hrvatskoj povijesti, začetak jedne nove politike na hrvatskom prostoru, koaliranje najjače hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj“. Koalicija je formalno uspostavljena nakon izbora. I ovaj sporazum je izazvao potres u HSS-u. Karizma Stjepana Radića je onemogućila daljnje osipanje članstva. Cijelu političku situaciju promijenio je atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini, ranjavanje Stjepana Radića i njegova smrt 9. kolovoza 1928. godine.

Posebno poglavlje u ovoj knjizi Mirošević je posvetio istraživanju povijesti HSS-a u Moslavini od 1929. do 1935., dakle od uvođenja diktature kralja Aleksandra do njegovog silaska s političke scene. Kraljev apsolutizam je utjecao na integraciju cjelokupnog političkog života u Hrvatskoj oko HSS-a. Frakcija Hrvatska federalistička seljačka stranka na čelu s Antom Trumbićem prilazi matici. Vodstvo HSS-a preuzima Vlatko Maček. On je razgovarao s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem i „tom mu prigodom sugerirao da se u sređivanju prilika u zemlji treba vratiti na 1918. i odatle početi cijeli posao iznova. Stanje u Kraljevini SHS on je usporedio s krivo zakopčanim prslukom“. „Lajbek je raskopčan“! bio je njegov slogan.

I nakon smrti Stjepana Radića narod u Moslavini na svim općinskim i parlamentarnim izborima provedenim od 1920. – 1928. dao je svoje povjerenje HSS-u i Stjepanu Radiću. Nakon Radićeve smrti povjerenje je dobio Vlatko Maček. Kraljevska vlada je nastojala razbiti HSS. Kao osobu koja će to učiniti pronašla je u jednom od potpredsjednika HSS-a, Dragutinu Karlu Kovačeviću, koji je uspio kao jedan od najistaknutijih Radićevih suradnika okupiti nešto seljaka za politiku kralja Aleksandra. Usprkos svemu tome HSS ostvaruje i dalje vodeću poziciju u Moslavini i cijeloj Hrvatskoj. Autor Mirošević i dalje prati razvoj političkih zbivanja u Moslavini. Diktatura je završila kraljevim ubojstvom u Marseilleu početkom listopada 1934. godine. Vlast je preuzelo Namjesništvo na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem. Nakon kraljeve smrti Ante Pavelić i vodstvo Hrvatske stranke prava odlaze i izbjeglištvo i ondje radikaliziraju svoj politički program.

Vrhunac politike Namjesništva i navedenog princa Pavla, bio je sporazum Cvetković – Maček 1939. godine. Predsjednik kraljevske vlade Dragiša Cvetković je prihvatio Mačekovu načelnu osnovu sporazuma o novoj reorganizaciji države. Dne 26. kolovoza 1939. knez je potpisao Uredbu o Banovini Hrvatskoj u kojoj je pravno razrađeno ono što je dogovoreno političkim sporazumom. Tada je i osnovana nova kraljevska vlada u kojoj je bilo šest predstavnika Seljačko-demokratske koalicije - SDK (pet iz HSS i jedan iz SDS-a). Maček je u toj vladi bio potpredsjednik. U postojećim političkim uvjetima ovo je bilo optimalno rješenje hrvatskog pitanje. Banovina Hrvatska je službeno obuhvatila cijeli hrvatski etnički prostor spajanjem dviju dotadanjih banovina, Savske i Primorske. Njima su pridruženi kotarevi u kojima su više od polovice stanovništva bili Hrvati: Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, Šid i Ilok. U nadležnosti banovinske vlasti bili su unutarnji poslovi, poljoprivreda, trgovina, obrt, industrija, narodno zdravlje, prosvjeta itd. Središnja vlada vodila je samo vanjske poslove, obranu, promet, poštu i zajedničke financije. Na čelu je banske vlasti bio ban, kojega imenuje vladar, knez Pavle. Zakonodavnu vlast iz banovinske nadležnosti, prema Uredbi, imao je Hrvatski sabor. Sve zakone koje bi izglasao Sabor trebali su potpisati ban i kralj. Za bana je imenovan ugledni član HSS-a, dr. Ivan Šubašić. Ban Šubašić je raspisao izbore za općinska vijeća 19. svibnjav1940. godine.

U Moslavini je središnji bio kotar Kutina. On nije obuhvaćao čitavo područje Moslavine, ali je u svom sastavu imao i neka područja koja ne spadaju u Moslavinu, npr. Dugo Selo i općinu Lipovljani.

Pjesnik Mijo Stuparić i dalje je vodeća politička figura u Moslavini. Međutim, to je vrijeme kada se osnivaju i jačaju komunističke ćelije u Moslavini.

Banovina Hrvatska nije realizirana u cijelosti jer je njezino postojanje naišlo na otpor srpskih stranaka i Srpske pravoslavne crkve, ali je došao i Drugi svjetski rat.

Knjiga „Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.“ vrijedno je historiografsko djelo koje za Moslavinu ima temeljno značenje, ali pokazuje i političku situaciju izvan Moslavine u tom vremenu. Ono što ovu knjigu čini posebnom je njena preciznost, dosljedan rad na arhivskoj građi, strpljivo istraživanje te građe i donošenje objektivnih i kritičkih zaključaka. Zbog toga ovo djelo može poslužiti i kao sveučilišni udžbenik, ali i kao uzor mlađim povjesničarima kako se dolazi do povijesne sinteze i koliko je truda potrebno uložiti da do toga dođe.

 Đuro Vidmarović