Osvrt na studiju Stranka prava u Moslavini od 1875. do 1929. godine

Dražen Kovačević i Franko Mirošević: Stranka prava u Moslavini od 1875. do 1929. godine, „Spiritus movens Kutina“, Kutina, 2016.

Istaknuti hrvatski povjesničar dr. sc. Franko Mirošević i istaknuti moslavački znanstvenik, dr. sc. Dražen Kovačević, udruženim su snagama iznjedrili kapitalno djelo za Moslavinu, a time i za cijelu hrvatsku historiografiju: „Stranka prava u Moslavini od 1875. do 1929. godine“.

Recenzenti ove vrijedne studije su poznate hrvatske povjesničarke Agneza Szabo i Mira Kolar – Dimitrijević. Knjiga koju predstavljamo obimno je djelo od 320 stranica i rezultat je višegodišnjeg istraživalačkog rada navedenih autora.

Profesorica Kolar - Dimitrijević za ovu studiju je između ostaloga ustvrdila: „To je do sada prvi i najpotpuniji prikaz djelovanja Stranke prava na jednom zaokruženom geografskom području od 1881. godine pa do Šestosiječanjske diktature u Moslavini, poveli su je svećenici. Prikazano je kako je ban Khuen Héderváry pretvorio Narodnu stranku u svoga pristašu uz pomoć Srba, ali i kako je Josip Frank pobijedio Josipa Miškatovića u Popovači. Početak modernoga pravaštva ublažava stav prema monarhiji, a što članstvu omogućava slobodnije političko djelovanje. Godine 1887. pravaši osvajaju sedam mjesta u Saboru. No Khuenovim novim izbornim redom iz 1888. i manipulacijom izbornim kotarevima, tri izborna kotara u Moslavini: Križ, Ivanić – Grad i Popovača spojeni su u kotar Križ. Pravaši gube velik broj zastupnika, ali na izborima od 1892. i dalje do 1897. do smrti (1911.) u Križu pobjeđuje Josip Frank. Njegove analize financijalnog poslovanja države i poreznog sustava, najbolje je što imamo u našoj ekonomskoj literaturi“. U nastavku prof. Kolar – Dimitrijević ovako ocjenjuje istaknutog moslavačkog saborskog zastupnika Josipa Franka: „Frank je shvatio važnost seljaštva pa je imalo za posljedicu žestoku borbu s Radićem. U žestokoj stranačkoj borbi u Moslavini bilo je i nevjerojatnih podmetanja od režimske stranke i objeda, a koje su često imale epilog na sudu. Prati se kretanje opozicionih političara te vrlo detaljno prenose najčešće govori političara objavljenih u tisku“.

Dr. Agneza Szabo pohvaljuje autore ove studije i ističe kako su „osim glavnih političkih vođa, autori vrlo dobro predstavili i djelovanje mjesnih političkih vođa, a to su ponajprije svećenici Pavao Brantner i Juraj Tomac, lider pravaša frankovaca u Moslavini, dok se s druge strane pojavljuje dr. Ante Pavelić (mlađi) koji je česti gost kod Slavka Adrineka i Nikole Golda iz Popovače, a potom i brojni drugi“.

Pisac pogovora je poznati moslavački novinar, književnik i povjesničar Dragutin Pasarić. On je ispravno uočio kao osobitu vrijednost ove studije temeljito korištenje arhivske građe uključujući i brojna novinarska izvješća. „Dragocjeno je – ističe Pasarić – i korištenje tzv. lokalne arhive župnih i školskih spomenica, zapisnici mjesnih vlasti“. Cijela je knjiga obogaćena i odgovarajućim ilustracijama pojedinih povijesnih zbivanja.

Za mene je bilo otkriće kako su lokalnih lideri stranke prava u Moslavini bili navedeni svećenici. Poznato je kako je stranka prava imala, u kontekstu onog vremena status ljevičarske stranke, i njezini su zastupnici u Hrvatskom državnom saboru slijedili na lijevoj strani sabornice. Zbog toga ne čudi što su navedeni svećenici imali probleme sa zagrebačkim biskupom, a taj je sukob posredstvom Strossmayera došao sve do Vatikana.

Vlč. Pavao Brantner bio je župnik u Hercegovcu. Inače, on je rođen u sisačkom predgrađu Capragu 1842., a umro je 1916. godine. Zarana je stupio na političku pozornicu. Npr., tajnik JAZU, Đuro Daničić, na svečanoj sjednici 1872. javno mu je zahvalio na prikupljenoj zbirci riječi za običajno i staro pisano pravo južnih Slavena. Vlč. Brantner je veoma zaslužan za širenje politike Stranke prava u Moslavini. Ova stranka je nastavila politiku njezinih utemeljitelja, Kvaternika i Starčevića, to znači da se zalagala za potpunu samostalnost Hrvatske unutar Monarhije i njezino teritorijalno ujedinjenje koje je tada bilo raskomadano između austrijskog i ugarskog dijela monarhije.

Vrijedi spomenuti da su pored pravaša vlč. Brantnera na izborima 1881. u Sabor izabrani: Fran Folnegović u Senju, Dragutin pl. Pisačić u Sv. Križu Začretju, Gjuro barun Rukavina u Zlataru, dr. Ante Starčević u Bakru, dr. David Starčević u Čabru, Mijo Tkalčić u Virovitici, Andrija Valušnik u Delnicama i Erazmo Barčić u Krasici. U izbornom kotaru Križ izabran je Josip Miškatović, u izbornom kotaru Čazma odvjetnik Antun Poh kao zastupnik Narodne stranke. Zastupnik iste stranke, Lavoslav Šram pobijedio je na izborima u Ivanić – Gradu. Do sada je široj javnosti bilo manje poznata vezanost Josipa Franka uz Moslavinu. On se je još 1881. kao nestranački kandidat kandidirao u izbornom kotaru Popovača, ali ga je pobijedio kandidat narodne stranke Milan pl. Thanhoffer.

Na izborima za Sabor 1884. u Moslavini je bilo vrlo živo. Josip Frank je tada boravio u Voloderu kod župnika Badaja. Na ovim izborima Stranka prava postiže veliki uspjeh i osvaja 25 izbornih kotara. U Moslavini je iz redova ove stranke izabran David Starčević, a u kotaru Vojni Križ pobijedio je kandidata Narodne stranke Josipa Miškatovića. Hinko Hinković, također veliko ime iz povijesti Stranke prava, na ovim je izborima u izbornom kotaru Tvrđa Ivanić pobijedio kandidata Narodne stranke Jocu Raića. U Garešnici je vlč. Pablo Brantner tada izgubio izbore od kandidata Narodne stranke, umirovljenog velikog župana Lazara Davidovića.

Autori ističu kako su „svećenici bili znatno zasluženi u pravaškom pokretu. Na izborima 1884. od 42 pravaška kandidata bilo je 11 župnika, od kojih su izabrana tri“. Godine 1885. ponovljeni su izbori u Tvrđi Ivanić gdje je pobijedio tada pravaš Josip Gržanić iz Senja, inače poznat po „vritnjaku“ koji je dao banu Hedervaryju u sabornici.

Mirošević i Kovačević detaljno prate sve izbore za Hrvatski sabor. Zbog raskola u stranci na izborima 1887., Stranka prava nije osvojila mandat, ali je 14. lipnja Josip Frank osvojio ponovno mandat u izbornom kotaru Popovača.

Autori u svojoj studiji prate i rasprave saborskih zastupnika u Parlamentu.

Za širu javnost zanimljivo je otkriće da je na izborima 1892. u kriškom kotaru bio prisutan dr. Ante Trumbić. Podržao je Josipa Franka.

Među viđenijim pravašima u Moslavini bili su na prijelazu stoljeća Joso Stipac, Dragutin Pajanović, Despot Teodorčević, Mirko Cettel, Pavle Gold, te Kazimir Martin.

Despot Teodorčević je vrlo zanimljiva osoba. Radio je kao mjernik u Moslavini i Kutini, a među prvima je vršio istraživanja na rimskim nalazištima Fratrica, Crkvište i Lipa u Kutini. O tome je izvijestio i opisao neke srednjovjekovne utvrde u Moslavačkoj gori. Inače Teodorčević (1848. – 1903.) bio je pravoslavne vjere i propagirao je ideju Hrvatske pravoslavne crkve.

Godine 1895., kako smo naveli, u Stranci prava dolazi do raskola. Ante Starčević, Eugen Kumičić i Josip Frank osnivaju Čistu stranku prava. Nakon Starčevićeve smrti 1896. Frank postaje čelnik Čiste stranke prava, zbog čega su članove ove stranke počeli nazivati frankovcima. Oni „rješenje hrvatskog pitanja traže u suradnji s dinastijom koja bi po njihovom mišljenju trebala pristati da Hrvatska bude treća državna jedinica unutar Habsburške Monarhije“. Inače, frankovci su postali poznati i po svojoj nepomirljivosti prema srpskim pretenzijama na hrvatske zemlje, „ističući da prava opasnost hrvatskom narodu prijeti od srbocentrizma“. Autori s pravom ističu kako je Josip Frank „naslutio da se velikosrpska ideologija počinje skrivati iza plašta jugoslavenstva i hrvatsko – srpske sloge“. Zbog toga rješenje vide vezivanju uz dinastiju Habsburg.

Autori posvećuju pažnju sukobima do kojih je došlo među pristašama jedne i druge pravaške struje u Moslavini.

Za nas u Moslavini vrlo je zanimljiv podatak da je Mijo Stuparić otvoreno stao na stranu Josipa Franka navodeći da jedino na Starčevićevu programu djeluje Čista stranka prava koja ne traži savez ni s Bečom, ni s Peštom, ni s Beogradom, uzdajući se jedino u hrvatski narod“.

Josip Frank je bio vrlo popularan u Moslavini. Autori navode jedan primjer: „Josip Frank bio je i 28. IX. 1900. u Moslavini. Na putu iz Kutine dočekali su ga Voloderci predvođeni županijskim skupštinarom, Ivanom Kolarom, sa 16 konjanika banderijalaca, te je formirana kolona od 90 kola duga preko dva kilometra. Tamburaši su svirali, a u Voloderu je bilo okupljeno na tisuće ljudi iz 20 sela, iz kriške, ludinske, popovačke i kutinske općine. Mjesto je bilo okićeno cvijećem i zastavama, a bili su prisutni svi najugledniji i najutjecajniji odbornici. Blaž Tortić iz Velikoga Brda održao je pozdravni govor u kojem je istaknuo: Voloder na kojega domovinaši najviše jurišaju, ostat će i nadalje tvrđava starčevićanska, koju neće nikad laž pridobiti jer što je kod nas trulog darovali smo Tuškanu, a što je zdravo ostalo je s nama. Frank je govorio o potrebi razgraničenja prihoda između Hrvatske i Mađarske: Što je naše, naše je i mađarsko. Što je mađarsko, to je samo mađarsko!“

Godina 1903. bila je burna u Hrvatskoj. Ban Héderváry morao je napustiti Hrvatsku. Čista stranka prava 1903. godine održala je brojne narodne skupštine.

Dne 6.12.1903. „narodni zastupnici Josip Frank i Augustin Harambašić (tada najpopularniji hrvatskih pjesnik op. Đ. V.) s drugim gostima stigli su vlakom iz Zagreba u Kutinu. Na kolodvoru su ih pod trobojnicama, dočekali građani i obrtnici predvođeni pravoslavnim Hrvatom Đurom Brankovićem, vlastelinom Betlheimom i odvjetnikom dr. Josipom Krečom. Dok su se okićeni narodnim kokardama, uz pozdrave mještana, vozili Kutinom, na trgu su pucale prangije, a kod župnika Lovadenića bio im je priređen objed na kojem su se dogovorili oko programa skupštine. Na trgu, pod vedrim nebom okupilo se preko tisuću ljudi. Skupštinu, koja je počela u 14 sati, otvorio je Đuro Branković predloživši župnika Lovadenića za predsjednika. Župnik je u pozdravnom govoru okupljenima rekao da su se sastali razgovarati o svojim potrebama, da ustaju protiv povreda hrvatskog prava te da se bore za njezinu samostalnost i neovisnost. Naglasio je potrebu da hrvatski narod mora doći do uprave svojim dobrom, ali i braniti svoj jezik“. Tom prilikom govorio je i veliki pjesnik August Harambašić. On je između ostaloga kazao: „Naš se jezik u toj nagodbi priznaje jedinim i isključivim u Hrvatskoj, a to pravo ne poštuju Magjari, već nam svom silom narivavaju svoj jezik. Ali mi se svoga jezika ne ćemo i ne smijemo nikada odreći. Jezik nam je hrvatski najveće blago… Što vriedi Nagodba. Ona doduše zajamčuje naš jezik, ali što vidimo? Našim popuštanjem počeo se je sve više i više uvadjati magjarski jezik. Mi prosvjedujemo proti tomu narivavanju magjarštine, ali prosvjedujemo i proti tom, da je naša dužnost braniti nagodbu…“

Zanimljive su i riječi Đure Brankovića koji je tom prilikom isticao da svakom punoljetnom Hrvatu pripada pravo glasovanja i naveo kao primjer SAD.

Na izborima 1906. za narodnog zastupnika u kotaru Vojni Križ ponovno je izabran dr. Josip Frank. Kako se približavao Prvi svjetski rat tako se i u Moslavini osjećala politička napetost. Rezultat toga je i stvaranje Hrvatsko – srpske koalicije. Ona je uskoro postala dominantna politička snaga u Hrvatskoj. Došavši na vlast Hrvatsko – srpska koalicija popuštala je ugarskoj vlasti i time razvodnjujući dosege Hrvatsko – ugarske nagodbe.

Veliku ulogu u povijesti pravaškog pokreta u Hrvatskoj imao je Juraj Tomac, župnik u Vojnom Križu. U ovo mjesto je dekretiran 1909. godine. Bio je gorljivi pravaš. Rođen je u Molvama 1866. godine. U Hrvatski sabor prvi put je izabran 1904. godine. Mirošević i Kovačević su ovog istaknutog političara, koji je bio pao u zaborav, izvukli na svjetlo dana i dobrom historiografskom raščlambom ukazali na njegov politički značaj. Tomac je bio čuven po svojim saborskim govorima, posebno po interpelacijama.

Iz današnje perspektive gledano, gotovo nestvarno djeluje Tomčevo upozoravanje na demografsko urušavanje koje prijeti hrvatskom narodu. U jednom predavanju kazao je: „Starosjediočki element rapidno izgiba. Abortiranje. Kein ili najviše Zweikindersistem jest uzrok koji upravo vidljivo proždire starosjediočki živalj. U školi nema starosjediočke djece ni 10 %. Dobro je to jedino, što ovamo dolazi hrvatski živalj iz Primolja, Gorskog kotara, Zagorja pa od Varaždina i od okolice zagrebačke. Magjara, Niemaca i Čeha imade u ovoj župi mali postotak. Župnik žigošući mane i poroke navukao je na sebe odium. Dakako samo od Starosjedioca. Župnik bez obzira na taj odium kroči pod zaštitom Božjom dalje svojim putem prema svetosti prisege koju je položio za tu župu“.

Župnik Tomac protivio se ideji jugoslavenstva koju je u to vrijeme propagirao vrh Katoličke Crkve u Hrvatskoj u suton Austro – Ugarske Monarhije. Naši autori pišu: „Uvodeći pojam pravaški frankovački svećenik smatra da stvaranje Jugoslavije znači smrt Hrvatske ističući kako jugoslavensko orijentirani političari negiraju postojanje Hrvata kao naroda uspoređujući ga s mišjim drekom“.

Austro – Ugarska je doživjela slom i nakon kratkotrajne Države Hrvata, Slovenaca i Srba, 1. prosinca 1918., zahvaljujući „hrvatskim guskama u magli“, formirana je jugoslavenska država pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Vodstvo Hrvatske stranke pravo bilo je odlučno protiv. U Križu, a potom i u cijeloj Moslavini dolazi do velikih nemira hrvatskog pučanstva jer su srpski žandari postupali vrlo grubo s ljudima, čak i nasilnički, a vlasti su naredili i žigosanje konja za vojsku što je snažno pogodilo hrvatsko selo. U Križu je došlo do pobune poznate pod nazivom Kriška Republika. U svemu tome sudjelovao je i župnik Tomac kao predsjednik mjesnog odbora Narodnog vijeća. Vlasti su angažirale vojsku protiv pobunjenih seljaka. Išlo se tako daleko da su čak npr. u Čazmi zabranili održavanje polnoćke na Badnjak 1918. godine. O cijeloj situaciji župnik Tomac je detaljno pisao zabilješke.

Isto tako bio je razočaran i zaključcima konferencije mira u Parizu odnosno u dvorcu Versaillesu kojim je međunarodno priznata nova jugoslavenska država 28.6.1919. Župnik Tomac je u to vrijeme već jako pobolijevao.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu, koji su održali 28.11.1920., u kriškoj izbornoj jedinici Hrvatska stranka prava dobila je 15,9 % glasova, što je bilo znatno manje od liste Hrvatske seljačke stranke.

Nakon ovih izbora i donošenja tzv. Vidovdanskog ustava Tomac je s pravom zaključio kako „Srbi hoće stvoriti Veliku Srbiju“, a to sada rade javno. On je upozorio na težak položaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj koji je uslijedio nakon toga. „Beogradska vlada navijestila je katolicima vjerski boj“ zabranjujući đačke Marijine kongregacije, zatvarajući katoličke škole, ukidajući vjeronauk u nižim razredima srednjih škola. Tomac je javno govorio protiv toga.

Kako ne bih prepričavao cijelu knjigu, a svako poglavlje zaslužuje poseban osvrt, preporučujem svim intelektualcima u Moslavini da ju pomno pročitaju. Knjiga završava uvođenjem diktature kralja Aleksandra Karađorđevića 6. siječnja 1929. Došlo je do progona svih stranaka i pojedinaca koji su se tome suprotstavljali. Uvođenjem diktature došlo je do bitne promjene u vodstvu i politici Hrvatske stranke prava. Vodstvo su preuzeli Ante Pavelić i njegovi sljedbenici organizirani u Hrvatskom domobranu 1928. godine. Njihov je program bio uspostaviti posve samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku na cijelom narodnosnom i povijesnom području. Zbog ovakvog programa članovi stranke su se našli na udaru beogradskog režima.

U zaključku Mirošević i Kovačević ističu: „Pravaški pokret javlja se u Moslavini u vrijeme kad inače jača u čitavoj Banskoj Hrvatskoj. Prvi svjetski rat i događaji koji su slijedili nakon rata označit će kraj snage pravaškog pokreta u Hrvatskoj pa i Moslavini. (…) Najistaknutiji politički lider pravaša, frankovaca u Moslavini nakon 1918. godine bio je župnik u Vojnom Križu, Juraj Tomac.

Studija „Stranka prava u Moslavini od 1875. do 1929.“ ozbiljno je historiografsko djelo. Pisana je po svim uzusima struke, dakle zaključci su se oslanjali na arhivsku građu. Djelo ima sve karakteristike sinteze i nakon njega ovakva vrsta cjelokupnog prikaza više neće biti potrebna, ali ostaju neke manje cjeline koje je još potrebno istražiti i posebno publicirati.

Đuro Vidmarović