Rasprava o Prijedlogu zakona o hrvatskom jeziku

Hrvati u Gradišću standardizirali su svoj književni jezik sretno sjedinjujući sva tri naša narječja. Učinili su to u vrijeme kada Hrvati u matičnoj zemlji nešto slično učiniti nisu mogli, jer su bili zakonski onemogućeni službenim nametanjem unitarističkog lingvonima (naziva jezika) „srpsko-hrvatski: hrvatsko-srpski“, a ranije „jugoslovenski jezik; „srpsko-hrvatsko-slovenački jezik“. Svemu je tome „kumovala“ politika političkih elita država u čijem se sastavu Hrvatska nalazila: Austrija, Austro-Ugarska i Srbija. Pođimo redom:

I.

Počelo je 28. ožujka 1850. godine odlukom Carskog ministarstva unutarnjih poslova, sukladnoj tadašnjoj habsburškoj istočnoj politici glede približavanja Kraljevine Srbije presvetoj Carevini. Rečenom političkom odlukom postignut je tzv. „Bečki književni dogovor“ između pet književnika iz Banovine Hrvatske, dva iz Kraljevine Srbije i jednog iz slovenskih zemalja. Dogovorili su se, ništa manje, nego o „ujedinjenju književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba“. Treba napomenuti da taj dogovor nije bio obavezujuća isprava zato što ga nisu ratificirali ovlašteni narodni predstavnici, niti su u potpisivanju sudjelovali ključni jezikoslovci kao što je bio hrvatski Ljudevit Gaj, te stoga nije niti ispoštovan. Srbi su nastavili graditi svoj književni jezik na ekavskom izgovoru šumadijsko-vojvođanskog narječja uz utjecaj torlačkih govora, a Hrvati svoj književni jezik na trojstvu štokavštine, kajkavštine i čakavštine, dok su Slovenci svoj književni jezik nastavili izgrađivati na slovenskom narječju iz ljubljanske okolice. Unatoč zaključcima, dogovor nije funkcionirao. Međutim, Dogovor je imao dalekosežne političke posljedice. Potpisali su ga, tobože samoinicijativno, sljedeći književnici: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Vuk Stefanović Karadžić i Franc Miklošić.

II.

Sedamdesetak godina kasnije stvorena je prva Jugoslavija - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. prosinca 1918. godine. U njoj je jezik prvotno definiran kao srpskohrvatskislovenski, a kasnije samo – srpskohrvatski. U prethodnim razdobljima nije ni moglo doći do zajedničkoga nazivnika jer je povijesni razvitak spomenutih dvaju jezika, koji ih kao zasebne povijesti jedini legitimiraju, bio potpuno drugačiji. Naime, srpski pisani, književni jezik obilježava ruta: jezik Nemanjićâ (tj. uglavnom crkvenoslavenski jezik srpske redakcije) – nakon toga ruskoslavenski jezik kao službeni jezik Srpske pravoslavne crkve (počevši od Srijemskih Karlovaca kao dara ruskoga cara Petra Velikoga pa sve donedavna) – zatim slavenoserpski jezik (poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) – i, na kraju, Karadžić.

Hrvatska je ruta drugačija: njezino je obilježje, neprekinuta tronarječna književna stilizacija bar kroz pet-šest stoljeća. Dok je, dakle, Hrvatima trodijalektalno izvorište književnoga jezika sasvim normalna pojava, Karadžić se opredjeljuje za jednodijalekatnu ekskluzivnost. Kad se tako promotre stvari, onda postaje jasnije da novi naziv jeziku, naoko zgodan, srpskohrvatski naime, u normalnim okolnostima ne bi mogao preživjeti iz jednostavnog razloga što ni dotada, pa i otada, nikada nikomu nije bio materinski jezik. Odnosno, mogao je opstati, čak se neko vrijeme i proširio na srpskohrvatskoslovenački, samo silom vlasti, pogotovo za vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije.

III.

Godine 1929. dolazi do pravoga udara: tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole. »U svim se školama naše zemlje – stoji u predgovoru – upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (…) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole.« Vrata su novomu propisanomu jeziku i pravopisu, upravo ekavizaciji jezika u Hrvatskoj, bila tako širom otvorena. Taj je proces bio donekle zaustavljen za vrijeme Banovine Hrvatske. Važnije je ipak od svega toga da je hrvatska književna ili književnička rijeka, unatoč presijama i zabranama, nastavljala teći svojim tijekom dalje, ostajući uglavnom u vlastitu koritu, dakle u svome jezičnome toku.

Žestoka unifikacija trajala je do 1939. kad je jugoslavenska buržoazija postigla politički dogovor kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Hrvatski jezik tada polako kreće svojim zasebnim putem.

Ubrzo po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva smjera, od kojih je trend započet u Banovini Hrvatskoj, nastavljen na jedan način u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a na drugi način na partizanskom osvojenom području. Takvo stanje ostaje i dalje sve do potpisivanja Novosadskoga dogovora.

IV.

Novosadski dogovor sklopljen je 10. prosinca 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te dijelom bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca. Kao reakciju na ovaj Dogovor srbijanska je strana preko Letopisa Matice srpske raspisala "Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa" zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko-hrvatskom prostoru i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore i prigovore četrdesetak sudionika.

Poslije završene Ankete, zapravo preslikane Ankete Jovana Skerlića iz 1912., održan je pod visokim pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića zvanog Leka, sastanak na kojem je zaključeno kako je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.

Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika s pravopisnim rečnikom.

V.

Hrvatski književnici i jezikoslovci bili su prinuđeni pod umjetnim lingvonimom razvijati normalan hrvatski jezik u svim njegovim sastavnicama. Godine 1967. obznanili su kako je povratak na normalno stanje neizbježan jer naziv jezika određuje i etnos. Stoga na inicijativu Matice hrvatske i uz podršku svih vodećih hrvatskih kulturnih, književnih i znanstvenih ustanova obznanjuju 9. ožujka 1967. čuvenu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani. Time vlasti nisu pomogle rješavanju međunacionalnih odnosa, već su ih produbile. SKJ je ovom zabranom izgubio povijesnu bitku.

VI.

Nakon proglašenja suverenosti Republike Hrvatske 1990. godine i donošenja Božićnog Ustava hrvatski jezik postaje ustavna činjenica. Tijekom proteklih desetljeća pokazala se potreba za donošenjem zakona o zaštiti hrvatskog jezika. Prijedlog je izradila stručna ekipa Matice hrvatske, a tekst je usuglašen s Vladom RH. Prošao je rok javnog očitovanja o Prijedlogu i sada se čeka da ga Vlada stavi na dnevni red Hrvatskoga sabora.

Kao prilog ovoj raspravi navodim pjesmu „Jezik roda moga“, hrvatskoga književnika-preporoditelja, prevoditelja, pravoslavne vjeroispovijesti i austrijskog carskog generala, Petra Preradovića (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.). Smatrao se Hrvatom pravoslavne vjere. Jedan je od najplodnijih i najcjenjenijih književnika hrvatske književnosti svoga doba. Ubraja se u najznačajnije pjesnike hrvatskoga romantizma. Petar Preradović je kao general pokopan u Beču, ali su mu 14. srpnja 1879. godine posmrtni ostatci preneseni u mirogojske arkade u Zagrebu. Grob krase završni stihovi iz pjesme Putnik.

… U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!

Petar Preradović
(1818. - 1872.)

JEZIK RODA MOGA

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom
Podaje se dahu svakom,
I mreška i se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož' slavnim,
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bȉla,
Ko što njeg'va rječca jedna!
Sile mu je glas olujne,
Njemu riječi te se ore,
Kao munje kad se bore,
A, ko vali rijeke bujne,
Provaljuju kroz sve uze,
Listom dižu srca, duše
I sobom ih tamo ruše,
Kud im struja tečaj uze.
Molitve se kada silom
Uzneseni u mah diže,
On uznosom nebo stiže
I omili Bogu milom;
Jer mu tad je krotka sila,
Sladost nježna, vatra sveta,
S kojih ocu od djeteta
Jedino je molba mila.
Tuga, žalost, bol i muka
Sa vajom si i lelekom
Na njem ječe živom jekom;
Kad zacvili il zakuka
Koje slasti miloj sjeni,
Udesa li crnoj stopi,
U suze ti ćut rastopi,
Il ti srce okameni.
U radosti na sto strukâ
Sretnom čuvstvu izraz nađe
I lijeva ga ponajslađe
U miline svoga zvuka,
Probuđuje sve duhove
Dobre volje, blage ćudi,
Širi ruke, širi grudi
I u kolo ljubav zove.
Slavulj-pticu slušaj sitnu,
Kad zahladi ljetno veče,
Kako njozi glasak teče
Na ugodu nedohitnu;
To je njeg'va nježnost prava
U glasila drugoj slici –
Otkud ime slavulj-ptici,
Njeg'vom glasu otud slava.
Ljubu pitam: je li moja –
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!
Njime milim, krasnim zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! spjevi su njemu česme,
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom,
I uvehla krijepi srca.
Oj! roda mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom,
Da tu vriede samo mjerom,
Kôm po tebi dom svoj ljube!

„Naše gore list: zabavno-poučni časopis“, Zagreb, 1862.

Đuro Vidmarović