Marijana Petrović Mikulić: Duhopolis – Jedan korak do neba, „Dilingo liber“, Zagreb, 2023.

Pjesnikinja iz Siska Marijana Petrović – Mikulić počinje graditi svoju književnu karijeru. Stoga je i meni bila relativno nepoznata kao književnica – amater. Kada kažem amater ne mislim pod tim pojmom ništa što bi trebalo uvrijediti autoricu, jer svi afirmirani književnici morali su proći razdoblje amaterskog stvaralaštva. Problem je u tome što neki nikada ne mogu, ili ne žele, napustiti ovo razdoblje dok ga drugi napuštaju i time prelaze u status tzv. profesionalnih ili afirmiranih književnih imena. Uvjet za ovaj prijelaz jest isključivo rad na usavršavanju vlastitog književnog rukopisa, na dizanju estetske razine stihova ili proze, a sve to skupa često puta je zahtjevan, pa i mučan put. Zbog toga rijetki uspijevaju prijeći prag o kojem govorim osim ako nisu iznimno daroviti. S druge strane, treba kazati kako je svaki amater, već time što pokušava pisati, u sebi potencijalni književnik, jer nosi potrebu za literarnim izražavanjem, a njemu prethodi i specifična literarna vizija, odnosno pogled na svijet.

Primivši rukopis Marijane Petrović Mikulić pod zanimljivim naslovom „Duhopolis – Jedan korak do neba“, bio sam pomalo skeptičan, možda i nepravedno, jer mi mlađi autori donose često svoje pjesme na čitanje, a tada, ako je riječ o subliteraturi, nije ugodno niti autoru (niti recenzentu), slušati ocjenu svoga djela i preporuku kako mora još više raditi na sebi kao književniku.

Nakon što sam pročitao zbirku stihova Marijane Petrović Mikulić ostao sam ugodno iznenađen. Kao prvo, autorica se odvažila na pisanje poezije isključivo orijentirane kristološki. To je vrlo zahtjevan i hrabar napor, ukoliko se želi tema vlastitog odnosa s Kristom „obraniti“ relevantnim poetskim rukopisom. Naša je autorica imala tu hrabrost, ali i literarno znanje, kako ono zanatsko, tako i književno za dobar start. Odlučila je na ispovijedan način podijeliti s onima koji će čitati njezine stihove složeni raster vlastitih emocionalnih stanja u odnosu na Gospodina.

Pri tome treba naglasiti, kako to nije prvi takav slučaj u našoj književnosti. Spomenut ću samo nekoliko sjajnih autora koji imaju takav ili sličan pristup glede kršćanske transcendencije. Npr. Nikola Šop je u svojim pjesmama uspostavio osobni odnos s Isusom, ali na tako umjetnički dostojan način da se njegove pjesme smatraju europskom razinom poezije kršćanskoga nadahnuća. Uz Šopa spomenuo bih svakako Anku Petričević – sestru Mariju od Presvetog, Dragu Čondrića iz Splita i Dianu Rosandić-Živković iz Rijeke. Čini se kako je Marijana Petrović-Mikulić u ovoj zbirci slijedila put gospođe Rosandić-Živković, konkretno njezin roman „Ignacijeva plava ruža“.

POZIV MENI

Ustuknuh kad si me pozvao.
Okrenuh glavu da ne vidim.
Zašutjeh da ne odgovorim.
Prepadoh se Tvoje blizine
i promjene što si Ti u meni izazvao.


Naša se autorica služi bijelim stihom i koristi besjedni iskaz. To znači da njezine pjesme imaju ispovjedni ton, ali i univerzalnu poruku zbog čega ih smatramo pravom poezijom. U mnogim pjesmama autorica kao da se ispovijeda pred Isusom, ali tako glasno da to „čujemo“ i mi koji njene ispovijedi čitamo. Upravo univerzalnost ovog ispovjednog govora čini sisačku pjesnikinju ozbiljnim autorom i stoga joj predmnijevam dobru književnu budućnost.

Ispovijedam se Tebi Bože uz čašu vode i
ovog sitnog sata,
jer nije moglo dočekati jutra.

(Iz pjesme: Frustrirana svakidašnjica)

U duhu istinske kršćanske etike naša autorica ide stazom samozatajnosti, odnosno ima pred sobom dobrobit, sreću, a prije svega ljubav Gospodina za cijelo čovječanstvo. Stoga su neke njezine pjesme, zapravo molitve Bogu, ispunjene iskrenom vjerom, ali i unutarnjom strepnjom. Navodim kao primjer stihove iz pjesme „Molim se za tebe“:

molim se
da te ON čuva na svim putovima
gdje god ideš
da ti daje mudrosti,
ljubavi za svakog čovjeka
i vjeru kad je teško vjerovati

Kako bi se mogli približiti Gospodinu moramo biti kao djeca. Autorica dobro poznaje Kristove riječi. U pjesmi „Biti“ završni stihovi otkrivaju ovo veličanstveno kristološko polazište:

biti kao dijete
u osmijehu i opraštanju

Svaki čovjek može biti svet i svaki je čovjek pozvan na svetost. U pjesmi „Krila“ Mirjana Petrović-Mikulić razrađuje ovu istinu, oslanjajući se i na velikoga Tina Ujevića:


zaboravljamo

da imamo krila
da nam je duša
za let stvorena

Druga osobina poezije naše pjesnikinje jest podučavanje u vjeri i dobroti, onako kako je to činio Krist. Jedna od uspjelih pjesama nosi naslov: „Kada vam je teško“. U ovome naslovu nalazi se pitanje, ali i preporuka:


Kažete da je vama teško,
a niste vidjeli onog beskućnika na kolodvoru
koji pokriven novinama spava
izložen svim pogledima.
(…)


Marijana Petrović Mikulić je zbirku podijelila u dvije glavne tematske cjeline. Prvu cjelinu čine pjesme „Jedan korak do neba“, a drugu svojevrsne pjesme u prozi pod nazivom „Promišljanja“.

Obje ove tematske cjeline međusobno su komplementarne. Autorica intimne osjećaje, dileme i strepnje laganije izražava pjesmom, dok misli koje traže elaboraciju izražava dužim književnim formama. U jedinima i drugima autorica se usredotočuje na osnovne kršćanske etičke postulate: ljubav, dobrota, vjera, vječni život, itd.

„Promišljanja“ zahtijevaju i pomnije čitanje, jer im je nakana snažnija i teološki utemeljena pouka. Autorica je žanrovski namjerno „pomiješala“ svoja promišljanja, odnosno ovi tekstovi imaju elemente kratkog izlaganja, ritmizirane proze i pjesme u prozi. Na momente u toj je nakani zanemarila poetičnost i u budućnosti će morati paziti na tu činjenicu.

U cjelini gledano zbirka Duhopolis ispunjava potrebne estetske kriterije i najvećim dijelom potvrđuje autoricu kao mladu književnicu od koje smijemo očekivati daljnji pjesnički uzlet. Odluka da piše u duhu kršćanske transcendencije je hrabra i ona je opravdala odgovornost pred tom velikom temom. Stoga će njezini stihovi obradovati sve čitatelje koji vole duhovnu poeziju.

Marijana Petrović Mikulić rođena je 1976. godine u Sisku. Ljubav prema umjetnosti razvijala je još od malih nogu. U Sisku je završila srednju Tehničku školu kao strojarski tehničar i kao nimalo zanemarivo izvježbala je oko i ruku za detalje. U međuvremenu preživjela rat. Kroz srednju školu imala je izložbe i pisala je pjesme od koji su neke bile duhovnog, socijalnog i pejzažnog karaktera. Radila je u sisačkoj bolnici Ivo Pedišić i tada u slobodno vrijeme vježbala je crtanje i svoja duhovna zapažanja. Upisuje Filozofski fakultet – Pedagogijske znanosti, odsjek za PO i RN –Petrinja. Nakon fakulteta upisuje slikarstvo kod prof. Tanaya, a kasnije i Arthouse-College of visual Arts u Ljubljani, Sloveniji gdje je završila kao magistrica likovne umjetnosti smjer slikarstvo. Udala se i dodala svom prezimenu Mikulić. Uz pisanje bavi se i slikarstvom tako da je do sada imala 16 samostalnih izložbi.

Za knjigu „Siskulje“ (2019.) dobila je nagradu i otkup Ministarstva kulture RH. Njezine duhovne pjesme snimljene su za Radio Monte Carlo i u poznatoj emisiji „Val Evanđelja“.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.