Dževad Sulejmanpašić

Dne 29. listopada 2022. u dvorani Bošnjačke narodne zajednice, Ilica 54., Zagreb, održan je znanstveni simpozij pod naslovom „Sulejmanpašićeva kritika žurnalizma iz 1936.“ Riječ je o ponovljenom izdanju studije Dževada Sulejmanpašića „Žurnalizam razarač čovječanstva i novinstvo s najmanjom mjerom žurnalizma“, Zagreb, 1936. Djelo je uredio i za objavljivanje pripremio prof. Alić u okviru znanstveno-istraživačkog projekta s multimedijalnom izložbom “Pod nebom vedre vjere: Islam i Evropa u iskustvu Bosne“, kojeg realizira Islamska zajednica u BiH.

Imao sam čast biti pozvan od strane prof. dr. Seada Alića na ovaj eminentan skup na kojem su svoje radove čitali vodeći stručnjaci za studij žurnalizma iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, njih 13, i to kako slijedi: prof. dr. sc. Adnan Jahić, Univerzitet u Tuzli; doc. dr. sc. Đorđe Obradović, Sveučilište u Dubrovniku; prof. dr. sc. Fahira Fejzić Čengić, Univerzitet u Sarajevu; prof. dr. Ljiljana Lj. Bulatović i prof. dr. Goran Bulatović, Univerzitet Singidunum; prof. dr. sc. Sead Alić, Sveučilište Sjever; doc. dr. sc. Željko Krušelj, Sveučilište Sjever; dr. sc. Amela Delić, Univerzitet Tuzla; prof. dr. sc. Gordana Vilović, Sveučilište Zagreb; dr. sc. Edib Ahmetašević, Kreativna de kultura; Darko Kovačević, Sveučilište Sjever; doc. dr. sc. Krešimir Lacković, Sveučilište Sjever; prof. dr. sc. Damir Kukić, Univerzitet Zenica; mr. sc. Vesna Ivezić, CFM.

Ljubazni prof. Alić prethodno mi je poslao navedenu knjigu, tako da sam bar površno bio upoznat s ovim fascinantnim, a meni do sada nepoznatim filozofsko-sociološko-politološkim djelom.

Nekoliko riječi o autoru, služeći se podatcima prof. Begića.

Dževad Sulejmanpašić je rođen 1893. godine u selu Vesela kod Bugojna. (Sahranjen je u obiteljskoj grobnici Sulejmanpašića 1976. u Malom Lošinju.) Potomak je ugledne i imućne begovske porodice. Najstariji predak Sulejmanpašića je Ali-paša Skopljak, koji je bio hercegovački sandžak-beg od 1694. godine. Porodica Sulejmanpašića zadržala je posjede i održala status bogate begovske porodice sve do kraja Prvog svjetskog rata, kada je postala žrtvom agrarne reforme.

Dževad Sulejmanpašić

Sulejmanpašić je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu. Po početku Prvog svjetskog rata mobiliziran je u vojsku Austro-Ugarske monarhije. Pošto je ranjen na talijanskoj bojišnici vraćen je u Sarajevo, gdje je dočekao i kraj rata. Nakon rata upisuje studij u Beču. Nije poznato što je studirao. U knjizi „Slobodna misao i hikmetovština“ Sulejmanpašić o svom obrazovanju kaže: “Nisam nikakav visoki naučenjak, ali sam neštoproučio Kantovu filozofiju i poznajem osnove nekih prirodnih znanosti, kao i sociologije.”

U Beču osobno upoznaje, tada veoma poznatog i popularnog, pisca, polemičara i satiričara Karla Krausa. Iz bečkog perioda potiče i veza s filozofijom Immanuela Kanta, koja je u temelju njegove kritičke zaokupljenosti temama i stanjem muslimana u Bosni nakon povlačenja Osmanlija s Balkana. Kantova filozofska misao prožima knjigu „Žurnalizam…“ Zbog pogoršane materijalne situacije svoje porodice, izazvane agrarnom reformom, Sulejmanpašić napušta studij u Beču i vraća se u Sarajevo. Tu dobiva namještenje u činovničkoj strukturi austrougarske uprave. U Sarajevu je živio do tridesetih godina kada preseljava u Zagreb.

Bio je poliglot. Znao je njemački, francuski i engleski jezik. Njegovo poznavanje njemačkog došlo je do izražaja kada je u Beču naišao na Dumerov prijevod/prepjev na njemački jezik poezije Hafiza Širazija (Daumer, G. F. (1846). Hafis: Eine Sammlung persicher Gedichte, Hoffman und Campe, Hamburg.). S njemačkog prevodi pedesetak pjesama i objavljuje ih prvo u domaćim časopisima, a potom u knjizi „Prepevi iz Hafizovog Divana“ koja je izašla u Sarajevu 1928. godine.

Nije poznato je li u kasnijem periodu stekao neki stupanj akademskog obrazovanja, odnosno je li dovršio, u Beču započete, studije. Moguće da jest. Prema nekim izvorima, nakon Drugog svjetskog rata radio je kao logoped (imao je problema s mucanjem, op. Đ.V.) na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, prethodnici današnjeg Učiteljskog fakulteta. Međutim, u arhivi ovog fakulteta nema dokumenta koji bi utemeljili ovu tvrdnju. Na obiteljskoj grobnici Sulejmanpašića u Malom Lošinju piše da je bio nastavnik.“

Prof. Alić nastavlja: „Iz današnje perspektive, četrdeset pet godina nakon smrti (1976.) i skoro 130 godina od rođenja, bez obzira na sve kontroverze u interpretacijama njegovog društvenog angažmana, jedno je neupitno, Dževad Sulejmanpašić je bio jedan od prvih svjetovnih intelektualaca među muslimanima u Bosni i Hercegovini.“ (Riječ je o kontroverznom političkom „nesnalaženju“ tako da je podržao diktaturu Kralja Aleksandra Karađorđevića, vjerujući u snagu prosvijećenog apsolutizma, navedenu je knjigu napisao u Zagrebu srpskim jezikom, oslanjao se na filozofiju njemačkog klasičnog idealizma, bio za svoje vrijeme ekumenski nastrojen musliman. Isto tako tijekom Drugog svjetskog rata prihvatio je državnu službu u NDH i nosio domobransku odoru, a 1945. je preživio dolazak komunista na vlast, bez velikog kažnjavanja, da bi zatim postao istaknuti stručnjak za logopediju.

„Njegov intelektualizam je obilježen, nastavlja prof. Alić, istovremeno 1) dubokom empirijskom uronjenošću u kulturne, duhovne i socijalne prilike svog naroda, 2) izvanrednim poznavanjem europskog civilizacijskog konteksta i povijesnih megatrendova kojima su bosanski muslimani odlaskom Osmanlija neizbježno izloženi i 3) dubokim interioriziranim pristajanjem uz moralni zakon da je čovjek čovjeku čovjek. Ove tri odrednice prepoznajemo u skoro svim tekstovima objavljenim u periodu snažnog društvenog i intelektualnog angažiranja, započetog 1918. godine knjigom „Muslimansko žensko pitanje - jedan prilog njegovu rješavanju“, filozofski utemeljenog i racionaliziranog u knjizi „Slobodna misao i hikmetovština: dva gledanja na naše verske i socijalne probleme 1933.“ i okončano 1936. godine knjigom „Žurnalizam razarač čovječanstva“.

Prof. dr. Sead Alić. spirtus movens simpozija

U knjizi Muslimansko žensko pitanje - jedan prilog njegovu rješavanju, tada dvadeset-petogodišnji Dževad Sulejmanpašić veoma hrabro i provokativno otvara jednu od najtabuiziranijih tema, među muslimanima, u tom vremenu - temu socijalnog položaja muslimanke; neopravdano i neracionalno zarobljene u tradicionalne vrijednosti, norme i uloge i izaziva gnjev ne samo vjerskih tradicionalista već i vjerskih reformista. Npr. umjesto feredža predlaže nošenje damskih šešira. Prof. Alić ističe kako ovo Sulejmanpašićevo „nezadovoljstvo osjeti se i u današnjim, suvremenim recepcijama, pa i prešućivanju ovog autora. Zalaganje za svjetovno obrazovanje žena i uključivanje u ekonomske i društvene tijekove, praćeno neophodnim promjenama u načinu odijevanja, proširit će se u publicističkim tekstovima koji su uslijedili nakon ove knjige, na bosanske muslimane uopće, čiju budućnost vidi u uključivanju u moderne europske tijekove, determinirane naukom i znanjem“.

U knjizi Slobodna misao i hikmetovština: dva gledanja na naše verske i socijalne probleme, Sulejmanpašić iz perspektive Kantovog moralnog zakona jednostavnije kazano; dokazuje da islamska tradicija i duh islama nisu nužno u opreci s europskim racionalizmom pod uvjetom da se u svom svakodnevnom životu vodimo moralnim zakonom. Možemo kazati kako i danas vrijedi, a autor je to kazao još 1936., kako je patologija zapadnog društva, posljedica “narcisoidne racionalnosti” (negacije Boga i zapostavljanja moralnih načela) koja nije nužna.

Nakon nekoliko godina istraživačkog rada Sulejmanpašić je 1936. objavio, u izdanju štamparije Gaj iz Zagreba, knjigu Žurnalizam razarač čovečanstva: novinstvo s najmanjom merom žurnalizma. Prof. Alić zaključuje kako je to „knjiga modernog europskog mislioca, koji iz perspektive Kantovog moralnog imperativa analizira fenomen žurnaliziranog (pokvarenog) novinarstva, vođenog komercijalnim interesima. Prepoznaje i podvrgava, prvenstveno etičkoj i kulturološkoj kritici pojave kao što su senzacionalizam, površnost, lažne vijesti, tabloidnost i sl. koje svoj vrhunac dostižu u današnje vrijeme.“

Autoru treba odati priznanje jer je bio među prvima u Europi koji utemeljio komunikologiju kao znanstvenu disciplinu. Pri tome se pozivao na velike filozofe i književnike, kao što su, Kierkegaard, Kraus, Karl Julius Weber, Goethe, Balzac, Baudelaire, „velike i priznate umove, koje ujedinjuje veoma skeptičan ako ne i negativan stav prema utjecaju novina na “duh naroda”, povezujući ga s odsustvom istinosnih svojstava objavljenih vijesti i površnošću, senzacionalizmom i instrumentaliziranošću prikaza stvarnosti u njima“ (S. Alić).

„Gledano iz suvremene perspektive, nevjerojatno je koliko su i danas aktualne Sulejmanpašićeve kvalifikacije novinarstva, kao i da su one rezultat prvenstveno intuicijom vođene opservacije, a ne teorijski konceptualiziranog promatranja.

Naravno, Sulejmanpašić je u nekim stavovima utopist, što ne umanjuje njegovu profetsku snagu. Kao ističe prof. Alić, „U svakom slučaju, druga glava knjige, pod naslovom Bitne kvalitativne karakteristike žurnalizma, sama po sebi ima izuzetnu teorijsku vrijednost, koja nam daje za pravo da autora svrstamo u red začetnika komunikologije ne samo na području današnje Bosne i Hercegovine već i Balkana. (…) Međutim, svi fenomeni koje je autor prepoznao, pa čak i teorijski elaborirao kao što su: površnost spoznaje, pristranost, upitna istinitost, senzacionalizam, podčinjenost profitu, eskapizam, prisutni su, a neki su čak i eskalirali i u suvremenim masovnim i online medijima. To je fascinantan utisak koji ostavlja čitanje ove knjige danas.

Prof. dr. Fahira Fejzić iz Sarajeva i prof. dr. Sead Alić iz Zagreba (koji je vodio cijeli simpozij)

Sulejmanpašić u ovom svom, gotovo proročkom djelu, analizira utjecaj žurnalizma (senzacionalizma) na slabljenje morala, religije, psihičkog života, umjetnosti, društvenog reda, mira, znanosti, a u dubljem (filozofskom) smislu i negativan utjecaj žurnalizma na um i duh (onako kako ih on vidi u svom razumijevanju Imanuela Kanta.

Na kraju, mogu izjaviti kako sam impresioniran dobrom organizacijom simpozija, ljubaznošću domaćina, znanstvenom razinom svih pročitanih studija i cijelom atmosferom. Simpozij je pokazao visoke intelektualne potencijale hrvatskih Bošnjaka. Jedino se ne bih mogao složiti s prof. Esadom Šabanagićem koji je zaključio:“ Na kraju, kao zaključak moglo bi se kazati kako je na ovom simpoziju bilo druženje sa svojevrsnim balkanskim prorokom filozofije medija“. Zbog čega koristiti pojam „balkanski“, kada ne znamo postoje li slični radovi kod ostalih naroda jugoistočne Europe, npr. Grka, Bugara, Albanaca, Makedonaca, Rumunja. Dževad Sulejmanpašić zbog svoga obrazovanja, filozofije na koju se oslanja, zbog duha koji apsorbira, zbog odnosa prema ortodoksiji, želji za reformom islama, zbog ljudskih sloboda koje brani, zbog zalaganja za emancipaciju žena, etc. sasvim sigurno je europski intelektualac. Pojmom „balkanski“ sve se navedeno svodi na semantičko polje koje ovaj pojam danas ima u svijetu.

Đuro Vidmarović