Đuro Vidmarović, Kako ubiti sarmatskog orla I. Književni prikazi, osvrti i polemike (izbor) 1978.-2008., Naklada Bošković Split, 2021.

Đuro Vidmarović je književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesnik i diplomat. Rođen je 1947. u Piljenicama u općini Lipovljani. Studij povijesti i filozofije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a postdiplomski je pohađao na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo na Ljubljanskom sveučilištu.

Dvadesetak godina radio je kao srednjoškolski profesor, a na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. izabran je u Hrvatski sabor, a kao sabornik obnašao je tu dužnost u dva mandata. Bio je izvanredni i opunomoćeni hrvatski veleposlanik u Ukrajini, a 1995. Predsjednik Republike odlikovao ga je Redom kneza Branimira i Spomenicom Domovinske zahvalnosti. Godine 2002. dragovoljno se povukao iz diplomacije i otišao u mirovinu.

Vidmarović je od 2017. do 2020. bio i predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Od 1972. bavi se književnim radom, a proučava povijesti i književne baštine hrvatskih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio mnoštvo prikaza, članaka i studija.

Vidmarović prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika, a njegovi su stihovi uvršteni u više antologija. Uza sve to, izvanredan je i žustar govornik pa je kao takav ne samo zahvalan predstavljač, nego i čovjek, gotovo propovjednik, koji svojim nagovorom potiče, motivira i postojano održava ideje za koje se zalaže.

Kritike su mu, kao isječak njegova književnoga djela, po svojoj formi raznolike, a u ovoj knjizi mogli bismo ih razvrstati na prikaze, osvrte, oglede, zapažanja, izvješća i vrlo žustre polemike. Svjetonazorno bliske auktore podupirat će te ih upozoravati na možebitno uočene nedostatke dok će s auktorima protivnih, posebice negacijskih stajališta ulaziti u vrlo živahne rasprave, a kao ključna pomagala poslužit će mu teološki alati i povijesna struka.

U strukturnom smislu najveći broj Vidmarovićevih kritika sastoji se od uvodnoga dijela, ispunjena uglavnom biografskim podatcima, na što se onda često naslanja prosudbeni dio o ukupnom ili bar djelomičnu auktorovu djelu. Ako nije na ovom mjestu, onda je odmah do njega, Vidmaroviću prijeporna teza s kojom vrlo oštro polemizira, nastoji ju historiografski ili sociološki argumentirano pobiti, a ponekad i najaviti možebitne posljetke znatnijega prihvaćanja kritizirane teze.

U polemikama, poglavito s onima protukatoličke naravi, često će mu pomoći i relativno dostatni teološki argumenti, što kod protivnika, uglavnom poradi neznanja ili zaslijepljenosti izaziva stanoviti zazor pa će u odgovorima, uglavnom bez argumenata, promicati stvarni ili pak odglumljeni strah. U analizi djela zadržava se na tematsko-motivacijskom sloju, sadržaju i ideji pa su mu kritike, osim biografsko-bibliografskoga karaktera prožete i impresionističkim doživljajem.

Stilistički dio raščlambe ostaje u okvirima lingvostilistike pa će poetsku razigranost naglašeno isticati tek ljepotom hrvatskoga jezika, ne ulazeći u dublju i temeljitiju analizu mikrostrukture, izražajnosti, a posebice auktorova poetskoga govora. U mnogima tekstovima ističe već naoko uočljivu strukturu, a riječ je uglavnom o poetskim cjelinama, pjesničkim ciklusima, a u širem smislu i dijelovima prikazanoga djela.

U polemičnijim tekstovima ova se struktura mijenja, a na mjesto uobičajenih cjelina Vidmarovićeva kritika dovozi teško topništvo, poglavito kad se radi o gotovo nepomirljivim oprjekama kao što su nacionalno - internacionalno, vjersko - protuvjersko, hrvatstvo - jugoslavenstvo, katoličko - protukatoličko.

Vidmarovićeve kritike nemaju uobičajene završetke, nešto kao zaglavak ili zaključak cjeline. One su napete i sadržajne njegovim argumentima, a završavaju obično preporukom, odbacivanjem ili kakvom naglašeno refleksivnom porukom, koja, kad je riječ o slušateljima kao jedna od figura ima na njih tropski učinak.

Eto, takve su u ovoj knjizi Vidmarovićeve kritike gledane s formalne strane, koje kronološki zahvaćaju jedno veliko vremensko razdoblje. To pozamašno razdoblje od gotovo pola stoljeća, u kojem su se sukobljavali svjetovi, a u jednom od njih i živjelo u mračnim i olovnim vremenima. Kad se na kraju taj svijet slomio zajedno sa svjetskim komunističkim poretkom te raspale nasilne višenacionalne državne tvorbe, na čijem je pepelu nicao višestranački demokratski sustav, koji je omogućio povijesnim narodima oživotvorenje vlastite državne samostalnosti i nacionalne slobode, počinje i intenzivnije Vidmarovićevo kritičarsko djelovanje.

Iz preddemokratskoga i preddržavnog razdoblja u prvom su svesku objavljena tri teksta – Protiv rubriciranja književnoga stvaralaštva, Čija je bugaršćica iz 1487. te Poetesa u komunističkom logoru. Bez obzira na njihovu stilizaciju ograničenu vremenom i političkim prostorom u kojem su nastajali oni ni danas ne gube na svojoj svježini. Vidmarović se u prvom tekstu zalaže protiv razbijanja onoga što nazivamo nacionalnom književnosti pa bila to riječ o staleškim razredima, zavičajnom podrijetlu auktora ili idiomima, odnosno dijalektima na kojima je književno djelo pisano. Primat bi trebala imati estetska vrijednost djela, a ne društvovna, regionalna ili dijalektalna pripadnost čime se razbija cjelina i cjelovitost ne samo književnosti nego i nacionalne kulture, što može biti vrlo pogubno za izgradnju identiteta.

Hrvatska književnost ima svoje povijesne i suvremene sastavnice u sva tri narječja, više dijalekata i standardnom jeziku te latinitetu, a pisana je na četiri pisma - glagoljici, hrvatskoj ćirilici, latinici i arabici, što je kao takvu, uz gotovo tisućljetni kontinuitet i vrijedna djela čini jedinstvenom u svijetu. Aktualni pokušaji proglašavanja narječja jezicima rastaču tu dragocjenu cjelinu, a protivnicima daju argumente za različita teritorijalna i etnička posezanja.

U drugom tekstu Vidmarović upozorava na srpsku otimačinu jedne hrvatske pjesme nastale u starijoj hrvatskoj dijaspori na Apeninskom poluotoku, što će se tijekom devedesetih i kasnijih godina očitovati u sve agresivnijoj kampanji srpske politike u svojatanju dubrovačke i uopće južnohrvatske književnosti.

Preko trećega teksta Vidmarović izražava svoje zanimanje za književno djelovanje hrvatskih manjina koje žive u susjednim državama, a nepovoljan položaj manjine u Madžarskoj zaogrnut u vrijeme poslije tzv. Informbiroa 1948., tematizirajući sudbina njezinih pjesnika, na stanovit je način i kritika komunističkoga režima. Doduše, sovjetskoga, primarno staljinističkoga, što nije moglo previše smetati tadašnjim jugoslavenskim vlastodršcima.

Ključno hrvatsko desetljeće, dakle, devedesete godine počinju oduljim esejem o Matošu, koji je Vidmaroviću poslužio da preko tragičnoga velikana hrvatske pisane riječi progovori o gotovo istovjetnoj sudbini velikoga dijela hrvatskoga naroda, koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti i zlehude sudbine našao izvan granica hrvatskih zemalja ili izvan današnje Republike Hrvatske. Radi se o tekstu pisanom tijekom 1990. godine, a kasnije i nešto dorađivanu, ali ga je ostavio stilski oblikovanim uglavnom iz vremena kad je nastajao.

U tekstu o Krležinu Gvozdu primijetit će zapuštenost vile, zašto su, smatra, odgovorni njegovi nasljednici te oni koji su mu tamo svojedobno hodočastili. Auktor je vjerojatno odgovarao Krležinoj sljedbi, koja je, unatoč ratnim nedaćama i općoj oskudici, prigovorima tadašnjoj vlasti pokušavala zadržati financijske povlastice što su ih u ranija vremena dobivali iz proračuna.

Za povijest književnosti pa i političku povijest zanimljiv je tekst o sudbini antologije pjesništva nastala u Domovinskom ratu "U ovom strašnom času". Riječ je o prijevodu knjižice izbora iz hrvatske ratne lirike na ukrajinski jezik. Nakon što se pojavilo ukrajinsko izdanje Antologije, u jednom zagrebačkom tjedniku optužen je hrvatski veleposlanik u Kijevu Đuro Vidmarović za financijsku potporu nakladi, što je impliciralo zloporabu položaja i trošenje državnoga novca u privatne svrhe. Dobronamjerni veleposlanik je bona fide uredniku lista potanko objasnio način objavljivanja nesretne zbirke držeći kako će valjda urednik s obzirom na zakonsku obvezu i korektnost u profesionalno izvješćivanje objaviti njegov tekst te se ispričati na nemaru i novinarskoj šlampavosti. Kako se pak radilo o pojačanom medijskom, danas bismo rekli hibridnom ratu protiv tadašnjeg hrvatskoga vrhovništa i njegove politike, a riječ je o 1997. godini, medij je samo dodatno zlorabio veleposlanikovo povjerenje.

Kako se ratovalo protiv Tuđmanove države, u ovom slučaju razarajući tek uspostavljeni diplomatski aparat, upravo se zorno otkriva kroz ovaj tekst.

Kritički tekst o romanu "Kratki izlet" Ratka Cvetnića temelji se na etičkoj analizi krivotvorenja ratnih činjenica, vrijeđanju hrvatskih časnika, vojnika i uopće hrvatske politike, što je upravo prosudbenom povjerenstvu, bez obzira na manjak estetskih kriterija, bilo dovoljno da ovoj pisaniji dodijeli nacionalnu književnu nagradu.

U prijelomnoj 2000. godini, zbog stanovitih tvrdnja o opravdanosti obrane od agresije i izvješća Glasa Koncila s obilježavanja obljetnice DHK, Vidmarović u dopisu pita glavnoga urednika: radi li se u prvom slučaju o politizaciji propovijedi u kojoj se objašnjava niječe pravo na obranu, a u drugom upozorava na pristrano izvješćivanje o Mesićevu posjetu DHK.

U prikazu knjige Marije Peakić Mikuljan Vidmarović iznosi zasluge ove književnice u predratnim mandatima predsjednice Društva hrvatskih književnika i polemizira s njezinim napadačima, koji neposredno poslije smjene vlasti kao bujica raznose sve što je izgrađeno tijekom hrvatske borbe za državnost i slobodu.

Na ovaj se tekst naslanja i osvrt na konferenciju Ministara kulture i kulturnih radnika te znanstvenika iz europskih zemalja održane u Dubrovniku, koja je poslužila Predragu Matvejeviću da kao apologet jugoslavenstva u tu svrhu krivotvori čak i hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša, kojeg je pokušao konfrontirati s hrvatskim književnicima. Vidmarović mu je odgovorio navodeći mnoštvo citata iz Matoševih djela.

Kao jato gusaka koje srljaju u maglu prema Beogradu odletjela je skupina jugovića: Igor Mandić, Nenad Popović, Sinan Gudžević i Slobodan Šnajder na čelu sa stanovitim doministrom, što je Vidmaroviću poslužilo za vrlo kritičan i polemički intoniran tekst.

U prikazu knjige "Žena u crnom" Natalije Vorobjove otkriva nam rusko etničko podrijetlo Predraga Matvejevića, koji pod zaštitom hrvatske pripadnosti vodi tradicionalno projugoslavensku politiku. Još je jedan tekst, odmah do ovoga, posvećen raščlambi Matvejevićeva politikantskoga djelovanja, s tim da ga u tom poslu podupire i tada aktualni ministar kulture Antun Vujić U opširnijem osvrtu na Araličin roman "Fukara" Vidmarović iz svoje perspektive donosi presjek Araličina književnoga djela, uz mnoštvo Araličinih navoda, što eseju daje dodatno polemičnu notu. Sličan je postupak primijenio i u prikazu romana Anđelka Vuletića "Nadglednica djevojaka iz Moskve", u kojem opširnije piše o Vuletiću, gdje posebno ističe njegove pjesničke uspjehe u inozemstvu, a progovara i o njegovu romanesknom i pripovjedačkom opusu.

S etičkih, nacionalnih i katoličkih stajališta vrlo kritički intonira tekst o romanu Ive Brešana Astaroth, na što mu je Brešan odgovorio, a Đuro opet otpovrnuo Brešanu.

Zatravljen Tomičićevom ljepotom putopisa "Zemljom Humskom" uzvratio je prikazom knjige, u kojem Đuro nastupa kao vatren, energičan i zanesen govornik, čiji govor i kad piše o neizmjernoj ljepoti baca i polemične iskrice.

U tekstu "Protiv manipulacije umjetničkim stvaralaštvom" osuđuje podređivanje etičkih političkim kriterijima, a protagonisti njegova teksta su, s jedne strane zagovornici političkoga jugoslavenstva nasuprot progonjenih hrvatskih intelektualaca i književnih klasika.

U intervjuu Zadarskom regionalu progovara o knjiženosti hrvatskih manjina u europskim državama te stanovitoj dihotomiji unutar hrvatske književnosti.

U prikazu Jelčićeve knjige "100 krvavih godina" ocjenjuje kako je auktor u njoj "do boli ogolio hrvatsku povijest 20. stoljeća". U prikazu Tomičićeve knjige "Nebeski konjanik" informira čitatelja o sadržajnim i formalnim značajkama tih zapisa o Ravnim kotarima i Bukovici.

U osvrtu na knjigu pjesama Miljenka Stojića iznosi motive i tematske elemente Stojićeva pjevanja, uz koje upozorava i na mnoge Stojićeve političke refleksije. U poduljem eseju o Borisu Domagoju Biletiću zahvatio je teme i probleme istarskoga hrvatstva. Pišući pak o Tomičićevoj knjizi "Divlji poljski cvijet", uz mnoštvo biografskih elemenata iz Tomićićeva života, vrlo se pohvalno izražava i o priređivačici knjige Hrvojki Salopek Mihanović.

Polemičnoga je karaktera tekst o govoru mržnje Ivana Vidića, u kojem Vidmarović upozorava na probuđene zloduhe s kraja Drugoga svjetskog rata i neposredno u poraću, a koji su svoje antihrvatstvo i protukatoličku ideologiju uspjeli prenijeti svo do u naše doba.

Pozitivnim i kao sretan spoj Istre i Zagorja ocjenjuje zajedničko izdanje kajkavske zbirke pjesama Božice Pažur i one čakavske Danijela Načinovića, premda je vrlo kritičan prema recenzentima zbog neisticanja, kako tvrdi, izvanliterarnih dosega knjige, koju resi i svojevrsno povezivanje dvaju hrvatskih krajeva.

Sadržaj romana s tragičnom sudbinom ističe u prikazu romana "Ličani" Pavla Račića, a vrijednost mu pronalazi i u auktoru koji stiže iz hrvatske dijaspore.

U svjetonazornom nadahnuću, što ga crpi iz kršćanske vjere vidi i vrijednost pjesništva Ljerke Toth-Naumov. Čakavske stihove Ljerke Car Matutinović stavlja u razinu priznatih čakavskih pjesnika, a za takvu prosudbu poslužio se i ocjenom Milorada Stojevića.

Knjiga Zvonimira Bartolića "Sibila" dobro mu je poslužila da se kao povjesničar osvrne na sudbinu Zrinskih i Frankopana te odnose Habsburga prema Hrvatima. U analizi "Baščanske ploče" Mile Pešorde, osim što kroz slojevitost zbirke pronalazi elemente nacionalnoga, univerzalnoga i božanskog, u tekstu se bavi i presjekom Pešordina književnoga stvaralaštva. Završni tekst ovoga sveska posvećen je Andriji Vučemilu, u čijem djelu Vidmarović pronalazi elemente kršćanske mistike.

U drugoj knjizi objavljena su 23 osvrta, poredana, kao i u prvoj, kronološkim redom, onako kako su nastajala ili pak bila objavljivana od 2008. do 2021.

Na početku sveska je govor s dodjele književne nagrade "Fra Lucijan Kordić", koju je dobio bački Hrvat Tomislav Žigmanov za zbirku priča "Prid svitom - Saga o svitu koji nestaje". Vidmarović je istaknuo vrijednost pripovjedačkoga umijeća ispisana bunjevačkom ikavicom, što predstavlja potvrdu hrvatskoga identiteta u Vojvodini. Kao posebnu vrijednost djela ocijenio je značajku priča koje se mogu čitati pojedinačno, a kad se sklope u cjelinu, postaju romanom.

U književnom djelu Stjepana Blažetina vidi mostove što ih je ovaj hrvatski književnik iz Madžarske gradio prema matičnoj domovini, posebice kao branitelj hrvatskoga jezika.

Kršćanske pak vrijednosti ističe u pjesmama Marije Barbarić Fanuko, a kod misaonoga pjesnika Igora Šipića ističe teološki doživljaj svijeta te poetiku povijesnoga hoda po mukama hrvatskoga naroda.

Sudbinu vlastitoga naroda gleda i u pjesmama srijemske Hrvatice Ljubice Kolarić Domić naglašavajući cijeli niz motiva straha kao svojevrsni refleks Hrvata iz istočnoga Srijema.

Vrijednost roman Diane Rosandić "Plava ruža" vidi u njegovoj iskrenosti s elementima biografske proze te u kršćanskim motivima. U opširnijem eseju o Tomislavu Marijanu Bilosniću analizira njegovu ratnu liriku, a kao povjesničar duboko zadire i u samu povijest književnosti.

U eseju o Joji Ricovu i njegovu Fonetskom polisemantizmu Vidmarović je istaknuo mnoštvo Jojinih pothvata, što životnih, a što opet poetskih.

U tekstu o Zvonimiru Bartoliću obradio je njegov rad o Hrvatima u susjednim zemljama te posebno pomurske Hrvate u Madžarskoj. Jednako je tako opširan i esej o pjesničkom djelu Ive Balentovića, koji je nakon Drugoga svjetskog rata postao svojevrsna unutarnja hrvatska dijaspora.

U slovu s predstavljanja romana Mikija Bratanića uglavnom je naglašavao sadržaj romana, koji se bavi partizanskim zločinima nad hrvatskim narodom, a historiografsku je metodu primijenio i u analizi Araličina romana "Farel". U prikazu proza "Umrežena" i "Život večni" Božice Brkan iskoristio je prigodu za polemičan tekst o recenzentima knjiga. Tekst pak o Nevenki Nekić ispisan je laudama, a vjerojatno je čitan na dodjeli neke književne nagrade. Zasluženo!

Iz prikaza knjige Rajmunda Kuparea "Prebivao je među nama" doznajemo mnoštvo Kupareovih biografskih činjenica, a uz pomoć Sanje Nikčević i njezine studije o Kupareu i njegovu književno-dramsku vrijednost.

Bagolin roman "Hitac u potiljkak" o Ljudevitu Juraku, koji je objavio istinu o sovjetskim masovnim smaknućima Poljaka u Katinskoj šumi, što su Sovjeti pripisivali Nijemcima, još je jedna potresna hrvatska priča, koja je Vidmaroviću omogućila da se kroz književno djelo probija povijesnom metodom.

U pohvali hrvatskom pjesniku iz Boke Adrijanu Vuksanoviću osim uvodnih povijesno-demografskih činjenica o Hrvatima u Boki, Vidmarović mu vrjednuje katolički svjetonazor, a u pjevanju ističe suvereno vladanje hrvatskim jezikom. Tekst pak o Vuletićevu pjesništvu, obrazloženje je za nagradu "Dobrojutro, more", a u njem ističe vrijednosti Vuletićeve poetike. Osvrće se i na knjigu književnih kritika o Vuletiću, a posebno ističe one Miroslava S. Mađera.

Kad je riječ o svetom, hagiografiji i hagiologiji potvrdu je pronašao u knjizi Josipa Bratulića "Svetost i čovječnost". Na ovaj se tekst naslanja Araličin esej o Krleži, kojim Vidmarović vjerojatno želi potvrditi svoja stajališta o Krležinoj književno-medijskoj sljedbi. Uz to je u blizini i prikaz knjige Ante Kneževića "Mitovi i zbilje: Međunarodno značenje Tuđmanovih Bespuća u razotkrivanju uzroka srpskohrvatskoga rata i razlaza".

Pohvalnicu piše i o poeziji Ivana Tolja, koja također obiluje mnoštvom biografskih podataka iz karijere tog književnika, a na kraju se osvrće o iznimno vrijednoj knjizi profesorice Sanje Nikčević "Istina i laži o kanonu".

Iz svega navedenog nije teško zaključiti kako je duh Vidmarovića kao kritičara vrlo polemičan, zauzet i nadasve nabijen argumentima i emocijama, koje se često prelijevaju u prostoru između retorike i lirike.

Mate Kovačević
Sisak, 13. listopada 2022.