Manipuliranje povijesnom istinom i protukatolička histerija

Nije uobičajeno da se problematika arhivske građe pretvara u medijsku senzaciju. Doduše, kod nas je i to moguće. Sada se priča ponovila s otvaranjem arhivske građe o pontifikatu pape Pija XII, odlukom sadašnjeg pontifeksa Franje. Prisjetimo se vremena kada je hrvatsko vrhovništvo na čelu s predsjednikom Mesićem, kako narod kaže - na lopate slalo arhivsku građu tzv. međunarodnom tribunalu u Hagu kako bi zadovoljilo zahtjev kompromitirane švicarske sutkinje Karle del Ponte, koja je tom građom kanila potkrijepiti vlastitu pseudopravnu (prof. Damaška) i međunarodnome pravu stranu tezu o kolektivnom zločinu hrvatskog državnog vodstva zbog toga što je VRA Oluja slomilo terorističku paradržavu nazvanu Srpska Republika Krajina i uspostavilo ustavno-pravni poredak unutar najvećeg dijela svoga međunarodno priznatog teritorija.

Tada je rečena švicarska sutkinja imala nakanu na optuženičku klupu dovesti mrtvoga prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana, te dokazati kako je RH ostvarila međunarodno priznatu nezavisnost prijevarom, što bi trebalo potaknuti međunarodnu zajednicu za poništenje njezinog priznanja kao suverene Države. Hrvatska ljevičarska, orjunaška i titoistička (petokolonaška) pera, zajedno sa svojim sponzorima svesrdno su podržavala ovu akciju („Neka na sudu dokažu da nisu krivi“.) Pred madam del Ponte rasprostirali su se crveni tepisi kada je dolazila u Zagreb, a političari su padali u prostraciju kako bi joj iskazali podložnost. Kako je cijela ta akcija slavne madam del Ponte neslavno propala oslobađanjem hrvatskih generala Gotovine i Markača, ista su se pera prestala zanimati za navedenu arhivsku građu, a još manje za činjenicu da je ta građa ilegalno slana jer nije bila deklasificirana, kako predviđa Zakon. Dakle, bila je riječ o protuzakonitom i protudržavnom postupku, što se tada, tobože zbog viših razloga, prihvaćalo kao normalno.

Ove (2020.) godine naša i cjelokupna protukatolička ljevičarska javnost ponovno se uzbudila zbog vijesti iz Vatikana, odnosno odluke pape Franje da se arhivska građa iz vremena pontifikata pape Pija XII. stavi na raspolaganje znanstvenoj zajednici, odnosno novinarima i povjesničarima. S tim u svezi ushitila ih je mogućnost pronalaženja u toj građi povijesnih dokumenata koji bi optuživali blaženoga Alojzija Stepinca, kao što su se nadali da će se otkriti građa koja će opravdati žestoku političku kampanju protiv pape Pija XII. Treba pročitati brojne novine, portale, čuti izlaganja, komentare, dopise, mudrovanja… pa da se uvjerimo kako su agitpropovci vješto i educirano nastojali oblikovati javno mnijenje sukladno svojim tezama.

U toj kampanji koja traje desetljećima, tvrdilo se kako je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinca bio ustaša, a rečeni papa je surađivao s Hitlerom i zbog toga su u političku terminologiju uveli pojam „Hitlerov papa“. Pod hitno su se oformili timovi povjesničara od državnog, partijskog i obavještajnog povjerenja i počela je utakmica tko će prvi doći do arhivske građe. Vrlo brzo velika nadanja protukatoličkih novinara i političara, kako bi Srbi kazali, cijele te bulumente, pokazala su se bez osnove. Potvrdilo se kako je „Hitlerov papa“ zla politička izmišljotina koja je nastala u Sovjetskom Savezu početkom 1944. godine. Tada su, zbog propagandnih komunističkih razloga boljševičke partijske novine „Izvjestia“ ustvrdile kako papa Pijo XII. podržava nacističke režim. Razlog: Pio XII. nije vjerovao u mir koji ne počiva na pravdi, a još manje u mir koji bi se postigao sa Sovjetskim Savezom čiji je politički sustav smatrao utemeljenim na trajnoj nepravdi. Zbog toga je Staljin Papu nazvao "neprijateljem mira" koji pokušava podijeliti svijet na dva tabora, a agitpropovski parat je dalje širio ovaj stav diljem planete. Da bi bolje nametnuli komunističke doktrine, morali su podrovati Crkvu. Najbolja metoda za to bila je povezati Crkvu s nacistima. Već 3. lipnja 1945. Radio Moskva objavio je da je papa Pio XII. bio Hitlerov papa i sugerirao da je bio saveznik nacistima tijekom rata. Papa je na Badnjak 1945. odgovorio: "Imamo li sada mir, istinski mir? Nemamo! Imamo samo poratno doba. Koliko li će vremena biti potrebno da se ukloni moralna bijeda, koliko muke dok zarastu tolike rane? Danas kad se kreće u obnovu ljudi počinju uviđati koliko je potrebno obazrivosti, poštenja i dobre volje da svijet fizički i duhovno ponovo stane na noge i da ga se dovede u red i do pravoga mira."

Staljin, a njegove riječi bile su svetinja za sve ljevičare u svijetu (pa i danas je tako!), jednostavno je odbacio Papino mirotvorno kršćansko djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata. A istina je bila nedvojbena: još u jeku tog rata, 1943. godine, Papa objavio encikliku "Mystici corporis Christi“ u kojoj prikazuje Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, gdje i laici imaju udjela. Pijo XII. nije se dao slomiti.

Proglasio trideset tri sveca, a među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji se tada nalazio u komunističkom zatvoru i o njemu je KPJ naređivala da se govori i uči kao o ustaši i ratnom zločincu. Titov prekid sa Staljinom nije značio i prekid sa Staljinovom politikom klevetanja pape Pija XII. Proglašenje zagrebačkog nadbiskupa kardinalom, bio je udarac za Titov režim. i ovaj prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom

Nakon Drugog svjetskog rata, poglavito nakon početka tzv. hladnog rata, e europskim demokratski zemljama donekle je prevladao razum i smanjila se protukatolička histerija inicirana iz Moskve. Međutim, i ovdje su komunističke stranke bile snažne, a svaka od njih je bila podložna Staljinovom vodstvu. Neutralizaciji kampanje protiv Pape Pija XII, pridonijeli su neki ugledni židovski autoriteti. Oni nisu zaboravili Staljinovu likvidaciju velikog broja židovskih intelektualaca i političkih djelatnika. Prije završetka ovog rata cionistički židovski lider Chaim Weisman, u svjetskim razmjerima ugledan znanstvenik, osvjedočivši se u zločinački karakter staljinističke klevete papa Pija XII., posvjedočio je: „Sveta Stolica pruža svoju moćnu pomoć kada god može kako bi olakšala sudbinu moju progonjenih suvjernika“.

U istom stilu nastupao je i budući izraelski ministar vanjskih poslova, Moshe Sharett, koji se susreo s papom Pijom XII. posljednjih dana Drugog svjetskog rata i tom prilikom izjavio: „Rekao sam mu kako je moja prva dužnost zahvaliti se papi, a preko njega i Katoličkoj Crkvi, u ime židovske javnosti za sve što su učinili u različitim zemljama kako bi spasili Židove“.

 Veleposlanik Turska

Prvi turski veleposlanik u Izraelu, Seyfullah Esin, prvi predsjednik Države Izrael, Chaim Weizmann, i ministar Moshe Sharett, 1950. godine.

Nakon papine smrti 1958. buduća izraelska premijerka Golda Meir nazvala je papu Pija XII. „velikim slugom mira“ jer je među Židovima bilo poznato koliko se ovaj papa osobno trudio zaštiti Židove od nacista.

Na žalost, nakon smrti pape Pija XII., u jeku hladnog rata, dolazi na tzv. demokratskom Zapadu do obnavljanje Staljinove klevete pape Pija XII. u sklopu monstruozne političke pojave koju možemo nazvati protukatolički revizionizam. Začudo, ovaj su revizionizam u njegovoj zločinačkoj formi zaogrnutoj u plašt tobožnjeg literarnog diskursa potaknuli književnici, a što je u ovom trenutku najčudnije bio je to veliki njemački ljevičar Rolf Hochhuth. (Rođen 1. travnja 1931.u Eschwegeu, a potječe iz protestantske obitelji. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je član „Deutsches Jungvolka“, podružnice „Hitlerove mladeži“.) On je u protukatoličkom duhu napisao dramu „Namjesnik“ u kojoj je papu Pija XII. prikazao kao antisemita koji je bio potpuno ravnodušan prema stradanju Židova, odnosno Holokaustu. Predstava je prvi put izvedena u Berlinu 20. veljače 1963. pod vodstvom Erwina Piscatora. Prvu englesku produkciju navedena drma dobila je već iste godine u Londonu, zahvaljujući Royal Shakespeare Company u kazalištu Aldwych, u prijevodu Roberta Davida MacDonalda. Redatelj je bio Clifford Williams, a Alana Webb, ili Eric Porter glumili su papu Pija XII. Nakon Londona predstava je 1986. oživjela u Gradskom kazalištu u Glasgowu 1986., te u Finboroughu Theatru u Londonu 2006. godine.

Skraćena verzija Hochhuthhove drame prikazana je na Broadwayu 26. veljače 1964., u kazalištu „Brooks Atkinson“. U u njoj su sudjelovali Emlyn Williams kao papa Pijo XII. i Jeremy Brett kao otac Fontana. Predstava je trajala 316 predstava.

 Rolf

Papa intervju

 Rolf Hochhuth i njegova knjiga o papi Piju XII.

Grčki ljevičarski filmski redatelj Kostas Gavras navedenu je dramu 2002.,snimio kao film pod nazivom „Amen“. Ubrzo je drama prevedena na dvadeset jezika. To kazuje koliko je ljevičarskim protukatoličkim krugovima „sjela“ Staljinova propaganda o „Hitlerovom papi“, jer im je odlično poslužila kao oblik ocrnjivanja cijele Katoličke Crkve. U tom kontekstu smijemo promatrati i globalnu akciju kompromitiranja ove Crkve zbog tobožnje pedofilije do koje je došlo tijekom posljednjeg desetljeća.

Premda je Hochhuthova drama kao književno djelo bila neskriveno tendenciozna i bez uporišta u stvarnosti, dakle imala je karakter nekadašnjih KB-ovskih agitpropovskih pamfleta, kazališni kritičari u Velikoj Britaniji i SAD-u naveliko su ju hvalili. To znači kako ih u tome nisu vodili estetski već politički, odnosno protukatolički razlozi. U ovoj skupini moralno upitnih kazališnih kritičara nalazila se i čuvena Susan Sontag. (Pravim imenom Susan Rosenblatt, rođena je 16. siječnja 1933. u New Yorku, a umrla 28. prosinca 2004. u istom gradu. Bila je američka autorica, esejistkinja i publicistkinja. Poznata je po angažmanu za ljudska prava kao i o kritici društvenih odnosa i Vlade SAD-a. Susan Sontag potiče iz židovske obitelji. Njen otac je bio trgovac a majka nastavnica. 1949. godine Susan odlazi u Chicago na studij francuskog jezika i filozofije. Godine 1950. (sa 17 godina) udaje se za sociologa Philipa Rieffa. Zajedeno sa njim objavljuje studiju o utjecaju S. Freuda na modernu kulturu. Od 1970. godine je živjela je u lezbijskoj vezi sa fotografkinjom Annie Leibovitz. Umrla je u 71. godini od leukemije. Sahranjena je na pariškom groblju Cimetière Montparnasse).

Susan Sontag je u jednoj od svojih kritika napisala: „Namjesnik naglašava, a to je kontroverzni dio predstave, jake argumente za upletenost Katoličke Crkve u Njemačkoj i pape Pija XII. … A povijesna i moralna važnost ove teške istine u današnje vrijeme se ne smije precijeniti“.

Sontag

Susan Sontag (Susan Rosenblatt)

Istine radi, nakon ovih protukatoličkih tekstova javili su se i povjesničari koji su ukazivali na lažnost sadržaja drame „Namjesnik“. Među njima isticao se povjesničar iz Cambridgea, Eamon Duffy koji je na osnovu relevantnih dokumenata izjavio kako „odlučno utvrđuje neistinitost bitnih Hochhuthovih navoda“. Duffy je rođen 9. veljače 1947. godine u Dundalku, Irska.

S Duffyjem su se složili i nekih izraelski povjesničari kao npr. Joseph L. Lichten, zatim poznati izraelski diplomat Pinchas Lapide koji je osobno svjedočio kako je papa Pijo XII. „posredovao u spašavanju najmanje sedamsto tisuća, ali vjerojatno oko osamsto šezdeset tisuća Židova od sigurne smrti u nacističkim logorima“. Pinchas Lapide (28. studenog 1922. - 23. listopada 1997.) bio je židovski teolog i izraelski povjesničar. Bio je izraelski diplomat 1951.-1969. i ključan u stjecanju međunarodnog priznanja Države Izrael. Za života je napisao više od 35 knjiga. Godine 1967. Pinchas Lapide je objavio knjigu "Tri pape i Židovi" koja je nastojala odgovoriti na optužbe iznijete u drami Rolfa Hochhutha.

Za razliku od europskih i američkih ljevičara i mrzitelja Lapide odaje priznanje papi Piju XII. za spašavanje stotina tisuća židovskih života: ... Katolička crkva, pod pontifikatom Pija XII., bila je presudna u uštedi najmanje 700.000, ali vjerojatno čak 860.000, Židova od sigurne smrti od nacističkih ruku... Ove brojke, male su u usporedbi s naših šest milijuna mučenika čija je sudbina izvan utjehe, daleko je veća od one koju su spasile sve ostale Crkve, vjerske institucije i spasilačke organizacije zajedno.

Nakon analize dostupnih podataka Lapid zaključuje: Da sam bio katolik, možda sam trebao očekivati da će Papa, kao Kristov predstavnik na zemlji, zagovarati pravdu i biti protiv ubojstva - bez obzira na posljedice. Ali kao Židov, Crkvu i papinstvo doživljavam kao ljudske institucije, krhke i pogrešne kao što smo i svi mi. Pometan i pogrešan, Pijo je uvijek iznova tražio rješenja kako se ne bi zaletio.

Nakon toga, činilo se, kako su napadi na papu Piju XII. završeni. Ovo zatišje trajalo je do prije nekoliko godina, kada se preko snažnih medija razbuktala tzv. pedofilska histerija protiv Crkve, ali paralelno s tom histerijom ponovno se razbuktava i klevetanje pape Pija XII, objavljuje se bujica novih pseudoznanstvenih knjiga na temu njegove tobožnje suradnje s nacističkim režimom.

Najistaknutiji u ovom trećem protukatoličkom valu bio je John Cornwell s knjigom „Hitler's Pope: The Secret History of Pius XII.“ (Hitlerov papa: Tajna povijest Pija XII.). Knjiga je objavljena 1999. Glavna teza ovog pseudopovjesničara bila je kako je papa Pijo XII. sklopio dogovor s nacističkim vrhovništvom čime je pomogao nacistima da preuzmu vlast u Njemačkoj, a to je bila ujedno i osuda europskih Židova na logore smrti. Kako bi i vizualno osnažio ovu tvrdnju autor je na omotu knjige istaknuo fotografiju koja prikazuje budućega papu Pija XII. kako posjećuje nacističku središnjicu. Mi se sjećamo i srbijanskog povjesničara Vladimira Dedijera koji je na isti način zloupotrebljavao povijesnu foto građu pišući o Jasenovcu. Cornwell je ovom manipulacijom djelovao na običnog čitatelja koji nije mogao znati kako je riječ o fotografiji iz ranijeg vremena na kojoj je prikazan budući papa, tada papinski nuncij, na službenom prijemu kod predsjednika Weimarske Republike 1927. godine. Nuncij je Njemačku napustio 1929. godine, dakle puno prije dolaska nacista na vlast i nikada se nije sreo s Hitlerom.

Zastrašuje činjenica da je navedena knjiga „Hitlerov papa“ bila izdavačka uspješnica za nakladnika. Doživjela je četrnaesto mjesto među najprodavanijim publicističkim djelima po mišljenju New York Timesa. Kako bi osnažili tezu iznesenu u knjizi, protukatolički propagandisti su o njoj objavili dugačak afirmativan izvještaj u gledanoj televizijskoj emisiji „60 minuta“. Prilika je kazati kako je John Cornwell svrzimantija, odnosno propali katolički sjemeništarac. Sam je sebe opisao kao „otpalog katolika“. Mi smo imali Viktora Novaka, sličnih ljudskih karakteristika. (John Cornwell (rođen 1940.) bio je britanski novinar, autor i akademik. Rođen je u istočnom Londonu, sin Sidney Arthura Cornwella i Kathleen Egan Cornwell. Odgajan kao rimokatolik, Cornwell je 1953. ušao u mlađe sjemenište, Cotton College, namjeravajući postati svećenikom. Kasnije je napisao memoare o pet godina provedenih u Cottonu. Nastavio je u srednjem sjemeništu, Oscott College, 1958. godine. Nakon odbacivanja svećeničkog poziva posvetio se novinarstvu i književnosti, postavši bojovni protivnik rkt. Crkve. Njegove prve knjige bili su romani: „Razmaženi svećenik“ i „Sedam drugih demona“. Dvije decenije kasnije objavio je treći roman, Čudni bogovi . Njegova knjiga iz 1989. godine, Lopov u noći, istražila je smrt pape Ivana Pavla I. iz 1978. godine, koja je bila okružena teorijama zavjere. Cornwel je 1999. objavio „Hitlerovog papu“ u kojem je optužio papu Pija XII. da je pomagao nacistički režim. Godine 2004. izdao i knjigu A Pontiff , djelo neprijateljski intonirano prema svetome papi Ivanu Pavlu II.

Nakon dvostrukog protu-katoličkog cunamija, iskazanog kroz tzv. pedofilsku histeriju (kojom su, na žalost, srušeni i moralno pogaženi mnogi pa i najviši crkveni dostojanstvenici), te ovog pseudo-historiografskog i literarno agitpropovskog cunamija koji je sve agresivnije i sveobuhvatnije širio uvjerenje o antisemitskom i filonacističkom karakteru pape Pija XII., logično je bilo za očekivati kako će Vatikan, kako bi stao na kraj ovoj histeriji, otvoriti svoj arhiv s povijesnim dokumentima iz vremena pontifikata Pija XII. Po meni, to je trebalo učiniti daleko ranije.

Đuro Vidmarović

Uto, 2-06-2020, 23:09:36

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.