Jolanka Tišler: Odlazim u morske tišine, Općinska samouprava Serdahel, Serdahel 2019.

U subotu 5. siječnja 2019. nazočio sam, zajedno s kolegom Antom Prankićem (kojem zahvaljujem na pomoći i prijevozu), važnom književnom događaju za Hrvate u susjednoj nam Republici Mađarskoj. Nakon dva desetljeća tišine javnosti se predstavila obimnom zbirkom stihova domaća pjesnikinja, pomurska Hrvatica Jolanka Tišler.

Serdahel1

Jolanka Tišler (mađ: Tislér Jolán /hrv. Hrvatsko Središće, Serdahelj, /mađ.Totserdahely/ 1948.) hrvatska je književnica i kulturna djelatnica iz Mađarske. Piše pjesme, prozu i razne zapise iz hrvatske narodne baštine. Piše na pomurskom kajkavskome govoru. Po struci je nastavnica.

Rodila se 1948. u pomurskom dijelu Mađarske u Serdahelju - Hrvatskom Središću. Djelatna je sudionica kulturnog života Hrvata u Mađarskoj, posebice pomurskih Hrvata.Za hrvatsku je književnost značajna jer je prva Hrvatica iz Prekomurje koja je svoj dijalekt učinila književnim.

Djela:

V modrini neba, Budimpešta, 1988.

Neke pjesme su joj ušle u antologiju hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. urednika Stjepana Blažetina, Rasuto biserje. Suautorica je molitvenika na kajkavskom narječju hrvatskog jezika Ruža nebeska. Suautorica je radnog materijala za djecu nižih razreda osnovnih škola Učimo pisati i čitati kajkavskim narječjem.

Serdahel2

Lijepo uređen ambijent „Kurije“ u kojoj je održano predstavljanje zbirke pjesama Jolanke Tišler (snimio Đ. V.)

Jolanka Tišler je umirovljena učiteljica hrvatskog jezika. Obnašala je jedno vrijeme i dužnost ravnateljice osnovne škole Katarina Zrinski u središnjem mjestu pomurskih Hrvata Murskome Hrvatskom Središću - Serdaheju (mađ. Totserdahely). Njezina obitelj generacijama pripada ovom dijelu hrvatskoga naroda. Unatoč ozbiljnim asimilacionim procesima uspjela je sačuvati narodnosnu samobitnost, ali i ljepotu domaćeg kajkavskog govora. Svojom prvom knjigom V modrini neba koju je objavila još 1978. godine, Jolanka Tišler je skrenula pozornost kako na svoj vlastiti pjesnički rad, tako i na kajkavski govor pomurskih Hrvata. Ovu je knjigu priredio za tisak i popratio vrijednim predgovorom ugledni hrvatski književnik i kroatist, pokojni prof. dr. Zvonimir Bartolić.

Serdahel3

Jolanka Tišler čita svoje stihove

Serdahel4

Hrvatica iz Seradhela čita Jolankine kajkavske stihove (snimio Đ. V.)

Zbirku je obogatio vlastitim «Tumačem manje poznatih hrvatsko-kajkavskih riječi», te nadahnutim pogovorom «Napomena o tumaču riječi i jeziku», s podnaslovom «Zapis o hrvatskom kajkavskom jeziku na margini pjesama Jolanke Tišler».

O jeziku kojim su pisane pjesme Jolanke Tišler, dr. Bartolić piše: «Jezik kojim govore pomurski Hrvati u Mađarskoj hrvatski je kajkavski jezik – ili hrvatski kajkavski nestandardni jezik – kojim govore Hrvati u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Po fonetskim, fonološkim, morfološkim i leksičkim karakteristikama jezik pomurskih Hrvata – a u tom kontekstu i jezik ove zbirke je jezik rodnoga mjesta Jolanke Tišler (Serdahel, Tótszerdahely) – najbliži je jeziku kojim govore Hrvati južno od Mure i Drave, u mjestima Legrad, Doljnja Dubrava i Kotoriba. Na jeziku pomurskih Hrvata bila je do sada poznata samo bogata narodna usmena književnost (Dr. Vinko Žganec, «Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže», 1974.) i stihovi nekolicine pomurskih Hrvata koji su objavljivali pjesme u novinama (Remuš Balažin). Jolanka Tišler prvi je pjesnik od pomurskih Hrvata koji tim jezikom piše umjetničku poeziju.»

Serdahel 5

Izvorna pjevačka skupina Hrvata iz Seradahela dala je poseban ugođaj ovoj svečanosti hrvatske riječi i kulture (snimio Đ. V.)

Opširan prikaz zbirke «V modrini neba» objavio je dr. Bartolić u čakovečkom «Međimurju» pod naslovom «Impresivni lirski dijarij». (Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 6.)

Serdahel6

Prekrasna djevojčica - pomurska Hrvatica oduševila je čitanjem stihova J. Tišler (snimio Đ.V.)

Pomurski Hrvati – međimorski Hrvati

U studiji «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata» Bartolić je ispravno zaključio: «Na temelju svega, ukratko možemo reći da su pjesme prekomurskih Hrvata po motivima, melodiji i jeziku uglavnom jednake onima koje je dr. Vinko Žganec, u nakladi JAZU, objelodanio 1924. i 1925. godine pod naslovom «Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja».

Serdahel7

Zvonimir Bartolić

Glede jezika pomurskih Hrvata Bartolić je tada, 1974. godine, napisao kako je taj jezik bio «trajno odvojen od standardnog hrvatskog jezika štokavskog tipa», zbog čega je «sačuvao i neke arhaične elemente koji su se u kajkavskom narječju počeli pomalo gubiti». U pretisku iz 2006. ovu je tvrdnju nadopunio s obavijesti kako se jezika prekomurskih Hrvata dotakao «u svojoj radnji Hrvatski kajkavski govori Međimurja (Nacrt za studiju), Popevka zemlji, Matica hrvatska, Čakovec, 1971.».

Serdahel8

Jolanku Tišler pozdravio je i predsjednik DHK, Đuro Vidmarović, njezin dugogodišnji znanac (snimio Anton Prankić)

Status presentum:

Slažem se u cijelosti s dr. Bartolićem, jer je Jolanka Tišelr ovom zbirkom stihova lokalni kajkavski govor prekomurskih Hrvata pretvorila u književni jezik. Kako je riječ o samozatajnoj osobi, nije često objavila stihove niti knjige, što je velika šteta obzirom na činjenicu da se jezik njezinih sunarodnjaka polagano gubi i nestaje zbog asimilacijskih procesa. Na tu činjenicu upozorio je već davno i pokojni kroatist Zvonimir Bartolić iz Čakovca.

Obitelj Jolanke Tišler, kao i mnoge druge hrvatske obitelji koje su živjele pored mađarsko – jugoslavenske i mađarsko – austrijske granice doživjeli su 1949. veliku nepravdu i diskriminaciju od strane tadašnjih mađarskih komunističkih vlasti. Naime, cijele obitelji su prisilno izbačene iz svojih domova i transportirane u veliki logor na istoku Mađarske u prostoru koji se naziva Hortobađ (mađ. Hortobágy). Tek 50-tih godina ove se obitelji mogle vratiti u svoje domove. O ovim teškim i traumatičnim iskustvima pisala je u svojim proznim zapisima Jolanka Tišler, ali i gradišćansko hrvatski znanstvenik i književnik Nikola Benčić.

Predstavljanje nove zbirke Jolanke Tišler održano je u vrlo lijepom zdanju „Kurija“ u Serdaheju. Na promociji okupili su se domaći uglednici predvođeni predsjednikom hrvatske zemaljske uprave Ivanom Guganom i generalnim konzulom RH u Kaniži Atilom Kosom. Iz Republike Hrvatske nazočili su dožupan Županije Međimurske gospodin Grivec, gradonačelnik Goričana i predsjednik DHK, Đuro Vidmarović.

Nova knjiga Jolanke Tišler obimno je pjesničko djelo kojemu su predgovor napisali književnik dr. sc. Mijo Karagić, Zorica Prosenjak Matola, prof. dr. sc. Smiljana Zrilić sa Sveučilišta u Zadru, prof. dr. Stjepan Hranjec iz Čakovca, te domaći autori Szondi György i Bìró László.

Mijo Karagić, dugogodišnji lider Hrvata u Mađarskoj i član DHK, napisao je o pjesništvu Jolanke Tišler između ostaloga sljedeće: „Pjesnikinja je opjevala svoj život sa svojom ljepotom i dramom, pravdom i nepravdom, razumijevanjem i mržnjom. Ispred boli bježi u književnost, u slijedećem trenutku pak usmjerena je prema rodnome zavičaju, životu Hrvata na obali rijeke Mure“.

Poznata zadarska znanstvenica Smiljana Zrilić koja sa svojim studentima godinama dolazi među pomurske Hrvate, zbog čega je proglašena i počasnom građankom Serdaheja vrlo je nadahnuto predstavila zbirku Jolanke Tišler. Ona o toj zbirci piše: „Zbirka pjesama Odlazim u morske tišine, samim svojim naslovom ne dopušta nam pročitati jednu pjesmu, nekoliko pet ili deset, ostale ostaviti za sutra. (...) U prvom dijelu Kaj je naša radost, uz bol i suze za nekim ili nečim u raspetoj duši cvjetaju ruže. Nebrojeni opisi ljudskih muka, velikih tuga i sitnih, ali velikih veselja uz koje nitko ne ostaje ravnodušan“.

Ugledni međimurski kroatist Stjepan Hranjec najuspješnije se približio ne samo literarnom nego prije svega izvanliterarnom dosegu Jolanke Tišler. On između ostaloga piše: „Jolanka Tišler svojom je zbirkom pokazala kako jedan jezik, zaboravljen on i njegovi nositelji, još uvijek – štoviše, u prkos svemu – nije nikakav lingvo relikt, zakržljali zametak, nego naprotiv dovoljno živ i dovoljno bogat za zahtjevnije umjetničke iskaze. U svakom slučaju pomurski su Hrvati u osobi Jolanke Tišler dobili pravog reprezentanta kajkavske riječi u dijaspori, 'kajkavsku ružu', kako je naslovljena jedna njezina pjesma:

Kajkavska ruža je ne dišeča
Nit je cifrana, nit gizdava
Kajkavska ruža je vrela misel
Bistrička bogica, tmena krunica
Soza bogečka, grana horgovana
Kmica i svetlost, jutro i nočka
Kajkavska ruža kakjogenžareči
----------------------------

Serdahel9

Predsjednik DHK u razgovoru s predsjednikom Hrvatske zemaljske samouprave u NR Mađarskoj, Ivanom Guganom
(snimio Anton Prankić)

Pratio sam književni rad Jolake Tišler od njenih prve knjige, i stoga smijem ustvrditi kako je ovdje riječ o zbirci koja sumira njezin životni put, njezin odnos prema vjeri, narodu, ljubavi i Bogu. Jezik kojim se služi je bogat, melodičan i gibak, čak i u proznom dijelu zbirke, i otkriva kako je on dio samobitnosti ove zanimljive poetese. Pri tome čitatelja zaokuplja ljepota krajolika koji autorica opisuje, ali i njena skrb za cijeli njezin narod. Npr. u pjesmi „Moj narod“ Jolanka Tišler pjeva: „Čezkulko mog je / Mola liti / Moj narod / Kaj mu je / Nebo / I morje / V pesmi / Sivo / Postalo /“.
Jolanka Tišler posvetila je vrlo vrijedne stihove Bogu i Majci Božjoj. U pjesmi „Betlehemska štalica“, ona, slijedeći tradiciju povijesnih slojeva pučke pobožnosti pomurskih Hrvata pjeva:

V betlehemski
Štalici
Na slamici
Malo detešce
Stiha spi

Majka mu Marija
Pesempopevle
I prosi mu
Lepe sne
...

Posebnu bih pažnju zavrijedio kajkavski govor Jolanke Tišler čija se ljepota ne može uočiti čitajući ovu zbirku jer su stihovi objavljeni bez potrebne akcentuacije. Tek slušajući kako ove stihove recitiraju autorica i njezini sumještani osjetio sam svu njihovu ljepotu, bogatstvo i dubinu povijesne memorije.

Na kraju zbirke, Jolanka Tišler prilaže faksimile pisama koja su joj slali njezini učenici nakon što su saznali da odlazi u mirovinu. Na žalost, sva su na mađarskome jeziku, što je jasna poruka izvanliteranog dosega.

Jolanka Tišler je unutar korpusa hrvatske narodne manjine u Mađarskoj dala vrijedno djelo, ali unutar korpusa hrvatske kajkavske knjiženosti ovo djelo zauzet će posebno mjesto. Ono se ne smije promatrati izvan konteksta životne stvarnosti i sudbine materinskog govora pomurskih Hrvata, ali Jolankine pjesme mogu podnijeti i stroge estetske kriterije.

Đuro Vidmarović

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.