Detalji

Objavljeno: 19. svibnja 2010.

Fra Miljenko Stojić istaknuti je predstavnik hrvatskog umjetničkog i intelektualnog milieua u Bosni i Hercegovini. Ovaj samozatajni sljedbenik sv. Franje Asiškog rođen je 1960. u Dragićini kod Međugorja. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu, Zagrebu i Jeruzalemu, a poslijediplomske studije u Rimu, stekavši enciklopedijsko obrazovanje. Zasluge je stekao kao književnik koji se ogledao u više literarnih rodova, kao pjesnik, pisac kratkih priča, romanopisac, pisac za djecu, književni kritičar, prevoditelj... Možda je najpoznatiji kao pjesnik. Do sada je objavio 6 knjiga poezije, a 2000. zagrebačka izdavačka kuća «Naklada Jurčić» izdala mu je izabrane pjesme pod naslovom «Prijatelji». Želimo skrenuti pozornost naših čitatelja na Stojićev književno-kritičarski rad. U bosansko-hercegovačkim prilikama i neprilikama djelovati kao književnik nije lagano. Biti književni kritičar još je teže. A bez stručnog, objektivnog i dobronamjernog vrednovanja književnog stvaralaštva, to će stvaralaštvo doživjeti nazadak. U tom je kontekstu Stojićevo praćenje književne produkcije vrlo važno. Do sada je objavio četiri knjige, kako sam kaže, «ogleda»: Ta vremena (1995.); Paljenje svijeće (1998.); Raspretavanje vatre (2001.) i Rijeka (2002.).(Đ.Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 17. svibnja 2010.

Nedjeljko Mihanović je cijenjeni hrvatski književni povjesničar, istraživač književne baštine, tekstolog, priređivač knjiga vrijednih autora, ali i svojevremeni istaknuti političar koji je obnašao jednu od najviših dužnosti u Republici Hrvatskoj, onu Predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora. Rođen je 1930. u Sitnu Donjem pokraj Splita. Po struci je slavist i romanist. Radni vijek je proveo u HAZU, gdje je stekao zvanje znanstvenog savjetnika i upravitelja Odsjeka za književnost u Zavodu za književnost i teatrologiju. Doktorirao je 1975. disertacijom „Lirika Vladimira Nazora". Nositelj je najviših državnih odličja. Objavio je velik broj knjiga, studija, eseja, književnih kritika, razčlambi političkih zbivanja... U knjizi koju predstavljamo dr. Nedjeljko Mihanović je sabrao vlastite tekstove posvećene djelima i autorima čije je izvorište transcendentno, odnosno koji su stvarali u okrilju i nadahnuti kršćanskim istinama i vrijednostima. Kao motto knjizi preuzeo je misao Dámasa Alonsa: «Znanost o književnosti može sve više stezati obruč oko nepoznanice pjesničkog djela, ali njegova središta, nikada neće dostići. No penetraremos en el misterio».[1] (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 16. svibnja 2010.

Zagrebačko izdanje Styrijinog glasila, «Večernji list, objavilo je 12. svibnja 2010. vijest pod naslovom: «Napadnut švedski karikaturist Lars Vilks» u kojoj stoji: «Švedski karikaturist Lars Vilks, koji je karikaturom proroka Muhameda s psećom glavom prije dvije godine razbjesnio mnoge muslimane, dobio je jučer udarac u glavu dok je držao predavanje o slobodi govora na sveučilištu Uppsala, prenosi BBC. Muškarac koji je sjedio u prvom redu prišao mu je i udario ga glavom u čelo. Vilks je pao i udario u zid, ali nije ozlijeđen. Vilksa je nakon pada oko 20 ljudi pokušalo napasti, pa je policija morala intervenirati i privesti dvoje ljudi». Drugi zagrebački tjednik, «Jutarnji list», glasilo Bode Hombacha [1] o ovome slučaju obavještava nešto drukčije. Prvo, njihov naslov glasi: «Studenti napali autora pseće karikature Muhameda», dok ispod fotografije tog događaja stoji tekst: «Gnjevni studenti prosvjeduju protiv Vilksovog predavanja». Drugo, njihov je uvod drugačiji: «Kontroverzni švedski karikaturist Lars Vilks napadnut je prilikom svog predavanja na švedskom Sveučilištu Uppsala. Gnjevni se student uspio probiti do katedre te Vilksa udariti glavom u glavu. Podsjetimo, Vilks je uvrijedio bio muslimane jer je proroka Muhameda bio nacrtao kao psa». (Đ.Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 12. svibnja 2010.

Poznata hrvatska književnica Nevenka Nekić napisala je literarno nadahnutu i u nas do sada jedinu književnu biografiju velikog hrvatskog i svjetskog znanstvenika o. Ruđera Josipa Boškovića, jednog od vertikala hrvatske duhovnosti, znanosti i uljudbe. Isusovac Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik 1711. – Milano 1787.), bio je fizičar, matematičar, astronom i filozof. Autorica ispravno zaključuje: «...jedan od posljednjih univerzalnih ljudi europske humanističke tradicije" (uz ostalo i građevinar, arhitekt, geodet, arheolog, diplomat i pjesnik), Bošković je najveći hrvatski učenjak svojega doba i najveći hrvatski filozofski mislilac». Ličnost, pa čak i hrvatsko podrijetlo o. Ruđera Boškovića, još uvijek su u nekim sredinama kamen spoticanja. Velikosrpski krugovi svojataju ga kao Srbina, a talijanski neoiredentistički kao talijanskog mislitelja. Osim toga, mnogi pišući o njemu izbjegavaju, pa i prešućuju istinu da se radi o redovniku Družbe Isusove i rimokatoličkom svećeniku. Isto se čini i s don Marinom Držićem, koji je bez obzira na životne turbulencije, također bio svećenik.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 10. svibnja 2010.

U «Mostu», «Biltenu Udruženja useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu», br. 2 (god, 57.), Tel-Aviv, 2009., str. 29.- 31., objavio je gospodin Ljubo R. Weiss, u rubrici «Reagiranja», članak pod naslovom «Stop providnoj manipulatorici Vedrani Rudan». Pisac članka reagirao je na ispad književnice Vedrane Rudan u emisiji jedne hrvatske privatne TV kuće kojoj je suvlasnik predsjednik Svjetskog židovskog kongresa. Navedena gospođa je ispad učinila hoteći na svoj vulgaran samoreklamirajući i pseudointelektualan način komentirati rat Države Izrael protiv političke stranke «Hamas» koja ima vlast u Gazi. Pored toga što je pokušao obavijestiti čitatelje «Mosta» o navedenom ispadu, gospodin je Weis (kojega osobno ne poznajem, ali ga znadem kao političara iz vremena SFRJ, zatim pjesnika i knjižara u Beču), svoj članak pisao i, očito, s nekim drugim nakanama. To otkriva i potvrđuje nekoliko njegovih neutemeljenih optužbi, en general i enmasse, na račun Republike Hrvatske i cijeloga hrvatskog naroda. Pri tome, slobodan sam upozoriti kako se takvim pristupom sudario s više važnih činjenica i na taj način čitateljima uskratio cjelovitu, objektivnu i dobronamjernu obavijest. Kako je riječ o ozbiljnoj temi, držim kako čitatelje «Mosta» nije dozvoljeno servisirati parcijalnim istinama. Neka mi je dopušteno, uz puno uvažavanje osobe g. Weissa, nadopuniti njegovo izvješće.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 05. svibnja 2010.

Politički značaj, gospodarska važnost, diplomatska i vojna djelatnost, te književna, jezična i kulturna baština hrvatskih feudalnih i dinastičkih obitelji Šubića-Zrinskih i Frankopan još nisu proučene, tako da je dosta nepoznanica, što znači i novih otkrića koje čekaju na hrvatske istraživače. Sa žalošću moramo priznati da politička i kulturna elita susjedne nam Mađarske više štuje Zrinske nego mi u njihovome matičnome narodu. Kao da je memoricid kojim su Habsburgovci ove obitelji zatirali i nakon što su to učinili fizički zločinačkim istrjebljenjem svih članova obitelji, još na djelu. Brutalnim ubijanjem (nakon što su povjerovali u «carsku riječ Habsburške presvijetle kuće») grofa Petra Zrinskoga (1621.-1671.) i šurjaka mu, kneza Frana Krste Frankopana (1643.-1671.) u Bečkom Novom Mjestu 1671., a potom progoni Petrove obitelji koji su završili njenim fizičkim zatiranjem, Habsburgovci su zadali jedan od više udaraca hrvatskome narodu od čijih se posljedica taj narod nikada nije oporavio. Habsburgovci i njihova kamarila ne samo što su ubili povijesne obitelji s dinastičkim pravima iz doba narodne dinastije, već su opljačkali njihova gospodarski imanja, a to je bila tada većina Hrvatske. Austrijski su vojni zapovjednici pljačkali sve što su mogli jednako okrutno i bespoštedno kao što su to činili i Osmanlije u svojim pohodima. U tu poharu ulazi i uništavanje i pljačkanje kulturnih dragocjenosti, među kojima je i čuvena biblioteka obitelji Zrinski, jedna od najvećih u tadašnjoj Europi. Nakon zločina u Bečkom Novom Mjestu dvorska je kamarila sve do kraja Monarhije 1918. godine, zabranjivala spominjanje Zrinskih i činila zločin memoricida, kako bi ih nestalo ne samo iz povijesti, već i iz memorije hrvatskoga naroda.(Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 03. svibnja 2010.

U ožujku 2009., predstavljena je u «Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva» vrijedna knjiga historiografskog sadržaja, «Spas u Albaniji», s podnaslovom «Sto posto Židova u Albaniji spašeno je od holokausta». Pisac ovog djela je Amerikanac Harvey Sarner, a predgovor Van Christo. Prijevod s engleskog izvornika učinili su Đurđica Ramqaj i Tahir Ramqaj, a kao nakladnik javlja se «Forum albanskih intelektualaca u Zagreb». Predsjednik ove udruge, mr. sci. Muhamet Morina, napisao je uvodno slovo. Recenzentske zadaće prihvatio se prof. dr. Ivo Goldstein, hrvatski povjesničar i predsjednik Židovske vjerske općine «Bet Israel». Kako piše Harvey Sarner, autor navedenog djela, Albanija je bila «jedina okupirana zemlja koja je izbjegla nacistički progon Židova i koja ima jedinstvenu stopu preživljavanja od 100 %. Bila je to – nastavlja autor – jedina okupirana zemlja koja je imala više židovskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata nego prije njega». Albanski Židovi pripadali su malo poznatoj subetničkoj skupini poznatoj pod imenom Romanoiti. Riječ je o potomcima «drevne židovske kulture» (...) koji imaju «neke jedinstvene običaje, ali nema sumnje da su Židovi». Autor ističe da su Židovi Romanoiti došli u Albaniji iz Soluna krajem 14, stoljeća, a pridružila im se manja grupa iz Mađarske. Inače, po legendi Židovi su u Albaniju pristigli prije 2000 godina. Arheolozi su, međutim, otkopali ostatke sinagoge u Dardaniji, drevnoj luci antičke Ilirije. Smatraju da ruševine ive sinagoge potječu iz vremena 1-2 stoljeća nove ere.(Đuro Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 28. travnja 2010.

Putopisi po Svetoj Zemlji imaju dugu tradiciju u hrvatskoj književnosti. Možemo ih podijeliti u tri skupine. 1. Putopisi po Svetoj Zemlji čija nakana nije literarna već vjerska. Nazivamo ih i hodočasnički putopisi. Unutar ove skupine zasebnu cjelinu čine hodočasnički vodiči. Može se govoriti i o konfesionalnoj obojenosti ovakvih putopisa. 2. Putopisi po Svetoj Zemlji koji uz hodočasničku nakanu sadrže i literarnu dimenziju. Mogu biti hodočasničko-literarni i literarno-hodočasnički. 3. Putopisi po Svetoj zemlji kao literarna ostvarenja. Javljaju se u dva vida: kao kombinacija hodočasničkih sadržaja i književne proze, te kao «čista» putopisna proza lišena hodočasničkih i biblijskih sadržaja. Naravno, među hrvatskim putopisima po Svetoj Zemlji najzastupljeniji su oni namijenjeni hodočasnicima. Prvi takav putopis na hrvatskom jeziku napisao je fra Jakov Pletikosa 1752. godine, pod naslovom «Putovanje k Jerusolimu». Rukopis ovog djela ležao je u arhivu sve do 2000., kada je objavljen zahvaljujući dr. Liscu i gradu Šibeniku.(Đ. Vidmarović)