Detalji

Objavljeno: 15. rujna 2010.

Ivo Balentović, pjesnik, novelist, romanopisac, pisac za djecu, književni prevoditelj, urednik, novinar, stradalnik... rođen je 25. travnja 1913. u Županji, gdje je i preminuo 2001. godine. Nakon svršene srednje škole, bavi se novinarstvom i publicistikom. Između dva svjetska rata surađivao je, između ostaloga, u "Jutarnjem listu" i Hergešićevu "Obzoru". Kao književnik s koji je obećavao pojavio se 1936. s knjigama «Život za opanke» i Krvavi ples (pjesme, 1939). Posljednje Balentovićevo djelo — Pogled preko ramena (novele i kratke priče) pojavilo se u nakladi SN Privlačica d. o. o., Vinkovci 2001. Početkom drugog svjetskog rata radi kao radijski novinar, objavljuje i u "Hrvatskom narodu", zatim od konca 1942. do kraja rata kao politički neangažiran slobodni novinar radno boravi u Bugarskoj, mahom u Sofiji. Već potkraj lipnja 1945. ponovno je u Zagrebu. Iz životopisa pisana vlastitom rukom, iz tog vremena, izdvajamo piščevo svjedočanstvo: "I njemu, u daljnjem toku, otkidoše od biografije dvije tisuće dana izgubljenih i nepovratnih. Poslije, pedesetih godina, s povratkom u 'normalni život' susreti s procesijom ograničenja i neprilika: izmišljanje optužaba, podvale u tisku na koje ne možeš odgovoriti, blaćenje imena, ignorancija, zatvorena vrata izdavača i redakcija, primitivne ali pogubne podvale..." (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 14. rujna 2010.

U nakladi podgoričke izdavačke kuće «Pobjeda» objavljeno je djelo «Crnogorski rat. Ogled o četiristogodišnjem crnogorskom ratu», domaćega autora Miomira M. Marković. Marković je istaknuti borac za samostalnu Crnu Goru i jedan od utemeljitelja Liberalnoga saveza i crnogorskoga PEN-a. Po struci ekonomist, na dužnosti je urednika «Pobjede». Član je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU). Piše poeziju, dokumentarnu i pripovjednu prozu...Napisao je veći broj ogleda na društvene, povijesne i kulturne teme, nekoliko radio drama i monodrama i jednu monografiju. Bio je pokretač i glavni i odgovorni urednik časopisa Doclea, koji je izlazio u Podgorici 1994/95. Pjesme su mu prevođene na slovenski, makedonski, rumunjski, ruski, armenski, francuski, talijanski, engleski, turski, albanski... Iz navedenih je podataka vidljivo kako je riječ o istaknutome predstavniku etničke elite crnogorskoga naroda. (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 13. rujna 2010.

Akademik HAZU, Dubravko Jelčić, poznati je hrvatski povjesničar književnosti, književni kritičar, teoretičar književnosti, pjesnik, prozaik, saborski zastupnik, čovjek koji je duboku brazdu zaorao u hrvatskoj kulturi, dok je akademik HAZU Josip Pečarić svjetsko ime u području matematike, koji se paralelno s matematikom uspješno bavi i publicistikom, propitkujući probleme s kojima se suočava današnja Hrvatska. On je bokeljski Hrvat koji se nastanio u državi matičnoga naroda, poklanjajući joj bez ostatka svoj rodoljubni potencijal. U javnosti je stekao ime vrsnog polemičara na crti državotvorstva, zbog čega mu u našoj neokomunističkoj tranzicijskoj intrašovinističko klimi lijepe etikete koje su se svakodnevno rabije u Titovoj Jugoslaviji, kao npr. «desničar» i «nacionalista», «konzervativac», «klerofašist», sada dodajući neke nove, kao što su «antieuropejac», kao zamjenu za ranije korištenu: «protivnik jugoslavenskog jedinstva, socijalističke revolucije, bratstva-jedintva...»... podrazumijevajući pod tim pojmovima, dakako, nešto kontrarevolucionarno, što bi trebalo onemogućiti i justificirati, a nositelja tih etiketa izbaciti iz HAZU. «Na đubrište povijesti» - kako bi rekao jedan od njihovih vodećih ljudi, Enver Hodža. No, Pečarić se superiornom logikom matematičkoga uma suprotstavlja svim tezama, izjavama, stavovima i političkim postupcima za koje smatra da ugrožavaju hrvatske državne interese, ne osvrćući se na objede i crne liste s kojima se suočava na osobnoj razini . (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 08. rujna 2010.

O našem Domovinskom, obrambenom i oslobodilačkom ratu napisano je premalo knjiga. One koje su do sada napisane, uglavnom imaju historiografski i memoarski karakter. A gdje su književnici? Iz sve četiri književničke udruge? Većina ih šuti. Od onih pera koja su velikoj temi obrane Domovine pristupila kao literarnoj građi, mnoga se borbi za slobodu i ljudima koji su branili Domovinu, rugaju, ili ih prikazuju kroz iskrivljene, pa i neprijateljske naočale. Pjesnička sloboda, dakako! Ukoliko među umjetnike ubrojimo i filmaše, tada moramo priznati kako je ova činjenica postala pravilo. Ta neugodna stvarnost biva jače osvijetljena ukoliko usporedimo odnos umjetničkog nam domaćeg svijeta poslije Drugog svjetskog rata prema partizanima i partizaniji, sa situacijom nakon završetka nacionalno-oslobodilačkog rata Hrvata 1991.-1998. Mnoga hrvatska književna imena stavila su od 1945. na dalje, svoj talent na raspolaganje komunističkim vlastima, stvarajući mit od njihove borbe i ondje gdje to nisu zasluživali, bez obzira na ideološku marksističku isključivost i političko jednoumlje koje su uveli. Nije ih smetala niti politika zatiranja nacionalnog identifikacijskog koda i vjerskih sloboda. (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 06. rujna 2010.

Raisa Talalaj odrasla je u pokrajini Donbas u ruskojezičnoj sredini. Pohađala je rusku školu, a zatim Ekonomski fakultet u Moskvi. Raisa Talalaj pripada srednjem pokoljenju ukrajinskih književnica. U teškim naporima ukrajinskih državotvornih intelektualaca da ukrajinski kao materinski jezik, nasuprot ruskom kao jeziku bivše gospodstvujuće susjedne sile, nakon proglašenja državne neovisnosti učine državnim jezikom, vrlo je znakovit primjer bračnog i književničkog para Raise i Leonida Talalaja. Oboje su ponikli i odrasli u Donbasu, u ruskojezičnoj sredini, vrlo neraspoloženoj prema ukrajinskom jeziku, da bi još u sovjetsko vrijeme prihvatili jezik svojih roditelja kao svoj književni i svakodnevni i priključili se krugu nacionalno i državotvorno djelatnih pisaca. (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 01. rujna 2010.

U izdanju Hrvatskoga štamparskoga društva i Slovenskog narodnog muzeja iz Bratislave, objavljena je 2005. godine monografija hrvatskog sela iz Slovačke koje se zove Hrvatski Jandrof (slov. Jarovce, mađ. Horvát Járfalu, njem. Kroatiosch Jahrndorf). Knjigu su uredili Jan Botik i poznati gradišćanskohrvatski književnik i povjesničar književnosti, dr. Nikola Benčić. Radi se o zapisima domaćega sina Jure Treura, koji je živio krajem 19. i u 20. stoljeću. Tijekom svoga dugoga života opisivao zbivanja u rodnom selu Hrvatskom Jandrofu. Knjiga je objavljena na kvalitetnom papiru s obiljem foto-dokumentarne građe i faksimila povijesnih izvora. Podijeljena je u sljedeća poglavlja: prvo, uvodna riječ Jana Botika: «Iz povijesti i žitka općine Hrvatski Jandrof», slijede:«Treureova obitelj» ; «Gospodarstvo»; »Pčelarstvo»; »Krovopokrivač»; »Selo i hatar»; »Crikva i škola»; »Običaji»; »Liječenje»; »Jan Botik, kroničar Jure Treuer»; Nikola Benčić: «O Treurovom jeziku»; »Ka ima činiti gospodar čez ljeto» Knjiga završava sažecima na hrvatskom, mađarskom, slovenskom i njemačkom jeziku. Slijedi popisom kratica, gradova, sela i majura, te životopis Jure Treuera. (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 30. kolovoza 2010.

Don Ivana Kverića upoznao sam ovoga ljeta na zanimljivom predstavljanju folklornoga naslijeđa u lijepome selu Briševu, nedaleko Zadra. Tom mi je prilikom poklonio ukusnu, pa i luksuzno opremljenu antologiju hrvatske poezije o majci, pod jednostavnim naslovom «Majka», kojoj je autor. Pisac predgovora ovoj zbirci, književnik Ante Tičić, piše da je njezin autor donio «rekao bih... pregled najljepših pjesama o Majci kao vrijedno i rijetko štivo». A sam don Ivan Kevrić ističe u «Riječi autora»: «Ovim pjesmama o majci, nakana mi je i želja zahvaliti vlastitoj majci i svim majkama na njihovoj žrtvi i ljubavi prema djeci, ljubavi prema Bogu i domovini. (...) Spomenut ću ovdje dvije majke koje su još žive, a postale su simbolom stradanja naše Crkve i naše domovine Hrvatske. Majka kata Šoljić iz Vukovara koja je izgubila u Drugom svjetskom ratu četiri brata, a u Domovinskom ratu izgubila je četiri sina i zeta. Majka Eva Šegarić iz Škabrnje izgubila je u ovom Domovinskom ratu muža Vicu i tri sina». (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 25. kolovoza 2010.

Duško Lončar spada u red samozatajnih, gotovo preporoditeljski nastrojenih, društvenih, prosvjetnih i književnih djelatnika koji žive izvan metropole, čak i u udaljenijim mjestima od metropole, ali koji svojim knjižnim radom, kao i cjelokupnim intelektualnim nagnućima, pokazuju da je provincija duhovna kategorija, odnosno da je provincijalizam stanje duha a ne zemljopisni pojam. On je cjeli je svoj radni vijek posvetio kulturnoj djelatnosti i književnom stvaralaštvu, povezujući zavičaj s metropolom, i ukorjenjujući u toj životnoj sredini književnost i duhovne standarde koji vrijede za veće i «razvijenije» gradove. Lončarova je najnovija knjiga objavljena pod naslovom «San o kazalištu». U njoj autor predočava javnosti svoje književne priloge posvećene kazališnim predstavama koje su se dešavale u Novskoj, odnosno prikaz predstava gostujućih kazališnih skupina i grupa koje su dolazile u ovaj grad. Knjizi prethodi vrlo inspirativan predgovor, pod naslovom «San o kazalištu», u kojem autor na literarno relevantan način govori o svooj opčinjenosti magijom kazališta još od srednjoškolskih dana. Ti su dani započeli u Virovitici gdje je pohađao nižu gimnaziju, nastavili se u učiteljskoj školi, fakultetu i prosvjetarskom pozivu. Snivanje o kazalištu kod ovog samozatajnog književnika još traje. (Đ. Vidmarović)