Ako je strateški cilj da Josipović ne bude ponovno izabran za predsjednika, bilo bi idealno da hrvatska opcija istakne samo jednog kandidata

Završeni su izbori za Europski parlament, a očekuju nas predsjednički izbori, do konca godine i parlamentarni izbori, najkasnije do konca iduće.

Euroizbori u svojoj osnovi nisu donijeli nešto novo. Promijenio se, i to značajno, odnos dviju najjačih snaga, onih okupljenih oko HDZ-a odnosno SDP-a, ali su one zajedno osvojile veliku većinu glasova, 71 %. Usput budi rečeno, taj je postotak na lanjskim izborima za Europski parlament iznosio 65 %, a na parlamentarnim izborima 2011. čak 84%.

Zapravo navedenih 71 % vara, budući da bi tu trebalo pribrojiti i nešto više od 9% onih koji su glasovali za Orah, što udio dvaju najjačih političkih blokova u Hrvatskoj postavlja na 80 %. Naime, Orah je odnio „izgubljene" glasove SDP-ove koalicije, zato je uostalom i osnovan, uz to da usput pokuša pokupiti glasove raznih zelenih strančica i sličnih. Da lijeve strukture nisu tako planirale, zasigurno najveći hrvatski mediji, mislimo prvenstveno na HTV i Jutarnji, ne bi silno promovirali Orah, štoviše, radili bi na gaženju „otpadnika".

Imajući na umu navedene činjenice iz nedjeljnih izbora, okrenimo se onima koji predstoje. Svakom je čovjeku kojem je Hrvatska, posebice sadašnjost i budućnost naše djece na srcu, jasno da s vlasti treba otići SDP, zajedno sa UspjehPredsjednički i parlamentarni izbori temeljno se razlikuju. Dok kod parlamentarnih postoji nešto što se može nazvati "minimalnim uspjehom", a to je prelazak izbornog praga i ulazak u Hrvatski sabor, kod predsjedničkih izbora postoji samo jedan uspjeh, a to je konačna pobjeda. Sve ostalo je poraz. Tu jednostavnu činjenicu trebalo bi uzeti u obzir svako promišljanje o taktici za predsjedničke izbore kojem je cilj uspjeh.svojim koalicijskim partnerima, koji vladaju i Banskim dvorima i Pantovčakom, i medijima, tj. praktički svim sferama političkog, kulturnog i javnog života u Hrvatskoj. I to bi, i vjerojatno jest, trebao biti strateški cilj svake političke opcije u Hrvatskoj kojoj je stalo do dobrobiti Hrvatske.

Na predsjedničkim izborima sve osim 1. mjesta je poraz

Kako taj cilj postići, drugo je pitanje, i u svezi toga ima i bit će mnogo zamisli i inicijativa, a neke su se već i pojavile. Sada je pravo, rekli bismo krajnje, vrijeme da se o njima promišlja i razgovara, budući da se prije svakih izbora pojavljuju mnogobrojne inicijative koje nastoje riješiti isti temeljni problem hrvatske državotvorne opcije, a to je njena rascjepkanost i nepovezanost. Nažalost, do sada te inicijative nisu donijele nikakav uspjeh, niti u smislu stvaranja stvarne političke snage koja bi se mogla nositi s HDZ-om ili SDP-om, a kamoli, a što je jedini pokazatelj uspjeha, u smislu rezultata na izborima, a od 2000. naovamo bilo ih je mnogo.

Predsjednički i parlamentarni izbori temeljno se razlikuju. Dok kod parlamentarnih postoji nešto što se može nazvati "minimalnim uspjehom", a to je prelazak izbornog praga i ulazak u Hrvatski sabor, kod predsjedničkih izbora postoji samo jedan uspjeh, a to je konačna pobjeda. Sve ostalo je poraz. Tu jednostavnu činjenicu trebalo bi uzeti u obzir svako promišljanje o taktici za predsjedničke izbore kojem je cilj uspjeh.

Ne ponavljati grješke koje su značile poraz

Dakle, uvjet da hrvatska opcija iznjedri predsjednika jest da se na izborima pobijede svi ostali kandidati. Lako je predvidjeti da će, baš kao i na prošlim izborima, druga strana imati AgonijaPobjeda bilo koga iz tog miljea, bilo Josipovića ili nekog drugog značila bi praktički isto, nastavak agonije koja traje od 2000., budući da svjetonazorom svih kandidata koji dolaze s te strane dominira ista osoba, Tito, prikrivena manje (kod Josipovića) ili više (kod nekoga kao što je na prošlim izborima bio Bandić).najviše dva ozbiljna kandidata, Ivu Josipovića sigurno, i vjerojatno još nekoga, koji bi, poput Milana Bandića na prošlim izborima, glumio„desnijeg" odnosno „hrvatskog" ljevičara.

Sjetimo se samo Bandićevog puzanja po ledu kako bi zapalio svijeću braniteljima. Naravno da to nikako nije pravi Bandić, što je i sam pokazao noseći bedž s Titom na „antifašističkim" skupovima, ili što stalno dokazuje boreći se da se najljepši zagrebački trg i dalje zove po njegovom ideološkom uzoru, koji je uvijek i eksplicitno, riječju i zlodjelima, bio protiv samostalne hrvatske države.

Pobjeda bilo koga iz tog miljea, bilo Josipovića ili nekog drugog značila bi praktički isto, nastavak agonije koja traje od 2000., budući da svjetonazorom svih kandidata koji dolaze s te strane dominira ista osoba, Tito, prikrivena manje (kod Josipovića) ili više (kod nekoga kao što je na prošlim izborima bio Bandić).

Najlakši način da netko od tog para postane predsjednikom je taj da, baš kao i na prošlim izborima 2009., ta dvojica zauzmu prva dva mjesta u prvom krugu izbora (v. priložene rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora 2009.). Jasno je da su šanse za tako nešto to veće što je veći broj kandidata kojeg Hrvati mogu asocirati s pojmom "Hrvatska". Na prošlim izborima takvi masu se mogli smatrati Hebrang, Jurčević, Mikšić, Primorac, Škare Ožbolt, Tuđman, Vidošević, bez obzira kakvima su se kasnije (ili i kasnije) pokazali. I oni su zajedno osvojili nešto više od 40% glasova, gotovo tri puta više nego što je bilo potrebno za ući u drugi krug, a u drugi krug su ušli dvojica "ljevičara"!

Svaki dodatni kandidat hrvatske opcije znatno povećava izglede da Josipović ostane predsjednik

Zaključak se sam nameće: treba što je god je više moguće smanjiti broj kandidata hrvatske opcije - kad bi primjerice, nažalost u neostvarivom slučaju, bio samo jedan, lako je moguće da drugog kruga izbora i ne bi bilo. Da se pogrješno ne pomisli, ne zagovaramo nikakvo jednoumlje. Kad bi u Hrvatskoj bilo onako kao što bi trebalo biti, da hrvatska opcija (dakle više od tri četvrtine stanovništva) ima tri-četiri jake, jasno profilirane stranke, onda bi se naravno mogli uspoređivati različiti kandidati, njihove osobnosti i zamisli, ali takvo stanje tek treba stvoriti.

Ovako je, nažalost, situacija mnogo jednostavnija. Svako međusobno natjecanje kandidata onih političkih opcija koje žele ukloniti Josipovića s Pantovčaka može biti produktivno samo do trenutka isticanja kandidature, i ako vodi tome da se istakne samo jedan kandidat. Ne nužno onaj „najbolji", već jednostavno onaj koji ima najviše šanse postati predsjednikom Hrvatske.

Stanje dodatno pojednostavljuje sadašnji odnos snaga u hrvatskoj oporbi. Tu je daleko najjači HDZ, s financijskim i logističkim potencijalima koji su ključni za izbore, a koji daleko nadmašuju one ostatka hrvatske opcije. Ako dakle HDZ istakne svog kandidata kojeg će i poduprijeti na izborima, niti jedan drugi kandidat ostatka hrvatske opcije nema objektivno nikakve šanse dobiti u prvom krugu više glasova od HDZ-ovog kandidata. Naravno, ako se ne ponovi situacija s prošlih izbora, sjetimo se samo vrlo mlake, da ne kažemo nešto gore, podrške tadašnjeg HDZ-a Hebrangu.

HDZPodrška kandidatu HDZ-a nikako ne znači da su ostali potencijalni kandidati hrvatske opcije lošiji, ili da se na taj način daje podrška HDZ-u kao stranci, već bi iskazala želju da na Pantovčaku više ne stoluje ljevica, a to bi svaka opcija koja bi poduprla HDZ-ovog kandidata mogla i trebala jasno i javno istaći.Prema tome, svaki kandidat koji bi proizašao iz dogovora stranaka i/ili inicijativa bez HDZ-a izgubio bi u prvom krugu, i jasno je da bi jedini učinak takvog kandidata zapravo bila pomoć Josipoviću.

Teorijski, uspjeti bi jedino mogla neka izrazito jaka i popularna osoba prihvatljiva svim Hrvatima, a u današnjoj Hrvatskoj takve osobe nema, uz možebitni izuzetak generala Ante Gotovine, koji se pak jasno izjasnio da se u dogledno vrijeme ne misli uključivati u politiku.

Idealno bi bilo da se sada, u ovom trenutku, a ne u nekoj budućnosti, vode ozbiljni razgovori između HDZ-a i ostatka hrvatske opcije, i to ne samo o zajedničkom kandidatu za predsjedničke izbore, ali takvih razgovora nema. Jasno je i da bi svaki eventualni jako malo vjerojatni dogovor u budućnosti kao jedini ishod mogao imati kandidata iz HDZ-a.

Istaknimo još jednom, podrška kandidatu HDZ-a nikako ne znači da su ostali potencijalni kandidati hrvatske opcije lošiji, ili da se na taj način daje podrška HDZ-u kao stranci, već bi iskazala želju da na Pantovčaku više ne stoluje ljevica, a to bi svaka opcija koja bi poduprla HDZ-ovog kandidata mogla i trebala jasno i javno istaći.

Da zaključimo, u svakom slučaju niti jedan kandidat iz kruga onoga što nazivamo hrvatskom državotvornom opcijom nema nikakvih realnih izgleda pobijediti u prvom krugu kandidata HDZ-a, što znači da bi jedini doprinos takvih kandidata bio smanjivanje broja glasova za kandidata HDZ-a, odnosno povećavanje šansi da u drugom krugu izbora bude ista situacija kao i 2009.

Mediji su izrazito važni

I još nešto. Ako se na predsjedničkim izborima pojavi više kandidata bez izgleda na uspjeh, nakon izbora moći će MedijiNe bi li bilo daleko svrsishodnije da hrvatska opcija sjedne za stol i dogovori se da će podržati i poduprti postojeće nezavisne medije i predano raditi na stvaranju novih, velikih medija na državnoj razini, mislimo na ozbiljne nezavisne profesionalno rađene dnevne novine i na ozbiljnu nezavisnu profesionalnu televiziju? A za tako nešto potrebno je manje novca od onog kojeg hrvatska opcija baca u vjetar na svakim izborima.se zasigurno čuti kako su pojedine stranke ili inicijative isticanjem svog kandidata „dokazale kontinuitet svog djelovanja", „da su pokazali odgovornost prema svojim biračima", itd., a razloge poraza tražit će, što je već tradicija i standardna floskula, u „medijskoj blokadi". Tvrdnje da, primjerice, treće ili peto mjesto na predsjedničkim izborima „podiže ugled stranke" i slično, čista su demagogija i samozavaravanje.

Posve je jasno već danas da će najveći mediji u Hrvatskoj na predsjedničkim izborima biti na strani Josipovića i eventualnog drugog kandidata ljevice, uz koliko je god moguće marginaliziranje ostalih kandidata. Tu medijsku blokadu u Hrvatskoj, nažalost, može samo do neke mjere neutralizirati novac kojeg, osim primjerice Bandića na prošlim izborima, ima jedino HDZ, dok ga ostale političke opcije nemaju ni približno dovoljno.

Ne bi li bilo daleko svrsishodnije da hrvatska opcija sjedne za stol i dogovori se da će podržati i poduprti postojeće nezavisne medije i predano raditi na stvaranju novih, velikih medija na državnoj razini, mislimo na ozbiljne nezavisne profesionalno rađene dnevne novine i na ozbiljnu nezavisnu profesionalnu televiziju? A za tako nešto potrebno je manje novca od onog kojeg hrvatska opcija baca u vjetar na svakim izborima.

Postojanje takvih medija osnovni je i neizostavni preduvjet razbijanja dvostranačja u Hrvatskoj i stvaranja stanja u kojem će se moći raspravljati o vrijednostima pojedinih ljudi ili političkih snaga. Ovako smo osuđeni na stalno biranje onog „manje lošijeg", a takvo stanje nas zasigurno očekuje krajem godine na predsjedničkim izborima, kad ne ćemo odlučivati o najboljoj mogućoj osobi za mjesto predsjednika države, već ćemo pokušati smijeniti jednu sastavnicu sadašnje pogubno loše vlasti u Hrvatskoj.

D.J.L.