Ekonomsko-financijski aspekti demografske obnove

Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku od 2019. godine do danas svjedočimo trendovima sve višeg prirodnoga pada broja stanovnika. Bračni parovi sve se rjeđe odlučuju imati djecu što rezultira većim brojem umrlih nego rođenih. Tome problemu doprinijela je i činjenica da se velik broj mladoga i fertilnog stanovništva iselio posljednjih desetak godina.

Na odluku o tome hoće li se imati djeca utječu brojni socioekonomski i psihološki uzroci.
Među psihološke uzroke možemo ubrojiti strah od društveno-političke situacije i budućnosti (ratovi, krize) zbog čega se mladi ne osjećaju sigurnima za podizanje obitelji.

U razgovoru s dr. sc. Stjepanom Štercom temu smo obradili iz demografskog i društvenog aspekta. No u pozadini ulogu igraju i ekonomski uzroci.

Posao i stambeno zbrinjavanje

Iako zakon onemogućava dugogodišnji rad na određeno vrijeme, brojni poslodavci zakonski izigravaju tu zabranu. Nakon isteka ugovora ne produže ga, pa ponovno zapošljavaju iste radnike nakon nekoliko mjeseci. To kod mladih stvara nesigurnost, posebno ako obavljaju poslove koji su relativno nisko plaćeni. Ta nesigurnost djeluje destimulativno na odluku o tome hoće li se imati djeca i koliki će biti njihov broj.

Kad su žene, odnosno potencijalne majke u pitanju, zakon je do sada često bio takav da je kažnjavao majčinstvo. Bilo da govorimo o naknadama za čuvanje trudnoće ili o naknadama za roditeljski dopust. Ako ženi plaća padne s 1500 eura na 550 eura, jasno je da takva promjena ne djeluje poticajno na odluku o majčinstvu. Osim toga, iako je zakonski regulirano pravo na pola radnog vremena za majke, u praksi to je nerijetko teško ostvarivo.

Osim nemogućnosti pronalaska kvalitetnog radnog mjesta, s adekvatnim primanjima (koja treba promatrati u kontekstu sve snažnijeg rasta troškova života), mlade obitelji susreću se i s drugim problemima kao što je rješavanje stambenog pitanja. Vrtoglavi rast cijena nekretnina otežava stambeno zbrinjavanje. Od ostalih problema treba istaknuti brojne administrativne prepreke i otežan pristup javnim uslugama i vrtićima.

Prirodni pad broja stanovnika uz istodobno iseljavanje rezultira gubitkom za po svaku zemlju najznačajnijeg gospodarskog resursa: onog ljudskog. Ljudski kapital teško je nadoknaditi, a upravo ovaj predstavlja ključni faktor gospodarskog rasta.

Osim toga, ovakvi procesi dovode do starenja stanovništva što ima reperkusije za zdravstvo te mirovinski i socijalni sustav. Manjak radne snage nadoknađuje se uvozom strane radne snage što stvara sigurnosne, integracijske i identitetske izazove.

Jasno je da su dosadašnji trendovi neodrživi i da ih je potrebno mijenjati.

Poticajno okruženje

Prije svega, potrebno je na strateškoj državnoj razini graditi poticajno okruženje za mlade obitelji.

Na ekonomskom planu to podrazumijeva povećanje iznosa financijskih potpora za novorođenčad i malodobnu djecu. Potrebno je, nema dvojbe, povećati i novčanu naknadu za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust. Kako bi se smanjio jaz u plaćama između muškaraca i ženam, poticajno bi bilo smanjiti porez na dohodak za majke.

Među mjerama koje možemo vidjeti u drugim zemljama EU-a treba spomenuti i potpore za stanovanje obiteljima s djecom te povećanu izgradnju i ponudu priuštivih stanova. Gradovi i općine uz suradnju s državom trebali bi ulagati o stanogradnju za mlade obitelji. Postoji i mogućnost aktivacije nekretnina u državnom vlasništvu.

Valjalo bi razmisliti i o mjerama koje bi mlade poticale na život na selu, posebno ako im posao omogućuje rad na daljinu. U ruralnim sredinama stambeno pitanje često ne predstavlja prevelik financijski trošak jer se nekretnine, a često i čitava imanja, mogu kupiti po povoljnim cijenama.

Mladim obiteljima treba pomoći i kroz porezne olakšice, npr. kod kupnje nekretnina ili automobila sa sedam sjedala. U nekim zemljama, npr. Mađarskoj, majkama s troje ili više djece briše se zajam od nekoliko desetaka tisuća eura.

Barem 4 posto BDP-a

Nakon ukidanje mjere roditelj odgojitelj u Zagrebu bilježi se nagli pad rođenja trećerođene i sve sljedeće živorođene djece. Stoga bi na državnoj razini trebalo razmisliti o naknadama koje bi stimulirale majčin odgojni posao barem do polaska u školu najmlađeg djeteta. Ta bi naknada trebala rasti s rastom broja djece.

Ovo su samo neke od mjera koje bi trebalo urgentno uvesti i provesti. Dugoročno strateško planiranje zahtijeva potpunu promjenu odnosa prema demografskoj paradigmi na svim razinama.

Posve je jasno da je za provedbu navedenih pronatalitetnih mjera potrebno ulagati više proračunskih sredstava. Kako bi strategija demografskog oporavka bila provediva potrebno je ulaganje od najmanje 4 posto BDP-a. Ta uložena sredstva kasnije bi se dugoročno vratila u proračun jer je jasno da obitelji s više djece više i troše sredstava za hranu, automobile, stambeno zbrinjavanje, školovanje, šport itd. što novac vraća u državni proračuna.

Za provedbu demografske strategije treba mijenjati ukupan odnos prema djeci, braku i obitelji prema stvaranju već spomenutog poticajnog demografskog okruženja. Vrijednosni uzroci snažno utječu na odluku o tome hoće li se imati djeca, o čemu više u idućim prilozima.

Davor Dijanović

Tekst je dio niza „Demografska obnova: mogućnost ili utopija?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.