(Geo)političke teme i mete

Tako g. Gjenero “poučava” kako bi izborni zakon, uz određeni broj potpisa, trebao normirati i potrebu davanja “svojevrsne kaucije” koju bi svaki kandidat morao uplatiti da bi se «osigurala ozbiljnost njegove kandidature». Ako se malo podrobnije analizira ova izjava, nije teško uočiti kako g. Gjenero poziva na ograničavanje pasivnog biračkog prava. Naime, ako bi se prihvatilo ovakvo zakonsko rješenje to bi de facto značilo vraćanje u ona vremena kada je biračko pravo bilo ograničeno imovinskim cenzusom odnosno u vremena kada su se kandidirati mogli samo bogati slojevi građanstva. Takva bi zakonska regulativa automatski isključila iz kandidature sve one građane koji ne bi imali imovinske mogućnosti da uplatu «svojevrsnu kauciju» koju g. Gjenero zagovara. A nije li upravo uklanjanje imovinskog cenzusa i mogućnost svih da biraju i budu birani jedno od najvećih liberalno-demokratskih postignuća? Ako smo, sukladno demokratskim postavkama, svi jednaki pred zakonom, ako svi imamo jednake mogućnosti, ne kosi li se zagovaranje bilo kakvih imovinskih uvjeta za kandidaturu sa samim temeljima liberalne demokracije? Čudnovati prijedlozi čudnovatog liberala i demokrata Gjenera.

Nadalje nam «politički analitičar» Gjenero «analizira» kako je gospodin Tuđman od sebe napravio političkog redikula, ali da je i to bolje od onog što je bio prije nego je postao politički redikul. A bio je šef tajnih službi «u vrijeme kad su one činile nečuvene povrede ljudskih prava». Da smo ozbiljna država, kaže dalje «analitičar» Gjenero, «takve osobe bi bile javno izolirane i ne bi dobivale prostor za političke i medijske istupe». Nismo isuviše sigurni da je g. Gjenero pozvan nekoga prozivati ridikulom, ali diskvalifikacije, denuncijacije i etiketiranje su i ovako standardni dio ljevčarskog medijsko-političkog repertoara tako da nas ovakva prozivka ne bi smjela nimalo začuditi. Etikete koriste, zna to svaki ozbiljan čovjek, osobe niskog intelektualnog pedigrea nesposobne ponuditi valjane argumente. A kolika je (ne)sposobnost argumentiranja g. Gjenera vidjeli smo u emisiji Otvoreno kada se sučelio s novinarom Večernjeg lista g. Ivkošićem.

Što g. Gjenero ima na umu kada stigmatizira tajne službe, bez kojih se Hrvatska nikada ne bi obranila od agresora i bez kojih bi broj žrtava bio daleko veći, nije nam jasno. Figurativno govoreći, tajne su službe krvotok države, država bez jakih tajnih službi je država koja u potencijalnom ratu s drugom državom unaprijed potpisuje kapitulaciju. Upravo su jake i kvalitetno ustrojene tajne službe, čiji je dr. Miroslav Tuđman bio jedan od utemeljitelja, zaslužne da se Hrvatska obranila od agresora, sačuvala teritorijalni integritet i ishodila međunarodno priznanje. Međutim, nije isključena mogućnost da je 45 godina komunističkog jednoumlja stvorilo poseban tip čovjeka – «homojugoslavenicus» - kojeg je najlakše raspoznati po tome što napada sve u vezi s hrvatskom samostalnošću, utemeljiteljem hrvatske države dr. Franjom Tuđmanom ili hrvatskim braniteljima, dok s druge strane nikada ne spominje sustavno provođen teror u vrijeme Jugoslavije, politička ubojstva hrvatskih emigranata od strane OZN-e i UDB-e ili pak ekskulpira zločine sustava organizirane neslobe i krvavog terora zvanog Jugoslavija. Takav tip čovjeka zasigurno prezire sve u vezi s hrvatskom samostalnošću, pa tako i čimbenike koji su omogućili hrvatsku samostalnost (tajne službe!), dok s druge strane zagovara bilo koji oblik nadnacionalne, anacionalne tvorevine zvala se ona Jugoslavija, Zapadni Balkan ili nešto treće. Naravno, imajući na umu da prosječan potrošač medija više gleda na formu, nego na sadržaj, sve će to činiti u ime «demokracije», «ljudskih prava» ili «tolerancije». Današnji sustav medijskog, političkog i intelektualnog jednoumlja, u kojemu se proskribiraju i marginaliziraju državotvorni Hrvati, branitelji i domoljubno orijentirani intelektualci, neodoljivo podsjeća na razdoblje od 1945. do 1990. g. I u vrijeme Jugoslavije se određeni političari i intelektualci «nisu smjeli pojavljivati na političkoj sceni», i u Jugoslaviji se političke neistomišljenike diskvalificiralo i etiketiralo, i u Jugoslaviji su svi oni koji su drugačije mislili bili medijski marginalizirani ili u gorem slučaju zatvarani, batinjani i ponižavani. Nadamo se da g. Gjenero, kao veliki «liberal», «demokrat» i «ugledni analitičar», ne spada u taj tip ljudi. Bilo bi zaista paradoksalno, da ne kažemo i licemjerno, kada bi se osoba koju kite epitetima «liberalan» i «ugledan» zbiljski zalagala da netko bude isključen iz medijskog i političkog života. Nekoga bi to moglo podsjetiti na komunističke metode iz Jugoslavije.

Drugi komentator portala Index.hr koji se obrušio na kandidaturu dr. Miroslava Tuđmana je Marinko Čulić. Već druga rečenica njegove «briljantne» analize pokazuje jasan ideološki predznak. Naime, g. Čulić tumači kako su šanse da Dr. Miroslav Tuđman bude izabran za predsjednika «ravne tome da Sava poteče uzvodno». Nešto je slično rogoborio i jedan diktator tamo davnih dana kada je komentirao mogućnost da Hrvati dobiju svoju državu. No kako vidimo gadno se prevario, Hrvati su dobili svoju državu unatoč njegovoj oporuci JNA koja je zahtjevala da se svim silama očuva Jugoslavija. Čulićevo pak spominjanje Tuđmanovog ulaska u Socijaldemokratsku stranku krajnje je tragikomično. Naime, dr. M. Tuđman je izašao iz spomenute stranke prije nego se ta stranka ujedinila s Račanovom Socijal-demokratskom partijom, strankom koja je sljednik KPJ (prostorije na Iblerovom trgu!). No g. Čulić vrlo dobro primjećuje kada kaže da je «ulazak u stranku socijalističkog imena ranih devedesetih bio isto što i odlazak u ustaše 1945. godine». Iako je time vjerojatno mislio diskvalificirati Dr. M. Tuđmana, zapravo je priznao kako dr. Miroslav Tuđman nije osoba sklona političkom konformizmu i foteljašenju, već osoba kojoj je ideal slobodne i samostalne hrvatske iznad bilo kakvih ideologija. A i g. Čulić bi trebao vrlo dobro znati da u slučaju da je dr. Miroslav Tuđman bio komunist ili udbaš, da bi o njemu danas morao pisati pozitivno s obzirom da osobe takve prošlosti danas drže gotovo sve institucije i medije u RH.

Druga nelogičnost koju možemo primjetiti u njegovom tekstu je kada navodi da je Tuđman sanjario da mu «u HDZ-u pripada neko visoko, lovorikama ovjenčano mjesto», a s druge strane navodi da vrbovao HDZ-ove zastupnike. Kako je, naime, moguće istodobno sanjariti o funkciji u HDZ-u i vrbovati HDZ-ove zastupnike? Vjerujem da će se svaki čovjek zdravog razuma složiti da je riječ o nekoj čudnoj (ne)logici, (ne)logici svojstvenoj «fekalovsko-soroševskim» sinovima. A kada tvrdi da bi dr. Miroslavu Tuđmanu pozivanje na pokojnog oca Franju Tuđmana odmoglo, tu se opet gadno vara. Danas je već i najvećim, medijima izmanipuliranim, konformistima jasno kako je stanje u Hrvatskoj za vrijeme Franje Tuđmana bilo neusporedivo bolje nego danas. Kako bi to utvrdili dovoljno je pogledati brojke, brojke ne lažu. Kada je Franjo Tuđman preminuo, inozemni dug hrvatske bio je manji od 10 milijardi eura, s tim da je veći dio tog duga bio nasljeđen iz Jugoslavije. Pritom treba imati na umu da je tim novcima organizirana obrana, zbrinuti prognanici, sanirane posljedice rata, izgrađene ceste itd. Danas, deset godina nakon Tuđmanove smrti, dug je bezmalo 40 milijardi, a rata niti ičeg sličnog bilo nije. Tko je onda, dakle, zadužio hrvatsku i uništio ekonomsku suverenost? A da je Hrvatska u doba Tuđmanove vladavine uživala neusporedivo veću političku respektabilnost u inozemstvu, i da je nacionalni ponos bio nemjerljiv s današnjim, to je toliko notorno da ne treba ni spominjati.

Nadalje g. Čulić briljantno zaključuje da, kada se dr. Tuđman zalaže za treći entitet u BiH, da time zapravo «sirotinjski pabirči po idejama koje su drmale negdje do polovice devedesetih». Ako g. Čulić smatra da je položaj Hrvata u BiH zadovoljavajući, da nije potreban treći entitet, onda mu nemamo što prigovoriti. Međutim, onima koji znaju da je položaj Hrvata - kao konstitutivnog elementa - u BiH krajnje neravnopravan, da Hrvati u BiH imaju manja prava nego što ga u RH imaju manjine, njima se ipak ne čini da g. M. Tuđman «sirotinjski pabirči po idejama koje su drmale negdje do polovice devedesetih». Prije se g. Čulić služi sa sirotinjskom retorikom koja je drmala iza 2000 g. i koja nas je dovela do toga da nam danas svaki trećerazredni politički diletant može davati ultimatume i opomene.

Ono što se skriva iza ovakvih napada na kandidaturu dr. Miroslava Tuđmana zapravo je strah; strah onih koji su od 2000 g. pa nadalje, a pod eufemističkim nazivom - detuđmanizacija -, proveli sustavno uništavanje institucija i državne suverenosti. Osoba koja taj destruktivni proces može zaustaviti upravo je dr. Miroslav Tuđman. Hrvatskoj nije potrebna nikakva detuđmanizacija. Detuđmanizacija nas je dovela do toga da nas se ponovno trpa na Balkan, do toga da se izjednačava krivnja agresora i žrtve iz Domovinskog rata, do toga da u inozemstvu ne uživamo nikakav politički respekt, do toga da nas ucjenjuje tko i kada hoće. Upravo suprotno - Hrvatskoj je potrebna retuđmanizacija. I zato će svi domoljubni Hrvati, neovisno kojoj političkoj stranci pripadali, Hrvati kojima je dosta ugnjetavanja i ponižavanja, glasovati za dr. Miroslava Tuđmana. Napadi koji dolaze iz pera plaćeničkih sluganskih piskarala samo će povećati odlučnost za promjenom. A tu će promjenu osigurati upravo izbor dr. Miroslava Tuđmana za predsjednika RH. Neokomunističko-liberalnim tuđmanomrscima i piskaralima odgovorit ćemo poštapajući se njihovim vokabularom i frazeologijom: što je više kleveta i laži, to nam je Tuđman miliji i draži!

Davor Dijanović

{mxc}