(Geo)političke teme i mete

Ekonomska kriza započela krajem prošle godine u Sjedinjenim Američkim Državama (iako je de facto započela i znatno ranije!), širi se nesmiljenom brzinom. Svakodnevno nas izvještavaju o recesiji, padu izvoza, otpušanju radnika, sve većem broju nezaposlenih, padu proizvodnje i potrošnje, padu vrijednosti nekretnina kakav nije zabilježen od velike depresije iz predratnoga doba itd. Američki predsjednik Barack Obama potpisao je paket mjera za stimuliranje ekonomije vrijedan približno 800 milijardi dolara, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najavljuje intervenciju u bankarski i financijski sustav, u Njemačkoj se najavljuju mjere za stimuliranje industrije, a prema najavama sljedeća velika žrtva ekonomske i financijske krize jugoistočna je Europa. Kriza je stigla i u Hrvatsku (zapravo, nikad iz nje nije niti otišla), ali konkretnih antirecesijskih mjera nema ni na dogledu. Vladajući očigledno taktiziraju čekajući da prođu lokalni izbori jer im je jako dobro znano da mjere koje će se morati poduzeti neće biti nimalo ugodne.

No zaboravljaju da će svaki propušteni dan tu krizu još samo dodatno zakomplicirati i produbiti. Zaboravljaju također i to da bi opći nacionalni interes trebao bi biti iznad partikularnih stranačkih interesa i političkih smicalica.

Demografska slika Hrvatske, koja je zapravo paradigma demografske slike općenito zapadnih zemalja, katastrofalna je. Jer, nemoguće je s jedne strane očekivati ekonomski prosperitet, a s druge neželjeti djecu, ubijati nerođenu djecu i s odbojnošću se odnosti prema životu. Kriza će zasigurno dovesti do radikalnih promjena ne samo u stilu života ljudi i njihovome ponašanju, nego i u samome pristupu potrošnji. Zahvaljujući povećanim kreditnim mogućnostima, kupovna moć u RH znatno se povećala posljednjih godina, što je dovelo do snažnog porasta osobne potrošnje. Međutim, porast potrošnje ostvaren je na osnovu zaduživanja, a dugovi se kad-tad moraju vratiti. Realno je stoga za očekivati da, kako se mogućnosti zaduživanja bude crpile, da će se porast osobne potrošnje znatno usporiti i u većoj veći postati ovisan od porasta domaćeg BDP-a. Na naplatu će ove godine Hrvatskoj doći i poveći dugovi koje će biti potrebno prolongirati. Ukoliko se ne postigne reprogramiranje dugova, što je ministar Šuker dobro uočio još krajem prošle godine, Hrvatsku bi lako mogao zadesiti islandski scenarij. U budućnosti će se također morati pronaći način da se zaustavi stalan rast vanjskog duga RH, koji sada iznosi već približno 37 milijardi eura, jer nas u protivnom čeka onaj najcrnji scenarij – dužničko ropstvo.

Pitanje je jedino ima li Hrvatska kvalitetne i sposobne ljude koji će ju izvući iz bezdana u koji polako, ali sigurno upada. Iako mnogi politikanti i kritikanti i danas vole za sve gospodarske probleme okriviti Tuđmana, u te priče više ne vjeruju ni najveći naivci. U Tuđmanovoj eri dug nije premašio 10 milijardi eura pri čemu treba uvažiti činjenicu da je za te novce organizirana obrana, zbrinuti prognanici, izgrađena infrastruktura, ceste, kuće, stanovi itd. Suhoparne priče i neprestano projiciranje krivnje na prošle vlasti više ne prolaze. Narodu je pun kofer neprestanog opravdavanja vlastitog neznanja i nesposobnosti nesposobnošću svojih prethodnika. «Tko se hrani kruhom naroda ima narodu računa davati», govorio je davno Ante Starčević. Možda je konačno došlo vrijeme da i Hrvatska politička klasa počne primjenjivati to načelo. Možda je konačno i vrijeme da se prestanu naivno izvršavati diktati koji dolaze izvana i da se prestane slijepo kopirati zapadnjačke ukaze i nakaze. Konačno, krizu će najviše iznjeti upravo hrvatski građani, tzv. mali ljudi jer, štono pjesma kaže, «bogati se ionako za sebe pobrinu».

Davor Dijanović

{mxc}