Henry Kissinger, uz Brzezinskog (čiji je kućni prijatelj), najeminentniji je američki geostrateg i centralna ličnost američke vanjske politike. U intervjuu za CNBC’s (6. siječnja 2009.) izjavio je da su globalna previranja i financijska kriza sjajna prilika da se uspostavi "Novi svjetski poredak" (it's a great opportunity, it isn't just a crisis”). Nadalje, tumači kako ćemo krajem Busheve i početkom Obamine administracije moći posvjedočiti stvaranju Novog svjetskog poretka i kako će se tome, parafraziram, morati prikloniti i islamske zemlje. Dalje hvali (jedan republikanac!) Obaminu administraciju [1]. U nedavnom intervjuu za Hrvatski list, William Engdahl, autor knjiga Stoljeće rata I i II i Sjeme uništenja, apostrofirao je kako je Obama projekt "najmoćnijih američkih umova". Simptomatično je također Kissingerovo spominjanje islamskih zemalja i toga kako će se i one morati prikloniti Novom svjetskom poretku. Svakom barem poluupućenom u geopolitička zbivanja na velikoj šahovskoj ploči zvanoj Euroazija, jasno je da je Iran trenutno jedina zemlja u islamskom svijetu koja može pružiti kakav-takav otpor angloameričkoj težnji za globalnom dominacijom tj. postizanjem dominacije punoga spektra. Iz toga proizlazi da je sljedeća američka meta (što je već poduže vrijeme javna tajna, sjetimo se MacCainove "bomb Iran") - Iran.
Iako Izrael i SAD raspolažu daleko većim arsenalom naoružanja od Irana, Iran također ima dosta impresivno naoružanje, prema nekim podacima radi se o: 700 000 stajaće vojske, po potrebi može regrutirati namanje 4-5 milijuna vojnika, ima cca 5000 tenkova, oko petstotinjak borbenih zrakoplova, 5000 oklopnih borbenih transportera, također tu su i bespilotne letjelice, rakete velikog dometa, krstareći projektili, izrazito gust PZO, topničko raketne snage itd. Geostrateg Davor Domazet Lošo komentirajući trenutni sukob (rat) u Gazi tumači kako je on tek predigra za napad na Iran - što je itekako, ako uzmemo u obzir Kissingerovo spominjanje islamskih zemalja, zamišljivo u vrlo bliskoj budućnosti,:" U geostrateškoj igri pozicioniranja itekako je važan redosljed povlačenja poteza. Osim potpore Irana, Hamas kao politička organizacija u koju ne mogu baš tako lako prodrijeti izraelske tajne službe, kao u slučaju Fataha koji je na vlasti na Zapadnoj Obali, uživa potporu sunitskih krugova iz mnogih islamskih zemalja, uključujući i one islamske zemlje čije vlade zastupaju američke interese.
U predmnijevanom američkom napadu na Iran u kojemu je, prema doktrini punoga spektra moguća i uporaba taktičkog nuklearnog oružja, nužno je prethodno ukloniti što je moguće više iranskog asimetričnog odgovora. Osim zatvaranja Hormuškog prolaza jedan od iranskih asimetričnih odgovora svakako je aktiviranje Hezbollaha u Libanonu i Hamasa u Gazi, odnosno mreže terorističkih ćelija u određenim zemljama Zapada, ali i vazalnim američkim državicama poput Saudijske Arabije. Kako bi se uklonila ili ublažila ta moguća ugroza, Tel Aviv, čitaj Sjedinjene Američke Države, odlučile su u što većoj mjeri neutralizirati Hamas prije nego se izvede “Oluja života”, tj. veliki napad na Iran [2]". Međutim, osim Hamasa svakako će biti potrebno neutralizirati i Hezbollah u Libanonu. Naime, prema novoj Libanonskoj vojnoj doktrini predviđeno je integriranje Hezbollaha u regularnu državnu vojsku što bi Sjedinjenim Državama stvorilo velike probleme. S tim u vezi treba promatrati i izralesku izjavu “kako će u bilo kojem budućem ratu protiv Libanona, radije cijela zemlja, nego samo Hezbollah biti metom [3]”.
Postizanje dominacije punoga spektra i s tim u svezi pokoravanje Irana – što je preduvjet za Novi svjetski poredak – predviđeni su u danas već javnosti dostupnom dokumentu – Conplan 8022. Glavne pretpostavke za napad na Iran stvorene su već u prvoj polovici prošle godine, ali je nepisano pravilo da am. pred. u posljednoj godini mandata ne započinje nove ratove. Ukoliko Libanon i(li) Iran budu napadnuti, što je sudeći prema Kissingerovim izjavama i tumačenjima domaćih i stranih geostratega, izgledno – možda već i ove godine – rat bi mogao poprimiti svjetske razmjere. Naime, u slučaju napada na Libanon, a na temelju sporazuma iz 1991. g., u rat na strani Libanona uključit će se Sirija. Ako pak Sirija uđe u rat, prema sporazumu o suradnji, u rat će se uključiti Iran. I Iran i Sirija imaju vojne ugovore s Rusijom, a Iran ima ugovornu suradnju i s Kinom. Dakle, u slučaju napada na Libanon ili Iran, postoji opasnost domino efekta. Međutim, rat koji je izgledno na pomolu neće biti klasični rat kakve smo gledali u prošlosti. Itekako je moguća primjena taktičkog nuklearnog oružja. Cilj angloameričke elite je stvoriti nuklearni kišobran – koji se već sada proteže od Grenlanda do Engleske, Australije i Japana. Od nedavno su i duboko u ruskom dvorištu – Češka i Poljska [4].
Gruzija je također američki dominion – Saakašvili je “školovan” u Americi -, a to je i Ukrajina koju je predsjednik Yuschenko nasilno pokušao ugurati u NATO. O tome strateg D. Domazet Lošo kaže sljedeće:”Ako su, kao što prognoziraju analitičari, pred Sjedinjenim Američkim državama teški dani, a izlaz iz tih teškoća bude moguć samo u “velikom ratu” onda je uporaba taktičkog nuklearnog oružja kako to predviđa CONPLAN-8022-02 posve izvjesna. Tu će izvjesnost dodatno ne samo pojačati, nego i opravdati, “iskustvo” Izraela koji je “praktično” dokazao da slabe više nije moguće pobijediti ni uporabom supermoćnog konvencionalnog oružja ”. Ukoliko SAD izgrade do kraja nuklearni štit kojeg ne budu mogle probiti ruske rakete, to znači da je stečena nuklearna premoć i da dalje mogu diktirati cijelome svijetu svoje uvjete. Prvi na udaru su Libanon i Iran, nakon toga doći će i Rusija (osim ako im Putin ne pomrsi planove). A ako dođe do nuklearnog rata, to bi mogao biti kraj ove civilizacije. Spomenimo još nešto. Poznati američki pisac i predavač Noam Chomsky u intervjuu za Press TV (28. siječnja 2009.), tumačeći Obaminu izjavu kako su u vezi Irana “otvorene sve opcije”, kazao je da to “ vjerojatno uključuje nuklearni rat”.
Indikativne su i riječi iz oproštajnog govora predsjednika Busha o tome kako će Amerika ponovno biti napadnuta. Ukoliko Amerika zbilja bude ponovno napadnuta, to bi Sjedinjenim državama poslužilo kao idelan alibi za napad na Iran. Teza da se u slučaju 11. rujna radilo o onome što se u obavještajnom žargonu naziva “operacija lažnoga stijega” (koju zastupaju brojni istraživači i geostratezi), time bi itekako dobila na ozbiljnosti. Zanimljiva je i činjenica da se ministar obrane u SAD-u nije mijenjao što svakako osigurava kontinuitet američke vojne strategije. Tome treba dodati i to da je za državnu tajnicu Barack Obama izabrao Hillary Clinton, istu onu Hillary Clinton koja je tijekom izborne kampanje izjavila kako bi ona da je am. predsjednica “totalno uništila” Iran . Zaključno, sudeći po Kissingerovoj izjavi (koja na prvi mah izgleda posve banalno ako se pomno ne analizira) i globalnim trvenjima – ušli smo u godinu koja bi mogla biti apokaliptičke naravi.
[1]http://www.worldnetdaily.com/index.php?pageId=85442
[2]Hrvatski list, 15. siječnja 2009. g.
[3]Andrew Wander, Top Israeli officer says Hizbullah will be destroyed in five days 'next time', The Daily Star (Lebanon), December 17, 2008.
[4]William Engdahl, Putin i geopolitika novog hladnog rata
Davor Dijanović
{mxc}