Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Europski izbori u svibnju posljednja prilika za spas Europe

Lijevi, liberalni, desno-centristički i općenito srednjostrujaški mediji i političari diljem Europe Dijanovićvole histerizirati i plašiti svoje birače 'naletom ekstremne desnice'. Prema njima, Europi tako prijete ekstremni desničari, populisti, rasisti, fašisti, nacisti, islamofobi i mrzitelji svake tolerancije i svakoga napretka. Ozbiljni analitičari pritom su svjesni kako su navedene etikete u 99 posto slučajeva lažne i služe kao jeftino sredstvo političke diskvalifikacije. Kao što u više nego izvrsnoj knjizi Čudna smrt Europe piše njezin autor Douglas Murray: '(...) Svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način RazlikeRazlike između dvaju političkih polova u Europi, globalističkog i suverenističkog, sve su izraženije i veće, a europski izbori koji su pred nama (23. - 26. svibnja), na kojima se predviđa rekordan broj mandata desnih političkih opcija, možda su i posljednja prilika za Europu u cjelini da očuva svoj identitet. Još pet godina kontinuiteta dosadašnje destruktivne i sulude politike, značilo bi i definitivnu smrt Europe kakvu smo poznavali.uzdignut na položaj sudca i porote kao antirasist i antinacist. (...) Pokazalo se politički korisnim nazivati fašistima one koji uopće nisu bili fašisti, baš kao što se pokazalo politički korisnim rasistima nazvati one koji nisu bili rasisti. U oba je slučaja bilo dopušteno te pojmove upotrebljavati na najširi mogući način. U oba bi slučaja svatko optužen za ta zla nesumnjivo platio veliku političku i društvenu cijenu. Ipak, nepravedno optuživanje ljudi za ta zla nije uzrokovalo nikakvu društvenu ni političku osudu. Iznošenje takvih optužaba nije moglo donijeti nikakvu štetu, samo političke i osobne koristi' (D. Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 250., 251.-252.)

Jačanje desnice – politički realitet velikoga dijela Europe

Neovisno o navedenim ideološkim etiketarima, jačanje desnih, euroskeptičnih, tzv. populističkih i antiestablishmentskih stranaka i pokreta nesumnjivo predstavlja politički realitet velikoga dijela Europe. Antiimigrantski političar Geert Wilders vodi Stranku za slobodu, drugu po snazi stranku u Nizozemskoj, u državi koju se smatra liberalnim i multikulturalnim rajem Europe. Nacionalna fronta, odnosno odnedavno Nacionalno okupljanje Marine le Pen druga je po snazi stranka u Francuskoj, a njezini se političari smatraju velikim kritičarima Bruxellesa i protivnicima masovnih migracija. Protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku na posljednjim je Salviniparlamentarnim izborima u Njemačkoj izbila na treće mjesto, a prema najnovijim anketama nalazi se na drugome mjestu. Umjereno desna Narodna stranka Austrije na čelu sa Sebastijanom Kurzom odnijela je pobjedu na posljednjim parlamentarnim izborima u Austriji, a vlast obnaša u koaliciji s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea.

Izbori u Italiji doveli su do potpunoga potopa ljevice i centra, a danas je u toj državi nedvojbeno najjača stranka Liga koju predvodi Matteo Salvini. Salvini ima odlične odnose s još jednim desničarskim političarom, mađarskim premijerom Viktorom Orbánom kojega se smatra rodonačelnikom antiimigrantske i suverenističke politike. Osim s Orbánom, Salvini želi graditi dobre odnose i s poljskom strankom Pravo i Pravda pa je nakon nedavnog sastanka s predsjednikom te stranke Jarosławom Kaczyńskim izjavio da bi talijanski i poljski suverenisti trebali pokrenuti 'europsko proljeće' kako bi se zajedničkim snagama suprotstavili utjecaju njemačkih i francuskih mainstream EU parlamentstranaka na izborima za Europski parlament. U Češkoj je na čelu vlade milijarder slovačkoga porijekla Andrej Babiš, kojega se ne bi moglo označiti kao tvrdoga nacionalista, no kao i predsjednik Češke Miloš Zeman zauzima protuimigrantska stajališta. Relativni pobjednik prošlogodišnjih izbora u Sloveniji bio je desno orijentirani Janez Janša, a Švedski su demokrati u Švedskoj - danas vjerojatno najvećemu multikulti eksperimentu u Europi – zabilježili do sada rekordni rezultat s osvojenih gotovo 18 posto glasova.

Uzroci jačanja desnih stranaka brojni su, a mi ćemo istaknuti najvažnije. Za početak treba jasno reći da je većina srednjostrujaških stranaka danas u Europi, bile one lijevoga, liberalnog ili desnoga predznaka, u bitnim pitanjima slična kao jaje jajetu. Tzv. mainstream tako je posve suglasan oko tzv. Istanbulske konvencije i identitetskoga intervencionizma koji se provodi na području antropologije, mainstream neovisno o navodnome stranačkom predznaku podjednako sudjeluje u osporavanju svih tradicionalnih europskih i nacionalnih vrijednosti te njihovu negiranju do granica samomržnje (primjerice, bivši švedski premijer Fredrik Reinfeldt je 2006., braneći migracije, rekao da je 'samo barbarstvo istinsko švedsko, a svaki je daljnji razvoj došao izvana'), mainstream bez migranrtiikakve zadrške prihvaća tzv. Marakešku deklaraciju, a shvaćanje politike kao pseudopoduzetništva, gdje proklamirana ideologija služi isključivo kao poligon za dolazak na vlast (lijeve stranke gotovo nemaju veze s radništvom, a demokršćanske još manje s kršćanstvom) odlika je čitavoga političkog establishmenta danas u Europi.

Snažnije nego ikada politički mainstream danas u Europi obilježava tiranija političke korektnosti. Iako navodno živimo u 'najboljem od svih svjetova', u kojemu postoji neograničena sloboda govora, određene su teme u zapadnim državama tabuizirane i zabranjene jer njihovo otvaranje za sobom automatski povlači pravne sankcije, javnu demonizaciju i gubitak egzistencije. Gotovo u svim europskim državama s većim brojem migranata ankete jasno ukazuju na činjenicu da se većina domicilnog stanovništva protivi tim migracijama. Vladajući mainstream na tu statistiku reagira optužbom o neznanju i IslamDanas kritizirati islam u mnogim je europskim državama s većim brojem muslimana postalo vrlo opasno: neki su već zbog toga platili glavom (npr. nizozemski redatelj Theo van Gogh), a nekolicina njih životima u sigurnim kućama. O terorističkim napadima da ne govorimo. Činjenica da je Europa bila spremna primiti milijune muslimanskih migranata posljednjih godina, ali da se boji primiti pakistansku kršćanku Asiu Bibi (gdje je u njezinu slučaju papa Franjo?) ponajbolje govori u što se pretvorio nekada kršćanski Stari kontinent.nedovoljnom poznavanju kulture i običaja migranta. Činjenica je, međutim, da se broj onih koji se protive doseljavanju neeuropskoga stanovništva povećava sa svakim novim priljevom migranata. Domicilno stanovništvo očito nakon boljega upoznavanja kulture i običaja migranata još manje želi njihov dolazak. To srednjostrujaške stranke ne zanima pa i dalje pozivaju migrante da dođu u Europu. Stavovi većine ljudi za njih su jednostavno neprihvatljivi.

Prikrivanje masovnih silovanja

Do kuda ide tiranija političke korektnosti, najbolje svjedoči činjenica da su u nekim državama poput Velike Britanije, Cudna smrt EuropeFrancuske, Švedske, Njemačke ili Nizozemske političari, mediji, državno odvjetništvo i policija zajedno sudjelovali u prikrivanju slučajeva masovnih grupnih silovanja žena i djece, koje su počinili migranti. Jedan od poznatijih slučajeva imamo u Velikoj Britaniji gdje su organizirane bande muslimanskih muškaraca sjevernoafričkog i pakistanskog podrijetla mamile nerijetko maloljetne djevojčice. Kad je laburistička članica Parlamenta Ann Cryer načela temu silovanja maloljetnih djevojčica u njezinu izbornom okrugu, odmah je zaradila etiketu 'islamofoba' i 'rasista', a zbog prijetnji morala je dobiti i policijsku zaštitu. O masovnim je silovanjima kasnije snimljen i film, a samo je službena istraga o zlostavljanju u gradu Rotherhamu u razdoblju od 1997. do 2014. otkrila seksualnu eksploataciju najmanje 1400 djece. Sve su žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, od kojih je najmlađa žrtva imala samo 11 godina. Gotovi svi su počinitelji bili pakistanskoga porijekla, a lokalna policija nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za 'rasizam'. (D. Murray, Čudna smrt Europe, str. 60.- 61.).

Povijest Europe, na žalost, povijest je međusobnih krvavih ratova između država i naroda koje su povezivali srodna kultura, vjera, običaji i tradicija. No iz te činjenice, iz činjenice da ni narodi koje ne dijele civilizacijske razlike nisu živjeli u miru, mainstream političari u Europi nisu naučili ništa pa i danas - nakon što su masovne migracije neke dijelove Europe promijenile do neprepoznatljivosti (četvrti brojnih gradova u Europi nalikuju na Bliski istok, a u neke od njih uskoro ne će moći ući niti policija) - migrante i dalje pozivaju da dođu u njihove države, iako se tomu domicilno stanovništvo pretežito protivi i iako je jasno da se time stvaraju pretpostavke za sutrašnje sukobe civilizacija na europskom tlu. Do kuda ide maloumnost politike, danas prevladavajućega liberalnog establishmenta, najbolje oslikava činjenica da većina migranata uopće ne dijeli liberalne Asia Bibivrijednosti i stavove svojih vabitelja. I nakon godina i desetljeća provedenih u Europi, doseljenici, koji su mahom muslimanske vjeroispovijesti, žene tretiraju kao bića drugoga reda i zalažu se za oštre kazne za homoseksualce (pa i za najstrožu smrtnu kaznu). No, ove činjenice, kao i spomenuti rast silovanja koji korespondira s masovnim doseljavanjem migranata, ne brine mnogo tzv. liberale, ali niti feministice i homoseksualce, pa tako feminističke i homoseksualne udruge pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu i žele im najsrdačniju dobrodošlicu. Naravno, imamo i iznimke, pa je tako nizozemski političar Pim Fortuyin, deklarirani homoseksualac i libertarijanac, 2002. ubijen od strane ultraljevičarskog aktivista jer je na valu kritike islamizacije nizozemske kulture stranka koju je osnovao snažno rasla pred izbore koje na kraju nije dočekao.

Kako bilo, tzv. liberali svojom maloumnom politikom podupiranja masovnih migracija zapravo kopaju sami sebi grob jer će sutra, kad „velika zamjena stanovništva“ bude provedena (što će se, naravno, odraziti na rezultate izbora), doći u pitanje ne samo ostatci ostataka europske kršćanske kulture i tradicije, nego i nazovi-vrijednosti koje oni sami promiču. Već danas kritizirati islam u mnogim je europskim državama s većim brojem muslimana postalo vrlo opasno: neki su već zbog toga platili glavom (npr. nizozemski redatelj Theo van Gogh), a nekolicina njih životima u sigurnim kućama. O terorističkim napadima da ne govorimo. Činjenica da je Europa bila spremna primiti milijune muslimanskih migranata posljednjih godina, ali da se boji primiti pakistansku kršćanku Asiu Bibi (gdje je u njezinu slučaju papa Franjo?) ponajbolje govori u što se pretvorio nekada kršćanski Stari kontinent.

Populisti govore ono što populus (narod) misli

Odnos prema migracijama jedan je od ključnih uzroka jačanja desnih i populističkih stranaka u Europi. Naime, takve stranke za razliku od spomenutih mainstream stranaka - koje otvoreno preziru mišljenje većine ljudi - jasno ističu opasnosti masovnih i nekontroliranih migracija i zapravo samo artikuliraju ono što većina ljudi misli. U tom Powellsmislu ispravno ih je nazivati populistima jer govore ono što populus (narod) misli. Mainstream ih, dakako, naziva populistima u pejorativnom smislu, a časti ih i brojnim drugim uvodno spomenutim epitetima.

Nevolja za mainstream je, međutim, u tomu što su se sva predviđanja koja su o mogućim posljedicama migracija davali 'rasisti' i 'fašisti', na kraju pokazala ispravnima. Uzmimo dva primjera. Prvi je primjer Enocha Powella, britanskoga konzervativnog zastupnika koji je 1968. upozorio na kulturološke, identitetske i demografske posljedice masovne migracije za Veliku Britaniju i Europu. Iako se Powellova predviđanja danas čine kamilicom u odnosu na ono što gledamo posljednjih godina, Powell je politički pokopan nakon svoga govora 1968., zbog sljedeće rečenice u kojoj je citirao rimskog pjesnika Vergilija: 'Kada gledam budućnost, pun sam mračnih previđanja poput rimskog pjesnika kao da vidim Tiber pjeneći se gustom krvlju'. Drugi je primjer francuskog književnika Jeana Raspaila koji je 1973. u romanu Kamp svetaca profetski predvidio do čega će dovesti masovne migracije u Europu. I Powell i Raspail u svoje su vrijeme bili etiketirani za 'rasizam'. Masovnost migracija danas je daleko snažnija od najcrnjih predviđanja spomenute dvojice koji su zbog svojih predviđanja tada zaradili etiketu 'rasista' i bili predmetom sustavne medijske demonizacije.

Srednjoistočna Europa, za razliku od zapadne, zbog desetljeća života u komunističkome sustavu bila je izuzeta od masovnih migracija. Očito poučene iskustvom zapadnih država, države srednjoistočne Europe, pri čemu posebno Visegradska skupinamislimo na države Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i danas se protive masovnim migracijama i nametanju kvota koje Bruxelles želi nametnuti za primanje izbjeglica i migranata. Zbog toga su, naravno, na meti Bruxellesa, grada koji ne može osigurati sigurnost svojih građana (teroristički napad 22. ožujka 2016.), ali se iz njega države srednjoistočne Europe pozivaju na red kako bi valjda i u njima za trideset ili četrdeset godina vladao nered.

Uz odnos prema masovnim i nekontroliranim migracijama (takve su migracije problem, a one prirodne i kontrolirane konstanta su svjetske povijesti), tj. odnos prema multikulti eksperimentu taljenja naroda, druga točka prijepora između stranaka danas u Europi je odnos prema tome kako treba urediti i razvijati Europsku uniju. S jedne strane imamo federaliste/unioniste/globaliste, a s druge strane suvereniste. Prvu skupinu predvode Njemačka i Francuska, na čelu s kancelaricom Angelom Merkel i predsjednikom Emmanuelom Macronom, a drugu stranu dominantno države Višegradske skupine.

Globalistička struja zalaže se za masovne migracije u EU, bori se protiv „glupih populista“ i nacionalista, a Europu merkel macronu budućnosti vidi kao super-državu (projekt stvaranja Sjedinjenih Europskih Država) u kojoj bi došlo do daljnje desuverenizacije nacionalnih država. U globalističkim utopističkim planovima nacionalne države su problem i zato ih treba ukinuti ili im posve umanjiti ulogu i važnost. U tom projektu dominantnu ulogu ima Njemačka koja je praktički već danas EU pretvorila u instrument MetaSrednjoistočna Europa, za razliku od zapadne, zbog desetljeća života u komunističkome sustavu bila je izuzeta od masovnih migracija. Očito poučene iskustvom zapadnih država, države srednjoistočne Europe, pri čemu posebno mislimo na države Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i danas se protive masovnim migracijama i nametanju kvota koje Bruxelles želi nametnuti za primanje izbjeglica i migranata. Zbog toga su, naravno, na meti Bruxellesa, grada koji ne može osigurati sigurnost svojih građana (teroristički napad 22. ožujka 2016.), ali se iz njega države srednjoistočne Europe pozivaju na red kako bi valjda i u njima za trideset ili četrdeset godina vladao nered.svoje političke i ekonomske moći. Ujedinjena Europa pod njemačkom kontrolom bila je vizija strasnoga germanofila (rodom Šveđanina) Friedricha Ratzela, utemeljitelja geopolitike kao discipline, ali i njemačkoga kancelara Bethmana Holwega koji je sanjao 'Mittel Europu', tj. srednju Europu kao gospodarsku i carinsku uniju u kojoj bi vladala Njemačka. U federalističkom projektu stvaranja europske države, unatoč nastojanjima Macrona da se nametne kao predvodnik, Francuska ima sekundarnu ulogu. Ona je Njemačkoj potrebna zbog pozicije u Vijeću sigurnosti i zbog statusa nuklearne sile, no budućnost EU-a Berlin vidi kao budućnost Četvrtoga Reicha, ovoga puta stvorenog bez oružja i sile. Nije Velika Britanija, koja se prije Brexita zalagala za vraćanje dijela ovlasti s Bruxellesa na nacionalne države, tek tako odlučila izići iz EU-a. Svako jačanje Njemačke u povijesti izazivalo je reakciju Londona.

Suverenisti i EU kao zajednica suverenih i ravnopravnih država

S druge strane (geo)političkoga i ideološkoga spektra imamo države Višegradske skupine, a od nedavno i Italiju. EUOve se političke snage nazivaju suverenistima. Kao pravni pojam suverenitet znači obilježje državne vlasti 'po kojem u svakoj državi postoji i mora postojati najviša, nedjeljiva i apsolutna vlast koja nije podložna ničijoj kontroli' (Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2007., str. 1572.). Koncept suverenih država nastao je 1648. na Vestfalskome mirovnom kongresu. Taj međunarodni poredak podrazumijeva podjelu svijeta između suverenih teritorijalnih jedinica (država), iznad kojih nema nikakvoga naddržavnog autoriteta. Prihvaća se inherentna ravnopravnost suverenih država bez obzira na njihovu moć ili unutarnji sustav. Vestfalskim mirom država je potvrđena kao osnovna jedinica europskoga poretka, a tada se uvode i termini kao što su 'državni razlog' i 'nacionalni interes'.

Jasno je da je koncepcija suverenosti koja je obilježavala vestfalski sustav međunarodnih odnosa do danas doživjela brojne promjene. Već i činjenica da su članice EU-a dio svoje suverenosti prenijele na Bruxelles, pokazuje da danas ne možemo govoriti o suverenosti u 'klasičnome' smislu riječi. Suverenisti se danas zapravo bore za što veću autonomiju unutar EU-a. Protive se pretvaranju EU-a u superdržavu, što bi podrazumijevalo daljnje smanjivanje suverenosti nacionalnih država, i na EU gledaju kao na zajednicu suverenih i ravnopravnih nacionalnih država. Kritičari politike modernih suverenista ističu da je nemoguće istodobno biti suverenist i zalagati se za članstvo u EU, no ovdje je kod suverenista posve očito riječ o pragmatičnom prihvaćanju stanja takvim kakvo jest i o odbijanju politike lajanja na mjesec.

Suverenističke opcije često se povezuje sa zalaganjem za kršćanski identitet Europe. Iako je Europa danas, a to posebno vrijedi za njezin zapad, kršćanstvo izbacila iz svoga javnog života, upravo je ono dominantno formiralo Europu i njezin identitet. Kao što piše Jordan Peterson, 'Kršćanstvo je postiglo gotovo nemoguće. Kršćanski nauk Križuzdigao je dušu pojedinca stavljajući roba, gospodara, obična čovjeka i plemića na istu metafizičku razinu, učinivši ih ravnopravnima pred Bogom i zakonom. Kršćanstvo je naglašavalo da je čak i kralj tek jedan od mnogih. Da bi uspjelo zaživjeti nešto što se tako snažno protivilo svim evidentnim dokazima, trebalo je radikalno umanjiti značenje ideje da su svjetovna moć i slava pokazatelji posebne Božje milosti. To je dijelom postignuto zahvaljujući neobičnoj kršćanskoj tvrdnji da se spasenje ne može zadobiti ni trudom ni zaslugama, tj. 'djelima'. Kakva mu god bila ograničenja, razvoj ovakva nauka spriječio je da kralj, aristokrat i bogati trgovac nameću svoj moral narodu. Posljedično, metafizički koncept o urođenoj transcendentnoj vrijednosti svake duše postao je temeljnom pretpostavkom zapadnoga zakona i društva, iako su šanse za to bile ravne nuli'. (J. Peterson, 12 pravila za život, Verbum, 2018., str. 202.)

Dijagnoza današnje Europe i Zapada u odnosu prema kršćanstvu poražavajuća je. Kršćanstvo, kao okosnica europskoga identiteta, ne samo da je uklonjeno iz javnog života (čin kopanja groba samome sebi), nego je zapadni i europski tzv. mainstream otvoreno protukatolički. Kao što konstatira Zoran Vukman: „Elite na Zapadu, njegove PredviđanjaPredviđanja nisu optimistična. Zapadna Europa odrekla se je kršćanstva, no useljenici, uglavnom ljudi s čvrsto definiranim muslimanskim religijskim identitetom, svoje se vjere ne će odreći. Prema anketi Ipsosa, koju je 4. veljače objavio časopis L'Obs, 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Govore li nam podatci o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Katoličke crkve', nešto?institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski. Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati ispraznice kako 'pripadamo Zapadu', ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari.“ (Zoran Vukman, Bogoubojstvo zapada, 2016., str. 218.).

Viktor Orbán prošle je godine upozorio da su političari u Berlinu, Parizu i Bruxellesu 'izvor opasnosti' jer su vlastite Francuskazemlje pretvorili u useljeničke države čime su otvorile vrata propasti kršćanstva i širenju islama. Za Orbána kršćanstvo je 'posljednja nada Europe'. Tijekom proslave mađarske revolucije 15. ožujka ove godine mađarski je državnik istaknuo kako ćemo 'ako ne zaštitimo svoju kršćansku kulturu, izgubiti Europu, ona više ne će pripadati Europljanima'. Europljani mogu biti sretni samo ako mogu odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti svoje nacije, a ideal slobode ima svoje temelje 'u kršćanstvu jer su svi ljudi i nacije jednake pred Bogom.'

Razlike između dvaju političkih polova u Europi, globalističkoga i suverenističkoga, sve su izraženije i veće, a europski izbori koji su pred nama (23. - 26. svibnja), na kojima se predviđa rekordan broj mandata desnih političkih opcija, možda su i posljednja šansa za Europu u cjelini da očuva svoj identitet. Još pet godina kontinuiteta dosadašnje destruktivne i sulude politike, značilo bi i definitivnu smrt Europe kakvu smo poznavali. Srednjoistočna Europa još uvijek ima izglede očuvati svoj identitet, a je li si zapadna već potpisala osmrtnicu (neki dijelovi zapadne Europe, o čemu, dakako, ne možemo ništa čuti ni u hrvatskim medijima, više nemaju nikakve veze s europskom kulturom i običajima) teško je procijeniti. Predviđanja nisu optimistična. Zapadna Europa odrekla se je kršćanstva, no useljenici, uglavnom ljudi s čvrsto definiranim muslimanskim religijskim identitetom, svoje se vjere ne će odreći. Prema anketi Ipsosa, koju je 4. veljače objavio časopis L'Obs, 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Govore li nam podatci o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Katoličke crkve', nešto?

Smjer koji će odabrati Hrvatska - zemlja koja je u prošlosti krvavo okusila sukobe civilizacija - globalistički ili suverenistički – značit će i odabir njezine budućnosti. No o tomu više u zasebnom prilogu.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Uto, 17-09-2019, 22:24:13

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.