(Geo)političke teme i mete

 

 

Dugo očekivana presuda u procesu protiv Branimira Glavaša konačno je ugledala svijetlo dana. Branimir Glavaš nepravomoćno je osuđen za slučajeve «selojtep» i «garaža» na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina; Ivica Krnjak osuđen je na osam godina zatvora, Gordana Getoš Magdić na sedam godina zatvora, dok je ostalim optuženicima izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Branimir Glavaš na čitanju presude nije se pojavio, a prema pisanju medija napustio je Republiku Hrvatsku te se trenutno nalazi u Bosni i Hercegovini. Vijest je, sasvim očekivano, odjeknula i u stranim medijima, poglavito onima u Srbiji i Velikoj Britaniji. Tako «Reuters» navodi kako se sva suđenja u Hrvatskoj pomno prate, a ono Glavašu zaslužilo je posebnu pažnju «europejaca». Onaj tko znade iščitavati između redaka, tko pažljivo filtrira informacije ponuđene u medijima, već iz samoga pisanja stranih medija može izvući poneke zaključke. Činjenica da se sva suđenja u Hrvatskoj pomno prate, što zapravo nije nikakva novost, jasno svjedoči da se domaći sudovi nalaze pod pritiskom izvana, što već samo po sebi pokazuje da čitav proces ima prikrivenu političku pozadinu; ma koliko neki paljetkovali da to nije tako.

 

 

Predstojeći lokalni izbori još će jednom pokazati svu mizeriju aktualne hrvatske političke scene. Po već dobro uvježbanom receptu, plaćenički mediji posredno unaprijed kroje izborne rezultate glorificirajući određene kandidate, među kojima suštinskih razlika nema, dok druge posve marginaliziraju. A kako ono čega u mainstream medijima nema, niti ne postoji, medijski protežirani kandidati jedini imaju stvarne šanse za uspjeh na izborima. Kada bi se u slučaju kandidata koje mediji promoviraju radilo o poštenim, časnim i uzornim ljudima, takvom se medijskom postupanju doista ne bi imalo što prigovoriti. Međutim, kandidati koje susrećemo u medijima vrlo su upitnih ljudskih i moralnih kvaliteta. Preciznije govoreći, riječ je o osobama uz koje se mogu vezivati bilo koji pridjevi, osim onih «pošten», «častan» ili «uzoran».(D. DIjanović)

 

 

Već nekoliko dana svjedoci smo studentskog štrajka na zagrebačkome Filozofskome fakultetu. Štrajk se do sada odvijao isključivo na Filozofskome fakultetu, ali prema najavama proširiti će se i na Fakultet političkih znanosti i druge fakultete diljem Hrvatske. Sam štrajk započeo je opstrukcijom ispita iz engleskog jezika, nakon čega su studenti prekinuli nastavu, okupirali fakultet te organizirali edukativne aktivnosti i predavanja. Studentski zahtjevi odnose se na besplatno školovanje, a potporu u tome dobili su i od svojih profesora. Prema izjavama vođa ove studentske pobune od zahtjeva se neće odstupiti.(D.Dijanović)

 

 

Kako se i moglo predvidjeti, Haaški sud nije, unatoč klimavosti, neozbiljnosti, upitnosti i eklatantnoj lažljivosti ponuđenih «dokaza», odbacio optužnicu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača. Dapače, Raspravno vijeće Haaškog suda zaključilo je da «postoje dovoljni dokazi koji podupiru sve točke optužnice», te da postoji dovoljno dokaza «o postojanju zajedničkog cilja da se postigne trajno uklanjanje civila». Također je zaključeno da postoje dokazi «o sudjelovanju trojice optuženih u udruženom zločinačkom pothvatu te o postojanju njihove namjere za počinjenje djela». Ništa neočekivano; suludo je uopće bilo očekivati da će Haaški sud odbaciti optužnicu i osloboditi generale. Ipak je riječ o procesu koji ima jasan politički cilj i pozadinu. Dokazi tužiteljstva, iskazi svjedoka, ispitivanje svjedoka i dokazi obrane puka su formalnost kojoj je cilj postupku dati fiktivnu objektivnost i zadovoljiti pravne uzuse. Ovim aktom samo su još jednom legitimirana predviđanja da će generali sigurno biti osuđeni i da je presuda, već i prije pokretanja postupka, bila poznata. Što bi se reklo: kadija tuži, kadija sudi!(D.Dijanović)

 

 

Nakon što je dr. Miroslav Tuđman, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, objavio kandidaturu za trećeg predsjednika RH, slugansko-plaćeničko piskaranje diljem ljevičarsko-aharhističkih medija doživjelo je svoj vrhunac. Prvi se je oglasio portal Index.hr preko uvijek dežurnog “političkog analitičara” Davora Gjenera. Sukladno ideologiji ljudskih prava i demokratskim premisama po kojima svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, dakako da i g. Gjenero ima pravo iznesti svoje mišljenje o ovom ili onom predsjedničkom kandidatu ili pak nekom drugom političkom događaju. No ostaje misterij po kojim je to objektivnim kriterijima upravo on pozvan da prvi komentira političke događaje ili daje vrijednosne sudove o predsjedničkim kandidatima. Odgovor na to pitanje vjerojatno nikada nećemo saznati. Međutim, krajnje je licemjerno kada osoba kojoj su puna usta napjeva o ljudskim pravima, demokraciji i toleranciji poziva na izoliranje ili isključivanje drugih osoba iz političkog i javnog života. A upravo to čini g. Gjenero kojemu argumentiranje ad hominem očito nije tako mrsko. Doista neprimjereno ponašanje za jednog “liberala”, “demokrata” i “uglednog analitičara”.(D.Dijanović)

 

 

Tema hrvatsko-slovenskog graničnog spora i blokade pregovora s EU ne jenjava iz medija. Nema dana da nas mainstream mediji ne bombardiraju informacijama vezanim uz tu temu, toliko da su se već i najvećim flegmaticima i apolitičnim ljudima popeli na glavu. Svi će se vjerujem složiti kako je ovaj medijsko-politički cirkus poprimio zbilja groteskne razmjere. U nizu novinskih članaka napisanih na ovu temu svakako treba izdvojiti jedan, razlozi su čisto edukativni. «Ne možete se dogovoriti sa Slovencima? U EU ćete sa Srbima». Takav nam naslov donosi Jutarnji list na svom internetskom portalu 14. ožujka 2009 g. Prosječan konzument medija zasigurno će se zgroziti nad ovim naslovom! Pa nije li Hrvatska još do jučer bila balkanski vlak za EU i Zapad?! Nije li Hrvatska faktor stabilnosti u regiji (ili kako bi jedan visoko pozicionirani hrvatski političar rekao – regionu)? U tekstu dalje stoji kako je članicama EU rasprava o granici na moru zamorna i besmislena i kako se oni nemaju vremena podrobno baviti tim pitanjem. Na Hrvatskoj je kaže dalje da postigne kompromis sa Slovenijom ili inače ulaska u EU neće biti. Spominje se i mogućnost da Hrvatska uđe u EU zajedno sa Srbijom jer «bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u EU».(D.Dijanović)

 

 

Kako mediji izvještavaju na posljednjem saboru Kluba mladih IDS-a predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić najavio ja kako će nakon ulaska Hrvatske u EU Istra zatražiti autonomiju. Smatra kako stanovnici Istre imaju “legitimno i demokratsko pravo kao regija otvoriti pitanje autonomije Istre”. Nadalje tumači kako se Istra devedesetih “znala suprotstaviti nacionalizmu, te prihvatila toleranciju, višejezičnost i multikulturalnost”. Kada ne bi znali da takve tendencije kod istarskih političara doista postoje već dugi niz godina, mislili bi da je riječ o predizbornome triku. No ovdje je ipak riječ o mnogo ozbiljnijem pitanju. Ova izjava čelnika IDS-a otvara brojna pravna, politička i ideološka pitanja. Za početak treba podsjetiti kako je tzv. Badinterova komisija, pod predsjedanjem francuskog pravnika Roberta Badintera, potvrdila hrvatsku u avnojevskim granicama te je RH i priznata u tim granicama po preporuci Mišljenja br. 1 od 29. studenoga 1991. te Mišljenja br. 2 i 3 od 11. siječnja 1992 g. Avnojevske granice Hrvatske nedvojbeno obuhvaćaju i Istru (osim nekih manjih dijelova koji su u sastavu Slovenije i Italije).(D.Dijanović)

 

 

Odlukom Sudskog vijeća Okružnog suda u Beogradu optuženicima za Ovčaru određene su 193 godine zatvora što je bezmalo 40 godina manje nego u prvoj presudi iz prosinca 2005 g[1]. Ne treba biti vrsni matematičar kako bi izračunali da za život svakog ubijenog na Ovčari nije dosuđena niti jedna godina zatvora. Unatoč zadovoljstvu dijela vladajuće nomenklature tj. premijera Ive Sanadera koji «smatra kako se pokazalo da je Srbija spremna suditi za ratne zločine[2]», nemoguće se oteti dojmu da je izrečena kazna dobrano premala. Zar je život mučenog, tučenog, ponižavanog i ubijenog čovjeka zbilja tako bezvrijedan? Dakako, nijedna kazna, ma kako rigorozna ona bila, neće majkama vratiti sinove, ali je red da žrtve Ovčare dobiju barem dostojnu povijesnu i moralnu satisfakciju. Konačno, i zastupnik u Skupštini Srbije Žarko Korač složio se kako je kazna premalena i usporedio je s onima koje u Srbiji danas dobivaju «normalni» kriminalci[3]. Međutim, ova presuda neminovno nas vraća na sramotnu presudu Haaškoga suda Vukovarskoj trojci iz rujna 2007 g. Kako znamo Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je za Miroslava Radića donesena oslobađajuća presuda[4], a žalbe neće niti biti. Presuda je sama po sebi skandalozna, no još je skandaloznije to da se u presudi krivcima proglašavaju srpske paravojne postrojbe, a ne Jugoslavenska Narodna Armija. U presudi je također utvrđeno da u Vukovaru nije počinjen genocid.(D.Dijanović)