Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel nedavno je za RTV Slovenija rekao da je Hrvatska Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas primijenila na članice Europske unije mimo dogovora sa Slovenijom i Italijom, ali i ocijenio da Hrvatskoj treba dati još jednu priliku. Ovakvom stanju stvari sigurno je bitno doprinio i predsjednik Mesić kada je u Bruxellesu izrekao «Pacta sunt servanda», misleći pritom na zapisnik koji je 2004. godine u ime MVP-a potpisao Hidajet Biščević, a u kojem su Slovenija, Italija i Hrvatska dogovorile kako u smislu zaštite svoga područja na Jadranu ne će poduzimati jednostrane korake. Po kojim je kriterijima taj zapisnik sa sastanka obvezujući sporazum nismo uspjeli dokučiti, a ako ga se kao takvog i uzme, tada se Sloveniju i Italiju mora prve prozvati. Jer i jedna i druga su, konkretno Slovenija 3. listopada 2005., a Italija 2006. godine uredno, da ne zaboravimo – jednostrano! –proglasile svoje zaštićene ekološko ribolovne pojaseve. Na koji se onda to sporazum spomenute države pozivaju i zašto, ostaje nejasno. Ono što je još ne jasnije jest odgovor na pitanje, od kud pravo vodećim ljudima ove države da o spomenutim stvarima šute na štetu građana i zemlje na čijem se čelu nalaze? Od kud pravo medijima te iste države da se pokriju po ušima i ne izvještavaju ljude koji ih čitaju i gledaju na način na koji se to od medija u demokratskom i nacionalno osviještenom društvu očekuje, i zašto je tome tako?(mmb)

 

 

O smeću koje se naziva nastavom suvremene povijesti jugoistočne Europe, a komprimirano je u nekoliko knjiga, pisat ću opširnije drugom prilikom. Za sada samo podsjetnik: spomenute knjige tiskane su u nakladi Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, sa sjedištem u Solunu. Urednik hrvatskog izdanja je zapadnobalkanski povjesničar Krešimir Erdelja, a uz unutrašnju naslovnicu koči se znak HHO-a. O knjigama koje se nude hrvatskim školama kao «dodatni nastavni materijal», bit će riječi na tribini koju priprema Hrvatsko kulturno vijeće. Za sada ću se ograničiti samo na spomen pokrovitelja toga projekta: The United States Department of State, the United States Agency for International Development (USAID), njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Europi. Moja prava tema su danas udžbenici povijesti odobreni za uporabu u hrvatskim osnovnim školama, odobreni i tiskani u Zagrebu, a ne Solunu, pisani na način blizak hahaoovskim krivotvorinama, ponešto suptilnije i opreznije. Kako imam đake disleksičare (bili su to i Leonardo da Vinci, Einstein i neki drugi loši đaci), ponekad moram pročitati lekcije iz, recimo, povijesnog udžbenika za 6. razred osnovne škole. Ne ću spominjati ni autore ni urednika, ali svakodnevno spominjem cijelu familiju onima koji su recenzirali i pripustili udžbenik u škole.

 

 

Do kraja tjedna sudski će vještaci ponovno procijeniti je li Branimir Glavaš sposoban za nastavak suđenja, a njegovi branitelji uložit će još jednu žalbu na odbijanje njegova puštanja iz pritvora. Glavaš je krajem prošloga tjedna zbog pogoršanoga zdravstvenoga stanja, nakon više od 50 dana štrajka glađu, iz zatvorske bolnice ponovno prebačen u zagrebačku KB Dubrava u kojoj danas nisu željeli ništa reći o Glavaševu zdravlju. Kao što smo već u nekoliko navrata pisali na portalu, Glavaš se na protest u obliku štrajka glađu odlučio zbog višekratnog uskraćivanja mogućnosti da se brani sa slobode. Izgleda kako bi bolja solucija za Branimira Glavaša bila da se umjesto na odbijanje hrane odlučio svu energiju usmjeriti na "dokazivanje svoje nevinosti" na sudu i pobijanje, evidentno vrlo klimave optužnice. Kako su svi sudionici, koji su se na ovaj ili onaj način spominjali vezano uz optužbe protiv Glavaša, jedan po jedan, svaki na svoj način od čitavog slučaja odmakli i povukli, (posljednji u nizu je Vladimir Šeks koji se trenutno ne pojavljuje niti u jednoj HDZ-ovoj kombinaciji za slaganje buduće Vlade) izgleda da je Glavaš vlastitim narušavanjem zdravlja zapravo išao na ruku svojim progoniteljima. Opravdano se zato postavlja pitanje, da li je odluka Vrhovnoga suda o njegovu privremenom puštanju koja se ovih dana očekuje, zapravo odluka kojom će se na poslijetku odlučiti da li će se Glavaša pustiti da umre u zatvoru, i da li je do toga s obzirom na sve dosad viđene slabosti čitavog predmeta Tužiteljstva uopće moralo doći?(mmb)

 

 

Ivan Zvonimir Čičak u Jutarnjem listu napisao je 3. siječnja članak u kojem tvrdi kako je VOA prije dva mjeseca poslala Haaškom tužiteljstvu povjerljiv izvještaj zaštićen vojnom tajnom. Prije nego što upustimo u raspravu o sadržaju ovog izvještaja treba reći kako je sama činjenica da hrvatska vojna obavještajna služba šalje izvještaje pod oznakom vojna tajna Haaškom tužiteljstvu nevjerojatna, i nije jasno po kojem je pravnom osnovu tako nešto uopće moguće. Prema članku 99. Ustava Republike Hrvatske "Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske", što uključuje naravno i vojno obavještajnu službu. Postavlja se zato pitanje da li je predsjednik Mesić odobrio otkrivanje hrvatskih vojnih tajni službenicima Haaškog tužiteljstva ili je to rađeno mimo njegova znanja? Ne radi li se ovdje o najtežem kršenju institucije vojne tajne?(mm)

 

 

Predsjednik države Hrvatske i ove nas je godine "počastio" novogodišnjom čestitkom i porukom "svome" narodu. Na žalost u njoj, kao ni u onima prethodnih godina, nije naveo ništa što bi upućivalo da se u sljedećoj godini mogu očekivati određeni pomaci nabolje. Iako je ustvrdio kako su u proteklih godinu dana učinjeni veliki koraci približavanju EU-ji i NATO-u (zaboravivši pritom spomenuti pod cijenu kojih hrvatskih interesa koji su usput žrtvovani), zaključio je kako su mnoge stvari u ovoj državi još uvijek zabrinjavajuće, kao da se probudio iz zimskoga sna i govori o problemima koji nisu itekako plod velikim dijelom i njegovih, mahom diskutabilnih političkih poteza.

 

 

Bivši hrvatski ministar vanjskih poslova u razdoblju od sredine devedesetih godina pa do Tuđmanove smrti – Mate Granić, ovih je dana ponovno tražen od većine medija u RH. No ovoga puta, nije pobudio interes javnosti vezano uz svoju sadašnju funkciju savjetnika predsjednika HSP-a Ante Đapića (jer svi znamo kako je taj dvojac na ovogodišnjim parlamentarnim izborima prošao), već je riječ upravo o događajima koji su se zbivali za vrijeme njegove vanjsko-političke karijere, točnije, uz akciju Oluja. Tako su on, i bivši predstojnik Ureda predsjednika Hrvoje Šarinić, pozvani na kratki obavještajni razgovor od strane haaških istražitelja. Granić i Šarinić uvjereni su da se u ovome slučaju radi o određenoj vrsti pritiska na njih dvojicu, jer se u Haagu pojavljuju u funkciji svjedoka obrane naših generala. I dok se Šarinić umjeren u svojim izjavama drži podalje od medijskih patki, Granić se ponaša upravo suprotno, dajući svoj doprinos imbecilnoj i krajnje zlonamjernoj ideji o dvostrukoj liniji zapovijedanja tijekom Oluje.(mmb)

 

 

Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel neizravno se zauzeo za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom bez izručivanja bivšeg ratnog vođe bosanskih Srba Ratka Mladića Haškom sudu. Rupel je na konferenciji za novinare u Bruxellesu na kojoj je predstavio prioritete predstojećeg slovenskog predsjedništva, na izravno pitanje novinara je li za potpisivanje SSP-a sa Srbijom i bez izručenja Ratka Mladića Haškom sudu, odgovorio usporedbom sa slučajem hrvatskog generala Ante Gotovine, kazavši da je Hrvatska četiri godine prije nego što je Gotovina izručen imala potpisan SSP."Trebalo bi jednako tretirati Hrvatsku i Srbiju", rekao je Rupel, dodajući da tu nije riječ o nekoj posebnoj tolerantnosti prema Srbiji, nego da su tu radi o regionalnoj stabilnosti. Te i takve izjave slovenskoga ministra, za nikoga ne bi trebale predstavljati posebno iznenađenje, posebice ne ljudima koji imalo aktivnije prate rad Haaškoga suda i njegova «postignuća» zadnjih godina. Ako se baci i letimičan pogled na presude koje su već donjete na štetu države Hrvatske, a koje se već danas tretiraju kao povijesno relevantne i argumentirane činjenice, te ako se pogledaju aktualne optužnice koje na optuženičkim klupama drže Hrvate iz Hrvatske i Hrvate iz BiH, a koje bi za hrvatske nacionalne interese mogle biti i presudne u negativnom smislu – jasno je da je Hrvatska danas objektivno ne izjednačena sa Srbijom u smislu krivnje, nego je još i u tri puta gorem položaju od nje. Sve je to logičan niz jedne politike koja se već godinama kontinuirano vodi s namjerom da se hrvatski narod i njegovi heroji oblate za sva vremena. Da se ne zavaravamo previše, najveći pritisci u tom smislu dolazili su i danas dolaze iz svijeta, no da nisu imali (i još uvijek ga imaju) takvo plodno tlo i svesrdnu «suradnju» velikoga dijela hrvatske političke elite, stvari bi za Hrvatsku vjerojatno izgledale puno bolje  nego što je to slučaj sada.(mmb)

 

 

Nedavno je HHO (tzv. Hrvatski helsinški odbor) imao neku obljetnicu ili skupštinu, nije važno, kojoj su nazočili poznati gosti, poput Sanadera primjerice, a slovo je držao novi prvak HHO-a Ivo Banac. Premda je upravo tih dana afera Jagodnjak bila u punom jeku, HHO se nije ni jednom riječi osvrnuo na bezočnu diskriminaciju hrvatskih đaka u tom baranjskom mjestu. Umjesto toga, Banac je rekao da će se HHO od sada više baviti ekološkim temama. Nije cilj ovoga napisa HHO, koji je ionako izdanak šire organizacije koja se upravo utapa u kriminalu, a hrvatska grana koja je kriminal dotakla svojedobnim izborom Ivina, ionako grca u oskudici. Naime, premda mazohistička hrvatska država i dalje financira tu udrugu, neprežaljeni Sorosov izvor bio je kudikamo izdašniji i omogućio HHO-u da izraste u čudovište sa više od trideset zaposlenih ljudi, od kojih su mnogi vjerojatno bili zaposleni na suradnji s Beogradom i Savom Štrbcem, koji u svojstvu ljubimca Haaškoga suda priprema lažne svjedoke protiv hrvatskih zapovjednika u Domovinskom ratu i snuje o oživljavanju srpske paradržave u Hrvatskoj. Cilj ovoga napisa nisu ni gosti HHO-a na spomenutoj svečanosti, jer se Sanader nalazio u nezavidnoj situaciji čekača na mandat, pa mu vjerojatno ne bi bilo drago da je netko povukao slučaj Jagodnjak, jer računa na koaliciju sa Srbima (što je eufemizam za manjine). Pa su i on i njegovo Ministarstvo prosvjete lijepo prešutjeli diskriminaciju Hrvata u Hrvatskoj, i to ne kakvih god odraslih Hrvata, nego hrvatske djece. Ni dječju pravobraniteljicu nismo čuli.