Mileta i druge podvale filma Dnevnik Diane Budisavljević koji je tako lijepo dočekan u Vučićevoj i Šešeljevoj Srbiji

Točno sam znao, i prije godinu dana napisao, kako će autori filma Dnevnik Diane Budisavljević, kad im se upute ozbiljnije kritike, pobjeći u zavjetrinu filmske struke: ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast.

I baš se tako ovih dana javio filmski kritičar i povjesničar Silvestar Mileta, suradnik na dijelu povijesnoga (kakvog-takvog) istraživanja za film. Svojim je kritičarima nastojao odgovoriti u intervjuu portalu Historiografija.hr. Jedan od njih, dr. Nikica Barić, već se osvrnuo na Miletine izjave tekstom na portalu Hrvatskoga instituta za povijest (a objavljen je i na portalu Historiografija.hr).

Film Dnevnik Diane BudisavljevićMene se Mileta sjetio objavljujući tzv. srpsku iskaznicu koja je Juliju Budisavljeviću, Dijaninu suprugu, izdalo 10. srpnja 1941. godine Ravnateljstvo ustaškoga redarstva u Zagrebu. Ustvrdio je kako sam napisao da takve iskaznice 'u to doba nisu bila praksa'. Dodao je i dokument, izdan istoga dana, kojim je Julije Budisavljević bio izuzet od mjera koje se 'odnose na pravoslavne Srbe, a u stvari od slobode kretanja'. Mileta kaže: 'Onda je, čini se, nekih antisrpskih mjera u NDH bilo.'

Da je uložio barem ovdje malo truda i pročitao cijeli moj tekst, kako je lani objavljen u Hrvatskome tjedniku, vidio bi da sam ja autorima filma predbacio scenu u kojoj Julije dolazi kući i pokazuje iskaznicu govoreći: 'Pogledaj, Srbin 498'. Time se sugeriralo da su Srbi u NDH bili službeno svedeni na nacionalnost i broj, dehumanizirani, spremni za logore i odstrjel. Objavljujući iskaznicu, Mileta objašnjava kako je u filmu 'broj iskaznice prilagođen filmskome dijalogu jer bi izvornik bilo nezgrapno izgovoriti'. Dakle to je to! Zbog prilagodbe filmskom jeziku morao je Budisavljević biti sveden na nacionalnost i broj!

Tu su scenu autori stavili u 1942. godinu pa sam stoga napisao da tada izdavanje 'srpskih iskaznica' nije bila praksa. Jer tada je već bila osnovana Hrvatska pravoslavna crkva pa su predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve, koji su nazivani 1941. većinom 'grkoistočnjacima', a izuzetno Srbima, u službenim dokumentima od 1942. nazivani 'pravoslavnima', 'hrvatskim pravoslavcima', 'Hrvatima pravoslavne vjere', itd. Tako da je i ta iskaznica Julija Budisavljevića, svedena na 'Srbin 498', uvedena zbog sugestivnoga tumačenje povijesti, kao i gotovo sve drugo u filmu. Već i zato film ne bi trebao biti uvršten u školski program kao prikaz 'istinitih povijesnih događaja'.

Poznato je kako je nakon osnivanja NDH pokrenut niz različitih mjera protiv srpsko-pravoslavnoga stanovništva u Hrvatskoj. Od zabrane uporabe ćirilice, ukidanja naziva 'Srpska pravoslavna crkva' i vraćanja na raniji oblik 'grkoistočna' do iseljavanja skupina u Srbiju. No ono što je manje poznato postupna je promjena državnoga odnosa prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Proces se počinje odvijati nakon što su u kolovozu 1941. razgovarali poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik pravoslavne vjere, Savo Besarović. Na zasjedanju Hrvatskoga državnog sabora u veljači 1942., gdje se već jasno mogao vidjeti novi smjer unutarnje politike, Savo Besarović dobiva istaknutu funkciju, a kasnije ulazi i u Vladu ND Hrvatske, gdje ostaje sve do kraja rata. Dolaskom partizana osuđen je na smrt. Glavnina djelatnosti na udomljavanju djece pravoslavnih roditelja poslije protupartizanskih akcija na Kordunu i Kozari zbiva se u proljeće i ljeto 1942. godine, dakle nakon tih promjena u nacionalno-političkoj sferi. Toga u filmu nema, iako Diana Budisavljević spominje Savu Besarovića na nekoliko mjesta u svome dnevniku. Autorima filma bilo je važnije stvoriti dojam kako su svi pravoslavci, i stari i djeca, završavali u logorima samo zato što su bili – pravoslavci.

Silvestar Mileta osvrće se i na moju primjedbu kako u Hrvatskome državnom arhivu postoji kartoteka s podatcima o djeci koju je Diana popisivala, iako je Ozna oduzela kartoteku koja se nalazila u njezinu stanu. Film završava rečenicom kojom se naglašava da oduzeta kartoteka nikad nije pronađena.

I iz toga se vidi za Mileta nije čitao moj članak. U njemu jasno piše: „Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Caritasu. U 56 ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugoga svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svome dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd. Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina.

Deset su godina navodno istraživali i na kraju isporučili selektivno i 'kreativno' prepričani dnevnik Diane Budisavljević i dodatak od tračeva i predrasuda. Sa zanemarivanjem niza bitnih povijesnih činjenica - iz neznanja ili straha da se ne bude proglašen 'revizionistom'.

Zato je film tako lijepo i dočekan u Beogradu. Doduše, ondje idu još i mnogo dalje, govorom o 'logorima za ubijanje djece', s čime bi se složio i kontroverzni engleski povjesničar Rory Yeomans, na kojega se Silvestar Mileta poziva u svome intervjuu. Mileta ovoga puta barem nije rekao kako su djeca u Sisku 'moguće čak i trovana', kako je to izjavio 2017. u Novostima.

U intervjuu Historiografiji opisao je jedan naš susret, na koji sam u dobroj vjeri donio neke dokumente što sam ih pronašao u arhivi, u želji da pomognem da film bude bolji. Budući da susret nije opisao potpuno, dodat ću kako se tada Silvestar Mileta složio sa mnom kako se ne bi trebalo koristiti riječju 'spašavanje', nego bi primjerenije bilo 'pomaganje, zbrinjavanje, liječenje djece, smještanje u domove i prihvatilišta', itd.

'Da, da, i meni se čini da je tako', rekao je Mileta, ali je dodao kako je njegov zadatak prikupiti dokumente, a onda će ih filmski autori oblikovati u konačnu inačicu.

'Srbin 498' i izgubljena kartoteka samo su neki od primjera među selektivnim i manipulativnom prikazima povijesnih zbivanja, kakvima obiluje film. U opremi za moj članak prije godinu dana nabrojano ih 11. U samome članku ima ih još i više. Pa će se i o njima jednoga dana učiti u školama.

Igor Vukić
Hrvatski tjednik

VEZANO

Suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske za uključivanje u nastavni kurikulum filma Dnevnik Diane Budisavljević

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.