Uvođenje eura još je jedan oblik političkoga nasilja

Očito je kako nikakve suverenističke ideje nisu smjele biti dopuštene hrvatskoj državi na Izborinjezinu europskom putu, pa tako niti sudjelovanje Mosta i Domovinskog pokreta u izvršnoj vlasti. Hrvatskom će i ubuduće upravljati odnarođeni HDZ i protuustavno izabrani zastupnici manjina i provoditi već odavno i negdje drugdje određene politike. Jasno je to po nikad prizemnijem sudjelovanju medija, u stranome vlasništvu, u izbornoj kampanji koji su se služili dezinformacijama i raznim klevetama, poglavito protiv Miroslava Škore, a s druge strane potenciranjem jedinoga izbora između europskog Andreja Plenkovića i “smotanoga” Davora Bernardića. Pobjednik je bio jasan, a tako i nastavak dosadašnje politike. Ona je u potpunosti usklađena sa željama prointegracijskih snaga Europske unije, a ne šteti niti činjenica kako je predsjednik Milanović znatno bliži predsjedniku Vlade po europskim pitanjima od bivše predsjednice Kitarović.

Pitanje koje više ne postoji

Suverenisti su se barem zapitkivali treba li Hrvatska prihvatiti euro kao svoju valutu, njihovim isključenjem to pitanje više ne postoji, a od prije nekoliko dana naša se država već ukrcala na pretposljednju stanicu puta prihvaćanja Eurozajedničke valute, koja se zove europski tečajni mehanizam, takozvani ERM II. Određen je i središnji paritet kune na 7,53450 za jedan euro, a kuna će moći oscilirati maksimalno 15 posto oko središnjega tečaja. Dodatno s tečajem, Hrvatska pristupa bankovnoj uniji, a Hrvatska narodna banka pada pod superviziju Europske centralne banke, ali i sudjeluje u njezinu radu, te bankarski sustav također ulazi u sanacijski program ECB-a. Ulazak u eurozonu najranije je za dvije godine kada se trebamo pridržavati određenih kriterija poput održavanja niske inflacije, snižavanja javnoga duga, održavanja proračunskoga suficita. Također, trebamo prije uvođenja eura prilagoditi svoju ekonomiju i provoditi reforme kako bismo stvorili visoku razinu ekonomske konvergencije i buduće održivo sudjelovanje u europodručju, što uključuje olakšavanje administrativnih prepreka i smanjivanje neporeznih davanja, što nam i inače donosi korist.

U idealnim vremenima, navedeni bi kriteriji bili lako ostvarivi i Hrvatska bi ušla u eurozonu u rekordnome roku, međutim učinci korona krize bit će takvi da će Unija trebati mijenjati kriterije ili će Hrvatska probiti rekord Litve koja je euro čekala deset godina, a pri tom imati vezane ruke oko samostalnoga određivanja tečaja i emisije novca. Kriterij za ulazak u eurozonu takav je da proračunski deficit mora biti manji od 3 posto BDP-a, javni se dug mora smanjivati za 1/20 razlike između sadašnje razine javnog duga i 60 posto. Te brojke nisu ostvarive već iduće godine kako optimistično najavljuju u HNB-u i Vladi, već bi se moglo raditi o desetljeću.

Najgori mogući trenutak

U trenutačnim je okolnostima ovo najgori mogući trenutak za ulazak u ERM II. Izgledan je pad BDP-a i do dvadeset posto, nikad veći rast javnoga duga i manjak u proračunu koji se može zakrpati jedino tiskanjem novca, što HNB već i radi posljednjih mjeseci. Samo do sada, ove godine HNB je otkupio dvadeset milijarda kuna državnih obveznica te ako se trend nastavi 30 posto, proračun bi trebala osigurati centralna banka, što je dugoročno neodrživ zadatak. Prvo Euroje trebalo pozabaviti se krizom, a potom razmišljati o euru, ali kako smo već spomenuli, hrvatska se politika više bavi europskim nego domaćim pitanjima.

Činjenica je da je Hrvatska po vlastitoj volji u stvarnom ERM-u već preko dvadeset godina, budući da nam je tečaj de facto fiksno vezan uz euro i budući da se nikad nismo niti koristili monetarnim instrumentima za jačanje konkurentnosti. Mi smo visokoeurizirana zemlja, s velikim postotkom štednje i kredita u eurima, a i tradicionalno određujemo cijene u toj valuti, te sami prelazak na zajedničku valutu ne će predstavljati značajan šok za ekonomiju. Domaće cijene ipak će izgledno porasti, a time povećati troškove domaćih kompanija koje će uštedu primijetiti u prestanku potrebe kupoprodaje valute i nestanku valutnog rizika. Jedna on najboljih stvari izgledan je pad kamatnih stopa i za državu i za poduzeća, koje će se na razini Europske unije s vremenom izjednačavati. Građani će Hrvatske prihvaćanje eura zapaziti po nešto nižem standardu jer osobni dohodci sasvim sigurno ne će pratiti cijene u istoj mjeri. Uzimanjem eura za nacionalnu valutu dobijamo relativnu stabilnost zbog visoke euroiziranosti, na žalost ništa više od toga.

Primjeri drugih

Zemlje poput Danske, Švedske, Mađarske ili Češke nisu prihvatile euro niti se može predvidjeti hoće li to ikada učiniti, za što očito imaju svoje razloge. Euro i zajednička monetarna politika ne mogu se primijeniti za sve zemlje po istome modelu te ona pogoduje snažnijim zemljama. Specifične okolnosti pojedinih zemalja traže specifično krojenu monetarnu politiku. Oni koji odustanu od svoje monetarne politike, gube mogućnost upravljanja kamatnim stopama, kupovine državnih obveznica, kontrole inflacije, pa u krajnjoj nuždi i devalvacije valute. Zajednička valuta i zajednička monetarna politika nisu prikladne trenutačnome ustroju Europske unije koja bi se trebala reformirati u smjeru jedne države da bi one bile učinkovite. Rizici od dolazeće ekonomske depresije same Unije nisu zanemarivi te bi zajednička valuta za slabije članice mogla postati glavni čimbenik neimaštine.

Na kraju, realna je ekonomija ono što je bitno te ako Hrvatska unaprijedi svoju ekonomiju tako da postane konkurentna na europskoj razini, sama valuta ne će biti od velike važnosti. Ako nam, s druge strane, bude nedostajalo sredstava za razvoj pojedinih projekata ili provođenje politika, a zbog fiksnoga odnosa s Europskom centralnom bankom budemo uskraćeni za financijska sredstva, zajednička će valuta postati stabilan uteg koji nas vuče prema dnu. Kako bilo, prije svega je trebalo provesti barem javnu raspravu oko uvođenja eura, a ne silom provoditi politike izvršne vlasti bez dovoljnoga legitimiteta. U središnjim medijima mogu se čuti ili pročitati mišljenja stručnjaka koji vide samo pozitivne strane uvođenja europske valute, ali ima i onih, itekako respektabilnih, koji imaju drukčije mišljenje. Međutim, njihov je glas prigušen.

Marijan Jović
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.