Pohvala virusu

U razgovorima i u medijima čuje se često jadikovka kako mi Hrvati, posebice Hrvati u BiH, nemamo moćnoga strateškoga zaštitnika i prijatelja kao što imaju susjedni narodi: Srbi imaju iza sebe Rusiju, pravoslavni svijet, Kinu čak; Bošnjaci imaju Tursku i arapski, odnosno muslimanski svijet. A mi Hrvati? Nađe se, doduše, u katoličkome svijetu diskretne simpatije za nas, koja je najvidljivija u djelovanju naših misionara i misionarki diljem kugle zemaljske, u planetarnome fenomenu Međugorja, u našoj dijaspori, u višestoljetnom članstvu i djelovanju naših crkvenih institucija, biskupija i redovničkih zajednica u pripadnim međunarodnim organizacijama. Nađe se, također, u znanstvenim, akademskim, kulturnim, političkim zajednicama diljem Europe prijateljski naklonjenih osoba Hrvatskoj, ali obični puk to uglavnom ne zapaža. Kad ljudi razgovaraju o nacionalnoj zaštiti, sigurnosti, međunarodnom strateškom mentorstvu, misle isključivo na moćne političko-vojne snage.

Dragocjeni hrvatski prijatelji

Jedan od razloga za takav doživljaj stanja nezaštićenosti i samosti u javnosti jest taj što ne umijemo dugoročno prepoznati i njegovati iskreno prijateljstvo za opće dobro. Naprotiv, znamo ga uništiti nemarom, neodgovornošću i sebičnom koristoljubivošću. Primjeri za to nisu daleko. U nedavnome mučeničkom procesu državnoga osamostaljenja i četverogodišnje obrane pojavili su se iskreni i zauzeti hrvatski prijatelji, poneki političar doduše s početnom kolebljivošću: Alois Mock, Francesco Cossiga, papa Ivan Pavao II., Otto von Habsburg, Helmut Kohl, Hans Dietrich Genscher, Margaret Thatcher, Jozsef Antal, Sulejman Demirel, Janez Janša, Leonid Kerestedžijanac, ruski veleposlanik, Alain Finkielkraut ('Kako se to može biti Hrvat?'), Pascal Bruckner ('Napast nedužnosti')…, tristotinjak dragovoljnih ratnika stranaca, poput Jean-Michel Nicoliera (1966.-1991.)… Spominjem tek najpoznatije. Ti predragocjeni prijatelji dar su Providnosti i stvarni sudionici u obnovi ili točnije stvaranju hrvatske države pa bi trebali biti zabilježeni zlatnim slovima u našoj povijesti koja se uči u školama, a još više u našim svijestima.

A što je ostalo od toga prijateljstva ili kako smo mi uzvratili? Poneko državno odlikovanje doduše, i poneki poziv u goste, a zatim kao da se nismo ni poznavali. Suprotni su primjeri dr. Franjo Tuđman, s naše strane, i majka Nicolierova kojoj je Hrvatska zbog sina postala druga domovina. Svetom papi Ivanu Pavlu II., koji nam je bio bliži nego što bi bio papa hrvatske krvi, uzvratili bismo rado mijenjanjem ili ukidanjem Vatikanskih ugovora, izbacivanjem vjeronauka iz škole, iako je dragovoljan, skidanjem križeva sa zidova (čuje se da je počelo u Sisku), ukidanjem državne naknade Crkvi za oduzete i nevraćene posjede, marginaliziranjem njegovih poruka Hrvatima. Političko razumijevanje i dijalog s Turskom, koje je njegovao vidoviti strateg dr. Franjo Tuđman, prije svega zbog odnosa prema BiH, pretvorilo se u hladnu distancu. Pokušala ju je stopliti predsjednica Kolinda, ali pokidani kontinuitet nije lako povezati. Uspostavljeno prijateljstvo i otvoreni komunikacijski kanali Gojka Šuška s važnim osobama američke administracije pretvorili su se u toplo-hladnu klackalicu. Prigoda da se pokušamo zbližiti s hrvatskim neprijateljem Britanijom na crti razumijevanja i suosjećanja jedne M. Thatcher i brojnih dragovoljaca u ratu, pretvorilo se u kukavičko izručenje Hrvatske britanskoj špijunskoj mreži.

Dragocjeno razumijevanje hrvatske povijesne situacije i narodne psihe A. Finkielkrauta uspjeli su domaći mrzitelji Hrvatske ohladiti i pokolebati njegovo zanimanje za nas itd. To su samo neki primjeri zanemarenoga, čak upropaštenoga prijateljstva koje nam je besplatno darovano, što i jest značajka iskrenoga prijateljstva. Čini se kao da 'nevirni Hrvati' ne umiju u politici biti zahvalni, čuvati i razvijati vrijedna prijateljstva, darovana narodu, neoskvrnutim i kontinuiranim. Neka prijateljstva doista i prestaju smrću prijateljske osobe, ali većina nabrojenih nisu samo osobe već institucije iza kojih ostaju obitelji i politički istomišljenici s kojima bi valjalo nastaviti prijateljevati iz zahvalnosti i zbog dobra naroda. Valjalo bi njegovati umijeće spajanja prijateljske vjernosti s političkom neovisnošću kad je riječ o narodnim interesima, umjesto shizofrenoga razdvajanja po crti svjetonazora na vlasti. Nositelji takvoga časnog i korisnoga umijeća trebaju biti prije svih, osim nadarenih pojedinaca (kakav je bio npr. Bogdan Radica): Ministarstvo vanjskih poslova s veleposlanstvima, HAZU, Matica hrvatska i Hrvatsko društvo književnika. Uvjeren sam da više vrijede dobri i iskreni prijatelji nego naoružane brigade.

Gospodin Covid

Konačno smještam u opisani kontekst i gospodina Covida 19 iz zagonetnoga roda Korona virusa koji je povod ovomu razmišljanju. O njemu su posljednjih mjeseci napisane tone prosudaba i komentara, a pišu se dnevno i dalje, uglavnom na njegovu štetu. Uzimam primjer iz članka koji mi se prvi našao pri ruci: 'S korona krizom dolaze još teža i neizvjesnija vremena (nova nezaposlenost, pad i nestanak brojnih proizvodnji, nastavak kolapsa poljoprivrede, izostanak izvoza, sumrak turizma, enormna zaduživanja, mogući novi iseljenički val…).Korona kriza pokazala je što zapravo od strateških proizvoda imamo, odnosno nemamo, čak ni u robnim zalihama' (Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik, br. 821, 47).

Iako se Korona virus opisuje uglavnom kao uzročnik mnogih sadašnjih i budućih nevolja, već zadnja tvrdnja gospodina Ivureka da je virus razotkrio loše stanje u robnim rezervama, a to onda, znači, da je istinoljubiv, nagoviješta kako taj nevidljivi i neočekivani gost, koji se tako autoritativno doselio u naše živote da ih može i mijenjati, ima i svojih pozitivnih strana. Vidim ih do te mjere da mogu u njemu prepoznati novoga strateškog prijatelja, savjetnika i moćnoga zaštitnika nacije te ga ne bi trebalo samo ljutito grditi, a da se ne promisli što poručuje. Ovoga trenutka nudi dalekosežnije, ozbiljnije i mudrije programe od političara koji se međusobno podbadaju sporednim djetinjarijama. Već samo ime Korona (lat. Corona - vijenac; corono - ovjenčati), koje nosi i 16-godišnja mučenica iz 2. stoljeća, ovjenčana palmama, asocira na pobjedništvo, na dosljednost i načelnost.

Virus dolazi s istoka kao i svetica: on s Dalekoga, a ona s Bliskoga istoka. Osim što je istinoljubiv, on je nepotkupljiv. Ne vrijede kod njega ni veze ni vezice, ni mito – on jednostavno nije korumpiran. Čist je od toga poroka. Političarima, koji tu štetnu manu prebacuju jedan drugome, savršen uzor. Gospodin Covid 19 zapravo je mnogoznačan učitelj. On nas vraća nama samima i kao pojedince i kao naciju. Uči npr. praktičnom, prirodnom suverenizmu. Čuva nam državne granice bolje od graničnih čuvara i vojarna, kojih uostalom nema, i sugerira da ih vratimo zbog osjećaja sigurnosti ljudi. Prekidom uhodanih uvoznih navika robe, i one potrebne a još više nepotrebne, promiče viziju samodovoljne i samoodržive privrede i poljoprivrede po kojima uređena država, koja drži do sebe, može i treba prehranjivati i zadovoljavati potrebe svoga stanovništva i bez uvoza i ovisnosti o drugima. Upućuje, štoviše, na organizirani program 'povratka na selo', kao što ga provodi npr. država Portugal. Tu bi svaka obitelj ili osnovana seoska zadruga proizvodila hranu za sebe i zajednicu, a država bi pomagala, tj. posredovala da se viškovi otkupljuju i skladište po pristojnoj cijeni. Oživjela bi sela tako obnavljala društveni život i tradicijske vrijednosti te širila nadu kako je moguće probuđenom životnom vitalnošću liječiti demografski slom nacije koja izgleda kao da diže ruke od sebe same, a ne zna to sebi ni objasniti. Korona virus, nadalje, drastično ruši uhodane iluzije da turizam može biti temelj gospodarstva ozbiljno organizirane države. On je tek dobrodošli šlag na čaši prepunoj zdravoga i krepkoga sadržaja, bez kojega bi se i moglo, ako okolnosti to nameću. Covid 19 očigledno je pristalica glasovite privredne koncepcije: Malo je lijepo Ernesta Fridricha Schumachera (Small is Beautiful, 1973.), koja je aktualna danas i više nego u njegovo vrijeme.

Kapitulacija svih sila

Gospodin Covid 19 preispituje iz temelja i obnavlja osobne i društvene odnose uspostavom razmaka ili distance. Razmak znači da se ljudske blizine ne mogu uzimati zdravo za gotovo, nego da valja izgraditi novi doživljaj osobe, povratak poštovanja, razvijati umijeće ljubavi na distanci i buditi ljepotu zamrlih čežnji. Uči nas pjesničkim nadahnućima. Dragojevićeva Pohvala neputovanju i Pupačićeva Daleko moja postaju smjerokazi. Poštovani gospodin iz roda Korona već je zauzdao i usporio naš nerazumni, histerični životni ritam koji samo na cestama godišnje pobere preko 300 života i proizvede nekoliko puta više invalida. Pokazuje se umješnijim od naše policije. Poučava nas kreativnoj sporosti ili prirodnome ritmu života, vrijednostima tišine, samoizolacije tj. povlačenja u sebe, promišljenosti, obiteljskoga druženja. Nepoštivanje razmaka kažnjava nesmiljenom disciplinom kao kakav general. Utjerava zdrav razum u šuplje glave. On nije samo ugrozio 'naš način života' koji se temelji na drevnom hedonističkom sustavu 'panem et circensem' (kruha i igara), već ga potkopava i ruši.

Posve je, naime, očito da relativizira sport i estradu, čak i određene oblike kulture. Može se slobodno reći da je u tom poslu politički naklon i zauzet na hrvatskoj strani. Više je nego očito, naime, da se na tim područjima sporta, estrade i popularne kulture smišljeno i uporno uvodi i promiče propalo i lažno bratstvo i jedinstvo ne bi li se uškopilo hrvatsku samosvijest (na djelu je zapravo kamuflirano velikosrpsko načelo: hrvatsko bez srpskoga ne postoji i ne smije postojati, čak ni u Gradišću i Moliseu, a kud li u Zagrebu, Dubrovniku ili sportu i kulturi). Istinoljubivi Virus tu podmuklu priču razgoljuje, kao i onu s robnim rezervama, osvjetljujući razliku između zdravoga i slobodnoga prijateljevanja sa susjedima i lukave imperijalne krivotvorine. Mnogi ga stručnjaci opisuju kao strašilo, a nasuprot tome razbuđuje u ljudima prekrasne iskaze plemenitosti i energije požrtvovnosti i solidarnosti kojima se divimo. Posvećuje ljude.

Upoznaje nas s takvim dobrim ljudima za koje ne bismo nikada ni čuli bez njega. Moglo bi se još dosta toga dobroga reći u prilog zagonetnoga i stvaralačkoga genija gospodina Korone virusa Covida 19, ali i s ovakvim, nabacanim natuknicama pobijedio bi, vjerujem, na našim izborima jer nas podsjeća da smo država koja se treba oslanjati na sebe i na zadaću izgradnje novoga hrvatskog društva, oslobađajući se brže svog kolonijalno-gubernijskoga mentaliteta. Skroman i nevidljiv, ali nezaustavljiv pokorio je Virus sve moćnike kugle zemaljske i ponizio napuhane oholnike. Kapitulirale su pred njim redom sve velesile: Kina, SAD, Rusija, Indija, Europa… Drma svim carstvima, međunarodnim sustavima i korporacijama i nitko mu ništa ne može. Moguli medicinske industrije objavili su tjeralicu za njim, prijete mu cjepivom, a on im se sigurno smije (tj. mutira), jer i to umije. Te prijetnje gospodinu Virusu sliče mi na šibanje mora lancima kod Helesponta, koje je organizirao ljutiti Kserkso I. Veliki (vladao 486-465. prije Krista), zapovijedajući vojsci da ne jednom, nego tristo puta mlati i zadaje groznu bol hirovitom moru koji mu je uništio pontonski most. On, naprotiv, dovodi u pitanje svjetsku industriju lijekova koja stvara uvijek nove ovisnike. Mislim da će otići kada bude htio, tj. kada izvrši svoje poslanje.

Novo normalno prizivanje je staroga

Zaključio bih ovu Pohvalu gospodinu Covidu 19 s uvjerenjem da smo pod njegovom upravom dobili kao narod novu povijesnu priliku izgraditi kvalitetnije društvo koje počiva na istini, poštenju, radišnosti, redu, zajedništvu, autonomiji i slobodi, skromnosti ili poniznosti, vrijednosti koju je Zlatko Dalić uveo u javni govor i stil (ali je brzo ishlapjela), žrtvovanju za opće dobro. Dobili smo novoga, moćnog pokrovitelja, osloboditelja od iluzija i zaštitnika kojega je Bog providio za našu korist. Hoćemo li ga prepoznati i uvažiti mu savjete? Kakvi jesmo, sumnjam.

Tzv. novo normalno prizivanje je staroga. A Virus čak i našim ateistima i materijalistima pruža priliku da spoznaju kako je nevidljivi i neuhvatljivi svijet doista istinit i djelatan. Kad se glasoviti Paul Claudel čudesno obratio od svoga ateizma, izjavio je da doživljava kako su Onostranost i njegove nevidljive istine i vrijednosti stvarne i sigurne, a vidljivi, materijalni svijet nepouzdana iluzija. I zato, zbog svega pozitivno spoznatoga i nespoznatoga o Tebi: Nevidljivi, moćni, neobični i slobodoljubivi prijatelju i učitelju gospodine Covide 19, iz moćnoga roda Korona virusa, dobro nam došao!

Ante Badurina
Hrvatski tjednik