Hrvatski tjednik
 

Lepa Brena i Ivo Andrić nisu naši, nego velikosrpski, i ne zaslužuju poštovanje

Tijekom Došašća prošle godine Zagreb je bio počašćen gostovanjem pjevačice bošnjačkih korijena i srbijanskih simpatija tzv. Lepe Brene koja je u Areni dva puta oduševila do paroksizma zagrebačke pristaše bivše države s pjesmom Ja sam Jugoslovenka. To je bilo svjedočanstvo ne samo neukusa organizatora toga Brenagostovanja upravo u Adventu, nego i politička provokacija na koju je hrvatska javnost vrlo mlako reagirala. Kako izgleda, onih 20 posto Jugoslavena među stanovnicima Metropole (Tuđmanova procjena) koji su dobro smješteni u važnim središtima odlučivanja naše Republike, djelovali su vrlo učinkovito dok je golema većina Hrvata šutke prešla preko Brenina jugoslavenstva koje je nitna suprotnost hrvatstvu. Kad se zna da je ta olinjala pjevačica pjevala u odori srpskih pobunjenika odgovarajućoj publici u Bosni, onda stvarno nema lijeka ponašanju organizatora njezina nastupa u glavnom hrvatskom gradu. Nakon Lepe Brene Zagreb je posjetio još jedan veliki Jugosloven, nobelovac Ivo Andrić, koji je od Hrvata postao Jugoslaven, a od Jugoslavena Srbin. Večernji list u vlasništvu katoličke austrijske nakladne kuće BrenaStyria, ali s novcem bečkih Srba, izdao je posebnu brošuru o liku i djelu Ive Andrića koja nije bezazlena jer nema nikakva suvisla povoda.

No vratimo se vremenski malo unazad. Srbijanski i neki hrvatski mediji javili su prošle godine da Beograd namjerava iskoristiti nobelovca Ivu Andrića kao ime za srbijanske kulurne centre u inozemstvu premda je 'fra Ivo beg Andrić', kako su ga podrugljivo zvali neki Beograđani, djelomično i hrvatski pisac. Evo o rečenome nekoliko neoborivih činjenica. Rođen je u Bosni i Hercegovini od majke Hrvatice i oca Hrvata, kršten kao katolik po imenu Ivan, školovao se u Bosni i studirao filozofiju, slavistiku i povjesnicu u Zagrebu, Beču, Krakowu i Grazu, gdje je i doktorirao. Stipendiralo ga je hrvatsko kulturno društvo Napredak, prve je pjesme objavio u antologiji 'Mlada hrvatska lirika'. No politički se angažirao u projugoslavenskoj organizaciji 'Mlada Bosna', zbog čega je i odležao stanovito vrijeme u zatvoru i bio u progonstvu. Nakon Prvoga svjetskoga rata ubrzo se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije čiji je bio službenik sve do kapitulacije te države u travnju 1941.

Andric1

Objavio je niz novela na hrvatskome jeziku i smatran je hrvatskim književnikom dok se poslije propasti prve Jugoslavije nije konačno skrasio u Beogradu, a da mu njemački okupatori ni vlas s glave nisu skinuli, gdje je napisao svoja tri najznačajnija romana 'Na Drini ćuprija', 'Travnička hronika' i 'Gospođica' na srpskome jeziku i od tada ga se može smatrati samo srpskim književnikom. Sve svoje kasnije književne radove napisao je na srpskome, premda se nije naglašeno izražavao kao Srbin nego u više navrata Jugoslavenom. Zanimljivo je da je književni kritičar Stanislav Šimić, brat A.B. Šimića, tvrdio kako je netko u Beogradu 'posrbljivao' Andrićeve tekstove, na što je Ivo pristao iz straha da ga ne isključe iz tamošnjega društvenog života. Tako je otkriveno da je na dokumentu o vjenčanju sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom Milicom Babić u rubrici nacionalnost upisao 'Srbin'. Kako je pisao NIN, njega su njegovi srbijanski prijatelji zadirkivali pitanjem kada ima krsnu slavu, a on je na to ljutiti odgovarao da je katolik, što je posvjedočio povremenim posjetima katoličkoj crkvi u Beogradu, ali ne i javnim ispovijedanjem vjere.

Za Andrića je Dubrovnik bio 'srpska država'

Cijelo vrijeme svoga djelovanja kao konzul i ambasador Kraljevine Jugoslavije Andrić je bio izraziti 'jugoslavenski nacionalist', čak zagovarajući jugoslavensko-njemačko prijateljstvo za vrijeme Hitlera jer je znao da njegova država ne će izdržati njemački vojni napad ni nekoliko tjedana, što se i dogodilo. Upisuju mu se u zasluge što u okupiranome Beogradu (1941.-1944.) nije potpisao Javnu izjavu srbijanske kulturne i vjerske elite u kojoj je pozvan srpski narod na suradnju s Nijemcima i borbu protiv komunističkih ustanika. Nakon rata nova ga vlast munjevito prisvaja i oprašta mu sve rojalističke zablude. Postaje članom Komunističke partije Jugoslavije, narodnim poslanikom u Skupštini Bosne i Hercegovine i predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije. Neko vrijeme Andrić je objavljivao propagandističke Dubrovnikuratke u stilu socijalističkog realizma, ali tako književno tanahne da ih se kasnije odrekao. Andrić je također nastojao zaturiti svoju doktorsku disertaciju Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft, Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine, smatrajući ju tek vrijednom jedne osrednje školske zadaće, no prevedena je na srpski izazavši oštre polemike bošnjačkih intelektualaca koji su u njoj vidjeli Andrićev neispravan pogled na kulturne prilike u osmanskoj Bosni i Hercegovini.

Andrić nije bio milostiviji ni prema Hrvatima kad je prigodom prijma u diplomatsku i konzularnu službu trebao odgovoriti na pitanje Koliko je bilo srpskih država i kako su one postale, napisao: Pročitavši sve, vidim da sam ispustio još dve srpske državne tvorevine koje su vodile više ili manje samostalan politički život: Crnu Goru pod vladikama u XIX. stoleću sve do njenog proširivanja prema moru i prema severo-istoku i do njenog ulaženja u Kraljevinu SHS (Podgorička skupština 1918). I Republika Dubrovačku koja je kroz stoleća, veštom politikom i umešnošću i radinošću svoga malobrojnoga stanovništva, bila jedan znatan pomorski i trgovački faktor u jadranskom i sredozemnom moru. Sem toga je Dubrovnik bio centar književnosti i umetnosti. Sve dok 1806. nije izgubio i onu senku samostalnosti, prvo pod Napoleonom pa posle pod Austrijom. (Diplomatski spisi Ivo Andrić, priredio Miladin Milošević, Beograd, 1992. ). Ivo Andrić je, dakle, bio među onima koji su sustavno oduzimali od Hrvatske ne samo dubrovačku književnost, nego i cijelu Republiku Dubrovačku prema pjesmuljku: Na vrh Srđa vila kliče: zdravo srpski Dubrovniče! Kasnije su tu svoju ljubav njegovi sunarodnjaci iz Srbije i Crne Gore popratili paljbama topova po UNESCO-ovu gradu i uništavanjem Konavala. Ako je tomu tako, a tako jest, zašto bismo mi za uzvrat Srbima otimali njihova Andrića? Nismo valjda Balkanci koji u pomanjkanju vlastitih materijalnih vrijednosti i duhovnih vrjednota otimaju tuđe blago.

Andrić je manjim dijelom svoga stvaralaštva hrvatski i premoćnim srpski pisac

Andrića je kao osobnost točno okarakterizirao akademik Krešimir Nemec koji ga godinama nastoji spasiti za hrvatsku književnost, ali o njemu kao političaru misli kritički: Andrić je bio politički oportunist. Vješto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vješta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revno i kontrovreznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića... Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile zapreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti...Točno je jednom za njega rekao Đilas: Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu ... (Večernji list, 9.10. 2016.). Iz Nemecove monografije o Andriću Gospodar priče ne možemo doznati ništa više nego što je dosad bilo poznato o prvome jugoslavenskom književnom nobelovcu jer on je skrivao svoju privatnost kao zmija noge. Mnogo detaljnije možemo upoznati Andrićev politički život u nedavno objavljenoj biografiji Im Brand der Welten - Ivo Andrić, ein europäisches Leben, (U plamenu svjetova – Ivo Andrić, jedan europski život) iz pera dopisnika Frankfurter Allgemeine Zeitunga za jugoistočnu Europu Michaela Martensa, u nakladi Paul Zsolnay Verlag, Beč, 2019., koja zaslužuje opširnu i studioznu recenziju, a koja do sada nije napisana jer je ova knjiga od oko 500 stranica vrlo zahtjevna i prepuna iznenađujućih podataka o Andrićevu književnom ali i političkom životu, a potonji bio je poslije Drugoga svjetskoga rata sve drugo, a ne vrijedan poštovanja.

Andric2

Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu

Propusti recenzenta Martensove knjige akademika Nemeca

Na žalost, osvrt akademika Krešimira Nemeca na Martensovu Andrićevu biografiju, (Vijenac br. 671.) nije adekvatan toj knjizi jer izgleda kao da ju je akademik tek djelomično pročitao. Mi smo u njegovoj recenziji pronašli brojne rupe od kojih ćemo neke konkretizirati:

1. Akademik je previše prostora u svojoj recenziji posvetio domaćim knjigama o Andriću, a malo stranim izvorima koji su znatno hrabriji u ocjenjivanju političke strane djelovanja srpskoga nobelovca.

2. On govori o Andriću kao našem nobelovcu, premda se on barem tri puta deklarirao kao Srbin, posljednji put kad je oženio svoju ljubavnicu, a svoja je najbolja djela od kraja Kraljevine Jugoslavije do svoje smrti napisao na srpskom jeziku. Nacionalno podrijetlo nekog književnika ne određuje njegovu literarnu pripadnost nego je to isključivo jezik na kojemu piše.

3. Nemec označuje preuzimanje vlasti od strane komunista u Jugoslaviji kao oslobođenje, doslovno poslije oslobođenja, a to je bio samo prijelaz iz jednoga u drugi totalitarni sustav.

4. Naš akademik ne spominje Martensovo isticanje Andrićeva obilnoga druženja s nacističkim intelektualcima tijekom svoga ambasadorovanja u Berlinu. To je bilo više nego uobičajeno diplomatsko djelovanje.

5. Andrić je prema Martensu napredovao u diplomaciji i zbog samopohvalnih isticanja svojih sposobnosti, pa je tako naveo da govori poljski, a to nije istina, što Nemec prešućuje.

6. Trebalo bi pronaći tko je bila Andrićeva osoba povjerenja u Zagrebu po imenu Zdenka Marković i zašto se Andrić njoj naveliko povjeravao.

7. Recenzent je trebao navesti da je srbijanski političar Milan Stojadinović bio barem polufašist, a on je protežirao Ivu Andrića .

8. Martens navodi tajnu Andrićevu ekspertizu o rješavanju albanskoga pitanja na Kosovu, dakako silom, o čemu nas Nemec ne informira.

9. Martens ističe kako je ambasador Andrić svim silama nastojao da nacistička Njemačka odobri kupljeno oružje za Jugoslaviju u okupiranoj Češkoj što su Nijemci odbili, no o tome ni riječi u Nemecovoj recenziji.

10. Andrić odbija potpisati Manifest srbijanskih javnih djelatnika u kojemu su pozvali srpski narod da surađuje s okupatorima i bori se protiv komunista, a to, začudo, Nemec ne spominje. Martens ocjenjuje da mu je to spasilo život poslije rata.

11. Andrić odbija sudjelovati u antologiji srpskih novela izdanoj za vrijeme rata u Beogradu s obrazloženjem da nisu dovoljno kvalitetne (napisane su na hrvatskom jeziku!), što Martens navodi, a Nemec prešućuje.

12. Nemec ne spominje da je utjecajni jugoslavenski komunist Rodoljub Čolaković bio Andrićev poslijeratni zaštitnik.

13. Nemec ne spominje kako se Andrić panično potrudio ukloniti fotografiju na jednoj izložbi u Beogradu na kojoj ga se vidi kao sudionika na potpisivanju Trojnoga pakta u bečkom Belvedereu što mu je teškom mukom uspjelo.

14. Nemec ne spominje da se Andrić stalno oglušivao na inozemne humanitarne apele da se zauzme za progonjene disidente u SFRJ.

Moja dva posredna saznanja o Ivi Andriću

Kao urednik hrvatskih emisija na RTV postaji Deutsche Welle u Kölnu upoznao sam brojne javne djelatnike iz tadašnje Jugoslavije za vrijeme njihovih posjeta u Njemačkoj, pa i vrlo razgovorljivoga književnika Gustava Krkleca koji mi je odmah rekao kako nije komunist i opisao svoj susret s tajnikom Švedske akademije, (žao mi je, ime sam mu zaboravio) koji je boravio u Beogradu i Zagrebu da prikuplja podatke o Andriću i Miroslavu Krleži temeljem kojih će Na Drini cuprijaAkademija donijeti svoju odluku o Nobelu. U Beogradu su ga naveliko najurivali nudeći mu sve mesnate poslastice Balkana iz turskih zemana i dovodeći mu najljepše prostitutke u namjeri da dade najbolju ocjenu Andrićevu stvaralaštvu, a on je bio vegetarijanac i homoseksualac, pa je došavši u Zagreb, potpuno tjelesno i intelektualno iscrpljen, zamolio Krkleca da ga odmah odvede u najbolji hotel i ne kontaktira s njim barem dva dana, uz primjedbu kako Beograđani nisu znali da on samo skuplja podatke i ne ocjenjuje književnu vrijednost dvaju jugoslavenskih kandidata za Nobelovu nagradu. Kasnije je priznao Krklecu da Krleža nje mogao dobiti nagradu bez obzira na svoju književnu nadmoć jer je u vrijeme hladnoga rata bio marksist-lenjinist, a Andrić autor egzotičnih priča iz davnih vremena koje se čitaju bez ideoloških naočala. I tako su švedski akademici dali prednost fra Ivi begu Andriću.

Drugi posredni susret s Andrićem zbio se također u prostorijama Deutsche Wellea na jednome povjerljivom sastanku, (tzv. Kamingespräche) nas desetak novinara s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom koji je rekao kako više od 50 posto svoga rada posvećuje rješavanju jugoslavenske krize, (kakav deminutiv za kravi rat), ali ne nalazi izlaz iz nje, pa će na kratki odmor ponijeti Andrićev roman Na Drini ćuprija da bi shvatio bit sukoba, na što sam pomislio: kakva zabluda uzeti Andrića za svjedoka srbijanskoga ekspanzionizma, a ne mišljenje stručnjaka kojih je u Njemačkoj bilo dosta. Kinkel nije našao čarobnu formulu za rješenje tzv. jugoslavenske krize, a Andrićev nakladnik prodao je još jedan primjerak poznatoga romana. Namjesto Andrića, danas se u njemačkim knjižarama naveliko traži roman jednog njegovog zemljaka, Saše Stanišića, (otac Srbin, majka Bošnjakinja) koji je pobjegao iz Višegrada da bi se nastanio u Hamburgu objavivši veliki roman Herkunft, Podrijetlo, u kojemu je, među ostalim, vrlo realistično opisao bosansku tragediju izazvanu srpskim osvajačkim zlodjelima. Stanišić je prigodom dodjele Nagrade njemačke knjige u Frankfurtu žestoko napao ljubimca Miloševićeva režima Petera Handkea. Da je živ, danas bi Klaus Kinkel imao autentičnu lektiru o tzv. jugoslavenskoj krizi, a to ne bi bio Andrićev roman Na Drini ćuprija.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 28-02-2020, 01:14:57

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.