Hrvatski tjednik
 

Temelji EU-a

Gotovo svi hrvatski postkomunistički komunisti, ali i brojni neznalice, mantraju da se 'Europa EUtemelji na antifašizmu'. Ne, dragi drugovi, to jednostavno nije istina. Ako govorimo o Europi kao cjelini i Europskoj uniji posebno, onda su one zasnovane na starogrčkoj demokraciji, rimskom pravu, kršćanskom humanizmu, ograničenjima u vladavini plemstva i monarha, građanskim revolucijama, ukidanju kmetstva, emancipiranju Države od Crkve, općem pravu glasa, ravnopravnosti spolova, pravu naroda na samoodređenje i još mnogo čemu ostalom, ali ne i na antifašizmu koji je konačno postao bespredmetan pobjedom zapadnih saveznika i Sovjetskoga Saveza nad njemačkim nacionalsocijalizmom, japanskim militarizmom i talijanskim fašizmom s njihovim saveznicima. Ovo pišem pod dojmom izvrsnoga članka Hrvoja Hitreca na platformi Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom Kultura sjećanja u kojemu ovaj mudri promatrač hrvatske zbilje s čuđenjem ustvrđuje kako se Hrvatski sabor zaboravio osvrnuti na rujansku rezoluciju Europskoga parlamenta o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe, a to su također temeljito gurnuli u nepamćenje i svi važniji mediji u Hrvatskoj koji su prema Hitrecu devedeset posto u rukama onih koji nikako Hitler Stlajinne mogu prihvatiti činjenicu da se pod pojmom totalitarističkih režima uz nacistički spominje i komunistički jer oni komunizam i nadalje drže plemenitom idejom koja je u praksi morala i trebala biti popraćena razumljivom mržnjom prema svemu i svima, mržnjom iskazanom u fizičkom likvidiranju protivnika, ne zato što bi komunisti bili skloni ubijanju, nikako, nego zato da se 'raščisti teren' na kojemu će komunistički ideali biti ostvareni bez smetnja i otpora.

I onda nas Hitrec upozorava na srž te Rezolucije Europskoga parlamenta: Znakovito je da se ni jednom u tekstu Rezolucije ne spominje fašizam (možda koncesija Italiji), ali ni antifašizam, što znači da su autori postali svjesni odakle se, kako i s kojom namjerom u nekim zemljama, a tu je i Hrvatska poglavito, pod antifašizmom skrivaju stare laži koje naivno pokrivaju krvoločnu praksu komunizma, nastavljenu i desetljećima nakon što je fašizma (naoko ili stvarno) nestalo, ili su napokon provjerili i našli da je antifašizam Staljinova kovanica. A što se tiče Hrvatske, Hitrec zaključuje: '...kultura sjećanja postoji danas u Hrvatskoj tek u rudimentarnom obliku, a oni koji ju žele promovirati, i nadalje su osuđeni na disidentske katakombe, čije izlaze čuvaju dobro i novčano naoružani i vlastima uglavnom prihvatljivi krivotvoritelji, simpatični i lijevo nastrojenim (kulturnim!) krugovima u Europi, koji i danas prolijevaju suze za Jugoslavijom i njezinim komunističkim režimom, navodno s 'ljudskim licem', odbijajući se i oni suočiti s užasnom istinom. Logika je Europskoga parlamenta očita: gdje nema fašizma, ne može biti ni antifašizma! Osim u Hrvatskoj u kojoj salonski antifašisti (čitaj: komunisti) grčevito traže fašizam iako ga nema nigdje osim u njihovim glavama.

Očevi Europske unije

Dakle za civiliziranu Europu antifašizam spada u prošlo svršeno vrijeme, dok se antikomunizam nalazi u samim temeljima obrane slobodne Europe od komunizma i prati razvitak europskoga ujedinjenja od njegova početka do pada Berlinskoga zida. Danas su antikomunizam i antifašizam ipak sporedne pojave u političkoj svakodnevici dok je borba za jačanje jedinstva Europske unije mnogo važnija. Europa je predugo bila samo zemljopisni pojam dok Churchillkozmopolit grof Richard Coudenhove-Kalergi god. 1923. nije objavio spis Paneuropa u kojemu je predložio plan o pretvaranju Europe u Konfederaciju s vrlo optimističkim predviđanjem da bi se to moglo ostvariti za šest mjeseci.

No trebao je proći još jedan svjetski rat da se veliki europski političari sjete toga plana i Sporazumom o ugljenu i čeliku između Francuske i Njemačke započnu s radom na ujedinjenju slobodne Europe. Sjetimo se samo nekih očeva EU-a, od kojih će vas barem jedan iznenaditi, a naziva se Winston Churchill. Odmah nakon pobjede nad nacifašizmom Churchill je odbacio dio svoje imperijalne prošlosti predloživši u rujnu 1946. osnivanje neke vrste 'Sjedinjenih Država Europe' u kojima ne će biti granica nego će biti, kako je naglasio, područje sreće i blagostanja za svojih 300 do 400 milijuna stanovnika. Kao početak, Churchill je inicirao približavanje Francuske i Njemačke. Ovaj njegov govor u Zürichu odjeknuo je u medijima i bio poticaj ostalim, praktičnim državnicima da započnu s radom na ostvarivanju barem nešto blaže inačice te ideje. A zna se da je Tito StaljinChurchill nakon pobjede nad fašizmom postao veliki antikomunist shvativši kako slobodnoj Europi najviše prijeti Sovjetski Savez sa svojim satelitima, među kojima je bila i Jugoslavija, koja je i nekoliko godina poslije sukoba Staljin-Tito bila boljševička kao do tada – čak i više – kako bi Sovjetima dokazala svoju komunističku pravovjernost. Bio je to dugo vremena staljinizam bez Staljina (formulacija Brune Bušića u jednom članku objavljenom u Novoj Hrvatskoj). Ne bismo nikad smjeli zaboraviti da je u SFRJ bilo više političkih zatvorenika, prije svega Hrvata i kosovskih Albanaca, po glavi stanovništva nego u Sovjetskom Savezu. Nakon sukoba Staljin-Tito Jugoslavija, više nije bila istočno od željeznoga zastora kao država, ali kao režim ostala je dio komunističkoga svijeta sve do konačnoga raspada krajem 90-ih godina, no u njoj još ima previše onih koji vjeruju da je jugokomunizam bio bolji nego sadašnja demokracija.

Postupno srastanje slobodne Europe od Montanske do Europske unije

Prvi praktični korak prema ujedinjenju slobodne Europe učio je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman koji je 9. svibnja 1950. predložio spajanje francusko-njemačke industrije ugljena i čelika – tzv. Montansku uniju. Ova zajednica, naglasio je Schuman, otvorena je svim slobodnim državama Europe. Schumana je na tom poslu naslijedio francuski političar Jean Monnet koji je gospodarskom aspektu europskoga ujedinjenja priključio političke odredbe. Njemu se pridružio Belgijanac Paul-Hernri Spaak koji je predložio carinsku uniju Belgije, Luxemburga i Nizozemske, kojima se uskoro priključila Italija pod vodstvom premijera Alicide de Gasperija. Rimskim ugovorom god. 1957. utemeljena je Europska ekonomska zajednica kao prva postaja kasnijega pretvaranja Zajednice u današnju Uniju. Deveti svibnja proglašen je Danom Europe i praznik je u nekim zemljama EU-a. Prvim očevima europskoga ujedinjenja kasnije su se priključili veliki Europejci kao francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački savezni kancelar Konrad Adenauer. Svi od reda bili su veliki antikomunisti, dok se njihov antifašizam smatrao samorazumljivim. Potpuno je shvatljivo da je borba protiv komunizma bila glavna politička preokupacija Zapada jer su SSSR, njegovi sateliti, Narodna Republika Kina i ostale komunističke zemlje bili aktualni protivnici demokracije, dok je antifašizam imao samo deklarativnu vrijednost i bio stvar prošlosti.

Odlučujući događaji u Europi i svijetu

Od 1956. do 1999. Europa je doživjela niz političkih potresa. primjerice mađarski narodni ustanak, studentske nemire u Francuskoj i Njemačkoj, arapsko-izraelski rat, intervenciju armija Varšavskoga pakta u Čehoslovačkoj, obaranje Salazareve diktature u Portugalu i smrt španjolskoga diktatora Franca. Usporedno s tim zbivanjima, Europski parlament dobiva nove ovlasti, a Ekonomska zajednica nove članice. Godine 1980. u Poljskoj štrajkaju radnici pod Geoplivodstvom neovisnih sindikata Solidarnošć. Godine 1986. potpisani su Zajednički europski akti s kojima su regulirani gospodarski odnosi unutar Zajednice. Dana 9. studenoga 1989. pada Berlinski zid i otvara se put za ujedinjenje Njemačke i polagani nestanak komunističkih režima u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Znakovito je kako je prijelaz s komunističke vladavine na kakvu-takvu demokraciju u svim zemljama europskoga istoka i jugoistoka prošao bez ratova, osim u Jugoslaviji. Stoga ne začuđuje kako je u nekim njezinim državama sljednicama čežnja za prošlošću još uvijek vrlo živa jer žele nadoknaditi u miru ono što su izgubile u ratu. Slom komunizma doveo je do međusobnoga približavanja europskih država. Godina 1993. donijela je u EU slobodu kretanja roba, usluga, osoba i kapitala. Devedesetih godina zaključena su dva sporazuma u Uniji, ugovori u Maastrichtu i Amsterdamu, koji su se odnosili na zaštitu okoliša, sigurnost i obranu. U Schengenu je potpisan sporazum o EU bez graničnih kontrola. Potom je u nizu država Unije uvedena zajednička valuta euro. Unija je u posljednjih nekoliko godina suočena sa svojevrsnom 'selidbom naroda' iz Azije i Afrike na koju nije našla zajednički odgovor jer neke njezine države ne žele primati izbjeglice iz drugih vjerskih i civilizacijskih sredina. Vlada Velike Britanije pokušava već tri godine pronaći način kako realizirati referendum o izlasku iz Unije, Brexit, što je rezultat 'pranja mozgova' njezinih građana koji su povjerovali lažima antieuropske promidžbe; očekuje se da će Britanci napustiti Uniju početkom iduće godine, što bi moglo potaknuti Škote da zatraže novi referendum o osamostaljenju. U vanjskoj politici EU-a nema zajedničke crte i stoga ne može odgovarati na provokacije dviju velesila, Amerike i Kine, i još nekoliko manjih država, primjerice Turske. Komunizam je, doduše, stvar prošlosti, ali u razarajućoj snazi zamijenio ga je populizam u nizu država Unije i među kandidatima za Murrayčlanstvo, primjerice u Srbiji. Koliko god Europska unija ima mana, njezino odumiranje bilo bi katastrofa jer bi to europske države katapultiralo u 19. i prvu polovicu 20. stoljeća sa svim negativnim posljedicama tadašnjih usko nacionalnih politika. Jednostavno rečeno: nema alternative Europskoj uniji, ali nju treba stalno poboljšavati da bi mogla odgovarati na izazove unutarnje i vanjske politike.

Postoji li opasnost da Unija propadne? O tome se govori u članku Davora Dijanovića Hoće li Europa preživjeti (Vijenac, 662.-664.) u kojemu recenzira knjigu Douglasa Murraya Čudna smrt Europe iz kojega citiramo završetak: Kroz prikupljene spoznaje, iskustva i statističke podatke autor opisuje i upozorava na postojeću smrt Europe u identitetskom i kulturološkom smislu. Murray nije politikantski propagandist, nego vrlo minuciozni publicist koji s jedne strane ukazuje na potpuno neshvatljivu autodestruktivnu politiku čelnika zapadnoeuropskih država, a druge strane emigrante ne tretira kao homogenu skupinu kojoj bi pripisivao kategorije dobra ili zla. Duboke civilizacijske razlike i loša integracija, međutim, nešto su što se potpuno ignoriralo proteklih desetljeća, a danas sve više dolaze na naplatu. Nadajmo se da će plodovi migracija na zapadu Europe barem nešto poučiti države srednjoistočne Europe, a među njima i Hrvatsku. Mi zaključujemo da je ipak presmjelo govoriti o smrti Europske unije. Još traje integracija izbjegličkih došljaka i priljev novih bjegunaca nije tako velik kao prije dvije godine, što zavisi i od država koje time nisu pogođene, primjerice Rusije, Irana i naftonosnih arapskih zemalja koje bi EU morao pritisnuti da se više angažiraju u rješavanju ključnih problema afričkih i niza azijskih zemalja iz kojih dolaze bjegunci.

Antifašisti nisu nužno uvjereni demokrati

Kao što vidimo, selidba je naroda ono najteže što opterećuje Europsku uniju, a ne porast fašizma u nekim njezinim državama u kojima, doduše, postoje postfašističke strančice koje ipak ne ugrožavaju njihove ustavne poretke. Kao što smo već rekli: nisu svi antifašisti nužno uvjereni demokrati, kao što je to izvrsno objasnio njemački povjesničar sa Saarlandskoga sveučilišta Jens Spät u berlinskim novinama Tagesspiegel (7. 8. 2019.): Hitler-Staljinov pakt konačno je prekinuo zajedničko antifašističko konkretno djelovanje u smislu narodno- frontovske politike. I previše su velike bile suprotnosti, a da bi se održao na životu učinkoviti zajednički politički pokret, pa i nakon što je svladana raspršenost poslije njemačkoga napada na Sovjetski Savez djelomično zajednički vođenom borbom protiv Sila Osovine u pokretima otpora u cijeloj Europi. (Znakovito je da autor spominje francuski i talijanski pokret otpora i dijelove sitnih skupina njemačkoga otpora, ali ne i veliki partizanski pokret u Jugoslaviji!) Zajednička antifašistička pozicija koja je opstala i nakon završetka rata postupno je nestajala s hladnim ratom. Ona je bila prekrivena antikomunizmom koji je žigosao oba velika sustava, fašizam i komunizam, odbijajući svaku vrstu proizvoljnoga nasilja i tlačenja kao puta prema uspostavljanju liberalnih zapadnih demokratskih društava. O antikomunizmu kao fenomenu možemo saznati mnogo više u zbirci eseja pod naslovom Der Antikommunismus in seiner Epoche, Antikomunizam u svojoj epohi, naklada Wallenstein, 2017., s poukom da je to gibanje politički heterogeno i ideološki različito, ali da ipak služi kao podloga djelovanja brojnim političkim strankama, dok se to za antifašizam više ne može reći. Pojednostavljeno rečeno možemo ustvrditi da su mnogi desni diktatori bili veliki antikomunisti (Hitler, Mussolini, Franco, Salazar, grčki pukovnici) isto tako kao što su veliki antifašisti bili također grozni diktatori (Staljin, Tito, Mao Ce Dong), ali ni jedni ni drugi, kao ni partije koje su ih slijedile, nikako nisu bili demokrati, iz čega zaključujemo da svaki demokrat mora istodobno biti antikomunist i antifašist (dvije strane jedne medalje) kako bi mogao ideološki i politički djelovati u službi naroda. Stoga se one u Hrvatskoj koji hvale Tita i Jugoslaviju, jednog diktatora i jednu diktaturu, nikako ne može smatrati demokratima, i kao takve ih onda u javnom života treba tretirati, no to ne znači da ih se u svakom slučaju mora zakonski progoniti sve dok ne ugrožavaju društveni poredak na kojemu počiva država.

Zakoni se primjenjuju kad služe velikoj većini naroda

Evo jednoga poučnoga primjera. Prije nekoliko mjeseci njemački Ustavni sud odbio je zabraniti neonacističku Nacionaldemokratsku partiju za koju je ustvrdio da je protuustavna, ali da nema snage ugroziti njemački demokratski poredak. Ovu odluku smatramo trijumfom demokracije u kojoj se zakoni ne moraju striktno provoditi ako njihovo nepoštivanje ne šteti društvu i državi. Ovakvu odluku morao bi uzeti kao preporuku i hrvatski Ustavni sud kad je riječ o uvođenju ćirilice i srpskoga jezika u Vukovaru jer ako njegova Gradska uprava ne ispoštuje odluku o tomu, to ne znači da bi se ćirilicu i srpski jezik moralo silom naturiti u gradu heroju i mučeniku. Zakon se primjenjuje samo ako ga prihvati velika većina naroda, inače je formalnost s kojom se narušava društvena harmonija, u vukovarskom slučaju to više što za njegove hrvatske i dijelom srpske stanovnika ćirilica i srpski jezik predstavljaju nastavak srbijanske agresije drugim sredstvima. To nikomu nije u interesu pa ni tamošnjoj srpskoj nacionalnoj manjini, osim možda onima u Beogradu i Zagrebu koji stoje iza toga.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

 

Hrvatski tjednik

Uto, 10-12-2019, 01:55:21

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.