Hrvatski tjednik
 

 Jugoslavenstvo je tlapnja i definitivno propali eksperiment za kojim žale samo protivnici slobodne hrvatske države

U Hrvatskoj se uvijek podiže velika prašina, a ne poduzimaju konkretni koraci, kad vrhunski Vučićsrbijanski političari daju provocirajuće izjave o srpsko-hrvatskim odnosima, i na te lopte odmah skaču, ali samo verbalno neki hrvatski političari i novinari. Sjećamo se kad je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao kako su Nijemci htjeli Njemačku bez Židova isto tako kao Hrvati Hrvatsku bez Srba. Usporedba srpskoga ustanka protiv Hrvatske i samoorganiziranoga odlaska pobunjenih Srba u Bosnu i Srbiju nakon Oluje s nacističkim masovnim ubijanjem oko šest milijuna europskih Židova golemo je krivotvorenje povijesti i zapravo omalovažavanje holokausta jer se te dvije povijesne činjenice nikako ne smiju dovesti u bilo kakvu JugoslaveniMalokalibarski povjesničar Dragan Markovina govori da nikad nije bio veći Jugoslaven nego što je danas, književnik Miljenko Jergović povikuje da je jugoslavenski književnik i ništa drugo, a pok. publicist Slavko Goldstein rekao je novinaru španjolskoga dnevnika „El Pais“: nazovite me jugoslavenskim piscem. Oni ne žele shvatiti i prihvatiti da je prije ili kasnije svakoj Jugoslaviji prijetila opasnost da postane 'velikom Srbijom', makar kao zločinačka zamisao.vezu. Na to, na žalost, nije reagirala židovska zajednica u Hrvatskoj, a morala je! No što se moglo očekivati od Vučića koji je u Hrvatskoj grmio kako Glina, tzv. Krajina i Banija, nikad više ne će biti hrvatske, i kako će Srbi za svakog ubijenoga Srbina ubiti sto Muslimana, isto onoliko koliko su Nijemci u Drugome svjetskom ratu ubijali srpskih talaca za jednoga ubijenog vojnika Wehrmachta. Službena je Hrvatska nakon provocirajuće usporedbe Hitlerove Njemačke s demokratskom Hrvatskom trebala poslati prosvjednu notu u Beograd i povući svoga veleposlanika, ali to nije učinila. Predsjednik vlade Andrej Plenković samo je blago rekao: Što je previše, previše je i onda je uslijedilo – veliko ništa.

Neki u Srbiji ne odustaju od ostvarenja 'Velike Srbije'

Prije nekoliko mjeseci srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić pokazivao je u jednome intervjuu beogradskoj dražateleviziji kartu 'Velike Srbije' koju je britanska vlada nudila srbijanskoj vladi kao 'nagradu' za sudjelovanje na strani pobjednika u Prvome svjetskom ratu, žaleći zašto tu 'soluciju' nije prihvatila vlada Nikole Pašića, pri čemu je 'zaboravio' reći da je iste prostore vođa četničkoga pokreta Draža Mihailović htio 'očistiti' od nesrpskih naroda, (tzv. Moljevićev plan) što u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini nikad ne bi smjelo zaboraviti. Onaj tko zaboravi prošlost, može mu se dogoditi da ju ponovi u još gorem obliku nego u prvoj inačici. Iskustvo dviju Jugoslavija svakako bi moralo biti dovoljno da se o bilo kojoj zajednici te vrste nikad ne govori, a još manje na tomu radi, što neki u Hrvatskoj kao da su smetnuli s uma. Malokalibarski povjesničar Dragan Markovina govori da nikad nije bio veći Jugoslaven nego što je danas, književnik Miljenko Jergović povikuje da je jugoslavenski književnik i ništa drugo, a pok. publicist Slavko Goldstein rekao je novinaru španjolskoga dnevnika „El Pais“: nazovite me jugoslavenskim piscem. Oni ne žele shvatiti i prihvatiti da je prije ili kasnije svakoj Jugoslaviji prijetila opasnost da postane 'velikom Srbijom', makar kao zločinačka zamisao.

'Velika Srbija' nije ostvarena, ali njoj se težilo ne samo tijekom raspada Jugoslavija nego i danas nije izbačena iz programa u nekim srbijanskim krugovima kao naviještanje barem promidžbenoga rata svim nesrpskim narodima zapadno od Drine. Kad ne govori o 'Velikoj Srbiji', ali stalno misli na nju, ministar Dačić zamjera Hrvatima u Dalmaciji kako ih je srpska vojska 'oslobodila' od talijanskih presizanja poslije Prvoga svjetskoga rata, a oni su nezahvalni, i to nastoji osnažiti prosrpskim raspoloženjem na jugu Hrvatske u to doba. Dačićevo poznavanje povijesti ovdje nije ni za jedinicu jer sve što je s time u svezi rekao nije istina. U Dalmaciji je stvarno vladalo veliko projugoslavensko ozračje u koje je bilo uključeno i ono prosrpsko i procrnogorsko, ali to je imalo dva razloga: strah od talijanskih osvajačkih ambicija i pretjerane južnoslavenske emocije koje ipak nisu bile antihrvatske. No jedno je bilo projugoslavensko raspoloženje prije stvaranja Jugoslavije i Dačićkratko vrijeme kasnije, a posve drukčije ono nakon iskustva sa srbijanskim centralizmom, unitarizmom, pljačkanjem hrvatske imovine i žandarmerijskim nasiljem od 1918. do 1941.

Dačiću je vrlo suvereno odgovorio bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač koji je tviterao: 'Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju... Zbog hrvatskoga otpora ideji o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose.' Kovaču je potom odgovorio Dačić upućujući ga na dalmatinske novine pri ulasku srbijanske vojske u Split, opet zaboravljajući kontekst tih zbivanja, naime strah od talijanskoga imperijalizma koji je bio popraćen stvarnim upadima talijanske vojske u Dalmaciji kao i osjećajima idealnoga jugoslavenstva koje se rasplinulo nakon što su se Hrvati u Dalmaciji osvjedočili da im je stvaranjem Jugoslavije bilo još gore nego u vrijeme Austro-Ugarske prema onoj narodnoj: 'Ode Frane, nesta hrane, dođe bre, odnija đava sve...' Frane je bio car Franjo Josip, a bre su Srbijanci.

Profesor Jakir o jugoslavenstvu Dalmatinaca

Da je šef srbijanske diplomacije Dačić pročitao zanimljiv intervju koji je profesor povijesti na Splitskom sveučilištu dr. Aleksandar Jakir dao 'Globusu' (30.11.2018.) u povodu izdanja svoje knjige 'Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941', naklada Leykam international, Zagreb, 2018., bilo bi mu jasno zašto je u Dalmaciji tada vladala projugoslavenska euforija i preko nje simpatije za Srbiju i Crnu Goru. Prof. Jakir rekao je: 'Dalmacija je ušla u jugoslavensku državu emocionalno ogorčena na Austro-Ugarsku, uplašena talijanskom opasnošću. U očima mnogih, Austro-Ugarska nje pokazala da može riješiti nacionalno pitanje na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji... Strah od talijanskih teritorijalnih presizanja bio je Jakirrealan, što pokazuje talijanska okupacija dalmatinskih područja nakon završetka rata.' No ova euforija nije dugo trajala. Stanovnici Dalmacije ubrzo su se počeli uvjeravati da nova država Jugoslavija nije bila u stanju ispraviti propuste Austro-Ugarske, dapače, po mom mišljenju, sa stanovitim vremenskim odstojanjem pojavili su se neki elementi nostalgije za bivšom Monarhijom, posebice prema caru Franji Josipu. To se odnosi ne samo na Dalmaciju nego i na ostale hrvatske pokrajine u kojima je živa izreka 'Sve u redu kao u Beču'. A i u talijanskome Trstu vlada stanovita nostalgija za carem Francescom Giuseppeijem, čiji dvorac Miramare i danas predstavlja turističku atrakciju ovoga talijanskog, a nekoć multinacionalnoga grada na Jadranu.

Nagla prekretnica u odnosu prema jugoslavenstvu i srpstvu dogodila se atentatom na Stjepana Radića koju prof. Jakir ovako opisuje: 'Jugoslavenski eksperiment očigledno je bio propao, a problemi Dalmacije i nakon deset godina krnjega parlamentarizma u jugoslavenskoj državi ostali su isti... Za veliku većinu stanovnika primorja, otoka i Zagore životne prilike u jugoslavenskoj državi nisu se promijenile nabolje. Postalo je očito da se zamišljena 'jugoslavenska sinteza' ispostavila kao tlapnja, i da Srbi, Hrvati i Slovenci nipošto nisu tri plemena jednoga naroda, nego zasebne nacije.' Po mišljenju povjesničara Jakira, pobjeda Hrvatske seljačke stranke na izborima u Dalmaciji konačno je urodila prihvaćanjem modernoga hrvatskog identiteta u najširim slojevima pučanstva ili točnije rečeno, time je završeno konstituiranje hrvatske nacije, o čemu bi se ipak moglo raspravljati jer se ono, po mome mišljenju, dogodilo ranije, naime nakon što je Ante Starčević idealistički proklamirao misao da 'u Hrvatskoj mogu vladati samo Bog i Hrvati', a on je Hrvatima smatrao sve stanovnike hrvatskih pokrajina bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, točno po modelu formiranja francuske nacije. Sociološke prilike u Hrvatskoj nisu bile za to sazrele, ali i Srbi u nas nisu htjeli prihvatiti Starčevićevu vrlo modernu zamisao o naciji kao nadetničkoj kategoriji. No to je posebno pitanje čije rješavanje možda više nije moguće vratiti u prednacionalno razdoblje premda bi bilo idealno ako bismo uspostavili jedinstvo Nacije i Države kao mnoge države Europske unije.

Goldsteinova usporedba njemačko-francuskoga pomirenja s mogućim hrvatsko-srpskim pomirenjem potpuno je ahistorijska

Danas su na dnevnom redu odnosi Hrvatske i Srbije kao dviju neovisnih zemalja koje ne pripadaju istim savezima država NATO-u i Europskoj uniji, i inače se naveliko razlikuju po svojim političkim kulturama. Službena Srbija još sjedi na dva stolca, navodno europskom i stvarno ruskom. Ona ne želi priznati stvarnost novonastalih država poslije raspada Jugoslavije. U unutarnjoj politici Srbija naveliko podsjeća na Putinovu Rusiju. Vodeće političke stranke u toj goldzemlji i njezina Pravoslavna crkva još uvijek 'sanjaju' o SrbijaSve dok se u Srbiji ne pojavi njihov Konrad Adenauer, neki novi Zoran Đinđić, kao i političke stranke s europskim sadržajima, ozbiljni dijalog između vlada, političkih stranaka i društvenih organizacija dviju država ne će biti moguć.stvaranju Velike Srbije sa zapadnim granicama na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica.

S time u svezi podsjećamo na riječi predsjednika vlade Andreja Plenkovića koje je izrekao na svečanosti Srpskoga narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak prošle godine '...i kao što se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći, trebat će još vremena da zacijele još svježe rane u odnosima između Hrvatske i Srbije'. Ovo je jedna od rijetkih točnih konstatacija hrvatskoga premijera koji nije baš sklon 'bobu reći bob, a popu pop'. To mu je zamjerio prof. dr. Ivo Goldstein usporedivši njemačko-francusko pomirenje koje je započelo samo pet godina nakon Drugog svjetskoga rata s još nepostojećim hrvatsko-srpskim pomirenjem. Ova je usporedba izvan svake zbilje, upravo ahistorijska. Prije svega, u Francuskoj i Njemačkoj tada su se nalazili na vlasti iskreni demokrati Charles de Gaulle i Konrad Adenauer, što u Srbiji nije slučaj. Tamošnjega se predsjednika Republike Aleksandra Vučića može mirne duše označiti autoritativnim šefom države kakvi su, primjerice, ruski Vladimir Putin ili turski Recep Tayyip Erdogan. Njemačka je izgubila dva rata protiv Francuske, Drugi svjetski rat završila je bezuvjetnom kapitulacijom, crnmopodjelom zemlje na četiri okupacijske zone, s isto tako podijeljenim glavnim gradom Berlinom, bez kompletnoga suvereniteta i s ograničenom vanjskom politikom.

Svega toga nije bilo u Srbiji koja je doduše izgubila nekoliko lokalnih ratova na području bivše Jugoslavije, ali nije okupirana, ne plaća ratnu odštetu, nema nadzora sila pobjednica, dapače dobila je kao nagradu 'drugu srpsku državu', Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini itd. Srbija ne priznaje Domovinski rat kao takav, ona govori da je to bio građanski rat i krivnju u najboljem slučaju dijeli na hrvatsku i srpsku stranu, hrvatsku stranu redovito još više opterećuje, tvrdeći da je samoorganizirani odlazak velikoga dijela hrvatskih Srba bilo najveće 'etničko čišćenje' u Europi poslije Drugog svjetskoga rata. Srbija još ne želi otkriti gdje se nalaze grobovi više od tisuću ubijenih hrvatskih civila i vojnika, ona nije vratila oteto hrvatsko nacionalno blago, stalno širi lažne tvrdnje o Hrvatskoj kao 'ustaškoj državi'. Svih tih pojavnosti nije bilo u njemačko-francuskim odnosima. Srbija sadašnje odnose s Hrvatskom proširuje na odnose između NDH i srpske manjine u toj državi koja nije bila neovisna i suverena nego poslušnica fašističke Italije i nacističke Njemačke, a to nema veze sa sadašnjom demokratskom Republikom Hrvatskom. Nigdje u svijetu ne govori se toliko negativno o hrvatskom narodu kao u sadašnjoj Srbiji. Govor mržnje preblaga je riječ za to. A kontrolu nad petparačkim srbijanskim medijima u kojima izlaze te gadosti ima Aleksandar Vučić. Profesoru bi Goldsteinu preporučio da redovito čita tjednike 'NIN' i 'Vreme' i gleda TV emisiju '24 minuta sa Zoranom Kesićem' pa se uvjeri koliko je srbijanska politička stvarnost civilizacijski neizmjerivo negativno udaljena od hrvatske političke zbilje uza sve njezine mane. Sve dok se u Srbiji ne pojavi njihov Konrad Adenauer, neki novi Zoran Đinđić, kao i političke stranke s europskim sadržajima, ozbiljni dijalog između vlada, političkih stranaka i društvenih organizacija dviju država ne će biti moguć.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 26-03-2019, 04:07:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.